Presnažne misli i rieči
Utorak, 24. prosinca 1991.
Pero Poljanić je sa sobom donio dah mirnodobskoga života. Tako mi je drago što se vratio. Za ova dva tjedna što ga nije bilo počeo mi je nedostajati. Naviknuo sam se na njega.
Zajedno poput blizanaca, danas smo odradili Božićne protokolarne obveze, što je samo po sebi dokaz koliko je ovdje zavladao mir. Čim sam cieli dan, pa bio to i Badnji dan, u stanju provesti u čestitanjima, nazdravljanjima, pjesmi i govorima, to je pokazatelj velikoga preokreta u životu Dubrovnika.
Isto govori i činjenica što je kompletno zapoviedničtvo obrane bilo u Obćini na proslavi. Pero i ja smo im održali prigodne zdravice. Tako se i civilni i vojni vrh Obćine za neko vrieme zajedno opustio, unatoč i dalje postojećoj opasnosti od petokrakaških vojnika.
Za održanje kakove takove napetosti ipak su se neki pobrinuli. Jučer je tako nekoliko gardista izražavalo svoje veselje zbog primicanja Božića – s pucanjem u šetnji po Lapadu. Na užas nekolicine gradjana koji su zbog toga nazivali Krizni stožer. A danas, u isto vrieme dok smo Pero, ja i zapoviedničtvo obrane nazdravljali jedni drugima u obćini, naši borci iz Sustjepana su razmjenjivali rafale s petokrakašima u Mokošici.
Sve u svemu nije se dogodili ništa osobito. Na pucnjeve smo ipak svi skupa naviknuli i znamo procjenjivati jesu li opasni.
Nakon naših vojnika stignuli su nam u posjet Lindjovci, a zatim smo priešli u Malu viećnicu, na drugu po redu “bakalarsku” proslavu Badnjega dana za obćinsku upravu i javne obćinske tvrdke. Drugu uzastopnu proslavu Badnjega dana uobće, nakon četrdeset pet godišnje ateističke stanke.
Bakalar koji je, kao svoj fini doprinos, ove godine pripremio bračni par Kraljević, na žalost nisam uzpio probati, jer mi je nakon moje govorne čestitke okupljenima, stignula poruka od kapetana broda koji stiže iz Cavtata. Tražio je od mene neka svakako dodjem u Gruž dočekati brod.
Presretan sam napustio cielo slavlje i s "Golfom" se probio kroz limenu glasbu, koja je svirala izpred obćinske zgrade. Odjurio sam u Gruž, siguran kako ću konačno vidjeti brata. Kapetanova poruka je bila svojevrstna potvrda rieči Gjura Kolića, koji mi je, malo prije toga, glasom čovjeka koji je sviestan kako mi priobćuje sjajnu Božićnu čestitku, rekao kako je vjerojatnost Milova dolazka u Grad - vrlo velika.
Kad se brodić pojavio i polako prilazio rivi, svim sam se silama trudio prepoznati bratovu figuru na palubi. Nakon što je brod pristao nisam mogao vjerovati svojim očima. Nije ga bilo! Ušao sam u brod i osvrtao se oko sebe. Tada mi je prišao kapetan broda i predao Milovo pismo. Zbog toga me je zvao neka dodjem u Gruž! U ovomu danu veselja bilo je to za mene strašno razočaranje. Ipak suzdržao sam se prigovoriti kapetanu. Mogao mi je pismo donieti u Grad ili mi ga pak dostaviti po netkomu. Ovako me je prekinuo u proslavi i izložio me je na Badnji dan težkomu razočaranju.
Kako bi samo bilo sjajno konačno vidjeti brata i biti zajedno s njim na Božić Ipak barem je dobro što sam, ne vjerujući u obećanja ljudi s crvenom zviezdom na čelu, a koja mi je prenio Gjuro, jučer Milu poslao onaj paket.
Jugoslavenska obećanja! U njih nikad ne treba vjerovati. Bio sam strašno razočaran i obuzela me strašna tuga. Vratio sam se potišten u Grad u obćinsku zgradu gdje je u medjuvriemenu veselje bilo završilo.
Pošao sam u ured Kriznoga stožera. Nije bilo nitkoga u službi!
Bilo je normalno za očekivati kako će se za službu prijaviti netko od ateista, bivših komunista, kako bi na taj način pokazao svoje razumievanje za kolege vjernike. Sad izgleda medju nama više nema ni ateista ni komunista. Svi zajedno slavimo Božić!
Gotovo sam se glasno nasmijao i to mi je vratilo razpoloženje.
Sloga je uviek pozitivna. Pa i onda kad možda i nije izkrena. U stvari nema tu mjesta neizkrenosti. Težko ugroženi, prikupili smo svoje snage. Branimo se zajedno i slavimo zajedno i to je sve.
Odlučio sam nitkoga ne nazivati, nego sam preuzeti službu u Kriznomu stožeru. Inspiriran sa situacijom, napisao sam Božićnu poruku gradjanima.
Po završetku pisanja nazvao sam Radio Dubrovnik i dobio Joška Jelavića, koji je djelovao sretno kad sam mu rekao kako bih želio čestitati gradjanima. Brzo je pripremio opremu za snimanje, pa sam zatim pročitao poruku.
Nakon završetka snimanja Joško se ponovno javio.
„Željko, poruka ti je malo prejaka,“ rekao mi je.
„Kako prejaka,“ upitao sam ga.
„Pa znaš neke stvari si mogao izreći drugčije, blaže,“ okolišao je Joško
„Rekao sam ono što osjećam. To su moje rieči. Ja stojim iza svojih rieči. Ne moraš se ti o tomu brinuti. To govori Željko Šikić, a ne Joško Jelavić. Svatkomu će to biti jasno. Ne ću valjda maziti ove što nas napadaju. Uostalom neka slušaju radio Trebinje ili Herceg Novi. Ovo je naša proslava,“ počeo sam Jošku pomalo srdito braniti svoj uradak.
„Ne trebaš se srditi. Nisam te mislio povriediti. Rekao sam ti samo svoje mišljenje i to je sve,“ prekinuo me je Joško.
„Samo ti to emitiraj i ne brini,“ odgovorio sam mu.
„Ne ćemo to moći emitirati danas. Morat ćemo ostaviti za sutra. Sve je popunjeno,“ rekao mi je na to.
„Čini što hoćeš Joško. Nazdravlje ti Badnji dan još jedan put,“ odgovorio sam mu. Bilo mi ga je dosta.
Možda je, dok sam čitao poruku, s Joškom u Radio Dubrovniku moje rieči slušao još netko i zajedno su zaključili kako bi ih trebalo na odredjeni način prigušiti barem s izborom lošijeg termina za odašiljbu.
Medjutim, ako se boje slušanja „suprotne strane“, onda im je jedino riešenje – ne pustiti poruku u eter, jer je jednako vjerojatno kako će je neprijatelji čuti, bila ona emitirana danas ili sutra.
Znam u čemu je stvar. Joško, a pogotovo njegovo družtvo u Radio Dubrovnikuse boje kako će moje rieči čuti puno ovdašnjih ljudi. Za većinu bi one vrlo vjerojatno bile dobro došle, ali bi bilo i onih kojima se ne bi svidjele.
Pojam Jugoslavija u negativnomu kontextu ipak može mnogima zasmetati. Poglavito onima kojima je Jugoslavija značila životni napredak, koji su voljeli Tita, koji su bili članovi Partije, koji su na različite načine bili povezani s istočnim dielom Jugoslavije.
Takovi su sigurno prevladavajući i u Radio Dubrovniku, pa ne bi bilo iznenadjujuće kako će emitirati moju poruku u vrieme, kad se krugoval najmanje sluša. Možda za vrieme jutarnjih Božićnih misa, kad je većina vjernika u crkvi? Ili poruku možda uobće ne će emitirati?
Dvojbe i razmišljanja mi je prekinuo moj današnji blizanac Pero Poljanić, podsjetivši me kako bismo trebali poći čestitati biskupu Puljiću. Kad sam mu rekao kako u Kriznomu stožeru onda ne će ostati nitko, odmahnuo je rukom.
„Nije bitno. Ne će propasti sviet. Netko će se već pojaviti. Nije tvoja stvar sjedati ovdje,“ odgovorio mi je.
Nisam mogao nego složiti se s njim.
Nakon posjeta biskupu posjetili smo i bolnicu.
Na taj smo način nekako zaokružili svoj civilni i humanitarni rad oko Božićnih blagdana, koji smo započeli u nedjelju, na sjednici Kriznoga stožera, s odlukom o dodjeli novčane pomoći obiteljima i djeci poginulih branitelja.
Uz novac sam svatkomu od njih uputio zasebno pismo.
Nakon te nedjeljne sjednice Kriznoga stožera, u Božićnom ozračju su me zadržali dubrovački slikari, koji su mi se došli potužiti kako im je nestalo boje za oslikavanje dasaka, koje štite izloge na Stradunu. Preko Pava Miloglava, direktora Dubrovkinje, uzpio sam osigurati dodatne pakete boje.
Ne znam tko se prvi sjetio slikati Božićne motive po daskama na izlozima. Ideja je doista sjajna. Stradun je dobio jedan poseban Božićni izgled, koji je sigurno silno različit od bilo koje ulice u svietu, u gradovima gdje se slavi Božić. U tomu pogledu smo mi koji se sad nalazimo u Dubrovniku – pravi sretnici, jer imamo prigodu vidjeti i doživjeti svjetsku umjetničku riedkost.
Na jučerašnjoj sjednici Kriznoga stožera nastavili smo donošenje Božićnih odluka.
Na svojevrstan način čestitali smo i svim gradjanima vozačima dopustivši im slobodnu vožnju po ovomu malenomu komadiću kopna sve do 2. siečnja. Tad ćemo vidjeti što ćemo učiniti dalje.
U ovomu istom razdoblju dopustili smo i rad ugostiteljskih objekata od 10 do 14 sati. Ljudi se evo mogu po malo početi prilagodjivati normalnomu životu. Ali ne smiju se opustiti. A tako je lako opustiti se i priviknuti na bolje uvjete. Primjer tomu je i moje dosta zakašnjelo odkriće tuširanja na brodovima Jadrolinije, na koje sam se evo brzo naviknuo. Sinoć sam, kako bih se i u tomu pogledu dostojno pripremio za Božić, otišao na Liburniju. I ne samo što sam se okupao, nego sam i prihvatio kapetanov poziv na večeru.
Tek što smo bili počeli jesti, pojavili su se i pridružili kapetanu i meni stolnički župnik don Stanko Lasić i saborski zastupnik Ivan Mustač, obojica upadno čistih i lepršavih kosa. Malo zatim priključio nam se i Čićo Obuljen, čija pak kosa i frizura nemaju osobito izraženo svojstvo odavanja je li njezin vlastnik prije kratkoga vriemena stajao pod tušem. Ili ja u tomu pogledu nemam osobito svojstvo zapažanja.
Pero i ja smo svoje zajedničtvo nastavili i u večer. Zajedno smo se odvezli u Lapad na večeru u Zapoviedničtvu obrane.
Vožnja do hotela „Zagreb“ bila mi je prva prava prigoda za kratki razgovor s Perom o
rezultatima njegova putovanja u Ameriku.
Za Pera je to bilo jedno liepo turističko putovanje i svojevrstni odmor od ovdašnje težke i pogibeljne svakodnevnice. Zbog toga nije baš žurio s povratkom. Ostao je dva tjedna. Samo uzputno mi je spomenuo, kako se na povratku kratko zadržao u Splitu. Nije mi spomenuo je li tamo vidio ženu i sina, a ja ga o tomu nisam ništa pitao jer mi je bilo puno zanimljivije slušati nastavak priče o Americi..
Izpričao mi je kako mu je suputnik bio Zlatko Kramarić iz Osieka.
Pokazalo se kako je vrhunac njihova putovanja bio razgovor s Lawrenceom Eagleburgerom zamjenikom državnoga tajnika Jamesa Bakera.
S Eagleburgerom sam u onomu svomu „satelitskomu“ razdoblju razgovarao prije mjesec i pol dana. Opisao sam mu bio tada situaciju i tražio intervenciju šeste flote. Za vrieme razgovora imao sam neugodan dojam, kako je to čovjek ne baš osobito osjetljiv na našu nevolju.
Kasnije sam doznao kako je Eagleburger prije desetak godina bio američki veleposlanik u Beogradu i veliki je prijatelj Jugoslavije i čak osobni prijatelj Slobodana Miloševića! Saznavši to, više ga nisam pokušavao nazivati.
Pero Poljanić mi je izpričao kako su i on i Kramarić takodjer dobili o Eagleburgeru dosta nepovoljan dojam, premda ih je liepo primio i naglašivao kako je osupnut zbog stradanja dubrovačkih spomenika.
Poljanić i Kramarić su se sastali s predstavnicima naših izseljenika u Americi i to im je sigurno bila aktivnost koja će donieti ploda. I na području lobiranja i na području konkretne materialne i financijske pomoći.
Službeni dio puta Pero mi je opisao u nekoliko rečenica, a onda s razvidnim uzhitom prešao na opis lieta preko Atlantika i ljepota Amerike.
Slušao sam ga i uživao zajedno s njim u opisima Amerike, koju od kad znam za sebe gledam kao raj na zemlji, koji na žalost nikad nisam uzpio posjetiti. Sad mi je Pero potvrdio kako su prizori iz slikopisa vjerodostojni i kako u zbiljnosti sve izgleda još puno ljepše.
Ipak nisam odolio pokušati ga vratiti na ono bitno i upitati ga kako sveukupno procjenjuje rezultat svojega razgovora s Amerikancima.
“Rekao sam ti već. Eagleberger nam nije sklon, ali je počeo mienjati stav. Ne može on sam protiv svih, i to nam je nada. A naši Hrvati koji tamo žive su glasni. Ima ih i u državnoj administraciji. Eagleburger to ne može zanemariti. To je Amerika. Tamo se ne mogu tajiti stvari,“ uzvratio mi je Pero i vratio se svojemu obćenitomu oduševljenju.
A tko je snosio troškove putovanja tebe i Kramarića,“ prekinuo sam ga opet.
“O tomu ću ti pričati drugi put, sad nije trenutak. Stignuli smo ”, odgovorio mi je.
Imao je pravo, jer smo upravo prilazili hotelu „Zagreb“. A izim toga moje pitanje i nije bilo osobito na mjestu. Pero je sa sobom donio po pet tisuća američkih dolara i njemačkih maraka donacija, pa se i u izravnomu financijskomu smislu njegov put vjerojatno izplatio, a novci su odmah uporabljeni za povećanje ukupne sume koju smo za Božić darovali obiteljima poginulih.
Pri ulazku u blagovaonu osjetio se miris bakalara.
Baš je dobro što sam preskočio bakalar u Obćini. Sad ću imati mogućnost uživati u njemu sjedeći za stolom. Mogao sam ga se danas najesti, a onda mi večeras ne bi odgovaralo imati ga ponovno, pomislio sam.
Blagovaona je bila puna ljudi u čistim novim prikrivnim odorama.
Je li problem s odorama konačno riešen ili ljudi u Zapoviedničtvu prije svega skrbe o svojoj odjeći, pa tek onda o odievanju ljudi na borbenim položajima. Znači li ovo kako i oni koji se nalaze na Srdju, u Sustjepanu i drugdje na straži imaju pristojne odore, zapitao sam se.
I odmah sam sebi odgovorio potvrdno.
Odore su jednostavno do sad morale stignuti u Dubrovnik, a urednost ljudi koje smo zateknuli u blagovaoni, je samo bila tomu potvrda. Odlučio sam se o tomu ne propitivati kod Marinovića, kako ne bih narušio ozračje Badnjega dana.
Bilo je uočljivo kako se na večeri na okupu našlo puno bivših komunista. Pitao sam se dogadja li se to samo zbog njihova probudjenoga domoljublja, ili i zbog dugogodišnjega izkustva u izboru mjesta gdje je najudobnije i najsigurnije, gdje se najbolje jede i gdje se zaslužuju počasti?
Vjerojatno se radi o kombinaciji ovih razloga. Treba tomu dodati i sliedeći. Kako je na čelu zapoviedničtva obrane vrlo vjerojatni dojučerašnji komunist, prirodno je što se okružio s ljudima koje pozna i u koje ima povjerenja. Vjerojatno je Nojko Marinović od prije poznavao nekolicinu njih, a oni su opet k sebi pozvali svoje prijatelje, pa je tako došlo do svojevrstne lančane reakcije. Kao nekakov simbol izpravnosti takovih zaključaka bila je i nazočnost direktora dubrovačke poslovnice INA-e, Iva Jurišića, donedavnoga obćinskoga partijskoga sekretara. Doduše bio je u civilnomu odielu.
Ne znam je li se na nas čekalo ili se slučajno pogodilo što je lapadski župnik don Grgo iz crkve svetoga Mihajla započeo molitvu odmah nakon što smo Pero i ja ušli.
Don Grgo je molio, a za njim su okupljeni ljudi ponizno mrmljali, prevrćući po prstima male drvene krunice.
Zatim je započelo pjevanje božićnih pjesama.
Don Grgo se dobro pripremio. Preslikao je puno listića s textom i podielio ih svima nazočnima, pa prema tomu i pobožnim komunistima, a oni su, na don Grgovo sigurno veliko zadovoljstvo, za uzvrat gromoglasno pjevali gledajući u listiće.
U trenutku sam primietio kako netko tik iza mene snažno pjeva, precizno izgovarajući rieči, a s puno manje preciznosti pogadjajući melodiju. Osvrnuo sam se i uztvrdio kako je vlastnik glasa dugogodišnji viši redarstveni, ranije milicijski, dužnostnik Aziz Suljević. Pjevao je s izrazom sreće na licu. Što mi je bilo još više iznenadjujuće, bio je jedan od riedkih koji pjeva ne pomažući se s listićem!
„Kad ste to vi naučili rieči Božićnih pjesama,“ upitao sam ga u prvoj sliedećoj kratkoj stanki izmedju dvije pjesme.
"Naučio sam ih još prošle godine," odgovorio mi je i nastavio pjevati s nesmanjenim žarom..
Prisjetio sam se u tomu trenutku, kako je do nedavno puno pjevača hrvatskih, a i božićnih pjesama, koji su u komunističkom tisku prozvani skraćeno "pjevači", bilo privodjeno i saslušavano, pa i osudjivano. Suljević i neki drugi ovdje nazočni u tomu su mogli sudjelovati. Možda je simpatični Aziz neke kitice naučio i iz toga vriemena? Ako je sve naučio prošle, prve slobodne godine, onda ima iznimno pamćenje. Ili mu je strašno stalo uklopiti se u novi trend? Kao i ostalima.
Nakon Božićnih nastavilo se s pjevanjem hrvatskih domoljubnih pjesama, koje su do nedavno bile proganjane i nazivane ustaškima. Medju pjevačima je sigurno bilo dosta onih koji su se ne tako davno na njih zgražali.
U trenutku me obuzeo isti onaj fini osjećaj koji sam imao razmišljajući o razlozima izočnosti dežurnoga u Kriznomu stožeru.
Izvrstno! Probudjena nacionalna sviest kod onih koji je nisu imali, čini nas sve skupa jačim. Neki su tu svoju nacionalnu pripadnost tek nedavno odkrili, pa kod njih vjerojatno dolazi do svojevrstne erupcije osjećaja. Valjda sve to nije samo privid?
Nakon što su se pjevači umorili, prišao nam je Nojko Marinović, pozdravio nas i kao dobar domaćin, odveo nas do mjesta za stolom predvidjenih za nas.
Razgovarali smo opušteno i smijali se, a vrieme je prolazilo. Tanjuri izpred nas su stajali prazni, a bakalar, čiji se intenzivni miris osjećao u zraku, nikako nije stizao.
-“Večera će početi čim stigne Hrvoje,” rekao mi je Pero pročitavši mi misli u jednomu trenutku.
-“Kačić”, nastavio je kad sam ga pogledao upitno.
Čekao sam još neko vrieme. Nigdje Hrvoja. Počeo sam osjećati glad. Bakalar mi je po drugi put u danu bio na dohvatu ruke, ali ga nisam mogao okusiti.
Počeo sam osjećati neugodu. Nije mi bilo jasno zašto bismo morali čekati Kačića gladujući i gledajući u prazne tanjure. Pa nismo ga čekali ni kad se molilo, ni kad se pjevalo.
A onda me izdala strpljivost.
Nije me briga. Neka samo čekaju Kačića. Možda je to način na koji izražavaju neko svoje podcjenjivanje prema Peru i meni? To nije bitno. Bitno je što sam gladan i što sam pozvan na večeru, a preda mnom dugo leži samo prazan tanjur. To više ne moram podnositi, pomislio sam i ustao.
“Nisam računao kako će se večera toliko odužiti. Imam druge obveze pa na žalost, moram otići,“ rekao sam Nojku i Peru.
Obojica su, a i još nekoliko ljudi koji su bili u blizini i čuli moje rieči, pokušavali odvratiti me od nauma, ali nisam odustao. Pozdravio sam ih i izišao iz hotela.
Odvezao sam se natrag u Grad i pokucao na vrata samostana od Sigurate. Častne sestre su već bile večerale. Ipak za mene je ostalo bakalara, kojega sam u jutro bio uzpio kupiti i odnieti im ga. Bio je malko je preslan. Častne su mi rekle kako su to i one opazile, a uzrok je u tomu što su jednostavno dodale premalo krumpira. Nije mi to puno smetalo. Bilo mi je drago što sam bakalar, iz trećeg pokušaja, pojeo u ovakovomu družtvu. Zadovoljstvo zbog Badnje večeri u družtvu preobraćenika, dopunila je sreća zbog Badnje večeri u družtvu pravih i Bogu odanih vjernica!
Nakon večere vratio sam se u svoj prazni stan. Nazvao sam Maju u Beč. Pronašao sam je na večeri u restaurantu kod Frana Stjepovića. Izpričao sam joj sadržaj Milova pisma, u kojemu on naglašava kako bi mu njezin dolazak bitno olakšao život, jer se nalazi pod golemim pritiskom. Ako on ne uzpije doći u Grad bilo bi dobro kad bi Maja pošla u Cavtat.
Težko je procieniti kako će se dalje odvijati situacija s Milom. Unatoč Kolićevim prognozama doživio sam razočaranje, a podkriepio ga je i melankolični sadržaj Milova pisma. Premda je pušten iz jugoslavenskoga logora, kao moj brat on je u Cavtatu i dalje osoba pod posebnim povećalom.
I dok sam mu jučer spremao paket, nisam imao predosjećaj kako ću ga ubrzo vidjeti. Zbog toga je moje današnje oduševljenje koje sam osjetio primivši kapetanovu poruku, bilo onako intenzivno. A jednake intenzivnosti bilo je i razočaranje kad sam shvatio kako nije došao.
Maja je bila šokirana. Možda su moje prve rieči s kojima sam je pozvao neka dodje natrag u Dubrovnik bile – prejake?
Možda je Joško imao pravo. Možda su mi se rieči jednostavno uzkladile s ovim današnjim ozračjem snažnih emocija, oduševljenja i razočaranja?
Sjetivši se toga pročitao sam Maji Milovo pismo, a zatim joj krajnje diplomatski tumačio ono što je iz pisma bilo podpuno jasno. Milo ju silno želi vidjeti! Ipak trebalo mi je dosta vriemena za uvjeriti je u nuždnost povratka nje i djece iz Beča.
Jadna žena se osjetila raztrgnuta izmedju brige o djeci, kojima je nesumnjivo život u Beču nemjerljivo pogodniji nego život u Dubrovniku i muža, kojemu je nuždno potrebita, nakon užasa kojega je jedva preživio. Nakon toga sam razgovarao s rodjakom Nikšom koji mi je obećao Milovu obitelj dovezsti u Rieku i ukrcati ih u brod čim prije bude moguće.