Prvi domaći i strani turisti
Četvrtak, 12. prosinca 1991.
Došao je drugi konvoj. Trebao je krenuti iz Rieke baš u prošli crni petak, kad smo doživjeli one strašne jugoslavenske napade, ali je polazak bio odgodjen. Za predpostaviti je kako je razlog odgode bio baš u strašnim viestima iz Dubrovnika. A možda je u pitanju bilo i nešto drugo. Možda je netko, sukladno onomu što sam prije osam dana čuo od Čića Obuljena, htio zaustaviti konvoj, ali je uzpio samo odgoditi polazak.
Čekajući zajedno s njim dolazak konvoja na Gružkoj rivi, upitao sam Obuljena o tomu. Pero Poljanić je odputovao, pa ga je Čićo vriedno zamienio.
Čiću razvidno nije bilo drago što sam dotaknuo tu temu. Odgovorio mi je kako je, nakon što sam ga ja bio odbio, pokušao o tomu razgovarati s ministrom Rudolfom, a kad se ministar pokazao nezainteresiranim – odustao je. Opet mi nije želio odkriti nikoga od ljudi u čije ime me prije osam dana bio pokušao uvući u igru oko konvoja.
Rudolf je vjerojatno procienio kako bi sa svojim eksponiranjem oko konvoja mogao samo zaraditi negativne poene. Druga dva ministra pak sigurno ne bi učinila nešto na svoju ruku. Oni su jednostavno sad tri ministra i njihov osnovni model ponašanja je složnost u svatkomu pogledu. Rudolf je njihov predvodnik i tu završava priča.
Dok je “Liburnija” polako pristajala uz rivu zajedno smo odmahivali množtvu ljudi koji su mahali s paluba broda. Čićo je mahao sav razdragan. Na svoje suprotstavljanje konvoju podpuno je zaboravio. Uostalom i nije se namieravao suprotstaviti samostalno, nego je to nastojao ostvariti preko drugih. Njemu suprotstavljanje jednostavno nije drago samo po sebi.
Kad je procienio kako su mu izgledi maleni, mudro je odustao. Ruku na srdce njegova iniciativa, bez podpore Pera i mene, ili ministara - nije imala nikakovih izgleda. Čićo je ipak samo direktor pošte, a njegovo zamjenjivanje Pera je čisto uresne prirode i kod ljudi nema neku težinu. Pored toga Čićo i njegovi sufleri su ovaj put imali i posebnu preprjeku u ostvarivanju svojega nauma u osobi Slobodana Langa, koji je sebe, uz svesrdnu pomoć medija, inaugurirao u svojevrstnoga veleposlanika konvoja “Libertas” u Dubrovniku. Drugi dolazak konvoja je dodatna prigoda za njegovu daljnju promociju i protiv njega Čićo sam doista nije imao nikakovih izgleda.
Osobno sam se u tu priču uključio samo u svezi sigurnosti sudionika konvoja i gradjana Dubrovnika. Zatražio sam i osigurao izostanak bilo kakovih manifestacija na otvorenomu prostoru. Uz taj uvjet Slobodanu Langu sam sa zadovoljstvom prepustio organizaciju svih ostalih dogadjanja.
U stvari nije mi bilo potrebito za bilo što u svezi s konvojem bilo koga nazivati i zaduživati. Lang je sam uz pomoć svojih brojnih sljedbenika i onako sve bio preuzeo u svoje ruke. Dapače i mene je uključio u scenarij koji je zamislio, zamolivši me neka se s govorom obratim ljudima za vrieme mise koju je organizirao u stolnici. Pristao sam bez oklievanja.
Uglavnom, Konvoj je stignuo bez ikakovih problema. Na Čiću Obuljenu se nije moglo vidjeti ni traga odpora. Dapače, izkazivao je golemo oduševljenje s dolazkom Liburnije i pratećih brodica..
Vjerojatno bi nam samo pomoć bez priredbi bila koristnija. Možda bi bilo bolje kad se ne bi bezpotrebito trošilo i gubilo vrieme na govore. Medjutim nesporno je kako je ovo jedan od načina na koji nam stiže pomoć. A pomoć bilo koje vrste jednostavno treba prihvatiti i na njoj se zahvaliti.
Kad je brod pristao dugo sam se rukovao s ljudima koji su izlazili s njega. Medju njima nije bilo ni približno onoliko značajnih osoba u uzporedbi s prvim konvojem. Možda neki stignu sutra sa Slavijom koja dovodi skupinu hrvatskih akademika. Možda je baš netko iz toga kruga preko Čića pokušavao spriečiti dolazak Konvoja. Medijska svietla će se ovako podieliti na ta dva dogodjaja. Kad ne bi bilo Konvoja, sutrašnji dogodjaj bi bio udarni. Možda se radilo baš o tomu.
Prije odlazka u stolnicu svratio sam u ured namieravajući samo uzeti papir s govorom koji sam sinoć pripremio. U ured nije moguće samo tako ući i izići. Uviek zateknem nešto što se žurno mora riešiti, uviek se na radnomu stolu nadje nešto što treba pogledati ili nešto što čeka moj podpis. Uviek se nadje poruka o tomu kako me je netko zvao i trebam se žurno javiti natrag. Sve to uviek uzme vriemena.
Ušao sam u stolnicu koja je već bila izpunjena.
Lang je bio blizu oltara. Čim me je ugledao došao mi je u susret i odveo me do mojega mjesta, kao pravi majstor obrednika. Brzo se naviknuo na crkveni ambient, a bio je čak sudionik kongresa Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu početkom prošle godine. Tako sam barem čuo.
Sada je agilni Lang ostavljao dojam prvoga pomoćnika stolničkoga župnika don Stanka Lasića, koji je vodio misu!
Težko je bilo razlučiti radi li se o misi ili priredbi.
Biskupa nije bilo. Čuo sam kako je u Rimu. Ne znam kad je i kako je odputovao.
Lang me je na kraju mise pozvao neka se u ime obćine Dubrovnik obratim gostima. Neobično sam se osjećao iza propovjedaonice, dok sam držao govor. Na koliko sam samo misa u životu bio i nikad mi pri tomu nije bilo ni na kraj pameti kako ću jednoga dana i ja držati propovied!
Od srdca sam pozdravio ljude koji su došli konvojem. Medju njima je sigurno bilo najviše onih koji izkreno i duboko suosjećaju s patnjama Dubrovnika.
Pišući text i očekujući kako će oni biti tamo, u govoru sam spomenuo ministre, ali sam od njih vidio samo Pera Kristu. Drugu dvojicu nisam vidio. Ne vjerujem kako bi im Lang dopustio sjedanje negdje dublje u crkvi. Možda nisu vjernici pa nisu željeli doći zbog toga. Ako je to razlog onda su pokazali iznenadjujuću dosljednost za ovo današnje vrieme.
Vidjevši Pera Kristu samoga u crkvi, pomislio sam i na mogućnost kako je on ostao, a druga dvojica su otišla iz Dubrovnika. Kad su mi sinoć u Argentini za današnji dan najavili svoj odlazak očekivao sam kako će otići svi trojica.
U ovoj cieloj trki s konvojem i množtvom ljudi i razgovora u kojima mi je prošao dan jednostavno sam zaboravio provjeriti što se dogodilo s ministrima. Vjerojatno su ipak otišli nakon mise sva trojica. Težko je vjerovati kako bi Kriste sebi dopustio ne pojaviti se natrag u Zagrebu zajedno sa svojim kolegama. Oni su sad junaci, koji se iz velike avanture vraćaju u civilizaciju.
Ministri su se dosta logično i ljudski očekivano odlučili za odlazak, nakon što su proveli u Dubrovniku tjedan dana i bili sudionicima možebitne prekretnice. Ne samo što su proživjeli puno stresnih situacija, nego je i životna udobnost ovdje neuzporediva s mirnim krajevima Hrvatske. Turobno je ovdje životno ozračje. Koliko god hotel Argentina bio udobniji i sigurniji od drugih lokacija u Dubrovniku, zasigurno su se zaželjeli Zagreba, koji je sigurno u uzporedbi s Dubrovnikom, nemjerljivo pogodniji za život. U njima namienjen prostor na istom katu obćinske zgrade gdje se nalazi moj ured, ministri nisu ni povirili.
Je li, sveukupno gledano, dolazak Rudolfa, Kriste i Cifrića polučio za nas ovdje povoljan rezultat. Na prvi pogled u to nema sumnje. Granatiranje je prestalo, uzpostavio se normalni pomorski promet, perspektive za dolazak struje i vode su dobre, zavladalo je optimističko ozračje. Medjutim ipak ostaju ozbiljna pitanja.
Što bi se dogodilo u slučaju ostvarbe razgovora golubova iz JNA s Kačićem, ili s Rudolfom ili sa mnom? Kačić i ja smo doduše težko mogli realizirati tajni susret s boljim dielom vodstva JNA, ali je Rudolf to propustio učiniti, premda je za to imao izvrstne prigode! U slučaju ostvarbe te uzporedne pregovaračke aktivnosti, vjerojatno do onoga prošlog crnoga petka ne bi bilo došlo, a možda bismo umjesto sreće zbog prestanka granatiranja, sada osjećali još veću sreću, jer se JNA povlači s našeg područja!
Sad mi nema druge nego se veseliti ovomu “vrapcu u ruci”.
Uvečer sam svratio na Liburniju oprostiti se od sudionika konvoja. Medju njima je bilo dosta novinara. Ni oni, ni ovi naši dubrovački novinari nisu se zanimali za moj današnji govor u katedrali. Nitko me nije upitao za presliku texta, premda je svatkomu bilo vidljivo kako sam ga čitao. To vjerojatno znači kako ne će biti spominjan u tisku ili će biti tiskana neka proizvoljna interpretacija. Naviknuo sam već na to, premda je to doista žalostno.
Moje rieči ne dopiru do šireg kruga pučanstva. Ono što mislim i govorim u stvari zna samo uzki krug ljudi. Vjerujem takodjer, sukladno izkustvu, kako moj govor nije prenosila dubrovačka krugovalna postaja. Prienos mojih rieči bi sigurno narušio proces upornoga stvaranja negativne slike o meni. Samo bivši komunisti mogu biti “dobri momci” i gotovo.
Hrana je na Liburniji bila uočljivo manje obilna i manje raznovrstna nego onda na Slaviji. Vino se pak točilo u istim obilnim količinama. Pjevalo se i nazdravljalo u jarko osvietljenomu i toplomu salonu.
Opet sam se prisjetio ljudi u staračkom domu, koji uz svietlo voštanica drhte u hladnim sobama sa slomljenim prozorskim staklima. Ipak, za razliku od one oproštajne posjete prvomu konvoju, ovaj put su prevladale liepe misli i nade.
Brat bi mi, zajedno s još puno naših ljudi, koji mjesecima robijaju u neljudskim uvjetima, trebao danas biti pušten iz Morinja. Jugoslaveni su to obećali, a kako se čini, počeli su se pridržavati dogovora. Uostalom prekinuli su napadati na ovo malo ozemlje na kojemu se nalazimo. Ljudi iz konvoja su ovaj put mogli šetati mirnim Gradom.
Uz pomoć pozitivnih misli prisiljavao sam se čim dulje zadržati na Liburniji medju razdraganim gostima Dubrovnika. U jednom trenutku sam popustio. To jednostavno nije bio sviet u kojem sam mogao dalje boraviti. Osjećao sam kako moram izići i u miru se prepustiti nadi i strepnji u svezi s bratovim izlazkom iz logora. Sa smieškom na licu sam se pozdravio s nekolicinom ljudi, a onda sam izišao što je moguće više neprimjetno, kako ne bih narušio ili prekinuo pjesmu i veselje.
Odvezao sam se u Obćinu do ureda Kriznoga stožera. Tamo me je dočekala sjajna viest. JNA je zarobljenike ukrcala u brod, koji je krenuo prema Splitu! Jeli Milo medju njima? To ću moći saznati tek ujutro. Valjda će se nada pretvoriti u zbiljnost.
Pun sretnih misli, ali i strepnje odvezao sam se u hladni stan. Brzo sam se zavukao se pod pokrivač. Sreću mi je još povećao brzoglasni poziv iz Beča.
Mariana, Marko i Antun su mi složno govorili kako im nedostajem i kako bi me željeli vidjeti. Plakali su. Tješio sam ih kako je najgore prošlo. Moje rieči su bile duboko utemeljene na jasnim dobrim znakovima. U šali bi se moglo reći kako se čak i turizam počeo vraćati. I to ne samo domaći turisti kroz konvoj nego i stranci!
Jučer nam je tako s francuzkoga ratnoga broda, koji je takodjer u Gružu, stignula zamolba za razgledanje grada od strane posade! Francuzki vojnici bi pojedinačno i u manjim skupinama željeli izići, razgledati grad i proširiti vidike na područja koja se ne mogu vidjeti s broda.
Nisu se ranije trsili to učiniti. Brod im se doimao puno sigurnijim. Sad je izgleda strah medju njima nestao, što je sjajan znak. Doduše u svojoj zamolbi su pokazali veliki stupanj nepoznavanja situacije, pa su preko nas kao nekakovih posriednika, željeli od JNA zatražiti dopuštenje za šetnju po Dubrovniku!
Možda ipak to nije odraz njihovog neznanja, nego su se doista željeli do kraja osigurati. Explicitno i naglašeno obećanje JNA kako ne će pucati po Dubrovniku dok se oni po njemu šeću, za francuzke vojnike bi sigurno bilo pravo jamstvo kako njihovi životi ne će biti ugroženi i moći će se bez strepnje prepustiti razgledanju.
To je ipak nebitan detalj. Bitno je što su se francuzki vojnici osokolili i željeli bi, kad su već tu, uporabiti prigodu i razgledati taj čuveni Dubrovnik. I njima kao i našim posjetiteljima iz drugih krajeva Hrvatske, razgledanje Dubrovnika u ovomu trenutku sigurno je nešto osobito. Nešto o čemu će, kao riedki koji su za to imali prigodu, moći dugo pričati svojoj rodbini, prijateljima i znancima.