Njihovi i naši pokojnici
Ponedjeljak, 25. studenoga 1991.
Osjećajući veliku tugu ušao sam danas na groblje na Boninovu. Trebalo je izpratiti Sinišu Tkaleca, predsjednika dubrovačkoga ogranka HDS-a i Narodne zaštite, te člana mojega kriznoga stožera.
Tuga i nelagoda su mi navirali ne samo zbog toga što je poginuo još jedan istinski domoljub, nego i iz razloga što sam osobno bio duboko uključen u njegove aktivnosti, ili, preciznije govoreći, u njegovo pozicioniranje u našoj obrani. Slično slučaju Miljenka Bratoša.
Dok sam s Miljenkom bio prijatelj od djetinjstva, Sinišu sam upoznao tek u ovim vriemenima preokreta. Kao izuzetno častnoga i domoljubnoga čovjeka, koji sve radi na svoj način.
Uporabio sam svoj utjecaj kako bi Tkalec postao predsjednikom obćinske Narodne zaštite. To isto sam učinio i predloživši ga u onaj prijašnji i uključivši ga u ovaj sadanji Krizni stožer.
Sigurno nisam pogriešio. Impulzivni Tkalec je na taj način dobio puno značajnija zaduženja od vodjenja dubrovačkoga ogranka malene hrvatske stranke, što je po prirodi stvari samo trebalo stišati njegov temperament. Siniša Tkalec mi se učinio prikladnim, a nalazio sam se i nalazim se u vriemenu kad treba ocjene ljudi i odluke donositi brzo, munjevito brzo.
U svojemu izboru i u njegovu slučaju sam se odlučio sukladno sklonosti prema ljudima koji su svoji, koji su skloni tražiti i nalaziti vlastita riešenja. On je zasigurno bio takov čovjek.
Nije me razočarao. Dapače, pokazao se izuzetno dobrim riešenjem.
Čuo sam kako je u jučerašnjemu Večernjem listu pisalo o Tkalecovu djelovanju protiv mene. Ljetos je u Zagrebu Tkalec pričao o mojoj krivnji što u Dubrovniku nema dostatno naoružanja. Ako je istina kako je to govorio, onda je to zasigurno činio u vrieme kada još nije shvaćao situaciju. Kasnije je, postavši članom mojega kriznoga stožera, i saznavši kako sam bio dao ostavku na članstvo u prvomu kriznomu stožeru, postao mojim lojalnim i pouzdanim suradnikom.
Možda se ipak radi o novinarskoj izmišljotini. Možda Tkalec nije ništa takovo izjavljivao, a sad se rabi još jedna prigoda za napadaj na mene. Onaj koji bi mogao potvrditi ili demantirati napisano, sad je mrtav. Večernjak je to mogao objaviti onda kad je to Tkalec navodno izjavio. U tomu slučaju bi ta novina bila vjerodostojnija, a ja bih zasigurno to bio razpravio s njim. Sad je za to prekasno.
Kroz ovo vrieme što je bio članom kriznoga stožera, Tkalec se ponašao prema meni krajnje privrženo i prijateljski. Možda je ljetos doista bio u Zagrebu i rekao nešto protiv mene, pa se, uvjerivši se u svoju pogriešnu procjenu, želio na neki način izkupiti.
Siniša Tkalec je ipak sve u svemu bio solist. Imao je svoje ideje i išao je svojim stazama. Ljubav prema domovini Hrvatskoj donekle ga je disciplinirala i uklopila u postojeći obćinski hierarhijski uztroj, ali nikad u podpunosti. Njegovi stavovi i priedlozi su uviek bili po malo euforični. Ta neobuzdanost je zasigurno dala svoj prinos njegovoj smrti..
Od trenutka kad sam ga upoznao, u njemu sam vidio buntovnika i baš zbog toga mi je bio izuzetno simpatičan. Možda je pak on u meni u početku vidio obćinskoga dužnostnika uklopljenoga u njemu odbojne sheme, ali je zatim shvatio svoju zabludu. Možda me je pak, kao i ja njega od početka shvatio na pravi način, a priče o njegovu negativnomu prikazu moje osobe su samo jedna od izmišljotina medijskoga uztroja.
Njegovom tielu dugo nije bilo moguće pristupiti. Jedva je identificiran.
Dok sam prolazio oko njegova odra, kroz glavu su mi prolazile slike susreta i razgovora s tim hrabrim čovjekom. Sa svojom smrti je dokazao koliko je bio izkren u svojemu domoljublju.
Bilo se okupilo za ove okolnosti iznimno puno ljudi. S ganućem sam slušao njegova otca kako u posljednjem pozdravu svojemu mrtvomu sinu poziva okupljene ljude neka ne klonu.
Nakon sprovoda i pokopa ljudi su se brzo razišli. A u mrtvačnici su bila još tri liesa. U njima su ležali mladi hrvatski vojnici, koji su sa splitskoga područja došli braniti Hrvatsku na njezinim južnim granicama. Na jednom liesu je bio priliepljen papirić s imenom i prezimenom. Na druga dva nije bilo ništa. Pokojnici u njima nisu bili identificirani.
Osvrnuo sam se oko sebe. Uz dva svećenika tu su još bili samo upravitelj obćinske pogrebne tvrdke Darinko Iveković i pogrebnici, te Pero Poljanić. A malo prije tu su bile stotine ljudi.
U grlu me je nešto stegnulo.
Pa zar nije moglo barem još nekoliko ljudi ostati izpratiti ove naše junake? Kad su se već našli na groblju, ako već specijalno zbog toga nisu došli. I u smrti, na žalost, ima velikih razlika.
Pogrebnici su u pratnji naše male skupine odgurali ljesove prema tri otvorena groba.
Doista je bio pravi potez donieti onu odluku Izvršnoga vieća s kojom smo Boninovu dali na razpolaganje privatne grobnice, uz pravilo po kojemu se u svaku grobnicu može ukopati po jedan pokojnik.
U Boninovu su krenuli s uporabom praznih grobova. Samo neka dragi Bog dade pa grobnica bude dostatno i pravilo se ne prekrši!
Osim za poginule vojnike grobnice su potrebite i za Konavljane, Župljane i Primorce, koji umiru ovdje u gradu kao prognanici, a njihova groblja su sada okupirali zločinački Jugoslaveni. Koliko god bio pravno dvojben, naš zaključak će omogućiti rodbini pokojnika dostojan oproštaj od svojih bližnjih. Poglavito u tugi treba biti što manje razlika.
Nakon što su se svećenici s molitvom oprostili od poginulih neznanih hrvatskih junaka, spontano sam s pokretom ruke zaustavio pogrebnike, kad su krenuli prvi lies spustiti u grob.
Započeo sam držati posmrtni govor ljudima koje nisam poznavao. Spomenuo sam njihove nepoznate obitelji. Spomenuo sam njihova ognjišta i groblja udaljena stotinama kilometara. Spomenuo sam njihovu plemenitost, hrabrost i domoljublje. Obećao sam im kako ćemo ovdje u slobodnoj Hrvatskoj dočekati njihove obitelji i organizirati njihov izpraćaj u rodni kraj, ako to njihove obitelji budu željele.
Slušali su me svećenici, Pero i pogrebnici. Na njihovim licima bilo je vidljivo ganuće. Glas mi je odzvanjao praznim grobljem.
Nisam spomenuo kako je njihov način žrtve ipak iznimka od pravila. Nisam spomenuo kako tu činjenicu dokazuje i ova ravnodušnost našega svieta, koji nije našao za potrebito izpratiti jednako i njih, nepoznate velikane, kao što izpraća svoje junake i pokojnike. Pa barem u smrti bi trebalo izbjeći podjelu na "njihove i naše". Kad će se ljudi naviknuti kako je i ovo tu i ono tamo Hrvatska!? I tamo kad se odlazi braniti ove naše napadnute krajeve, i ovdje, kad se odaje počast poginulima.
Ovo danas je bio još jedan je težak dokaz o nedovoljnoj sućuti i solidarnosti medju hrvatskim krajevima. Dokaz je to kako bi se i Dubrovčani, u slučaju agresije na druge krajeve Hrvatske, vjerojatno ponašali s jednako nedovoljnom solidarnosti, kao što je ipak nedovoljna solidarnost drugih hrvatskih krajeva danas prema nama ovdje. Neopisivo plemeniti nepoznati mladići, koji su na dubrovačkomu groblju našli svoj privremeni pokoj, na žalost su samo iznimke od neugodnoga pravila.
-“Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru!”
U tišini smo pratili kako pogrebnici spuštaju ljesove u grobove i vraćaju na mjesto kamene ploče.
Nakon ukopa Pero i ja smo vrlo polagano krenuli prema izlazu iz groblja. Ambient nam je djelovao poput utočišta, kojega je težko napustiti i vratiti se riešitbi težkih problema, koji se pojavljuju iz ure u uru. Na neki čudan način čovjek podsviestno bira situaciju, koja mu manje ugrožava organizam. Tiha tuga je za tielo i dušu lakše podnošljiva od stresova izazvanih neočekivanim i neugodnim problemima, koje uz to odmah treba riešavati.
Sprovodi su na žalost postali dio dnevne rutine. I jučer sam bio na sprovodu jednoga od “naših” poginulih. Tielo mu je predhodno ležalo na Bosanki 13 dana.
Ipak tuga nikako ne može biti rutinska. Ona je uviek nova i svakim danom sve dublja. Tuga za izgubljenim životima mieša se s gorčinom i gnjevom zbog ničim izazvane sulude agresije naših susjeda iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
-“Dobro si se sjetio održati im govor. Dirnule su me tvoje rieči,” prekinuo je Pero tišinu u kojoj smo hodali.
-“Osjetio sam potrebu. Jednostavno sam morao nešto reći. Ti mrtvi ljudi su zaslužili puno više,“ odgovorio sam mu.
Zašutjeli smo i nastavili polako dalje.
-“Reci mi što se dogadja s onim što smo se dogovorili? Nisam baš ništa primietio. Jesi li rekao nešto Čiću i Gjuru,“ upitao sam Pera kad smo prošli vrata od groblja.
-“Pusti to. Pokušao sam nešto, ali sam odustao. Ne mogu ja tebe prodavati. Osjetio bih se kao izdajnik. Ja to ne mogu biti. Moramo naći neke druge načine. Došli smo zajedno. Možemo otići zajedno. To bi bila druga stvar...“
-“Ali dogovorili smo se,“ prekinuo sam ga.
-“Kako bi se ti ponio na mojemu mjestu,“ upitao me na to Pero.
Zašutio sam vidjevši kako je u pravu. Za poštenoga čovjeka je doista težko prihvatljivo sudjelovati u progonu nekoga za koga zna kako je nedužan, a kad je uz to taj netko još i blizak suradnik i prijatelj... Pero Poljanić je sigurno pošten čovjek.
Nisam inzistirao na daljnjem razgovoru o toj temi. Uostalom i sam sam glede toga bio u dvojbi.