Igre s punomoćnosti
Srieda, 27. studenoga 1991.
-“Jučer smo održali neregularnu sjednicu Izvršnoga vieća jer nas je bilo samo devet od četrnaest članova. Nismo imali punomoćnost. Dalje tako nema smisla,“ došao mi je reći Antun Kisić.
Iznenadio me. Na jučerašnjoj sjednici Izvršnoga vieća donieli smo nekoliko bitnih zaključaka.
Prije svega se to odnosilo na imenovanje nove koordinacije za prihvat i razpodjelu humanitarne pomoći, jer se dosadanja pokazala slabom, a to je potvrdila i ozbiljna razčlanba koju je napravio Vlaho Lečić.
Donieli smo i zaključak o prepuštanju odluka o odredjivanju privremenih mjesta za sklapanje brakova uredu za obću upravu. Ljudi se vjenčavaju i u ovakovim uvjetima. Treba im izlaziti u susret i pri tomu paziti na njihove živote. Odluke o mjestu gdje će se u pojedinom slučaju obaviti čin vjenčanja treba donositi fleksibilno i brzo.
Gledao sam Kisića u čudu.
-“Još nam i to treba. Nije mi to bilo ni na kraj pameti. Nitko me nije upozorio. Na to bi trebao paziti Pero Marinović. To je njegova dužnost. Moramo li se ponovno sastati i ponovno prolaziti kroz sve točke? Izim toga za danas popodne sam već sazvao sjednicu na kojoj bismo trebali razpraviti kako se postaviti prema daljnjem odlazku ljudi iz Dubrovnika. To je težka tema. Što trebamo učiniti??“ upitao sam Kisića.
-“Ako se i sastanemo ponovno, ne možemo imati punomoćnost. Sad nema ni Jure ni Ante.“
-“Kako? Znači li to kako su Jure i Ante doista pobjegli,“ upitao sam ga, premda sam već bio gotovo siguran u tu činjenicu.
Viest o biegu Burića i Stojana već se bila proširila. Dubrovnik, odnosno ovo što je ostalo od njega – maleno je područje i viesti se brzo šire. I istinite i neistinite. U dnu duše sam se nadao kako je ta viest - neistinita.
-“Samo sam čuo kako su otišli. Ne bih ulazio u te stvari. Uočio sam kako nemamo dostatno glasova za ostvarenje punomoćnosti i došao sam to reći. Pravnik sam i dužnost mi je primietiti ako je nešto nelegalno,“ odgovorio mi je Kisić.
-„U redu sad nas je devet. Ukupno nas je izabrano četrnaest. Miljenko je poginuo, dakle sveukupna brojka bi bila trinaest. Trebam izračunati, ali zar nije devet više od dvije trećine u uzporedbi s trinaest,“ upitao sam ga.
-“Miljenko se i dalje računa jer nije razriešen, a razriešiti ga može samo skupština. Dakle i dalje se kao osnovni broj računa četrnaest. A onda smo na manje od dvije trećine. Izračunao sam,“ objasnio mi je Kisić.
-“Čudno mi je to pravilo po kojemu mrtve treba s dizanjem ruku razriešivati dužnosti. A sad u ratnim okolnostima mi se to čini još čudnijim. Dapače za ovakove okolnosti bi se trebalo definirati pravilo po kojemu se ne računaju ni oni koji su pobjegli. Kako bi bilo kad bi se neka vojna postrojba, koja na primjer po propisu treba brojiti trideset ljudi, povukla s položaja, jer je 11 vojnika poginulo ili pobjeglo, a dok je broj bio smanjen za deset, držala je položaj. U ratnim okolnostima se treba prilagoditi i naknadjivati one kojih nema. Posebice bi bilo glupo računati na njih kao na obranbenu snagu, “ rekao sam
-“Ne bih se želio upuštati u takove kombinacije. Ima nas manje nego što to punomoćnost zahtieva i to je sve,“ odgovorio mi je Kisić. Razvidno je nastojao zvučiti neutralno, ali nije do kraja uzpio skriti zluradost.
Već neko vrieme Kisić pokazuje znakove nesklonosti prema meni. Posebice na sjednicama. Vjerojatno bi i on rado dao svoj osobni prinos povećanju razlike u postotcima i izbjegnuo bi dolazak na sjednice, kad se ne bi bojao mobilizacije. Možda je njemu, kao i Čiću bilo ponudjeno urotiti se protiv mene, a on je, za razliku od Čića, to i prihvatio? Pomislio sam na to, ali sam se i morao složiti s njim kako nas je doista pet manje.
Miljenko Bratoš je poginuo, Dubravka Šuica i Baldo Bećir su se izgubili već s prvim napadom na obćinu, a sad su im se pridružili Jure Burić i Ante Stojan.
Baldo Bećir i Ante Stojan imaju jaka opravdanja što ih više nema tu. Obojica su prognanici.
O stanju Bećirova vlastničtva u Konavlima ne znam ništa, ali Anti je kuća u Rieci Dubrovačkoj spaljena, pa je njegov odlazak u Zagreb, gdje ima drugu kuću i gdje mu je obitelj ljudski - duboko utemeljen.
I Jurina je obitelj u Zagrebu, a u Ravnomu i u Slanomu mu je sigurno sve porušeno. Ipak za razliku od Ante i Balda, on je povjerenik vlade, pa je dodatno odgovoran za svoje postupke. Premda se već neko vrieme ponaša kao žestoki protivnik vrhovničtva u Zagrebu, posebice Predsjednika, pa njegov postupak s te točke motrišta nije iznenadjujući. Već je dugo bio u težkoj krizi. Gdje god se pojavljivao širio je uglavnom paniku i govorio protiv Tudjmana. Ako je došao do Zagreba, evo ima prigodu Tudjmanu sasuti u lice ono što je govorio o njemu po Dubrovniku. Težko će se dogoditi tako nešto. Jure je pošten, ali možda nije baš toliko pošten.
Ante je cielo ovo vrieme djelovao puno smirenije od Jure.
14 minus 5 je 9 i to se ne može promieniti, prolazilo mi je kroz glavu nekoliko puta, dok me je Kisić upitno gledao očekujući što ću učiniti.
Uzeo sam kalkulator.
Uvjerio sam se u istinitost Kisićeve upozorbe izračunavši kako je devet 64,29% od četrnaest. A dvije trećine su 66,67%! Nedostajalo je malo više od 2%.
Čega, upitao sam se. Nedostaje dva posto od 14 ljudi. Pa to je puno manje od jednoga čovjeka. Dakle ne nedostaje nam jedan čovjek, nego dio jednoga čovjeka. I to maleni dio. A punomoćnost se ne može računati u dielovima ljudi nego u cielim ljudima!
Odmah sam napravio drugu kalkulaciju. Izračunao sam koliko bi nas trebalo točno biti kako bismo zadovoljili zahtjev od dvije trećine. Rezultat je bio 9,33!
-“Devet je točno onoliko koliko nas treba biti,“ rekao sam iznenadjenomu Kisiću.
-“Kako? Pa izračunao sam. Provjerio sam nekoliko puta. Sigurno nisam pogriešio,“ odgovorio mi je.
-“Punomoćnost možemo računati samo u cielim ljudima, a ne u njihovim dielovima, u tomu je stvar. Kad bi se Izvršno vieće sastojalo od ljudskih dielova onda bi zaključak o nedostatku punomoćnosti bio izpravan. Medjutim i Izvršno vieće i sve ljudske skupine se broje u cielim brojevima a ne u dielovima. Trebalo bi nas biti 9,33 a ima nas devet. Matematički zaokruženo na cieli broj 9,33 je 9. To je čvrsta i pouzdana matematika, rekao sam mu.
-“Ne znam. Samo znam da nemamo dvije trećine. To sam došao reći,“ uztrajao je Kisić.
-“Dakle fali nam trećina jednoga čovjeka. Da nam nedostaje više od pola čovjeka to bi već imalo neku težinu. Ali trećina čovjeka! Uostalom, ako nas ima i manje od devet. Ako nas je samo pet ili četiri, opet bi netko ovdje morao donositi odluke. A mi smo jedini izabrani demokratskim putom. Birači su izabrali skupštinu, a skupština nas. Skupština se ne sastaje. Možda bi je Pero trebao sazvati i bez punomoćnosti. Čak i skupština bez punomoćnosti bi takodjer mogla izglasovati promjene u Izvršnomu vieću, izbrisati Miljenka, izabrati druge članove umjesto Miljenka i ovih koji su pobjegli. Na taj način bi se zadržao barem dio demokratske procedure.“
-„To je nemoguće. Nema smisla. Skupština bez punomoćnosti ne smije raditi ni donositi odluke, isto kao ni Izvršno vieće,“ javio se Kisić
-“Zasigurno bez sastajanja skupštine, po mojemu mišljenju ne postoji riešenje, koje bi bilo demokratskije i poštenije od nastavka rada Izvršnoga vieća. I onda kad bi nas bilo i dvostruko manje nego nas ima sad. A sad po matematici cielih brojeva koju jedino ima smisla primieniti, čak još imamo punomoćnost,“ rekao sam
-“Ja sam samo došao upozoriti,“ rekao je na to Kisić tiho.
-“Dobro, to smo završili. Imam puno drugih poslova,“ rekao sam mu, na što je pokunjeno ustao i krenuo prema vratima.
Zaustio sam zadržati ga, sjetivši se kako bi mi možda Kisićeva matematika mogla dobro doći, kao pametan i prikladan način za odstupanje s dužnosti.
Odustao sam, sjetivši se Pera Poljanića, koji je do zaključka kako moj odlazak ima smisla samo kao dio demokratske procedure, došao spontano i bez računanja. Sad, kad sam na poticaj Kisića, došao do zaključka kako bi nasilno razpuštanje Izvršnoga vieća bilo u svatkomu pogledu pogriešno, nema mi smisla ponovno pokretati postupak čak i u slučaju nekakovoga pravnoga utemeljenja. Izim toga kakova bi se trgovina s JNA mogla obaviti, ako se s naše strane učini nešto, što se i onako moralo učiniti!
U tomu trenutku sam se sjetio Kriznoga stožera. Pomislio sam kako bi s njegovim sazivanjem bile izbjegnute bilo kakove dvojbe oko regularnosti donošenja odluka. Jer bez obzira na argumente, poglavito ako Kisić nije sam u svojemu zaključivanju i pokušaju zaustavljanja rada Izvršnoga vieća, vjerojatno bi došlo do nastavka priče o punomoćnosti. A to je samo suvišno obterećenje, ako se stvari mogu riešavati na drugi način.
Stornirao sam zakazanu sjednicu Izvršnoga vieća i zatražio žurno sazivanje sjednice Kriznoga stožera! Ako je već za Izvršno vieće punomoćnost upitna, ne ću ga ni sazivati. Umjesto toga prebacit ću se u podpunosti na Krizni stožer. I onako se preklapaju problematike koje oni riešavaju.
U Kriznomu stožeru su izim mene još Pero Poljanić, Nojko Marinović, Antun Matić, Gjuro Korda, Vlaho Lečić i Jure Burić. Miljenko Bratoš i Siniša Tkalec su poginuli, pa tako dva člana stalno nedostaju. To je tragedija, ali krizni stožer je nazvan kriznim baš iz razloga kako bi se mogao snaći u kriznim okolnostima. Brojenje i iztraga je li netko pobjegnuo i razmišljanje o punomoćnosti ne bi se baš moglo podvezti pod snalažljivost.
U pravilu sjednice Kriznoga stožera i onako pojačavam s dosta drugih ljudi, od kojih tražim aktivno sudjelovanje. Tu su obvezno tajnik Kriznoga stožera, šef ureda za inšpekcije, lojalni i pouzdani Pakiša Radica, a uz njega je uviek i njegov prijatelj, upravitelj obćinske uprave prihoda Miho Popović. Uz njih redovito priključujem i osobe koje bi mogle biti od pomoći u riešitbi odredjenih pitanja.