Dvije mise uzastopce
Božić, srieda, 25. prosinca 1991.
Unatoč razočaranju zbog bratova nedolazka u Grad, unatoč usamljenosti i odvojenosti od obitelji, objektivno gledajući, ovo mi je bio najsretniji Božić u životu!
Veliku vjerojatnost propasti i pada Dubrovnika pod jugoslavensku vlast zamienila je sve sigurnija mogućnost obstanka unutar slobodne i medjunarodno priznate Hrvatske, a vjerojatnu smrt je zamienio život!
Radost doduše bitno smanjuje težka sjena smrti, ranjavanja i golemih razaranja, kojima je u ova tri mjeseca izložena obćina Dubrovnik i njezino pučanstvo. I ta sjena će nesumnjivo ostati nad svim budućim Božićima koje doživim.
Ipak dragi Bog je na kraju pokazao kako voli slabije, ali pravedne i ponosne.
Prvi put u životu bio sam na dvije Božićne mise za redom. U tomu nisam bio usamljen, jer je krcato dubrovačkoga svieta učinilo isto.
Nakon što sam, pun sretnih misli, pratio misu koju je u dubrovačkoj stolnici predvodio biskup Puljić, prošao sam preko Straduna s oslikanim izlozima. Vrhunac umjetničke domišljatosti i stvaranja ugodjaja primjerenoga sadanjosti, nesumnjivo su jaslice koje je slikar Joško Škerlj kreirao u izgorjeloj kući.
Misom u Male braće dominirao je skladatelj Djelo Jusić. S golemim žarom i entuzijazmom za vrieme mise je ravnao je s gradskim orkestrom, zborom "Libertas" i "Malim razpjevanim Dubrovnikom", pa se tako i izvodjenje Božićnih pjesama uzdiglo na jednu novu, ranije nedoživljenu razinu.
Maestro Jusić se sa svojim glasbenicima i pjevačima zadržao na oltaru i dugo nakon završetka mise, pa su se Božićni zvuci nastavili razliegati prepunom crkvom.
Dok sam, raznježen slušao pjesme o tek rodjenomu djetešcu Spasitelju, u jednom trenutku sam se zapitao što je s koncertom koji bi se na ovomu istom mjestu trebao održati za manje od tjedan dana. Pokušao sam odmah odagnati te misli, kako mi sumnje ne bi pokvarile sjajan ugodjaj i osjećaj, ali nisam u podpunosti uzpio. Oslobodio sam ih se tek nakon što sam izišao na Stradun i počeo se javljati i čestitati Božić ljudima koje poznajem, a i onima koje baš ne poznajem dobro, ali oni poznaju mene.
Trebalo mi je dosta vriemena dok sam, zaustavljajući se nakon svakih nekoliko koraka, stignuo do crkve svetoga Vlaha. Tamo sam susreo tri Iva, Gjaju, Vilovića i Lisu. S njima su bili Baldo Franić, Darko Kaciga i još nekoliko njihovih prijatelja. Pozvao sam ih sve u svoj ured i počastio s pićem, koje je inače tamo, u jednom ormariću stajalo praktički netaknuto od vriemena početka mojega mandata. Bolje vrieme za pražnjenje boca nije se moglo zamisliti. Ipak zaliha se nije osobito smanjila, jer su moji gosti pokazali podpunu umjerenost, što je na Božić uostalom i bilo za očekivati od pravih domoljuba i vjernika. A i nismo se mogli zadržati dugo. Čekali su nas Božićni objedi.
Mene su s objedom čekale častne sestre. A s njima i Ivan Mustač. Jelo je bilo izuzetno ukusno.
Nakon objeda sam svratio u Krizni stožer i tamo saznao kako neki gradjani nazivaju, tužeći se na pucnjavu iz pušaka i automata u Uvali Lapad. Pomislio sam kako je u jednu ruku dobro što su, po svemu sudeći, neki naši vojnici svoje vjerničke osjećaje pokušali izraziti uz pomoć sprava koje su im pri ruci, pa na taj način medju gradjanima održavaju odredjenu napetost i oprez. Prenaglo opuštanje nije preporučljivo.
U svoj prazni stan stignuo sam u sumrak. Nekoliko svjetala je bilo upaljeno! Nakon osamdeset i pet dana! Dragi Bog je svima nama koji smo bili na dvije Božićne mise, a i svima koji nisu bili, poslao sjajno Božićno svjetlo! Meni posebice, jer mi se prognoza koju sam bio dao gradjanima preko Dubrovačkoga vjesnika– pokazala precizno točnom.
Ipak lako je bilo prognozirati, a puno teže prognozu ostvariti. Pod Božjom zaštitom struju su baš na Božić uzpjeli ukopčati vriedni inženjeri i monteri, koji su izim znanja i radišnosti, pokazali i veliku hrabrost radeći izloženi neposriednoj opasnosti. Dubrovčani i Splićani zajedno.
Iz susjednoga stana čulo se pjevanje Božićnih pjesama. Pozvonio sam na vrata obitelji Radić. Otac Ivo, majka Mare, i njihova djeca Mare, Ana i Ina, dočekale su me s veseljem.
Pjevali su uz pratnju malenoga synthesizera, kojega je otac svojim kćerima donio kao Božićni dar. Pridružio sam se pjevanju i sam pokušavši odsvirati nekoliko tonova na tomu instrumentu igrački. A vriedna gospodja Mare nije mi dopustila dalje odmarati se od obilnoga objeda. I Božićna večer zaslužuje ukusan obrok.