Rad i istina protivnici Jugoslavena
Nedjelja, 8. prosinca 1991.
U skladu sa zaključkom jučerašnje sjednice Izvršnoga vieća i podpisanim sporazumom s JNA, organizirao sam danas novi sastanak s mjerodavnim osobama.
Dogovorili smo formiranje pet skupina za brzi pregled Grada. Voditelj toga diela posla će biti Miho Lazarević iz Zavoda za obnovu Dubrovnika, kojega je na sastanku zapala dužnost zapisničara. Posao će pratiti Joško Radica i članovi povjerenstva za procjenu šteta, kojim on predsjedava. Zbog toga sam ga ponovno pozvao na sastanak.
Kontrolnu ulogu ima i Zavod za zaštitu spomenika kulture, pa sam u tomu svojstvu pozvao ravnateljicu Zavoda Doroteu Valjalo, a kako je prirodno u svemu tomu nuždna podpora i koordinacija obćinskoga fonda za stanbeno komunalnu djelatnost, nazočio je i njegov ravnatelj Ivo Gjaja.
Pomoćnik direktora GP Dubrovnik Mario Ivušić, koji je na sastanku bio zajedno sa svojim direktorom Matom Gjurovićem, vodit će i dalje skupine za brze popravke, koje smo već ranije bili formirali.
Napravljena je procjena nuždnoga gradjevnoga materiala. Dao sam je poslati UNESCO-u i na nekoliko drugih adresa, koje bi mogle organizirati pomoć takove vrste.
Član Izvršnoga vieća zadužen za komunalne poslove Hrvoje Macan, te Milan Novak iz "Hidroelektrane" trebaju organizirati popravak vodovoda odnosno spajanje crpki na odgovarajući agregat, te dogovore oko popravka dalekovoda i postrojenja u Komolcu. Ravnatelj dubrovačke izpostave Hrvatskih cesta Dominik Brigović, kojega sam bio imenovao predsjednikom skupine za promet i veze Kriznoga stožera, dobio je zadaću organizacije uzpostave stalne brodske i trajektne veze s Mokošicom.
Za sebe sam ostavio dogovor oko uzpostave veze s našim otocima.
Nakon sastanka razgovarao sam s kapetanom Bezićem u Jadroliniji i dogovorio uzpostavu brodske linije za Kalamotu, Lopud, Šipan i Mljet.
S redarstvom i s Lučkom kapetanijom dogovorio sam i proceduru pregleda tereta na brodovima u Gružu. Neugodno je, a još više uvriedljivo što ćemo sukladno podpisanomu sporazumu morati trpjeti kratkotrajne nazočnosti častnika JNA na našim brodovima, ali ipak to je puno bolje od blokade luke.
Bitno je što će oni kontrolirati samo teret, a ne ljude, pa će biti lako dovezsti pojačanja. A i oružje će biti relativno lako dopremiti. Nenaoružani predstavnici JNA sigurno se u Gružu ne će osjećati osobito ugodno. Bit će ih strah za svoje živote i praktički ne će ništa kontrolirati.
Što bi uostalom mogli poduzeti ako odkriju oružje? Biti će im najbolje šutjeti ili izvješćivati kako je sve u redu. Izim toga najvjerojatnije je kako će to obavljati predstavnici „goluba“. „Jastrebi“ jednostavno ne bi mogli podnieti biti ovdje gdje lepršaju hrvatski barjaci. Sukladno dogovorima oko tajnih sastanaka, golubi bi morali žmiriti na oba oka i ne primietiti niti tenkove!
Ipak, pri pomisli na bilo kakovu, pa i minimalnu nazočnost JNA ovdje na našemu slobodnomu području, ostavlja trpak okus u ustima, kojega je najučinkovitije brisati s intenzivnim radom, a zahtjeva za raznovrstnim intervencijama doista ne nedostaje. Poput posriedničtva oko pravilnije razpodjele mesa medju hotelima s prognanicima, o čemu sam danas saznao. Prema informaciji koju je u Krizni stožer dojavio povjerenik Stipe Kedžo, gotovo tisuću prognanika, koji su smješteni u hotelu Park, već tjedan dana nije vidjelo ni zalogaja mesa, dok su u isto vrieme skladišta u Babinu kuku poprilično puna mesa, pa tamošnji prognanici ne moraju prisilno postajati vegetarijancima.
U težkim uvjetima, ali i inače, ljude boli nepravda i treba je izbjegavati gdje god i kad god je to moguće. Premda u nepravdi često sudjeluje i čisti slučaj. Prognanici s područja Obćine koja su pod neprijateljskom okupacijom, smještali su se u hotele onako kako su to zahtievali dogodjaji i pri tomu su neki čistom igrom slučaja prošli bolje, a neki lošije. I u miru svi hoteli nisu iste kategorije, i nemaju jednake infrastrukturne mogućnosti.
Dok sam popodne prolazio Stradunom, zaustavio me je jedan čovjek kojega poznajem “iz vidjenja“, a ne znam mu ime.
Puno je takovih ljudi, koje znam, a ne znam kako se zovu. To je neugodno. Trebao bih to izpraviti, a ne znam kako. Neugodno je čovjeka pitati za ime, nakon što ga se sretne puno puta i s njim se svaki put izmjene pozdravi. S pravom bi se mogao uvriediti.
-“Kako to pa niste danas bili na tribini koju je održao Slobodan Lang,“ upitao me je.
-“Nisam imao pojma kako se održava bilo kakova tribina. Nitko me nije informirao o tomu. Inače, vrlo vjerojatno ne bih mogao doći, jer sam imao zakazan važan sastanak, a izim toga evo sve do malo prije bavio sam se izuzetno bitnim poslovima,“ odgovorio sam mu.
-“Trebali ste doći. Bili su tamo ministri Rudolf, Kriste i Cifrić,“ rekao mi je čovjek na to.
-“Bogu hvala. Onda baš nisam trebao biti tamo. Ministri su ljudima sigurno zanimljiviji od mene. Nisam o tomu ništa znao, ali je sigurno ovako bilo najbolje. Vjerojatno je i Slobodan Lang tako razmišljao, pa me nije htio gnjaviti dva dana za redom. Bio sam na jučerašnjoj tribini. Ne mogu biti tamo svakodnevno,“ odgovorio sam mu.
-“Meni i nama koji znamo kakov ste čovjek bilo je neugodno i bilo bi nam draže vidjeti vas tamo. Niste zaslužili onakove obtužbe”, rekao mi je on na to.
Nisam osjetio nekakovo iznenadjenje, jer sam već doista naviknuo na ovakove stvari. Kroz glavu mi je samo prošlo ono jučerašnje odmicanje i primicanje mikrofona, te uključivanje i izključivanje magnetofona sukladno tomu govorim li ja ili netko drugi.
-“Možete li mi reći o čemu se točno radilo,“ upitao sam ga.
-“Govorilo se kako ste neaktivni i baš ništa niste učinili kako bi se pokrenula obnova oštećenih kuća, kako niste zaštitili oštećene kuće od kiše, kako trebate uzpostaviti prometne veze s Dubrovnikom, a niste se pomaknuli, kako niste ništa učinili što se tiče popravka struje i vode i još puno toga,“ opisao mi je čovjek ono što je čuo i vidio.
-“Sve to što ste rekli upravo je obrnuto. Jučer i danas sam sve to pokrenuo. Nisam očekivao priznanja niti me za njih briga, ali nisam zaslužio pljuske,“ rekao sam mu.
-“Bio sam siguran kako je tako. Zbog toga mi je i bilo krivo. Samo trebali ste biti tamo i objasniti ljudima,“ zavrtio je dobronamierno čovjek glavom.
-“Pa nisam mogao obnoviti krovove, prije nego su srušeni, a to je bilo prije 36 sati! Nisam mogao pokrenuti popravak obskrbe strujom i vodom, ili uzpostavu brodskih linija prema otocima, prije nego je o tomu postignut sporazum s JNA, a to je bilo prije 12 sati! Sad je sve to pokrenuto. Što bi ti ljudi htjeli? Uostalom jučer sam tamo dosta govorio i objasnjivao,“ rekao sam.
-“Kažem vam. Trebali ste biti tamo. Već je i radio Dubrovnik objavio obtužbe protiv vas, koje su snimljene na tribini. Malo prije sam to slušao,“ rekao mi je na to čovjek.
Odmahnuo sam rezignirano glavom i pružio mu ruku na razstanku. Srdačno ju je stisnuo.
Doista je neobično kako su ministri prihvatili razgovor, a nisu se predhodno pokušali u Obćini informirati što je poduzeto jučer i od sinoć, kad su donieli podpisani sporazum! Ovako su, zajedno s gradjanima, samo mogli nagadjati i špekulirati.
Sve je više sustavnosti u svemu ovomu. Mediji zaobilaze sve što je sa mnom u svezi. To ne bi bilo toliko loše, kad bi se radilo o mojemu privatnom životu, koji je doista medijski nezanimljiv. Medjutim, zaobilazeći mene, zaobilaze se i odluke tiela i sjednica kojima predsjedam, pa na taj način preskaču informirati gradjane o stvarima koje su za njih sigurno jako zanimljive, dapače za puno njih čak su i od životnoga značenja.
Mora se nešto učiniti kako bi se stvari promienile. Ako im se tako svidja, neka ne spominju moje ime, ali tajenje odluka, koje su u biti okrenute dobrobiti pučanstva, poglavito onih dielova koji su najugroženiji – pravi je kriminal.
Joško Jelavić, ravnatelj Radio postaje Dubrovnik i Božo Vodopija ravnatelj Dubrovačkoga vjesnika posve su zaboravili kako su članovi skupine za informiranje pri Kriznomu stožeru.
Na današnjem sastanku kojega sam organizirao u Obćini u stvari nije uobće bilo novinara. Jasno. Svi su bili na Langovoj tribini.
Naviknuo sam se već iz svake nepovoljne situacije i viesti izvući nešto dobro. Učinio sam to i ovaj put.
Vratio sam se u ured i inspiriran s Langom i s njegovom tribinom, za sjednicu Kriznoga stožera, koju sam sazvao za sutra, složio dnevni red kojemu je prva točka - razgovor s ministrima.
Republika Hrvatska
Skupština obćine Dubrovnik
Krizni štab
Dubrovnik 9. prosinca 1991.
Dnevni red
1. Razgovor s ministrima u Vladi Republike Hrvatske.
2. Stanje prve sanacije krovova i prozora na zgradama u kojima je život moguć.
Izvješće M. Lazarević i M. Ivušić.
3. Status odluke o zaustavljanju odlazka iz Dubrovnika. Zbrinjavanje najugroženijih slojeva pučanstva.
4. Osnivanje pučkih kuhinja?
5. Rad skupine za osposobljavanje vodovodnih instalacija u Komolcu.
Izvješće H. Macan.
6. Rad skupine za osposobljavanje napajanja električnom energijom.
Izvješće M. Novak.
7. Rad skupine za promet i veze.
Izvješće D. Brigović.
8. Izvješće o kontroli razpodjele humanitarne pomoći.
9. Vožnja autobusom bezplatno?
10. Radio Dubrovnik. Izvješće o pripremama za emitiranje u ratnim uvjetima, te o emitiranju u ratnim uvjetima. Referira Joško Jelavić.
11. Priedlog plana obskrbe i zdravstvene skrbi u slučaju pogoršanja ratne situacije.
Nazočnost ministara mogla bi privući novinare, pa bi na taj način, neke informacije o tomu što se poduzima mogle ipak doći do gradjana, kojima je u ovoj dugotrajnoj turobnoj situaciji svaka dobra viest koristna i zbog održavanja duševnoga zdravlja.
Optimizam utemeljen na činjenicama je zdraviji od trulih priča i intriga.
Malo nakon što sam završio sastavljanje dnevnoga reda, primio sam poziv iz Beča.
Glas u slušalici se predstavio kao reporter austrijske državne dalekovidničke postaje ORF i zamolio me je za interviewu. Rekao mi je kako bi u ORF-u željeli od mene čuti opis onoga što se to ovdje prekjučer dogodilo.
Kad sam pristao zamolio me je neka pričekam kratko vrieme s podignutom slušalicom, kako bi se obavile tehničke pripreme.
Dok sam čekao početak snimanja, na brzinu sam na papiru sastavio natuknice kako bih što plastičnije opisao našu težku situaciju.
Mogu biti zadovoljan. U nekoliko minuta sam uzpio doista dobro opisati naše nevolje i iztaknuti tko je i kakov je naš neprijatelj. Slikovito sam im opisao prekjučerašnji osjećaj kao boravak u „sriedištu pakla“.
Jučer i danas svi mi ovdje osjećamo kako smo se nekako udaljili od tih paklenih okolnosti. Samo što se neki imaju pri tomu prigodu odmoriti i opustiti, neki se mogu opustiti, ali ne i odmoriti, neki odmoriti, ali ne i opustiti, a neki, poput mene, nemaju prigodu ni odmoriti se ni opustiti. Opuštanje mi onemogućuju podvale koje su se eto sa žutoga tiska na državnoj razini proširile i na takozvane objektivne medije na našoj lokalnoj razini.
JNA pak pokazuje kako u njezinim redovima takodjer nije došlo do opuštanja, i to tamo gdje su joj najveći dometi - na području licumjerja.
Kad je negdje malo nakon podneva Tonči Bonić iz Civilne zaštite u Mokošici dojavio, kako je iz Sustjepana pucano na Libertasov autobus koji je počeo povezivati Staru i Novu Mokošicu, nisam to uzeo kao nešto osobito ozbiljno. Vjerovao sam kako se samo radi o nečijoj izmišljotini.
Ali večeras je priča dobila nastavak, jer se u JNA netko dosjetio kako bi se to moglo uporabiti za obtužbe na račun „suprotne strane“. Trebalo im je više od pola dana za sastavljanje prosvjeda, ali nisu odustali nego su ga sastavili i poslali. Neka se zna i čuje kako Hrvati pucaju sami po sebi, kao što je to bio “mudro“ zaključio i napisao general Strugar prije dva dana!
Krizni štab
Oštro protestiramo zbog toga što je iz mesta Sustjepana danas oko 12 20 otvorena snajperska vatra od strane vaših oružanih snaga na gradski autobus koji je prevozio građane sa stajališta ispred Stare Mokošice za Novu Mokošicu. Postoji trag pogotka na prednjem delu autobusa.
Građani ovim bezumnim aktom ogorčeni izlili su svoje veliko nezadovoljstvo, te traže vašu zaštitu. Molimo da shodno sporazumu od 7.12.91 god. stavite pod kontrolu vaše snage i time osigurate prekid vatre. Molimo vas da slučaj ispitate i preduzmete oštre mere i da nas obavestite. Molimo da o ovom upoznate ministra Rudolfa
VPS Boka
JNA u prosvjedu spominje naše gradjane koji su ogorčeni na nas, a ne na njih, koji su okupirali njihovo naselje, prouzročili goleme štete, odvojili ih od svieta....
JNA izmišlja opasnost s naše strane, a previdja jučerašnje težko ranjavanje jednoga našeg borca na Srdju od strane njihovih snajpera. Prema današnjim dojavama naših izvidnika, na Strinčjeru JNA dovlači nove snage i gomila oružje.
Ipak na odredjeni način JNA ima pravo. Dosta gradjana je doista ogorčeno i srdito više na nas, koji smo ovdje na vlasti nego na JNA, jer nas drži uzročnicima nevolja. Poglavito to vriedi za one, a njih nesumnjivo ima puno, koji su voljeli Jugoslaviju i još je vole.
Kad se dobro analizira situacija mediji su ipak samo vrh ledenoga briega nezadovoljstva čija je oštrica podpuno prirodno najviše uperena protiv mene, što je, s obzirom na moje stavove i postupke u stvari dosta logično.
Medjutim, kad bi Jugoslaveni ovdje odlučivali i prevladavali, onda ljudi poput mene ne bi zauzimali ključna mjesta. Na njihovu žalost, oni jesu brojni, ali mi Hrvati smo ipak bitno snažniji.
Nezadovoljan je i Staffan de Mistura. Opet je u pitanju brod „Rance“ i kvota izbjeglica koji bi se trebali s njim odpeljati.
De Mistura je ovaj put svoje nezadovoljstvo odlučio izporučiti preko Miša Mihočevića. Pri tomu je izbjegnuo krajnje ultimativni ton i svoju frustraciju pokušao izkazati u obliku pitanja: želimo li mi možda da Rance otidje zauviek iz Dubrovnika i to već noćas?
Humanitarni koridor nam je i dalje bitan, ali sad ipak puno manje nego do nedavno. Zahvaljujući sporazumu o deblokadi Gružke luke kojega su izborili naši ministri!
Preko Miša Mihočevića, koji je postao neka vrsta prienosnika poruka izmedju stranaca svih vrsta i Obćine, javio se i Bernard Kouchner. Opet s upitom.
Dosta ironično zvuči njegovo traženje mišljenja smije li za Novu godinu na koncertu u Dubrovniku orkestrom ravnati čuveni Claudio Abbado!
Neka samo dodje sa svojom palicom i orkestrom! Ni lud čovjek ne bi mogao biti protiv toga.
Mihočević će De Misturi i Kouchneru javiti, kako su za dubrovačku vlast i humanitarni koridor i koncert i predloženi veliki ravnatelj - izuzetno dobro došli.
U uredu me gotovo zateknula ponoć. Prije odlazka na spavanje nazvao sam Marianu u Beč. Izpričao sam se što je zovem tako kasno.
“Dobro je što si se konačno sjetio nazvati. Tvoja obitelj tek preko dalekovidnice može saznati kako si živ”, ironično je započela naš razgovor.
Bila je u pravu. Trebao sam ih nazvati, medjutim eto jednostavno nisam stignuo. Rekao sam joj neka mi pokuša oprostiti.
-“Što si to vidjela na dalekovidnici”, upitao sam je.
-“Interview s tobom je bio na početku oba dnevnika. Izvrstno si govorio. Dok smo slušali tvoje rieči, na zaslonu je bila tvoja fotografija. Znaš li kako su do nje došli?”
“Sigurno su je dobili od tebe.”
-“U stvari, Austrijanci su se razpitivali o tomu koga bi od naših u Beču intervjuirali u svezi s napadom na Grad. To su saznali Frano Stjepović i Pero. Izpričali su kako je tvoja žena tu u Beču. Austrijanci su htjeli obaviti razgovor a mnom, ali sam im ja sugerirala neka nazovu tebe. Što bi im ja mogla kazati. Ništa nisam znala. Pa nisi me niti nazvao, kako bih znala jesi li živ. Dala sam im jednu tvoju fotografiju.”
-“Dakle to je sve bilo tvoje djelo. Uvjeren sam ipak kako bi i razgovor s tobom bio za Austrijance jako zanimljiv. Nisi malo toga ovdje pretrpjela prije odlazka. I ti i djeca. Kako ste svi skupa,” upitao sam je.
“Dobro, ne brini. Jako dobro. U stvari nekako nas je sve sram, koliko smo se brzo prilagodili na ove uvjete života. Pazi na sebe. Znam kako ti je težko. Oprosti što sam te kritizirala”.
Nakon razgovora s Marianom krenuo sam na spavanje. Nije bilo potriebe za preskakanje još jedne noći. Odlučio sam se za Montovjernu, premda mi je bilo puno bliže i lakše svratiti u samostan. Častne sestre sigurno su cieli dan radile na sanaciji svoje zgrade. Moj bi ih ulazak u samostan možda probudio, a izim toga bi ih mogao podsjetiti na prekjučerašnji težki dan.
Njihov samostan je bombardiran baš kad smo u njemu bili ili moja obitelj ili ja. Vrlo vjerojatno je to bilo čisto slučajno, ali i traume proizišle iz slučajnih dogodjaja izazivaju težke asociacije, pa ih je dobro izbjegnuti ako se može.