San Marco
Ponedjeljak, 18. studenoga 1991.
Dok sam u Gružkoj luci na rivi, u skupini ljudi gledao kako se brod približiva, u sebi sam se divio i odavao priznanje Bernardu Kouchneru i Margheriti Boniver. Težko je procieniti čiji je doprinos glede dolazka broda veći. Kouchner se doima kao čovjek s bezkrajnom energijom, a i ideja je bila njegova. S druge pak strane logika govori kako je doprinos talijanske ministrice možda još i veći, jer je “San Marco” talijanski brod.
Uglavnom, ministri doista mogu biti ponosni na svoje umieće uvjeravanja najviših državnih dužnostnika u svojim državama o nuždnosti žurne uzpostave humanitarnoga koridora, a još više zbog realizacije zamisli u ovako nevjerojatno kratkomu roku.
Ministarskom dvojcu zasigurno treba skinuti kapu. Na stranu njihove internacionalističke ideje i zanemarivanje razlika izmedju nas i Srba, odnosno izmedju žrtve i agresora. To u ovomu slučaju nije bitno. Ministri su počeli realizirati zamisao koja nam širom otvara vrata nadi u povoljan izlaz iz ove užasne situacije. Svaki posjetitelj iz inozemstva je sad dragocjen. Ne iz njekadašnjih razloga, kad su se zbrajala noćenja i devizni prihodi, već zbog puno vriednije svrhe – našega obstanka! Ovo pak nije neki maleni posjet. Rivi se približivao golemi brod.
Uz ogradu visoke palube bilo je načičkano množtvo ljudi. Mahali su nam, snimali su s tv kamerama i foto aparatima. Kouchnerov "corridor humanitaire" počeo se ostvarivati na spektakularan način!
Ne radi se ovdje o dolazku nekoliko hrabrih promatrača, nego o početku uzpostave dolazaka i odlazaka iz Dubrovnika neprekidnoga niza stranih brodova, koji donose humanitarnu pomoć, odvoze bolestne i nemoćne na sigurno i što je možda jednako bitno, dovoze i odvoze strane novinare, koji šire po svietu informacije o strašnoj tragediji Dubrovnika i imaju prigodu prikazati JNA, Srbe i Crnogorce u pravomu svjetlu, odnosno kao najveće divljake s kraja dvadesetoga stoljeća.
Medju ljudima tamo gore na palubi zasigurno je bilo najviše novinara. Fantastično je što su već prije silazka na kopno imali što snimiti, a što zasigurno ne će ostaviti ravnodušnom svjetsku javnost. Pred njima se prostirala opustošena Gružka luka. Iza nas, koji smo stajali čekajući brod, pružala se dojmljiva i realistična slika našega stradanja. Kosturi spaljenih skladišta sigurno bude asociacije na ljudske kosture.
Veliki brod se s krmom primicao trajektnoj rivi polako, gotovo centimetar po centimetar. Činilo se kako s tim svojim načinom pristajanja kapetan broda naglašuje svoj oprez. Možda to i nije bio samo oprez nego i kapetanovo pružanje mogućnosti snimateljima za proizvodnju što više snimljenoga materiala?
Inače oprez je razumljiv i s druge točke motrišta. Prije slanja San Marca u Dubrovnik, Talijani su platili više od milijun američkih dolara osiguranja. Rekao mi je to Kouchner, koji se inače u svojim izjavama drži i dalje podpuno neutralno i ne propušta naglasiti kako je ovdje došao skrbiti i o Hrvatima i o Srbima, te kako ga zanimaju samo ljudi, a ne njihova nacionalna pripadnost. Ponaša se poput čovjeka koji drži kako se ovdje u Dubrovniku, odnosno u obćini Dubrovnik, dogodio sukob izmedju Srba i Hrvata, premda na našemu slobodnomu području Srba praktički nema, a Hrvati su prognani s područja, koje je pod srbskom okupacijom!
Taj njegov stav i te njegove izjave ipak su, sve u svemu, jako koristne. Kod naših protivnika zasigurno mogu stvoriti zabunu. A svaka zabuna znači nam dobivanje na dragocjenomu vriemenu.
Protjecanje vriemena je naš veliki saveznik. S otvorenjem ovog humanitarnoga koridora otvara se pravo množtvo mogućnosti slanja u sviet izvješća o našoj patnji. Svjetsko javno mišljenje bi moralo natjerati svjetske velesile na još snažnije akcije u smjeru zaustavljanja daljnje agresije. JNA bi se morala početi slamati, te se okrenuti prema pregovorima o povlačenju.
U sebi sam osjećao neku vrstu pozitivne napetosti, dok sam promatrao kako brod pristaje i vezuje se uz obalu. S velikim očekivanjem sam pratio kako se dižu krmena vrata. Na trenutak sam ostao razočaran. U golemomu prostoru kao izgubljeno stajalo je nekoliko teretnjaka i sanitetskih vozila. Bio je to groteskan prizor. Za trajekt je pronadjeno milijun dolara uplate osiguravajućemu družtvu, kako bi mogao doploviti u Dubrovnik, ali nije pronadjeno dostatno materiala kako bi se kako tako popunio njegov kapacitet.
Je li ovo samo zorna potvrda činjenice kako je svjetskim vladama ipak iznad svega bitna samo promičba njihove velikodušnosti u medijima, upitao sam se.
A onda sam brzo od sebe odagnao negativne misli.
Ne smijem biti oštar sudac. Nama je od same hrane važnije razglašivanje naših nevolja. Slike opustošenoga Gruža i obsjednutoga Grada sigurno će obići sviet i to je od svega najvriednije. Hrane će biti. Ne ćemo umrieti od gladi. Uostalom tamo dalje je privezana naša “Ilirija”, koja je stignula noćas iz Rieke i koja je sigurno doniela dosta onoga što nam je nuždno.
Daljnje razmišljanje su mi prekinuli novinari, koji su pretičući jedni druge pohrlili na obalu. Brzo su me identificirali kao odgovornu osobu koja im, uz put budi rečeno, bez prevoditelja može odgovoriti na njihova pitanja.
Strpljivo sam im odgovarao. Opisivao sam im težinu naše situacije, tko smo mi, tko nas je napao i t.d. U jednomu trenutku nabrajajući što nam od obskrbe sve nedostaje, spomenuo sam i vino.
-"Zašto vino? " upitala su me nekolicina gotovo u glas.
-"Pijete li vi u Italiji vino?" odvratio sam im s protupitanjem.
-"Naravno." odgovorili su mi.
-"Pijemo ga i mi," rekao sam na to nasmijavši se
Nasmijali su se i oni, shvativši moju poruku. Mi ovdje smo ljudi kao i oni, jedino što mi imamo nesreću biti ovakovoj situaciji. Vinska doskočica mi je omogućila uzpostavu boljega kontakta s tim ljudima koji su, većinom izkreno zabrinuti, stignuli vidjeti i uvjeriti se što se ovdje dogadja.
Osjećajući se pomalo krivima zbog neprikladno postavljenoga pitanja, izpričali su mi kako ne znaju precizno kakova je sve vrsta pomoći dovezena brodom, ali je sigurno kako je u utrobi "San Marca" uzkladišteno stotinu tona hrane za nas. To doista nije malena količina. Brod je ipak izuzetno velik i tek desetak puta više tereta moglo bi biti ozbiljno primjetno u njegovoj golemoj utrobi.
Stotinu tona znači tri kilograma za svakoga čovjeka u Dubrovniku, počeo sam računati u sebi, nastavljajući poput papige odgovarati na pitanja novinara.
U sebi sam osjećao sve veće zadovoljstvo.