Poziv na strpljivost i razboritost
Petak, 3. siečnja 1992.
Osjećao sam se jako neobično odlazeći s brodom iz Gružke luke. Prvi put od početka agresije, nakon više od tri mjeseca grčevite borbe za obstanak, napuštao sam dubrovačko područje.
Uzpjeli smo. To je sad podpuno izvjestno. Obranili smo se. Agresori su utihnuli, premda su njihovi topovi, minobacači i puške i dalje uperene prema nama. Njihovi snajperisti vjerojatno kroz dalekozore promatraju naše ljude, ali više se ne usudjuju pucati. Novogodišnji koncert u Maloj Braći bio je doista simbol početka kraja ove noćne more koju proživljavamo uslied sulude agresije nezadovoljnih Jugoslavena.
Sve ukazuje na završetak. Baš sve. Ovo moje putovanje je jasan znak kako Dubrovnik više nije životno ugrožen! Prije manje od mjesec dana to je izgledalo nezamislivo!
Premda smo topnički sve opremljeniji, i otoke postupno pretvaramo u naše ratne brodove, činjenica je kako stisak popušta i s voljom same JNA, koja se sve više pridržava onoga što je podpisala u Cavtatu. Objektivno gledajući i dalje bi, kad god hoće mogla podpuno prekinuti brodski promet prema nama. Iz Lozice ili s brda poviše Lozice njezini topnici s lakoćom mogu pogoditi svaki brod koji ulazi ili izlazi iz Gruža. Ta područja su razvidno srećom zauzeli golubovi s petokrakama, pa naši brodovi ulaze i izlaze bez incidenta. Ipak, naši kapetani brodove udalje čim je moguće više od kopna prema pučini. Sa srećom i pouzdanjem u golubove nije se igrati.
Za razliku od mirnodobskoga smjera putovanja izmedju Dakse i Lozice prema kanalu izmedju otoka i kopna, brodovi Jadrolinijesad plove izmedju Dakse i Babina kuka, te s vanjske strane Koločepa, Lopuda i Šipana. Dok su u mirno doba Koločep, Lopud i Šipan bili brodovima zaštita od juga, koje na ovomu području znade podizati valove oceanskih visina i snage, sad je ipak ugodnije, ma kako jugo bilo jako, ploviti s otocima kao zaklonom od pogleda Jugoslavenske Narodne Armije. Izmedju juga i Jugoslavije naši brodovi sad izabiru jugo! Manje je opasno. Medju tim zlotvorima uviek se može naći netko, komu je mržnja prema nama toliko snažna, pa ne može odoljeti zapucati.
Zbog takovih mogućnosti sam ipak osjećao tjeskobu. Što ako za vrieme moje izočnosti nešto podje po zlu?
Sa zapoviedničkoga mosta gdje me je kapetan bio pozvao, strpljivo sam kroz dalekozor pretraživao okupirano kopneno područje. Nije se mogao primietiti nikakov pokret.
Pokušavao sam zamisliti kakova vrsta zajedničkoga života vojnika JNA i malobrojnoga preostaloga domaćega pučanstva se tamo odvija. Gledao sam prema svojemu posjedu u Lozici, kojemu već dugo ne mogu pristupiti. Kroz glavu su mi prolazile uzpomene na već dosta davne dane, kad sam s obitelji odlazio tamo, uništavao korov narastao po pitomim dolcima oko starih maslina. Mariana i djeca su mi u tomu pomagali, koliko su mogli.
Svi smo bili nestrpljivi vidjeti naš posjed oslobodjen od smrdljive biljke rute, koja se udomaćila na dugo godina napuštenomu i neobradjenomu zemljištu. Bilo je nuždno nazrieti točne konture dolaca, kako bi se mogla donieti odluka, gdje bi bilo najpovoljnije mjesto za izgradnju kuće. Očistio sam puno toga, fotografirao posjed iz raznih kutova., pregledavao fotografije, razmišljao, planirao.
Ključan korak ka realizaciji plana bio je kad sam u svojoj tvrdki dobio zajam za izgradnju kuće. Arhitekt rodjak Zdravko mi je ubrzo napravio projekt.
A onda sam se prije godinu i pol dana prihvatio vodjenja Izvršnoga vieća. Zbog toga sam se morao odreknuti polovice zajma. U stvari su u “Intertrade-IBM-u” bili velikodušni. Ostavili su mi pola zajma, premda sam otišao iz tvrdke.
Prielaz u politiku označio je i prestanak svake moje aktivnosti u svezi s izgradnjom kuće. I baš taj nedostatak vriemena za bavljenje privatnim poslovima, u ovomu slučaju pokazao se spasonosnim, jer u Lozici nisam bio izgradio baš ništa. Inače bi sad jugoslavenski vojnici, koji su na mojemu posjedu i uokolo njega zamienili smrdljivu rutu, imali što za opljačkati i srušiti.Prema njima se ruta sada doima poput prijateljskoga pojma. I puno ju je lakše odstraniti.
Ovako ne mogu baš ništa. Teren ne mogu odnieti sa sobom. Mogu samo posjeći masline. Gledajući s broda, nisam dobio dojam kako su i to učinili.
Tek kad smo zamaknuli za Koločep, spustio sam se sa zapoviedničkoga mosta. Šećući se po palubi susreo sam dosta poznatoga svieta. Zaustavljao sam se i razgovarao o liepomu vriemenu, obkoljenomu Dubrovniku. Razmjenjivali smo želje i nade u dolazak doba kad brodovi Jadrolinijene će biti jedina sveza Dubrovnika sa svietom.
Nakon objeda vratio sam se na palubu. Na moru je bila prava utiha. Ipak gibanje broda je stvaralo strujanje zraka od kojega je ugodnije zaštititi se u zavjetrini. Našao sam jednu pogodnu klupu i sjeo žmireći prema suncu.
“Buongiorno, Željko. Come va.”
Do mene je sjeo Vittorio Ghidi.
Drago mi je bilo vidjeti ga. I on je bio u Dubrovniku zbog Novogodišnjega koncerta. Ovaj put ne samo kao promatrač nego i slušatelj. Sad se vraćao podnieti izvješće svojim nadredjenima. Ova zadnja zadaća mu sigurno nije bila pretežka.
Pozdravili smo se kao stari dobri prijatelji. Kako samo težke okolnosti brzo zbliže ljude!
“Je li ovo tvoje prvo putovanje izvan Dubrovnika od početka napada?” upitao me Talijan u bieloj „promatračkoj“ odjeći.
“Ako misliš na ovakov brod i na višednevni odlazak, onda jest. Inače izplovio sam prvi put jučer, kad sam bio na otoku Mljetu. Ono jučer mi je bila vježba za danas, kako ne bih doživio prevelik šok,” odgovorio sam mu nasmijavši se.
“Nakon što sam jučer postavio svoj rekord u duljini putovanja morem i kopnom, odmah sam se odlučio postaviti nove rekorde,” nastavio sam u istom tonu objasnjivati cilj svojega putovanja Ghidiu, kako bismo se imali čemu smijati, onako opušteni sjedeći u zavjetrini okrenuti popodnevnom suncu.
“Sretan sam zbog tebe. Doista ti je bilo vrieme za pomaknuti se barem malo. To će ti vratiti snagu. Kamo si krenuo,” upitao me Ghidi.
Od kad smo se upoznali bio je to prvi put kako ga vidim nasmijanoga, a vjerojatno je i njemu bilo prvi put vidjeti smieh na mojemu licu.
“U Zagreb i Beč. U stvari bio bih precizniji kad bih ti rekao kako putujem u Beč i Zagreb. I u Zagrebu i u Beču imam obaviti službene poslove, ali mi je u srdcu ipak najvažnije što ću u Beču nakon mjesec i pol opet susresti svoju obitelj. Dovest ću ih natrag. Ne mogu više bez njih.”
Na Ghidievu licu je smjeh zamienilo ganuće, kad sam spomenuo obitelj.
„Kako su Mariana, Marco, Antonio? Je li ti prerano dovoditi ih natrag,“ upitao me brižno.
Iznenadio me je, jer je zapamtio imena moje žene i djece. To se zove pamćenje! Na razini Pera Poljanića. Koliko god se trudio nikad tako nešto ne ću postići. A možda se nije radilo samo o obćenitomu profesionalnomu, nego i o emotivnomu pamćenju. Ili kombinaciji jednoga i drugoga.
„Hvala ti na akrbi. Situacija je takova kakova je. Nije savršena ali je bolja. I ne samo što mi obitelj nedostaje, nego i na odredjeni način nemam pravo više ih držati daleko od Dubrovnika, a u isto vrieme slati javne pozive za povratak u Dubrovnik drugih žena i djece. Prvu veliku skupinu koja je poslušala moj poziv i vratila se, dočekao sam za Božića u luci. Ako je u Dubrovniku dobro za druge ljude, onda je dobro i za moju obitelj.“
„Razumijem te. Ipak ne moraš biti tako oštar prema sebi i svojima,“ rekao mi je na to Ghidi.
„Kako oštar? Ovo što sam ti rekao samo je opravdanje. U stvari mi strašno nedostaju. A vjerujem kako nedostajem i ja njima.“
Prisjetili smo se onoga izplovljivanja prepune Slavijeiz Gružke luke, kad je zajedno s majorom Hvalhofom bio dielom skupine europskih promatrača, koja je bila doplovila u cielosti evakuirati skupinu svojih kolega iz Dubrovnika, ali je stjecajem okolnosti i uz moju zamolbu iz Dubrovnika prema sigurnosti izvela tisuće prognanika, žena, djece, staraca, bolestnih i nemoćnih.
Zatim smo se prisjetili večeri kad su mi u utvrdi svetoga Ivana na razstanku on i njegova dva kolege darovali jedan veliki i nekoliko malih barjaka Europske zajednice.
“Vjerovao sam tad kako te ne ću više nikad vidjeti živa. Tako sam sretan što je ipak sve pošlo na bolje i što sam te susreo živa i zdrava,“ priznao mi je maleni Talijan.
„Meni je, vjeruj mi još draže što te mogu susresti u ovakovim okolnostima, jer mi je to još jedan dokaz kako sam živ. Moje procjene su bile jednake tvojima, razlika je jedino u tomu što se radilo o mojoj koži.“
Nasmijali smo se zajedno.
„I znaš malo prije nisam ti baš točno odgovorio. Plovio sam izvan Dubrovnika i prije, onda kad sam išao na pregovore s JNA. Samo sam tad plovio prema iztoku,“ rekao sam mu.
Vratili smo se zatim u priči u te težke trenutke, koji nisu davali puno nade u povoljan rezultat.
Talijan je govorio puno više od mene. Prihvatio sam to s lakoćom. Konačno on je Talijan, a većina njih voli puno govoriti.
Sa sjećanja smo priešli na razgovore o budućnosti.
Ghidi se pokazao kao oprezan optimist. Vidi izlaz iz naše težke situacije, ali isto tako misli kako će proces trajati.
Svoju priču je na puno mjesta prekidao ponavljajući uz poseban izraz lica:
- “Pazienza e prudenza, Željko!”
Strpljivost i razboritost! Upozoravao me kako moram biti strpljiv i razborit.
Jesam li to Vittoriu izgledao kao nestrpljiv i nerazborit? Ili sam mu izgledao kao čovjek u štresu?
Čovjek sebe težko može sam dobro procjenjivati. Možda doista djelujem kao čovjek koji je izgubio ravnotežu, pa me dobronamierni Vittorio želio upozoriti. Ili se samo radilo o njegovom nastojanju davanja svojega prinosa našoj stvari, pa preko mene želi poslati jednu pozitivnu i koristnu poruku svima nama koji smo izloženi ovoj bezumnoj agresiji?
Zaustio sam bio upitati ga, zašto mi ponavlja te rieči, ali sam odustao. Možda bi se osjetio uvriedjenim. Ili bi možda pomislio kako ne znam značenje tih rieči?
Tko zna? Možda je to Vittoriov uobičajen savjet svima onima kojima želi dobro. Ili su možda te rieči dio strategije dogovorene u stožeru europskih promatrača? Tek ponovio mi ih je puno puta pa ih vjerojatno ne ću zaboraviti do kraja života.
Pazienza e prudenza. Biti strpljiv i razborit, uostalom, učinkovit je i pametan životni kredo. I u težkim i normalnim životnim situacijama.
U jednomu trenutku sam preuzeo rieč od Ghidia. Njegova retorika je bila zarazna. Sad sam se ja počeo ponavljati u izrazima zahvale na njegovu razumievanju i pomoći. Zaslužio je to. A i inače, ovo je vrieme kad je Dubrovniku kao i cieloj Hrvatskoj nuždna naklonost i prijateljstvo svatkoga stranca. A za put u konačnu pravu u slobodu i nezavisnost treba bezkrajno puno strpljenja, razboritosti i opreza.
Pazienza e prudenza. Ove dvije rieči se barem nisu odnosile na trenutnu situaciju. Brod je plovio uobičajeno sporo, ali zbog toga nisam osjećao nikakovu nestrpljivost. Vožnja s brodom mi je uviek bila relaksirajuća i ugodna. Pogled na pučinu koja se ljeskala pod zimskim suncem bio je očaravajući. Naglašeni oprez i razboritost barem ovdje i u ovomu trenutku nisu bili nuždni.