Polnoćni koncert
Srieda, 1. siečnja 1992.
Na Novogodišnjemu koncertu u crkvi Male braće smjestio sam se namierno na krajnji rub prvoga reda, pa sam se neupadno mogao osvrtati i promatrati i za vrieme izvedbi, a poglavito u početku, dok se publika razporedjivala po svojim mjestima.
Premda su organizatori bili dopremili i uključili specijalne mobilne agregate za grijanje, bilo je hladno pa smo svi sjedali u kaputima ili ogrtačima.
Osjećao sam se izvrstno i opušteno. Bio je to jedan od onih riedkih trenutaka, kad se od mene nije očekivalo ništa više izim sjedanja, slušanja i promatranja.
Bilo je tu puno poznatih ljudi iz svieta politike i show-biznisa. Slavni francuzki glumac Michel Piccoli se smjestio u drugomu redu odmah iza mene.
Šarmantna Catherine Lalumière, sukladno protokolu stignula je posljednja, pa je na svojemu mjestu našla Hrvoja Kačića, koji je vidjevši jednu slobodnu stolicu bio uzkočio u prvi red.
Na zamolbu ljudi iz protokola Kačić se nevoljko ustao i otišao sjesti u drugi red, zajedno sa svojim kolegama saborskim zastupnicima. I za vrieme press konferencije stajao je sa strane nezadovoljan, jer nije našao mjesta za stolom nasuprot novinarima. Barem sam dobio takov dojam. Nije to bio njegov dan.
Pero Poljanić je izgledao zbunjeno. Pored njega je sjedala njegova žena Vanja, koja je vjerojatno baš zbog koncerta doputovala iz Splita.
Ugodno stanje opuštenosti i zadovoljstva koje sam osjećao pred početak koncerta nije bilo prouzročeno samo s činjenicom što se očekivala vrhunska glasbena izvedba, nego prije svega zbog toga što sam u sebi proslavljao jednu od svojih pobjeda.
Pokazalo se kako mi je timing bio fantastičan. Rekao sam što je bilo nuždno reći, na samom početku, odmaknuo sam se i pustio neka se stvar zahukta, a onda se opet uključio u pravomu trenutku, dostatno kasno da se nije moglo odustati, a dostatno na vrieme za nametanje izmjena.
To naravno nisam nitkomu rekao i vjerojatno tako nešto nitko nije ni pomišljao niti pomišlja. Moje je zadovoljstvo bilo tim veće.
Dok su glasbenici ugadjali instrumente pred očima su mi se odvijali dogodjaji koji su predhodili koncertu. Koliko toga je ostalo u pozadini, skriveno od očiju javnosti!
Bernard Kouchner nije mogao sjedati od uzbudjenja. Ruku na srdce ipak je to bila prije svih njegova večer.
Obojica smo postignuli ono što smo htjeli. Svatko na svoj način i sukladno svojim sklonostima. On je uzpio u svojemu naumu biti u žarištu pozornosti svjetskih medija s ostvarenjem svojega projekta, a ja sam uživao što se sve odvijalo u okvirima koje sam postavio, a uz to sam uzpio ostati izvan fokusa, što jako volim.
Priredba je započela s govorom Pera Poljanića, koji je razvidno bio izuzetno uzbudjen i impresioniran, pa je puno griešio u čitanju pripremljenoga texta. Nakon njega je u ime hrvatskoga vrhovničtva kao domaćin govorio predsjednik Sabora Žarko Domljan.
Za vrieme Domljanova govora Kouchner je pokazivao sve veću nervozu. Na kraju je pokazao i nepristojnost, jer je ustao i stao iza Domljana pocupkujući i pogledavajući na sat!
Možda je, kako bi izbjegnuo pojavu visokoga hrvatskoga dužnostnika na zaslonima širom svieta, Kouchner sinkronizirao svoj govor s početkom dalekovidničkoga prienosa? Tko zna?
Domljan se nije dao zbuniti. Na svoj ležerni način mirno je završio svoj govor u kojemu je naglašeno spominjao Hrvatsku i slikovito nas predstavio kao graditelje, a agresore kao rušitelje mostova medju ljudima. Na kraju je s elegantnom gestom prepustio mjesto Kouchneru, koji je obasjan reflektorima odmah došao k sebi i poput vrhunskoga glumca počeo izgovarati pozive na mir i razumievanje medju narodima.
Kao glavna zviezda večeri uz korektan orkestar iz Toulousea, nastupila je tamnoputa pjevačica Barbara Hendricks, koja je svoj liepi glas i pojavu, vjerojatno po Kouchnerovu priedlogu, uporabila i za nekoliko političkih rečenica! Izgovorila je poznate rieči Martina Luthera Kinga “I Have a Dream (Je fais un reve)”.
Jesu li te rieči bile primjerene ovakovoj situaciji?
Ne, gospodine Kouchner, ovo ne samo što nije bio apolitičan skup, što ste naglašivali, već je i glavna pjevačka zviezda večeri bila u službi politike! Preskakanje explicitnoga razlučivanja tko je agresor, a tko žrtva je takodjer politika! Ipak hvala Vam za još jednu veliku pomoć Dubrovniku, što je ovaj put dobro došlo i promičbi ciele Hrvatske. Uostalom hvala Vam za sve ono što ste učinili za nas.
Nakon koncerta u još bitno hladnijem klaustru Franjevačkoga samostana bio je priredjen maleni domjenak. Čestitalo se i nazdravljalo. Išao sam od jednoga do drugog našeg gosta iz Francuzke i s „Bonne Anne“ im čestitao Novu godinu. Osobito mi je zadovoljstvo bilo stisnuti ruku mojemu susjedu s koncerta Michelu Piccoliu, kojega sam gledao u nekoliko slikopisa, kao doista sjajnoga glumca.
Kouchner je, veseo i šarmantan, u jednomu malenomu družtvu zapjevao “Vela luku” koju je naučio za svojih boravaka u hotelu “Argentina”.
Hladnoća nije dopustila dugo trajanje skromnoga domjenka.
Na razstanku sam se pozdravljao srdačno s tim dragim strancima, a s Kouchnerom kao s bratom.
Kouchner i njegovi gosti su se zatim odvezli na Liburniju, koja je ujutro trebala izploviti prema Bariu, a ja sam s Poljaniƒem, Domljanom, Ka…iƒem, Obuljenom i Kolićem otišao u hotel „Zagreb“ čestitati hrvatskoj vojsci. Ostali smo tamo do iza 4 ure ujutro.
Probudivši se malo prije podneva, prevrtao sam se po postelji dozivajući u sjećanje scene u svezi s koncertom i sa svim što mu je predhodilo.
Ustavši se, nazvao sam u Beč i čestitao Novu Godinu obitelji i rodjacima. Silno su se razveselili, kad sam im rekao kako ću možda uzkoro doći k njima.
Taj razgovor me je podsjetio kako bi bilo pametno spakirati stvari. A onda sam shvatio kako nemam prikladnoga kovčega jer je sve što je bilo pogodno za pakiranje, obitelj odniela sa sobom. Nazvao sam Pera Poljanića i upitao ga ima li mi za posuditi kakov svoj kovčeg. Bez oklievanja mi je rekao kako će mi dati najbolje što ima, što je zvučilo kako to što ima i nije osobite kakvoće, i pozvao me neka skočim do njega. Pošao sam i uvjerio se kako su Perovi kriteriji visoki. Kovčeg koji mi je posudio je izvrstan.
Na večeri u Argentini s Domljanom, Poljanićem, Kačićem i Burićem, nastavilo se s komentiranjem koncerta. Za razbijanje monotonije pobrinuo se Slobodan Lang koji nam se priključio, a onda dosta zbrkano stao preskakati s teme na temu. Konobar s bara je pak, kad se večera približila kraju, osjetio nuždnost doći za naš stol i konspirativno nam reći kako je za dvije ure koliko smo bili tamo, predstavnik Vlade Blašković popio sedam jakih pića i do sad je napravio račun od 200.000 hrvatskih dinara. Nisam shvatio je li to potrošeno samo na baru ili se radi o cjelokupnom računu, ali nisam htio ništa pitati.
Ni predsjednik Sabora Domljan, ni Jure Burić, koji je formalno Blaškovićev najbliži kolega, nisu pokazivali neku posebnu reakciju. A oni su po logici stvari bliži od mene Vladi, koja nominira svoje predstavnike. Zašto bih se ja uzrujavao.