Prekid ministarske zaštite
Subota 23. studenoga 1991.
-“Došao sam se privremeno oprostiti od Vas. Odlazim s hidrogliserom prema Italiji, a onda mi sliedi obaviti puno posla, koji će vam dodatno pomoći,” rekao mi je Bernard Kouchner. Ugodno me iznenadilo što je našao potrebitim doći u moj ured i osobno mi najaviti svoj odlazak. S njim je došao i predstavnik UNICEF-a Staffan De Mistura.
Kouchnerove rieči me inače nisu iznenadile. O njegovom odlazku sam već bio čuo.
-“Sigurno znate što ću Vam reći. Težko mi je to ćuti. Vaša nazočnost ovdje pokazala se dragocjenom. Učinili ste izuzetno puno. Postali ste simbol zaštite Dubrovnika. Kad biste samo mogli ostati još neko vrieme,“ rekao sam.
-“Ovo nije moje napuštanje Dubrovnika. Medjutim, procienio sam kako moram osobno obići Europu i vratiti se čim prije. Moram dovezsti sa sobom što je moguće više poznatih osoba iz politike, znanosti, kulture, show-businessa. Kad se vratim u njihovu družtvu, Dubrovnik i njegovo pučanstvo će dobiti još snažniju zaštitu, “ objasnio mi je detaljnije svoje namiere.
-“Ne mogu vas zaustaviti i ne želim Vas zaustavljati. Medjutim, vjerujte mi, bit će ovo dugi dani, u stvari ure čekanja na vaš povratak. Vi vrlo dobro znate kako nam JNA neprestano prieti. Nitkomu ovdje nije do sukoba. Medjutim, velika je vjerojatnost njihovih novih napadaja, a mi ćemo se morati braniti. Ljudi će onda ginuti. Evo i noćas su pucali po hotelu Park u kojemu su smješteni prognanici, po lučici Orsan, po Sustjepanu. To je zbiljnost pred kojom ne možemo zatvarati oči, “rekao sam.
-“Vaša situacija je izuzetno loša, i vi biste morali učiniti nešto što će zadovoljiti JNA i na taj način spriečiti daljnje krvoproliće,” uključio se na to De Mistura.
-“Lako je to zaključiti, ali kako to praktički provesti? Što biste učinili Vi kad biste bili na momu, odnosno na našemu mjestu,” uzvratio sam mu.
De Mistura nije očekivao takov moj odgovor. Na kratko je nastao tajac, a onda je progovorio:
-“Vaše pitanje je logično, ali ne znam odgovor na njega. Dajte mi vriemena promisliti. Mogli bismo se opet vidjeti sutra. Uostalom ministar Kouchner odlazi, ali ja ostajem. Dakle niste i ne ćete biti sami. Niste i ne ćete biti napušteni,” nastojao se izvući De Mistura.
Pogledao sam prema Kouchneru. Pitao sam se hoće li spomenuti onaj svoj protokol. Spremio sam se obraniti se s pričom kako je JNA, ušavši u Mokošicu, sama poništila ono što je podpisala.
-“Staffan ostaje tu, a ja ću se vratiti brže nego što mislite. Vjerujem kako će sve ovo ipak dobro završiti. A sad moram ići,” rekao je Kouchner i ustao.
Odahnuo sam. Razvoj našega razgovora je bio u biti vrlo logičan. Spominjanje protokola nije odgovaralo ni njemu ni meni. On bi tad morao priznati kako ga je JNA izigrala, a sigurno mu nije drago govoriti o svojim neuzpjesima. Tako je protokol i s njegove strane krenuo prema ladici. Meni je pak izuzetno bitno izbjegavati bilo kakov konflikt s njim. Spominjanje protokola bi nas sigurno dovelo u nesuglasje.
-“Imate li nešto protiv ako bih vas izpratio do broda,” rekao sam mu, a on je odgovorio kako bi mu to dapače bilo izuzetno drago.
Zajedno smo se odvezli u Gruž. Za rivom su tamo bila vezana Krila Dubrovnika.
Kapetan broda pristupio je Kouchneru.
–“Svi putnici su se već ukrcali. Čim udjete možemo izploviti,“ , rekao mu je.
-“Vodim sa sobom u Italiju oko šestdeset ljudi, žena i djece iz Mokošice. Toliko mi je JNA dopustila,“ rekao mi je na to Kouchner.
Razvidno se osjetio nelagodno što mi to ranije nije rekao.
-“Liepo od vas,“ odgovorio sam mu izkreno. Manje ljudi u Mokošici sad samo znači manju moguću patnju.
Na samomu ulazu u brod našli smo mužkarca i ženu koji su se opraštali sa svojim prijateljima.
-“Muž mi je Talijan. Zbog vas moramo u izbjegličtvo, a u Mokošici smo ostavili svoj stan na milost i nemilost,” rekla mi je žena s obtužujućim tonom kad me je uočila.
Nisam joj ništa odgovorio. Pogledao sam samo ožalošćeno prema njoj i njezinu mužu, ljudima kojima je bez sumnje težko, ali za svoju nevolju obtužuju mene, umjesto one koji su nas napali i sad ugrožavaju njihovo vlastničtvo.
Pomislio sam kako ljudi doista znaju biti nepravedni i sebični. Onaj koji odlazi u sigurnost, obtužuje onoga koji ostaje izlagati se pogibelji.
Okrenuo sam se Kouchneru i srdačno mu zaželio sretan put.
-“Uvjeren sam kako ćete izdržati dok se vratim. A vratit ću se prije nego to očekujete. Vidjet ćete. Ovaj rat je povratak u sriednji viek i on mora prestati,” rekao mi je.
-“Preblagi ste u ocjeni. Ovo je povratak u kameno doba,” rekao sam mu.
.-“Slažem se, odvratio je nasmijavši se. Zatim je izvadio iz unutarnjega žepa jednu kuvertu i pružio mi je:
-“Gotovo sam zaboravio. Molim Vas možete li nekako preko vaših pregovarača dostaviti ovo pismo generalu JNA Damjanoviću.”
Na trenutak sam se smrznuo, ali sam uzpio zadržati nasmiešeni izraz lica.
-“Potrudit ću se. Ne morate se brinuti,” odvratio sam mu.
Kouchner je ušao u brod, koji se odmah zatim odvezao i zaplovio.
Dok su se “Krila Dubrovnika” udaljivala od rive, ministar je mahao s malenoga otvorenoga prostora pri krmi broda. S rive sam mu mašući odpozdravljao. Nisam u tomu bio sam. Mahalo je još dosta ljudi koji su se na taj način za neko vrieme opraštali od svojih obitelji i prijatelja tamo iza zatamnjenih prozora hidroglisera.