Prvi povratak izbjeglica
Ponedjeljak, 9. prosinca 1991.
Pred sjednicu Kriznoga stožera svratio sam u Perov ured. Iznenadio sam se kad sam, otvorivši vrata, tamo ugledao ministarsku trojicu. Do početka sjednice bilo je još više od pola ure, a oni su već bili tu. Pozvao sam ih na sjednicu, ali nisam očekivao kako će doći toliko ranije. Dapače nisam bio siguran hoće li uobće doći.
U istomu trenutku doživio sam još jedno iznenadjenje. S ministrima i Perom sjedali su Jure Burić, Ante Stojan, Branko Bazdan i Željan Konsuo!
Bilo mi je drago što ih vidim. Ako su se vratili, znači kako ih više nije strah. Ne bi se oni vratili kad ne bi osjećali kako je glavna opasnost prošla. A pored toga opet ne će biti nikakovog problema s punomoćnosti na sjednicama Izvršnoga vieća. Sad nas odjednom ima i više nego što zahtievaju strogi kriteriji preciznoga Antuna Kisića.
Došli su ministri, vraćaju se izbjeglice, izvrstno, prolazilo mi je kroz glavu dok je Perova tajnica gurala u sobu jednu stolicu za mene.
Jure i Ante su me gledali s nelagodom koju nisu uzpievali prikriti. Oni su članovi Izvršnoga vieća koje sam izabrao i u koje sam se pouzdao. Držao sam ih svojim prijateljima, a oni su me napustili u najtežim trenutcima, bez pozdrava. Nisu me ni jedan put nazvali iz sigurnosti Zagreba, a evo kad su se vratili i odmah krenuli javiti se Peru, a ne meni.
Branko Bazdan, koji je tajnik skupštine i Željan Konsuo su druga priča. Oni su Perova škvadra. U stvari Pero je s vriemenom postao njihov čovjek. Na neki način su se ti mladići već kroz odredjeno vrieme postavili u ulogu Perova zaštitnika od mojega utjecaja. Medjutim, kad je bilo najteže, napustili su ga i pobjegli u sigurnost, pod nekakovom krinkom pripadnosti tajnim službama, koje su se, “zbog svojega iznimnoga značenja” povukle na pričuvne položaje izvan dometa opasnosti.
Konsuo i Bazdan su prijatelji od ranije. kad se Konsuo našao na mjestu predsjednika skupštinskoga povjerenstva za izbor i imenovanja, uporabio je prigodu Peru predložiti svojega prijatelja za tajnika skupštine, premda je Bazdan bio praktički bez ikakova radnoga izkustva. Pero je prihvatio Konsulov priedlog i sveukupno gledajući - nije pogriešio. Bazdan se brzo adaptirao i snašao.
Skupini oko Pera se već od ranije bio priključio i Ante Stojan. I to nekako neizravno, opet preko Konsula, s kojim se sprijateljio. U stvari Konsuo je na neki način tu bio vodja skupine, premda je najmladji. Sad se toj skupini, preko Stojana, priključio i Jure Burić. Poljanić je tu simbolični, a Konsuo zbiljni vodja.
Čija je ideja bila bieg u sigurne krajeve Hrvatske? Možda je do toga došlo spontano. Skupina se s tim činom izgleda još više ujedinila. Vratili su se evo Peru pod okrilje, odnosno staviti ponovno Pera pod svoje okrilje.
Dobio sam dojam kako se, do mojega dolazka, razpravljalo baš o meni. Inače moj ulazak ne bi bio popraćen s naglim mukom. Odlučio sam sliediti ih u šutnji, hineći pristojnost čovjeka koji ne želi narušiti započeti razgovor.
Tišina je trajala još kratko vrieme a onda su, u početku s nelagodom, a zatim sve odredjenije i hrabrije započeli komentari, kako bi u Dubrovniku, s obzirom na aktualne dogodjaje trebalo nešto ozbiljno poduzeti, a nije do sad ništa napravljeno.
Bilo je jasno kako ta “poduzetnička” iniciativa u stvari uperena protiv mene Imao sam dojam kako su ministri u tomu dosta neutralni, te kako samo prihvaćaju ponudjene im informacije, dok skupina izbjeglica pokušava kompenzirati svoj nedolični bieg s fokusiranjem razprave prema traženju negativnosti medju onima koji su ostali.
Pogledao sam prema Peru. Imao je na licu onaj svoj meni skloni izraz!
Nisam se osjećao loše. U stvari situacija mi je izgledala uobičajeno. S jedne strane nastojanja usmjerena prema mojemu odlazku, a s druge strane moja osobna trajna želja za odlazkom iz ove i dalje iznimno težke situacije, unatoč pojavi dosta dobrih znakova. Svi pokušaji usmjereni protiv mene u biti mi idu u prilog. Kamo sreće kad bih se istoga trenutka mogao izvući iz ove noćne more, koja mi se dogadja u zbiljnosti. Ja doista nemam što izgubiti. A što je posebice bitno, nemam se čega sramiti. Tu je u stvari moja najveća snaga, ali i po mene osobno i po moju obitelj - loša strana. Prevladava taj prokleti osjećaj dužnosti, koji ne dopušta odustajanje.
Gledao sam ministre, svoje donedavne prijatelje Juru i Antu, pa Pera i njegove mlade štićenike odnosno zaštitnike. U odredjenoj mjeri smo postali dva svieta.
Moj sviet je danonoćni rad, traženje riešenja za obstanak i ostanak na životu. Ne mene nego cieloga puka u Obćini. I ovoga ovdje obkoljenoga, ali slobodnog. I onoga tamo uokolo pod okupacijom JNA. Taj koncept je bitno različit od politiziranja, rovarenja i traženja opravdanja za vlastite slabosti i ne osobito častne postupke.
Ministri su djelovali kako ne žele biti uvučeni ni u kakovo intrige. Od svojega dolazka pokušavaju pronaći svrhovitost svojega boravka u ovomu za njih krajnje nenormalnom okolišu. Ponašaju se umjereno i dostojanstveno, onako kako dolikuje ministrima.
-“Gospodo, razumijem Vašu zabrinutost. Na sreću ona je utemeljena na nedostatnim informacijama. Izvršno vieće i Krizni stožer su u tišini poduzeli daleko više nego što se objektivno moglo očekivati u ovako težkoj situaciji”, energično sam prekinuo daljnju razpravu.
-“Vaša razprava i Vaša zabrinutost pokazuje kako jednostavno ne znate što se sve poduzelo. Vaši priedlozi su za mene već davno prošle i obavljene stvari. Medjutim, premda se nalazim u vriemenskomu škripcu pred početak važne sjednice Kriznoga stožera, objasnit ću Vam što je sve poduzeto tiekom subote i nedjelje, a na sjednici Kriznoga stožera, na koju ste svi pozvani vidjet ćete što se još namierava poduzeti. Vaša razprava je vraćanje u natrag. A za taj luksuz mi jednostavno nemamo vriemena, ” nastavio sam.
Moje rieči je dočekala šutnja.
Opisao sam zatim, cielo vrieme vodeći računa o blizini početka sjednice, što je sve napravljeno. Za vrieme dok sam pričao na licima sam vidio skalu emocija. Od iznenadjenja do osupnutosti.
Na kraju sam ministrima u ruke ugurao dnevni red sjednice Kriznoga stožera i rekao im kako bismo se trebali prebaciti u Malu viećnicu, jer bi sjednicu trebalo započeti.
Nije bilo komentara. Dapače svaki daljnji razgovor je izostao.
Uz osobe zadužene za pojedina područja, sjednici su ovaj put za divno čudo bili nazočni, i -novinari. Nakon predlaganja i prihvaćanja dnevnoga reda, službeno sam predstavio i pozdravio ministre, koji su skromno sjedali, gledali i slušali.
Imao sam dojam kako su pozitivno iznenadjeni. Ovo nije situacija koja im je bila predstavljena. Vjerojatno i u Zagrebu i ovdje. Bio je to sastanak jednoga dobro vodjenoga operativnoga tiela, koje se bavi s konkretnim stvarima i pronalazi konkretna riešenja.
Jedini odklon od savršenoga tieka sjednice učinio je Joško Jelavić.
“Što je ovo Željko?”, upitao me osupnuto. “Ja uobće nisam znao kako će se razpravljati o Radio Dubrovniku. Nisam se pripremio.”
“Takova su vriemena Joško, treba djelovati brzo. Kako bih ti dao dostatno vriemena, tvoju točku sam postavio kao desetu,“ rekao sam mu jedva se suzdržavši od smieha. Ja sam se uzpio suzdržati, ali neki nazočni nisu, pa se začuo smieh.
Joško nije bio medju onima koji su se nasmijali. Bio je sav izvan sebe. Na njegovu sreću, dnevni red je bio prevelik, pa sam sjednicu morao prekinuti. Premda smo tiekom razprave i kod donošenja zaključaka o svim točkama bili doista konkretni i brzi, u jednomu trenutku se osjetilo zasićenje. Razprava o krugovalu se tako našla u onom dielu koji je ostavljen za sutra.
Dan je inače proteknuo u tišini, s iznimkom jedne explozije u večernjim urama. U zapoviedničtvu obrane sam saznao kako se je do explozije došlo vrlo vjerojatno iz razloga što je u minsko polje ušla neka životinja! Nedovoljan razlog za narušavanje zadovoljstva zbog početka povratka izbjeglica.
Ministri su me pozvali na večeru u Argentinu. Za vrieme večere sam uporabio prigodu i dosta oštro im prigovorio jer nisu bili našli vriemena informirati se kod mene o situaciji u Dubrovniku, a imali su vriemena slušati zlonamierne priče, koje su kroz meni nesklone medije kod gradjana mogle stvoriti dojam kako u Dubrovniku sve štima izim mene. Bilo im je vidno neugodno. Nisu ni pokušali suprotstaviti se. Jedino su me složno zamolili neka se ne srdim na njih. Nije mi preostalo ništa drugo nego njihove rieči prihvatiti kao izpriku i o tomu prekinuti daljnji razgovor, poglavito jer nisu izgledali baš spremni za bilo kakov konkretan pokušaj smanjivanja štete, koju mi je pričinio njihov nemar. Uostalom baš me briga. To s medijima je uobičajena stvar i na to sam se već naviknuo. Treba održavati ravnotežu i čim više se prepuštati veselju zbog pozitivnih stvari.
Poput razvidnoga početka povratka izbjeglica. Ovi koji su se prvi vratili, dapače su poznati obćinski dužnostnici. Prigoda za Langa. Može ih pozvati na neku svoju tribinu, kako bi mogli pričati ovdašnjemu puku o svojim izbjegličkim danima i izkustvima. Radio Dubrovnik bi to sigurno snimio i širio kroz svoje odašiljbe, a ostali novinari bi mogli dobiti dosta materiala za svoja izvješća.