Propala simulacija
Ponedjeljak, 25. studenoga 1991.
Dok smo nastavili naš hod prema Gradu, u trenutku mi je prošlo kroz glavu kako se ovih dana Pero napadno često nalazi u mojoj blizini, baš nakon što smo mu Luka i ja bili predložili pokretanje moje smjene. Jučer je tako zajedno s Čićom bio došao k meni u ured, što u posljednje vrieme nije bio baš čest slučaj. Došli su baš malo prije Staffana De Misture, pa mi se u početku njihova nazočnost činila jako dobrom i koristnom.
De Mistura je održao obećanje i došao prezentirati svoje mišljenje o tomu kako bismo se mi trebali postaviti prema JNA. Rekao nam je rekao kako je dugo i duboko razmišljao i došao do zaključka kako bismo prema JNA trebali poslati poruku o našemu prihvaćanju njihovih priedloga, uz neke naše uvjete.
-“Promislite! Smislite neke uvjete koji ne bi za JNA trebali biti osobito težko prihvatljivi, ali zahtievaju vrieme za provedbu. Ako želite mogli bismo održati simulaciju sliedećih pregovora. Ja mogu glumiti JNA. U simulaciji možemo uočiti moguće loše strane vaših uvjeta i napraviti nuždne izmjene. Na taj način mogli biste doći u prednost pred JNA. Ako ništa drugo moći ćemo procieniti koliki su vam doista izgledi,” rekao je De Mistura poletno.
-“Svidja mi se Vaš priedlog. Liepo je što imamo nekoga s kim možemo razčlaniti opcije i dobiti objektivno mišljenje. Mi sami se trebamo pripremiti, vi se pripremite sa svoje strane, pa se možemo naći..“ počeo sam govoriti De Misturi.
U trenutku sam shvatio kako on ne gleda prema meni nego prema Čiću i Peru. A oni su obojica odmahivali rukama u znak neslaganja!
Prestao sam govoriti osupnut s Perovom i Čićovom reakcijom. Čićo je to odmah uporabio i uključio se.
-“Nije uputno narušavati pregovaračku proceduru Mi imamo svoj način. On se do sad pokazao dobrim i nema ga smisla mienjati. Svako uplitanje u pregovore sa strane, izazvalo bi sumnju kod JNA,” rekao je.
Vrlo vjerojatno ni on ni Pero nisu bili shvatili De Misturin priedlog. Možda im se njegova želja za glumljenjem JNA učinila neprijateljskom..
-“Zašto ne, simulacija nam ne može škoditi. Hajdemo to organizirati,“ rekao sam ignorirajući Čićove rieči.
Iznenadio sam se s De Misturinom reakcijom. Bilo je razvidno kako ga je obuzela srčba, a to nije bilo za očekivati od čovjeka čija je misija prije svega diplomatska.
-“Nema smisla. Vidim kako kod vas nema razumievanja za moju zamisao. Zaboravite to,“ rekao je, ustao, kiselo se pozdravio s nama i izišao.
U prvi trenutak sam se i ja bio razsrdio na Pera i Čića, jer je prigoda koju smo imali, bila propuštena. U tomu razgovoru s De Misturom mogli smo doista doći do zaključka na koji način se u buduće postavljati u pregovorima, a mogli smo, što je možda još vriednije, spoznati i De Misturino zbiljno mišljenje o nama, o JNA i o cieloj situaciji.
U sebi sam zažalio što me De Mistura kojom srećom nije našao samoga!
-“Znate li što ste učinili? Pa zar niste nikad čuli za tehniku simulacije? O tomu je bila rieč, a ne o nekakovom miešanju u pregovore. Propustili smo odličnu prigodu,“ rekao sam nakon što su se zatvorila vrata za De Misturom.
-“Simulacija razgovora s JNA možda bi nam odkrila neke nove mogućnosti, ali i razsvietlila De Misturine stavove. Uostalom De Misturini stavovi su stavovi Zapada i vjerojatno su blizki sa stavovima šefa europskih promatrača u Zagrebu Van Houtena,“ nastavio sam s povišenim glasom.
Nakon toga sam snizio ton i pokušao polako objasniti Peru i Čiću, kako bi se simulacija trebala odvijati. Slušali su me pokunjeno i bez rieči.
Dok sam im objasnjivao počeo sam na stvar gledati s druge strane.
Prvo, ne treba plakati za prolivenim mliekom. Dogadjalo se, dogodilo se i dogadjat će se. Nitko nije savršen. Ni ja, ni Pero, ni Čićo. Ni De Mistura. Barem se on nije trebao tako naglo razsrditi!
Drugo, i još puno značajnije je što bismo tiekom simulacije i mi De Misturi morali odkriti svoje stavove, planove i slabosti. Simulacija ne trpi netočne ulazne podatke. Jedino uz točan ulaz može se očekivati vjerodostojan i precizan izlaz. Ako bismo kroz simulaciju, iznosili neke izmišljene stavove, dobili bismo podpuno nepouzdan i bezvriedan rezultat, a ako bismo bili do kraja izkreni, onda bi to što mislimo moglo doći do suprotne strane, kako to naši pregovarači vole kazati. Staffan De Mistura je ovdje došao kao humanitarac. On politički nije na našoj strani.
-“Tko zna? Možda je vaša reakcija bila dobra. Stariji ste od mene. Godine nose svoje. Možda doista nije trebalo riskirati s De Misturom,“ rekao sam na kraju glasno, a Pero i Čićo su na to vidno živnuli.
Ako sam ipak u pravu bio ja, puno dragocjenije od bilo kakove simulacije je održavanje naše medjusobne sloge, koja je izgleda opet počela rasti, baš u trenutku, kad je trebalo, po onoj mojoj zamisli, doći do našega definitivnoga razdvajanja.
Zaoštravanje s De Misturom nam ipak nije trebalo, poglavito sad kad nema Kouchnera. Nismo postupili dostatno diplomatski i tu je iznenadjujuće prednjačio baš Čićo, koji je rodjeni diplomat.
Ali što ćemo? Takovi smo. Daleko smo od savršenstva. I nismo sami u „prolievanju mlieka“. Prekjučer je u Ženevi predsjednik Tudjman podpisao s Miloševićem i Kadijevićem još jedno primirje u kojemu se spominje povlačenje JNA iz vojarni u Hrvatskoj, ali ne i s ozemlja koje je zauzela, a po povratku u Zagreb je održao govor u kojemu poziva na oružje.
Mogao se suzdržati. Umjesto pozivanja na oružje trebao nam je poslati pomoć u ljudima i oružju. Barem to tako izgleda gledajući iz “naše“ perspektive.
“Njihovo“ motrište u Zagrebu je razvidno drugčije. Opet ta prokleta podjela na „njihove“! i „naše“! To se jednostavno ne može izbjegnuti.