Različite tajnovitosti

Subota, 21. prosinca 1991.



Miho Katičić, Berta Dragičević  i Tomo Vlahutin došli su mi izpričati kako su se dogovarali, dogovorili i prihvatili su se organizacije Sriedišta za informiranje obćine Dubrovnik, koji bi uzkoro mogao početi raditi u jednomu prostoru na Stradunu.
Svetčano su mi obećali kako ƒe se njih troje potruditi i osigurati rad toga novoga sriedišta uz čvrsto pridržavanje onih mojih već poprilično poznatih 9 pravila, koje sam zadao prije više od mjesec dana skupini za informiranje, a koji su najviše poznati iz razloga što ih se - nitko ne pridržava.
Ako se ostvari ovo što su mi gospari i gospodja najavili i obećali, sa zadovoljstvom ću predložiti Kriznom stožeru smjenu sadanje skupine.
Svo troje su mi djelovali izuzetno ozbiljno. Dobio sam osjećaj kako bi se željeli pokazati i dokazati. Razpoložili su me, pa sam, malo nakon njihova odlazka, veselo prihvatio razgovor s nizozemskim novinarima.
Na početku razgovora s  djevojkom i mladićem iz Nizozemske mislio sam kako će to biti uobičajeni interview, poput onih koje redovito dajem stranim novinarima. Zbog opuštenosti,  koju sam osjećao, nisam im zapamtio, niti zapisao imena ni naziv novine za koju pišu, premda su se bili uredno predstavili. 
Novinari su krenuli s uobičajenim pitanjima, pa sam im počeo opisivati patnje pučanstva Obćine, pogibelj u kojoj su se ljudi nalazili i još se uviek nalaze, o obsegu šteta, o poviestnim i drugim korienima  dogodjaja, ali sam imao osjećaj kako ih to o čemu razgovaramo nekako ne zanima. Zapisivali su vrlo malo, tek nekako reda radi.
A onda je usliedilo pitanje, pri kojemu su u očekivanju odgovora oboje složno okrenuli stranice svojih bilježnica i prinieli svoje olovke bliže papiru.
"Kako ste uzpjeli obstati tako dugo bez vode?" upitala me je djevojka.
"Imali smo nešto zaliha u cisternama, pale su kiše, pa smo skupili nešto, štedjeli smo, a i vodonoscima nam je voda dopremljena u okviru humanitarnoga koridora", pokušao sam ih s istinitim činjenicama odvratiti od daljnjeg propitivanja.
Nisu bili zadovoljni.
"Znamo za sve to, ali izračunali smo kako je moralo postojati još nešto. Morali ste imati neki tajni izvor. Uostalom doputovali smo iz Nizozemske kako bismo baš to saznali," priznala mi je djevojka, koja se od samoga početka pokazala kao voditelj toga novinarskoga para.
U trenutku sam shvatio. Poput američkoga novinara Stetsa, koji se bio došao razpitivati o našem kršenju ljudskih prava, Nizozemci su razvidno imali zadaću saznati na koji način smo mjesecima preživjeli unatoč tomu što smo obznanili kako smo ostali bez vode.
Činjenica što je desetcima tisuća ljudi u srdcu Europe nasilno prekinuta obskrba s vodom, vjerojatno je izazvala u zapadnomu svietu najsnažniji dojam i sućut, pa se evo netko sjetio kako bi dublja razrada te teme mogla biti atraktivna za čitatelje.
Tajnu dotoka vode s vodovodom izgradjenim za vrieme Dubrovačke Republike, čuvamo kao oči u glavi. Božjom providnošću JNA je nije uzpjela odkriti. O dotoku  vode tim fantastično projektiranim vodovodom, kojim voda teče slobodnim padom skroz oko Srdja znali smo Hrvoje i ja, znao je direktor "Vodovoda" Bolfek i još nekoliko djelatnika Vodovoda.
Znao je to nažalost i Milan Novak. Nažalost, ako su točne Bolfekove rieči, po kojima je upravo prije nekoliko dana Novak to nesmotreno odkrio na sastanku s JNA.
Ipak postoji vjerojatnost kako Bolfek  nije dobro shvatio Novakove rieči, ili pak kako oni iz JNA nisu registrirali, to što im je rečeno, onako uz put.
Cielo krizno vrieme nismo htjeli o tomu nitkomu kazati istinu. Neprestano smo kukali kao ćemo uzkoro umrieti od žedji. Takove poruke smo slali i Vrhovničtvu u Zagreb.
Sad je i dalje, unatoč sve većem golubarniku na suprotnoj strani,  probijanje tajne jako opasno. Što ako u JNA opet prevladaju  jastrebovi, te nas ponovno blokiraju i nastave napadati! 
Mladi par novinara me je gledao izčekujući odgovor.
"Neobično puno bi nam značilo, kad bismo mogli saznati i objaviti, kako ste se zbiljno snašli s vodom", uključio se mladić.
"Mogu Vam samo ponoviti ono što ste već čuli. Dakle cisterne, kiša, štednja, vodonosci..."
Mladić i djevojka su se na to  počeli smijati. Pridružio sam im se.
Vidjevši kako nemaju mogućnosti dobiti odgovor, počeli su me ozbiljnije izpitivati o drugim stvarima, ovaj put pozornije bilježeći moje odgovore. Uzputno su me fotografirali neobično puno puta. Ipak bilo je primjetno kako su cieli daljnji razgovor pokušavali samo odraditi. Njihov entuzijazam je jednostavno nestao s prestankom razgovora o vodi.
Neka ne napišu ništa, ali o vodi im ne ću reći ništa više, pomišljao sam.
Razstao sam se srdačno s mladim Nizozemcima.
Vjerojatno će ono što nisu uzpjeli saznati od mene, pokušati saznati negdje drugdje. Simpatični su ali im ne želim uzpjeh. Puno nam znači ta naša vodena tajna. Puno nam je dobroga doniela.
Početkom napada na gradsko područje dubrovačke obćine, istoga dana kad je prekinuto napajanje električnom energijom, zatvorili smo glavne ventile i počeli razvoziti vodu s cisternama, ili je puštali reducirano po gradskim četvrtima.
Dok je Komolac bio u našim rukama, dakle do polovice prošloga mjeseca, naši ljudi su odlazili tamo i uključivali crpke preko agregata iz hotela "Belvedere". Imali smo pune vodospreme, a nismo puštali vodu. Naši apeli su na taj način djelovali snažnije, a JNA se uljuljkivala u uvjerenju kako ćemo uzkoro, ostavši bez vode, pasti kao zrela kruška.
Nakon okupacije Komolca ostao nam je dotok starim dubrovačkim vodovodom. Količina vode ovisila je o izdašnosti izvora u Šumetu, koja varira zavisno o kišnom ili sušnom razdoblju, ali neprekidno dotječe.
Ako to u JNA sad i znaju, tu informaciju ne ću svojim riečima nitkomu potvrditi. Pogotovo ne novinarima.
Inače sve se bližim čini provizorni popravak razklopnoga postrojenja u Komolcu, što znači konačan povratak obskrbe Dubrovnika električnom energijom i pokretanje crpki za vodu koja bi trebala poteći u dubrovačkim kućanstvima.
Koliko sam samo puta ovih dana intervenirao i posriedovao u razgovorima oko popravka postrojenja u Komolcu! O svemu tomu a posebice o  ulogi vode i načinima njezinoga osiguranja, neka pučanstvo i sviet saznaju kad i ako budemo posve slobodni i sigurni.
U isto vrieme je i smiešno i žalostno što se zbog nestanka tekuće vode  s puno strana ovdje medju nama obtužuje Vodovod, a direktor Vodovoda i njegovi suradnici su napravili izuzetno vriedan posao. Voda je odigrala golemu ulogu u ovoj našoj borbi za obstanak. Kad je zbog promičbenih razloga nije trebalo biti - nije je bilo. Za zadovoljenje osnovnih potreba pučanstva vode je pak uviek bilo u dostatnim količinama.
Vodovod je na žalost u cieloj ovoj stiski u javnosti, vjerojatno uz pomoć medija,  stavljen na negativnu stranu. Pekara je pak, na primjer, smještena na pozitivnu stranu.
Malo tko se pri tomu sjeti upitati odakle pekarima opskrba s vodom. A bez vode ne bi bilo kruha zar ne? Vodu je pekarima osigurao Vodovod.
Žalostno je što u ovoj težkoj situaciji umjesto čiste usmjerenosti zajedničtvu, solidarnosti i obrani od agresije, izrazito snažno djeluju oni koji od svega žele napraviti predstavu s dobrim i lošim junacima. Ipak znajući o komu se radi – nije za čuditi se.
Činjenica je što na taj način, sviestno ili nesviestno, neki ovdje medju nama pomažu svojim dojučerašnjim prijateljima odnosno drugovima koji se sad  nalaze s one suprotne jugoslavenske strane.
Ohrabrujući je ipak trend popuštanja pritiska. Sve je više je takovih znakova. Medju njih se sveukupno može uvrstiti i dolazak skupine predstavnika Civilne zaštite i Crvenoga križa iz Mokošice. Bivši direktor vodovoda Branimir Muller je medju njima bio nekako najstaloženiji, Tonči Bonić je bio najogorčeniji, a Ana Dalmatin je djelovala nekako najhrabrije. U skupini su bili i Mirko Prlenda i gospar Bilić kojemu sam zaboravio ime. Ranije su mi dolazili ili su se javljali  pojedinačno, a ovaj put su stignuli zajedno, što je potvrda sve opuštenije i bolje komunikacije s tom okupiranom gradskom četvrti.
Izpričali su mi kako  je medju  tisuću i pet stotina ljudi koji su ostali u Mokošici 40% Srba, koji su svi od reda nepouzdani. To što su u toj skupini koja me posjetila svi bili Hrvati implicitno je potvrdjivalo njihovu priču. Premda bi bilo puno bolje kad bi medju njima bilo i osoba srbske narodnosti, jer bi to značilo njihovu lojalnost Hrvatskoj.
Ako je sad tamo doista 40% ljudi srbske narodnosti, nije li bilo logično uključivanje barem nekoga od njih u ovu skupinu? Krenuo sam postaviti to pitanje,  ali sam odustao. Odlučio sam ih pustiti neka govore i ne prekidati ih. Imao sam osjećaj kako im godi što mi se mogu izjadati. Ovo stanje okupacije za njih i još neke Hrvate u Mokošici težkoća je koju se trse premostiti s vlastitim radom i posriedovanjem izmedju okupacijskih jugoslavenskih snaga i hrvatske vlasti, a mokošički Srbi se, na žalost, izgleda samo nadaju rekonstrukciji jugoslavenske vlasti.
Možda su ova razmišljanja ipak prejednostavna. Radi se o množtvu ljudskih i obiteljskih sudbina, a svaka generalizacija je u pravilu prema netkomu nepravedna.
Obećao sam Mokošićanima poslati im jedan samovoz i to sam odmah zatim i realizirao. Hrvoja Macana sam zadužio za organizaciju slanja jednoga autobusa za vezu s gornjim selima.
Prije odlazka svi Mokošićani su me gotovo jednoglasno molili, neka o sastanku nitkomu, a pogotovo novinarima,  ne kažem ni rieči, te neka ih ni slučajno ne zovem osobno brzoglasom u Mokošicu! Iznenadio sam se i osjetio neugodu zbog toga. Odlučio sam ne propitivati ih za razloge, nego sam im jednostavno obećao kako ću se pridržavati njihove želje. Uviek mogu naći nekoga za posriednika, ako im želim nešto poručiti.
Što je razlog toj njihovoj želji?
Vrlo vjerojatno je moje ime tamo u Mokošici medju Jugoslavenima svake vrste posebice ozloglašeno. A može biti kako su od mene zatražili tajenje sastanka, jer su procienili, kako ovdje na slobodnomu dielu nisam popularan medju domaćim novinarima, pa bi mokošička skupina,  povezivanjem sa mnom, mogla izgubiti na medijskoj podpori?
Kakova absurdna situacija! I JNA i naši ljudi iz Mokošice sa mnom žele tajne kontakte! A javno me napadaju ili se od mene nastoje distancirati!
Površno gledano, JNA nije promienila ćud, pa i dalje šalje licumjerne poruke Kriznom stožeru. Ipak izmedju redaka se može lako nazrieti kako te poruke više nisu onako opasne kao nekad.
Jučer popodne su se iz JNA javili zbog straha za svoje vojnike na Gromači i Dubcu:
 Krizni štab Dubrovnik
Sinoć u 22 00 vaše snage dejstvovale su iz artiljerijskog streljačkog naoružanja po našim jedinicama iznad sela Gromača.
Danas 20.12.91 naše jedinice iz rejona Dupca vidjele su vaša četiri pripadnika u uniformi kako izvode radove u rejonu usjeka na starom putu prema Dubrovniku. Oko 13 25 u tom rejonu došlo je do eksplozije.
Pozivamo vas da odmah prekinete sva dejstva i provokativne radnje jer će naše jedinice na takve provokacije uzvratiti svim raspoloživim sredstvima. Napominjemo da smo vas u zadnja dva dana nekoliko puta upozoravali da ne provocirate naše jedinice pa shvatite da je ovo zadnje upozorenje
            VPO Boka

Malo zatim su se uzrujali zbog agresivnosti koju su prema njihovim jadnim vojnicima pokazale naše strašno velike snage iz Sustjepana:
 Krizni štab Dubrovnik
U 15 35 pripadnici vaših jedinica iz pravca Sustjepana otvorili su snajpersku vatru prema našim jedinicama u rejonu Mokošica. Vatra je uzvraćena. Upozoravamo vas da vaše jedinice stavite pod kontrolu kako ne bi dolazilo do daljnjih provokacija na koje smo prinuđeni da odgovorimo.
                        VPS Boka
                       
Razgovarajući s Nojkom Marinovićem do sad nisam uzpio zaključiti, jesu li prosvjednici iz JNA i u jednom slučaju bili u pravu, odnosno jesu li naše snage ikad zapucale prve.
Sve tajna do tajne.  I voda i struja, i jastrebovi i golubovi u JNA, i obrana, i Zagreb, i Mokošica i zapoviedničtvo obrane, i neki moji suradnici!
Tajnovito se ponaša i Bernard Kouchner u svezi sa svojim novogodišnjim koncertom. Nazvao je iz Pariza baš dok sam sinoć o koncertu razgovarao s Prosperovim Novakom, „iƒom Obuljenom i Matkom Medom.
Upitao je održavamo li mi možda neki svoj koncert u isto vrieme, jer su naše novine najavile održavanje koncerta, a on, Kouchner, ga sam nije najavio.
Nije bilo težko zaključiti kako je francuzki ministar nazvao samo kako bi kroz ironiju izpustio nakupljenu frustraciju, zbog toga što pripreme za koncert ne teku gladko kako bi on to želio.
U razgovoru s Medom, Novakom i Obuljenom bio sam usamljen u mišljenju kako treba biti oprezan, jer bi se Dubrovnik u o…ima svjetske javnosti mogao pojaviti kao dio Jugoslavije, a isto tako treba spriečiti stvaranje dojma kako se u Dubrovniku nije dogodilo gotovo ništa.
Predlagao sam neka se unapried jasno dade do znanja što mora biti izpunjeno. Poput hrvatskih stjegova i grbova u scenografiji, novinskih najava koje naglašuju kako se koncert održava u Hrvatskoj, a što mora biti ugradjeno u najavnoj i odjavnoj TV špici.
Rekao sam kako ne smiemo propustiti prigodu i moramo postići prikazivanje slika razaranja Dubrovnika, kako jedan voditelj programa mora biti Hrvat i govoriti hrvatskim jezikom...
Ostali su me slušali, ali nisu pokazivali osobiti entuzijazam u prihvaćanju mojih zamisli.
Slobodan Prosperov Novak je naglašivao kako je glede koncerta veliki optimist, ali nije bio konkretan i nije se izjasnio na čemu se temelji njegov optimizam.
Čićo Obuljen je pozorno vagao svaku svoju rieč i nije se iztrčavao s nikakovim izjavama, pa mi je ostao nejasan. Matko Medo je izgledao poput čovjeka koji je upao u njemu nejasno područje.
U tomu našemu večernjemu razgovoru u četvero nismo zaključili baš ništa.
Na kraju je Prosperov Novak rekao kako sutra odlazi u Zagreb, jer treba predati izvješće u svojemu ministarstvu i u Vladi. Uz put će uporabiti prigodu i provesti Božić u krugu obitelji. Malo tko ovdje može dugo izdržati.
Novogodišnji koncert je još uviek obavijen s velom tajne, a s obzirom na njegovu vremensku blizinu, trebalo bi već dugo sve u svezi s njim biti jasno.
Ipak ovo je neobično vrieme, pa nije čudno što je tajnovito puno toga  što bi u normalnim okolnostima trebalo biti jasno.
Neke tajne, poput one u svezi s vodom, pri tomu igraju izuzetno pozitivnu ulogu. A s druge strane pak liepo je kad se nešto dobro, što se čuva u tajnosti, odkrije i realizira u pozitivnomu smislu. U takovu kategoriju spada ono što mi je odkrio Staffan De Mistura u utorak na večeri koju su u njegovu čast u Dubravki priredili Maja i Jako Ivaniš. Rekao mi je kako će Europska dvanaestorica vrlo vjerojatno priznati Hrvatsku 15. siečnja, dakle za manje od mjesec dana!
Koja bi to sreća bila, kad bi se pokazalo kako je De Mistura bio u pravu. A pored sreće, bio bi to pravi trenutak za početak odmatanja ovog klupka tajni i različitih pozicija i interesa. A pravi nastavak bi bilo povlačenje okupacijskih snaga iz naše države. Do tad treba izdržati uzputno odkrivajući ili skrivajući različite tajne poput ove vodene.
De Mistura je iznimno ozbiljna i pametna osoba. Ne ostavlja dojam čovjeka koji bi tek tako spominjao odredjeni nadnevak povezan uz toliko bitno pitanje. Izpratio sam ga sinoć u Gružu. Odplovio je u Bari s hidrogliserom, a u Dubrovniku je ostavio svojega nasliednika koji se zove Anthony Raby.
Raby mi je bio danas u nastupnom posjetu. U razgovoru se nismo udaljili od protokolarnih ljubaznosti i pohvala. Ništa što bi se moglo i trebalo zapamtiti.
S De Misturom sam na brodu vidio i Maju i Jaka Ivaniš. Pohvalili su mi se kako ih je upravo njihov prijatelj De Mistura pozvao na ovaj put, te im je iz Baria čak osigurao samovoz za put u Sloveniju, gdje odlaze poslovno.
Spretni su to ljudi. Znaju s kim će sklopiti prijateljstvo i koga pozvati na objed. U Cavtatu im je ostala kuća, ali se nisu ni malo zbunili. Od hotela „Dubravka“ napravili su svoj novi dom. Kroz ovo vrieme su Jakovov direktorski položaj rabili u smjeru pomoći svojim Cavtatćanima i Konavljanima, u početku onima koji su pobjegli, a od nedavno i onima koji su ostali u Cavtatu i Konavlima. Uključili su se i u Crveni Križ. A kad im se pružila prigoda, pomogli su i sami sebi i otišli su uhvatiti malo zraka.
Znajući ih, sigurno će se brzo vratiti.
Uostalom i sam sam se počeo malo više skrbiti i o sebi. Jučer sam uporabio prigodu i konačno nakon 82 dana prvi put oprao kosu pod tušem, kad sam bio na Slaviji pokušati riešiti spor oko ukrcaja teretnjaka.
Nisam uzpio riešiti to zbog čega sam došao, ali sam uzpio oprati kosu. Ovaj put sam se, prije ulazka u tuš kabinu, pobrinuo za šampon.
U tomu jučerašnjemu nastupu skrbi za sebe i svoje, uzpio sam spakirati jedne svoje cipele i poslati ih Milu u Cavtat. Poručio mi je kako nema što obući na noge, jer su mu kuću, dok je robijao, Jugoslaveni temeljito izpraznili. Nisu se zadovoljili samo odvoženjem njegovoga podpuno novoga samovoza, već su mu pokupili i sve cipele, valjda kako bi ga, kad se vrati, spriečili i u vožnji i u hodanju, što bi bio bizaran način opravdavanja pljačke.
A bizarnosti različitih vrsta su sad redovita pojava. Medju njih se može uvrstiti i jučerašnji posjet starog komunističkoga generala Trampuša. Primio sam ga nakon što mi je predhodno brzoglasom samo kratko rekao kako me želi vidjeti, jer mi ima izpričati nešto izuzetno vriedno.
Prevario me je, premda to sigurno nije tako osjećao.
Trampuš mi je došao izpričati kako je on bio ključna osoba kad se prije tridesetak godina birala lokacija za dubrovačku zračnu luku! Što se može? Njemu je to bilo i ostalo vriedno, nešto što je sad za mene baš bez ikakove vriednosti. Baš me sad briga za priče, intrige i rivalstva medju komunistima od prije trideset godina!
Ipak poslušao sam njegovu priču pristojno i strpljivo. Starost je sudbina svatkoga čovjeka, koji je ima sreće dočekati. Što je čovjek stariji uzpomene iz mladjih dana drži vriednijima.
Uostalom svatko ima pravo na svoje mišljenje o tomu što je vriedno. Za jednu ženu, koja je, ne predstavivši, sva uzplahirena jučer zvala s Montovjerne, izuzetno je bitna stvar sječa drveća, koju bi se, po njezinu mišljenju, svakako trebalo spriečiti. Žena možda ima pravo. Možda to i nije sada jako bitno, ali je drugčije kad se gleda dugoročno. Premda bi možda bilo čak i bolje, ne samo na Montovjerni nego i drugdje, posjeći neuredno raslinje i posaditi travnjake i plemenita stabla. Dubrovnik je grad koji to zaslužuje.
A možda su se neki sjetili i ubrali boriće za Božić koji je na pragu.. Ovaj put ćemo ga, imam takov osjećaj, dočekati složnije i s više žara čak i u uzporedbi s prošlom godinom. Bez obzira tko je ovdje medju nama kršćanin, a tko ateist. Zoran primjer te sjajne promjene je i vršitelj dužnosti načelnika Civilne zaštite Krešo Milas, koji je odputovao u Hercegovinu na sprovod svojoj tetki, ali je pri tomu ponosno napomenuo kako će tamo ostati proslaviti Božić.
Kreša sam sretao za vrieme Jugoslavije i imao sam pouzdan dojam kako spada medju komuniste. Možda sam se prevario, a možda se Krešo tada pretvarao. Ili se sad preobratio. Zasigurno može se dogoditi, kako mi koji smo naviknuli slaviti Božić, ove godine budemo prisiljeni na Božić dežurati i zamjenjivati one koji su ga tek počeli slaviti.
Samo neka bude tako.

Nastavak