Potvrda postojanja urote
Subota 23. studenoga 1991.
Prema hidrogliseru je mahao i Čićo Obuljen, koji je uviek tamo gdje se nešto dogadja. Kad je hidrogliser počeo nestajati iz vidokruga a mahanje je prestalo, Čićo me je uhvatio za rukav i povukao u stranu.
-“Već ti dugo želim nešto reći, ali evo do danas nisam to uzpio,” započeo je.
-“O čemu se radi,” upitao sam ga.
-“Ja nemam ništa protiv tebe. Nadam se kako to shvaćaš,” nastavio je Čićo gledajući me upitno.
-“Mislio sam kako se radi o nečemu zanimljivijem,” rekao sam mu nasmijavši se.
-“Dobro, to sam ti rekao samo za početak. Ono što ti želim reći je kako su me negdje prije mjesec željeli uključiti u urotu protiv tebe, a ja sam to gladko odbio,” rekao mi je gledajući me upitno i blagonaklono u isto vrieme, kako to samo on zna.
-“O čemu odnosno o komu se radi? Tko ti je što predlagao,” obasuo sam ga pitanjima.
-“Ne mogu ti to reći. Previše tražiš. Ja nikad ne bih učinio ništa protiv tebe. To sam jasno rekao i njima i kažem to tebi sada. Dalje od toga ne mogu ići. Obećao sam to, a ja sam čovjek koji drži obećanje,” odgovorio mi je.
Nisam inzistirao. Pomislio sam kako mi Čićo želi kazati na fini način kako ne želi ni sad sudjelovati u nudjenju moje smjene JNA u zamjenu za neki naš dobitak.
Nisam ga mogao o tomu ništa izravno pitati, jer bi tako odkrio kako ta trgovina, koju je Pero Čiću vjerojatno predložio, nije Perova nego moja ideja. Čićo bi se onda s pravom mogao uvriediti, jer bi se pokazalo kako smo i Pero i ja prema njemu bili neizkreni.
U trenutku sam osjetio nelagodu jer sam prema Čiću doista bio neizkren. Utješio sam se pomislivši kako smo u stvari jednaki. I on je od mene tajio informaciju o uroti protiv mene cieli mjesec dana. Mogu i ja njemu, o tomu kako je ova nova ideja bila moja, a ne Perova, izpričati za mjesec dana. Uostalom u oba slučaja se radi o mojoj, a ne o njegovoj koži. On nije želio prihvatiti rovariti protiv mene, ali mi o tomu dugo nije ništa rekao, a sad mu ja samo ne želim reći kako je najnovija ideja po kojoj bi me se izbacilo iz igre – moja. I to je sve. Njega ne ugrožavam i to mi nije ni na kraj pameti.
Ipak osjećao sam se neugodno. Čićo me je gledao izkreno prijateljski, a nisam mu mogao reći cielu istinu. Možda sam trebao. Jer tko zna na koji način mu je Pero prenio ideju o mojoj smjeni. Možda bi moj način za Čića bio prihvatljiviji.
Sjetio sam se na koji način ću prekinuti za mene neugodnu situaciju. Izvadio sam kuvertu koju mi je dao Kouchner i pružio je Čiću:
-“Ovo mi je Kouchner dao za nekakovoga Damjanovića. Ako ga znaš daj mu to kad podješ na pregovore. Ako ga ne znaš saznaj tko je to i traži neka dodje preuzeti pismo izravno od tebe. Obećao sam Kouchneru kako ću pismo dostaviti. Nije mi naglasio smijem li ga dati netkomu drugomu. Ipak držim kako bi bilo bolje kada bi ga ti mogao uručiti izravno tomu čovjeku.”
Čićo je uzeo kuvertu i pogledao je.
-“Znam o komu se radi. Damjanović je zapoviednik u Mokošici. Do ulazka u Mokošicu bio je pukovnik, a sad su ga vidim unapriedili u generala. Valjda zbog junačke borbe za Mokošicu. Ne brini, dostavit ću mu pismo,” odgovorio mi je vrteći glavom na svoj osobit način.
Bio je to u isto vrieme kraj našega razgovora o uroti. U medjuvriemenu nam je hidrogliser nestao iz vidokruga.
Bernard Kouchner je djelovao izkreno kad je rekao kako će se vratiti i dovezsti ugledna pojačanja. Ali kako izdržati do tad? Što ako se vrati, a mi u medjuvriemenu podlegnemo napadima?
Neizvjestnost i opasnost se s njegovim odlazkom nesumnjivo ozbiljno povećala. Ipak humanitarni koridor je kao pojam živ, a JNA je do sad pokazala inertnost.
Osim toga branit ćemo se. Naučili smo već na to. Prošli su već mjeseci, a nisu nas uzpjeli slomiti. Kad se ne bismo branili i pucali, po Gružu i po Stradunu bi se šetale zviezde petokrake.
Ipak naša ionako slaba pozicija, s odlazkom francuzkoga ministra je postala još osjetno slabijom.