Neshvatljivi problem s odorama
Utorak, 10. prosinca 1991.
Nakon završetka sjednice Kriznoga stožera pred uredom sam zateknuo dvojicu pripadnika hrvatskih oružanih snaga, Vlada Križančića i Mariana Sešinu. Obojica su bila u civilu i obojica su dragovoljci koji su došli iz Zagreba i ovdje se bore već mjesec i pol dana. Za cielo to vrieme nisu dobili ni komadić odore! Nakon što su izdrli svoju robu, ovu sad su posudili. Osjećaju se suvišnim i zajedno s još trojicom su se odlučili vratiti u Zagreb.
Izpričali su mi to vidno uzbudjeni. Rekli su mi kako je Bosanka pala samo zbog nedostatka bilo kakove koordinacije u zapoviedanju. Naglašivali su kako je sve štimalo dok je zapoviednik bio častnik, čije je prezime Beloti.
Nazvao sam Nojka Marinovića i upitao ga što je s odorama. Prenio sam mu zatim priču dvojice skromnih ljudi, koji su sjedali i pratili što govorim.
-“Do dana današnjega su odore ono što nam najviše nedostaje. I to je doista sramota. Ja Vam o tomu nisam ništa govorio jer to nije Vaš posao nego posao logistike hrvatske vojske. A ta logistika jednostavno ne radi. Ne znam što misle oni u Zagrebu, ali sam siguran kako njima odore ne nedostaju.” na svoj posebni naglašujući način rekao mi je Marinović.
Bio je sve ogorčeniji što je naš razgovor tekao dalje.
Rekao sam mu kako mi je ipak trebao spomenuti ovaj problem, jer bih posve sigurno bio barem još nešto pokušao učiniti sa svoje strane. Na kraju razgovora smo se složili kako trebamo o odorama nas dvojica zajedno upriličiti razgovor s ministrima. Neka dadu svoj prinos.
-“Neka svaki od njih svojim vezama i naporima u Dubrovnik doveze dvije stotine odora. Valjda to možemo očekivati,” rekao sam Marinoviću.
-“O ako to uzpiemo bit ćemo bogati,” nasmijao se na kraju.
Vratio sam se razgovoru s dvojicom dragovoljaca.
“Vaš postupak dolazka u obranu Dubrovnika je junačka iznimka od žalostnoga pravila, po kojemu svaka obćina brani svoje ozemlje sa svojim snagama. Vi ste junačni svjedoci situacije u kojoj se našla dubrovačka obćina. Ako se želite vratiti kući, ne ću Vas nagovarati neka ostanete. Vratite se i izpričajte Vašu priču. Ako želite ostati ovdje, bio bih posebice sretan, iznimno ste dobro došli. Premda mi evo zapoviednik obrane kaže kako to nije moj posao, već sam više puta intervenirao u svezi s odorama i opet ću pokušati nešto učiniti.”
Hrabri Zagrebčani su mi odgovorili kako će još promisliti i dogovoriti se što će učiniti. Zahvalili su mi se i otišli.
Malo zatim iz Splita me nazvao član Izvršnoga vieća obćine Split Miro Matošić.
-“Zovem vas jer sam dobio zaduženje saznati koji Vam je gradjevni material najpotrebitiji za žurne popravke,” rekao mi je .
To se zove lupus in fabula, pomislio sam.
-“Zahvaljujem se i vama i cielomu splitskom Izvršnom vieću. Doista je sjajno vidjeti kako netko o nama skrbi na takov način. Što se tiče gradjevnoga materiala, odnosno vrste i količine koja nam je nuždna, najbolje bi bilo kad biste se o tomu dogovorili s članom našeg Izvršnoga vieća gospodinom Antom Stojanom. Možete ga nazvati ili će on nazvati vas. Kako hoćete..”
-“Ja ću nazvati njega odmah po završetku našeg razgovora, ne brinite,” upao mi je Matošić u rieč.
-“Izvrstno. Onda ću uporabiti prigodu i zamoliti vas za još nešto,” nastavio sam.
-“Samo izvolite,” javio se Matošić.
-“Možda će vam izgledati čudno, ali nama su prioritet broj jedan vojne prikrivne odore. Kada biste bili tako dobri i pronašli za nas te nam poslali nekoliko stotina odora, to bi nam izuzetno puno pomognulo. Pri tomu se ne trebate uztručavati. Izpostavite nam račun i mi ćemo vam ga platiti.
“Molim Vas! O plaćanju nema govora. Odmah ću krenuti u potragu za odorama. Uvjeren sam kako ćemo već sutra moći nešto poslati”, odgovorio mi je Matošić.
Ne znam kad mi se riešenje nekoga problema pojavilo ovako brzo samo od sebe. Brzoglasom.
U posao s dobavom gradjevnoga materiala refleksno sam uključio Stojana. Moram priznati kako mi je lakše sad kad se vratio. Neka me je i izdao ili pokušao izdati, ipak mi je sad jednostavnije. On ima na razpolaganju svoje službe, a izim toga je bliži i pogodniji za komunikaciju s Mihom Lazarevićem, Božom Letunićem, Matom Gjurovićem i drugima iz gradjevnih krugova. To je njegovo družtvo.
Ante mi je već danas izgledao spremnim nastaviti raditi na konstruktivan način. Namierno nisam razgovarao s njim o njegovom biegu.
Izim toga s njegovim povratkom Izvršno vieće ima punomoćnost. A s Jurom Burićem ima nas i viška. Od viška, kažu, glava ne boli.
Dan je prošao u miru. Ipak iz zloglasnoga VPS Boka je od admirala Jokića stignula poruka u kojoj se tuži – na naše napadaje!
Poruka nije do nas došla uobičajenim putom preko Dubrovnik radia, nego je pročitana brzoglasom iz Mokošice, što je izvjestan tehnički napredak.
Krizni štab Dubrovnik
Danas u 10 30 sati sa otoka Lopuda ispaljeno je 5 minobacačkih mina na naše položaje u Trstenome. Tražimo da uložite napora da se vatra obustavi. Naše jedinice još nisu odgovorile na vatru. Ovakvi nepromišljeni postupci mogu dovesti do ponovne eskalacije sukoba na ovome dijelu ratišta što bi u drugi plan stavilo sve naše napore koje zajednički ulažemo za mirno rješenje sukoba.
VPS Boka
Vice admiral Miodrag Jokić
Obavijestiti E. misiju i dr. D. Rudolfa
Morali bismo doista nešto učiniti kako bismo obuzdali ratoborne Lopudjane. Inače bi oni, jer im je dosadila izolacija na otoku, mogli napraviti izkrcaj na kopno i potjerati JNA sve do Beograda!
Ipak, unatoč uobičajenomu licumjerju glede zamjene uloga i označivanja nas kao napadača, a JNA kao žrtve, i ova poruka je dokaz kako neki u JNA sve više i ozbiljnije razmišljaju o miru i kako je čelnik te miroljubive struje baš admiral Jokić. Točno onako kako je govorio Marin Gozze.