Razprava o Radio Dubrovniku
Utorak, 10. prosinca 1991.
Na danas nastavljenoj sjednici Kriznoga stožera donieli smo odluku o širokom uvodjenju pučkih kuhinja, te predložili Izvršnomu vieću, koje je za to jedino mjerodavno, donošenje odluke o bezplatnomu prievozu s gradskim autobusima. Ljudi su u težkoj situaciji. Nemaju nikakovih prihoda, a treba živjeti.
Zatim je su na red došli Joško Jelavić i Radio Dubrovnik.
Joško je na mjesto direktora Radio Dubrovnika došao kao najmanje eksponiran za vrieme Jugoslavije. Postao je tako šef onima koji su mu do jučer bili šefovi.
Ova krugovalna postaja, a vrlo vjerojatno i većina drugih postaja u Hrvatskoj, puna je donedavnih pouzdanih partijaša. Nakon što je postao upraviteljem, simpatični Joško se, po svemu sudeći, jednostavno nije imao snage njima suprotstaviti. A vjerojatno mu suprotstavljanje nije ni palo na pamet. Nastojao je preživjeti u sriedini u kojoj se od marginalca pretvorio u glavnu osobu. Na mjesto upravitelja nije došao sa strane. U toj sriedini je živio i radio dugo godina. Sve kad bi i želio nešto učiniti, prirodno je što nema snage zapoviedati svojim dugogodišnjim kolegama.
Odlučio sam razpravu o dubrovačkoj krugovalnoj postaji prepustiti drugima.
Ako nitko ne bude imao što reći, onda sam točku nepotrebito stavio na dnevni red. Svoje sam učinio uvrstivši je, pomislio sam i zašutio nakon što sam otvorio razpravu.
Nisam trebao čekati.
“Tko je odlučio prekinuti kontinuirano emitiranje radio Dubrovnika?”, upitao Joška Jelavića Hrvoje Macan.
Joško je bio sav crven u licu. Nije niti pokušavao niti mogao prikriti nelagodnost koju osjeća.
“Odlučili smo se na to zbog toga jer nemamo dostatno struje. Agregat koji imamo je jednostavno preslab, pa ga čuvamo. Nemamo ni nafte”, odgovorio je Joško meškoljeći se.
“Oprosti Joško”, upao je Mario Mrkušić, “Ne možeš mi kazati kako nemate dostatno nafte. Ne radi se o nekim velikim količinama Uostalom, mogao si mi to reći. Sriedili bismo to.”
“Ovaj agregat je jednostavno premali. Već dugo su nam iz Zagreba obećali dostaviti jedan od 6 kw. Očekujemo ga svaki dan,” pokušavao se izvući Joško.
“Kažeš kako nemate nafte za ovaj maleni agregat, a čekate veći, koji sigurno više troši. Klimavi su to argumenti, Joško,” uključio se ponovno Macan.
“Nije to gospodo pitanje agregata,” nadovezao se na sebi svojstven način Luka Korda, koji je sjednici Kriznoga stožera nazočio u svojstvu predsjednika povjerenstva za nadzor razpodjele humanitarne pomoći.
“Radi se o tomu što je Radio Dubrovnik prepun komunista, koji ne žele dobro ovoj Hrvatskoj. Da su gospoda drugovi iz Radia htjeli, mogli su emitirati, ali oni to nisu htjeli. Ne žele se zamjeriti svojim prijateljima koji nas ovako napadaju. Gdje su vam pjesme? Samo malo prenosite viesti i malo tužno tulite i to je sve. Narodu koji sluša u podrumima i skloništima sigurno bi bilo lakše kad biste zasvirali nešto vedro, nešto naše hrvatsko. Vi to jednostavno ne želite učiniti,” grmio je Korda obtužujućim glasom.
“Nemoj tako Luka,” pokušao se obraniti Joško. “Pa ti barem znaš kako je ovo težka situacija”.
Joško nije objasnio do kraja svoju misao, ali je bilo jasno kako cilja na činjenicu što je Korda praktički zamrznuo svoje aktivnosti kao predsjednik obćinskoga odbora HDZ-a, kako obćinski odbor, koji se ranije u mirnim vriemenima često sastajao, sad praktički ne djeluje.
Korda nije ostavio dojam razumievanja ove Joškove asociacije, nego je nastavio s istom snagom:
“Vi ste tamo gniezdo antihrvatstva. Trebalo bi vas sve raztjerati. Nemoj mi se tu izvlačiti, Joško. Reci im neka počnu emitirati pjesme. Ti si direktor!”
Lukine rieči su bile i te kako utemeljene. Nakon izbora 1990. Radio Dubrovnik nije promienio svoju naklonost opciji koja je izgubila. Prošle godine se na njegovim valovima još oduševljeno spominjao "dan oslobodjenja Dubrovnika", bez obzira na činjenicu što je u javnost, nakon toliko godina šutnje, bila izišla istina o tomu o kakovoj se vrsti oslobadjanja radilo. Povjerenstvo za iztraživanje “oslobodilačkih” zločina na Daksi, Orsuli i t. d. bilo je osnovano, ali je radio Dubrovnik umjesto komemoracije žrtava, izticao njihove krvnike kao osloboditelje.
Ljudi iz Radio Dubrovnika su jasno pokazali svoj stav prema meni pozvavši me govoriti u jednoj odašiljbi tek nakon godinu dana mojega mandata. Puno toga što je bilo odašiljano u svezi sa mnom i Izvršnim viećem vrvjelo je s podmetanjima. Sa sjednica Izvršnoga vieća je sustavno, krajnje tendenciozno i negativno izvješćivala Izeta Sabljić, a nisu izostale ni manipulacije u cilju prikazivanja moje osobe u negativnomu svietlu.
Tako me je na jednoj sjednici obćinske skupštine, čisto zbog neinformiranosti, bio napao viećnik Miro Kerner. Moj odgovor sa skupštinske govornice je za Kernera i sve nazočne bio podpuno razumljiv i prihvatljiv. Dapače Kerner mi se kasnije izpričao što mi se obratio neutemeljeno i na takov način. Radio Dubrovnik je pak u javnost pustio snimku Kernerovih rieči, a moj odgovor je jednostavno preskočio.
Dok sam na skupštinskoj sjednici odgovarao Kerneru, magnetofon Radio Dubrovnika je vjerojatno bio uključen. Ono odmicanje mikrofona i izključivanje magnetofona, kad sam prije tri dana sudjelovao na Langovoj tribini bilo je svojevrstna evolucija i eskalacija u izkazivanju nesklonosti i podmetanja.
Nije u svemu ovomu ništa čudno.
Joškov sadanji zamjenik je Božo Brzica, a glavni voditelj govornih emisija je Dubravko Cota, kojega su prošlogodišnji izbori bili zateknuli na mjestu obćinskoga tajnika za prosvjetu i kulturu.
Dubravko je bez sumnje bio pouzdan partijski odabir. O tomu govori i činjenica što je na spomenuto mjesto imenovan a nije imao nuždnu visoku stručnu spremu. Nakon mojega sastavljanja Izvršnoga vieća, Cota je prestao biti obćinskim dužnostnikom, ali nije ostao bez posla. Odmah je utočište našao u krugovalnoj postaji. Mene vjerojatno gleda kao utjelovljenje zaustavljanja svojega uzpona u karieri, premda, ruku na srdce, s njegovom smjenom doista nisam imao baš ništa.
Nesporno je kako su i Cota i njegov kolega Brzica, čisto profesionalno gledano, dosta dobri u svojemu poslu. Medjutim, ovo su vriemena u kojima je svugdje, a poglavito u medijima, hrvatsko domoljublje od iznimnoga značenja. Neki u Radio Dubrovniku će ga možda s vriemenom i prihvatiti. Treba se nadati tomu.
Nije to ni malo jednostavna situacija. Ljudi u krugovalu, kao i na nekim drugim mjestima, ako je to moguće, nastoje zadržati svoje položaje. Za svoj posao su tehnički kvalificirani. Drugih nema.
Proći će puno vriemena do pojave nekih drugčijih kvalificiranih osoba. Ljudi koji su se školovali i odgojili u ozračju ljubavi prema Hrvatskoj. Do tad će izbor biti siromašan. I dalje će se trebati odabirati i odlučivati izmedju domoljuba bez kvalifikacija ili izkustva i profesionalaca sumnjivoga domoljublja.
Radio Dubrovnik se ni prije napadaja nije baš trudio odašiljati domoljubne pjesme. Počeo je tek kad je u mojoj nazočnosti pokojni Miljenko Bratoš brzoglasom zaprietio Jošku Jelaviću kako će zauzeti krugovalnu postaju, ako ne dodje do zaokreta. Hrvatske domoljubne pjesme su se od tad počele čuti dosta često.
Inače, koliko god mi tadanji Miljenkov potez bio drag i simpatičan, i koliko god on imao smisla u ovakovim okolnostima, uplitanje u posao glasbenih urednika na krugovalnim postajama, nije nešto čime bismo se trebali ponositi. Bilo bi puno bolje kad ne bi trebalo intervenirati. A bilo bi još puno bolje, kad se ne bi trebalo niti pomišljati na intervencije takove vrste. Valjda ćemo jednoga dana doći i u takovu situaciju. A onda neka s krugovalnih postaja odjekuju bilo kakovi zvuci, po volji glasbenih urednika. I neka o slušanosti i obstanku pojedine krugovalne postaje odlučuju samo slušatelji.
Takova liepa vriemena su za nas ovdje još jako udaljena. Naši gradjani čuju samo jednu postaju, pa nemaju mogućnosti izbora. U postaji rade ljudi koji su zanat izpekli za jugokomunizma, ali drugih koji bi to mogli raditi jednostavno nema.
Prekid napajanja Grada s električnom energijom u Radio Dubrovniku su dočekali kao dobro došlu izpriku. Odmah je prestala odašiljba svega drugoga izim lokalnih obaviesti. Domoljubne pjesme su eliminirane kroz podpuni prestanak odašiljbe bilo kakove glasbe!
U početku je u okviru bezličnih i neutralnih viesti bitno mjesto zauzimalo izvješćivanje o upravo pogodjenim objektima, o čemu je krugoval dobivao informacije brzoglasom od gradjana. Tako je neprijatelj dobivao podatke za izpravak koordinata ciljanja svojih topničkih orudja. Na moju intervenciju takova izvješće su neko vrieme bila prestala.
Iz Kriznoga stožera smo bili zatražili od krugovalne postaje neka prenosi viesti prvog programa Hrvatskoga radia i odašilje glasbu. Prvi dio naloga je prihvaćen, ali od glasbe je ostao samo tužni signal.
Jednom prigodom zamolio sam Joška Jelavića, neka mi presnimi na kasetu moj dvadesetominutni razgovor s predsjednikom skupštine obćine Herceg Novi Gjurdjevićem. Želio sam ga uporabiti kao dokaz različitosti izmedju nas ovdje i ovih koji nas napadaju iz vriemena prije početka agresije. Namieravao sam razgovor emitirati Kouchneru, i prevoditi mu rečenicu po rečenicu, kako bi se francuzki ministar i na taj način uvjerio u iracionalnost „suprotne strane“. Bilo je to neposriedno nakon što je Kouchner prvi put stignuo u Dubrovnik.
Neugodno sam se iznenadio kad mi je Joško odgovorio kako su sve magnetofonske vrpce izbrisane! Nije mi znao objasniti razlog zbog čega je to učinjeno. Logičan zaključak je kako su on i njegovi kolege to učinili kako bi se oslobodili možebitnih kompromitirajućih materiala, ako bi JNA ušla u Dubrovnik? Za brisanje vrpci su imali dostatno električne energije!
Činjenica je kako se u Radio Dubrovniku nisu primjereno pripremili za slučaj rata, a nije potrebito biti posebice mudar za zaključak kako se nepripremljenost lako mogla izpraviti jer je do sad bilo doista puno mogućnosti za nabavku agregata. Unatoč težkoćama s obskrbom, u Gruž su kroz ova, nešto dva i pol mjeseca od početka agresije, uplovili desetci i desetci brodova, uplovio je bio Konvoj, uzpostavljen je humanitarni koridor stranih brodova.
Radio Dubrovnik je izpostava Hrvatskoga radia, pa je čisto nevjerojatno kako iz Zagreba nisu mogli poslati jedan manji agregat!
Korda, Macan i Mrkušić nastavili su obtuživati jadnoga Joška. Držao sam se svoje odluke s početka razprave o ovoj točki i nisam im se pridružio, premda sam zasigurno imao dodati puno toga. U stvari u meni je izčeznula volja. A toliko gorčine mi se skupilo glede te krugovalne postaje.
Sad je Joško bio sam, a sudjelovati u bitci na strani brojnijeg protivnika jednostavno ne volim. Slušao sam razpravu. Argumenti su bili u podpunosti protiv Joška, ali činjenica što je u svojim nevještim obranbenim pokušajima bio sam, izazvala je u meni simpatiju i samilost.
Sve u svemu bilo je kristalno jasno kako Joško ne će sebi dopustiti još jednu ovakovu situaciju. Srbskim narodnim pjesmama, koju vriedno emitiraju neprijatelji sa Žarkovice, vrlo vjerojatno će se uzkoro suprotstaviti “Moja domovina” i druge naše pjesme s dubrovačke krugovalne postaje.
Joško Jelavić je bio izvan sebe.
“Pričajte vi što god hoćete, ali u ovomu gradu pa i na radiu rade danas komunjare, a takozvani domoljubi su pobjegnuli,” rekao je u jednom trenutku. Težko je ne priznati kako je barem djelomice bio u pravu.
Možda su ljudi u Radio Dubrovniku do sad imali uporišta za kalkuliranje. Sad im je ipak stignulo vrieme za promjenu ponašanja. U zraku se osjeća prolazak vrhunca krize. Situacija je sve bolja. Sve je vjerojatniji naš obstanak.
Dokaz tomu je i ono što sam čuo od Pera Poljanića nakon sjednice. Rekao mi je kako se sprema na put u Ameriku! Iz Dubrovnika će odputovati normalnom brodskom linijom u Rieku. Prebaciti će se zatim u Zagreb i odletjeti preko Oceana. Sve je to nedavno izgledalo kao utopija.
Indikativno je kako su u Zagrebu za put preko oceana i objasnitbu Amerikancima naše situacije izabrali Pera, koji praktički ne zna englezki, a ne mene koji sam u svojim dosadanjim javljanjima za svjetske medije i razgovorima s Kouchnerom, europskim promatračima i ostalima, zbog svojega znanja jezika učinio toliko toga dobroga.
Ne usudjujem se ni pomisliti gdje bismo bili bez moga znanja englezkoga. To bi bio hendikep koji se ne bi dao naknaditi s nikakovim domoljubljem.
Pera će u Ameriku vjerojatno pratiti netko iz Zagreba, tko zna englezki. To je za netkoga prigoda za ugodan i unosan službeni put. Možda je to baš glavni razlog, što su izabrali Pera a ne mene. A možda je ipak netko gore u Zagrebu sviestan kako bi moja izočnost bila po dubrovačko područje puno teža nego Perova.