Cossiga

Ponedjeljak, 18. studenoga 1991.



A onda mi je prišla ministrica Boniver i glasno, kako bi je novinari mogli čuti, rekla kako bi bilo dobro, kad bismo Pero i ja s njom došli na brod, jer bi ona željela u našoj nazočnosti nazvati predsjednika Italije Cossigu. Izpričao sam se novinarima, pogledao sam uokolo i uočivši Pera, prišao mu i prenio mu priedlog ministrice.
Malo zatim smo se preko skala koji su bile spuštene sa strane broda zajedno s ministricom popeli na “San Marca”. Kapetan broda nas je dočekao na vrhu stuba i odmah odveo do svoje kabine.
Ubrzo je Margherita Boniver s brzoglasom počela razgovarati s talijanskim predsjednikom Francescom Cossigom. Evo vidite. Kouchneru su otvorena vrata kod njegovoga, a meni su otvorena vrata kod mojega predsjednika, činilo se kako nam želi poručiti.
Boniver se zahvaljivala Cossigi zbog razumievanja i povjerenja kojega joj je ukazao, a posebice jer je on sam izuzetno zaslužan za ostvarenje njezine i Kouchnerove ideje. Cossiga je osobno kontaktirao jugoslavenske vlasti. Boniver je Cossigi izražavala je svoje oduševljenje s brzim dolazkom broda i što je bitno, opisivala je težinu situacije u kojoj se nalazi Dubrovnik, odnosno njegovo pučanstvo.
U jednomu trenutku je spomenula kako se uz nju nalaze čelni ljudi Dubrovnika. Moju joj poziciju nije bilo lako objasniti, ali je zato s lakoćom predstavila Pera Poljanića kao gradonačelnika. Na njezino iznenadjenje, Cossiga je zaželio osobno čuti “sindaca”.
Boniver je na to dodala slušalicu užasnutomu Peru. Premda s razvidnom nelagodom, Pero je ipak hrabro prihvatio slušalicu i prinio je uhu.
Ne znam što je Cossiga govorio, ali zasigurno to nije znao ni Pero. Vidjelo se kako se nalazi u krajnje neugodnomu položaju. Šuteći je slušao i klimao glavom, poput čovjeka koji je na video vezi. Talijanski predsjednik je nakon nekoga vriemena razvidno shvatio kako njegov sugovornik ne razumije talijanski, pa je počeo govoriti englezki. Pero je shvativši tu promjenu živnuo i odmah se počeo oglašavati:
-"Yes, sir. Yes, sir. Yes, sir", ponavljao je sve dok Margherita Boniver nije ponovno preuzela slušalicu i nastavila razgovor sa svojim predsjednikom.
Njezin daljnji razgovor je vrlo brzo bio završen, pa smo se Pero, koji se bio vidljivo pokunjio, i ja s njom i kapetanom broda pozdravili, te sišli na rivu.
Prostor oko broda se u medjuvriemenu bio izpraznio. Novinari, koji su doputovali zasigurno su se razmiljeli uokolo, tražeći zgodne prizore za svoje kamere i fotoaparate, te ljude od kojih bi mogli saznati nešto osobito i različito, kako bi mogli svaki za sebe pokušati stvoriti čim je moguće privlačniji novinarski proizvod.
Na kratko smo Pero i ja stali i porazgovarali o dogodjaju, te koliko ova Kouchnerova ideja o pražnjenju Dubrovnika odgovara Miloševiću i družtvu.
“San Marco” je dovezao stotinu tona hrane, ali će i odvezti oko osam stotina naših žena i djece u Italiju. Zasigurno sve to odgovara daleko više nama nego našim neprijateljima. Koliko god se Kouchner držao neutralnim, njegov dolazak u Dubrovnik ni u čemu do sad nije mogao odgovarati agresorima. Dok su on i njegova kolegica ovdje, zločinci  se ne usudjuju pucati, a sad kad su stignuli strani novinari, još će se teže odlučivati na pritiskanje okidača. Moramo biti oprezni i voditi računa o dinamici odlazka iz Dubrovnika, ali  odlazak osam stotina ljudi ne će izprazniti grad. Na odredjeni način počeli smo pomoć plaćati s odlazkom ljudi, ali to je u ovomu trenutku još uviek samo dobitak za nas., jer odlazak  takodjer znači jednostavniju daljnju obskrbu pučanstva. Izim toga, po zakonu vjerojatnosti, manje ljudi  u slučaju sliedećih napada značiti će i manje žrtava.
Doista za sad je ovo neobična i za nas silno profitabilna trgovina, poput neke u kojoj bi čovjek za robu koju je kupio – bio ne samo oslobodjen plaćanja, nego bi još i dobio nešto novaca!
Pero i ja smo se složili kako trebamo gledati pozitivnosti i ne zamarati se s traženjem loših strana u cieloj ovoj priči. Barem za sada.
U trenutku sam se sjetio kako još nisam pripremio dnevni red za sutrašnju sjednicu Izvršnoga vieća i Kriznoga stožera, a bilo je već kasno popodne. Rekao sam Peru kako moram ići i ušao u Renault 25 za čijim me je upravljačem strpljivo čekao vozač Mato. Pero je pošao prema svojemu službenomu Mercedesu. Rekao mi je kako ima neke druge planove i ne namierava se vraćati u Obćinu.

Nastavak