Brzoplovom do Mljeta
Četvrtak, 2. siečnja 1992.
Put od Dubrovnika do Mljeta trajao je samo četrdesetak minuta. Atlasov brzoplov ruske proizvodnje daleko je brži od konvencionalnih brodova. Premda se udobnost klasičnoga broda ne može uzporedjivati s vožnjom u previše bučnomu zatvorenomu prostoru.
Putovanje na Mljet je bilo organizirano kako bismo stanovnicima najudaljenijega otoka naše obćine pružili simboličnu podporu. Htjeli smo pokazati kako vodstvo obćine vodi računa o njima, premda se inače nalazi u nezavidnoj situaciji, bitno lošijoj nego je njihova, a o njima sskrbi i hrvatsko vrhovničtvo što je vidljivo iz dolazka na Mljet predsjednika hrvatskoga sabora.
Ruku na srdce, cielo to putovanje je ipak najvećim dielom i bilo organizirano kako bi Žarko Domljan, uz svoj dolazak na koncert obavio još nešto. Nešto dinamičnije, životnije i po doživljaju bliže dubrovačkoj zbiljnosti od noćnoga sjedanja na koncertu.
Na brzoplovu "Krila Dubrovnika" su uz Domljana bili Pero Poljanić, Hrvoje Kačić i Jure Burić.
Jure se prema meni ponašao krajnje normalno. Za vrieme vožnje u jednom trenutku mi je palo na pamet s Jurom pokušati razčistiti neke stvari. Izgubio sam povjerenje u njega, a volio bih kad to ne bi bilo tako. Predugo smo bili prijatelji kako bi mi bilo svejedno. Sigurno ne ću zaboraviti njegov postupak, ali sam sve više sklon oprostiti mu. Odustao sam, ne želeći riskirati. Umjesto prijateljske pomirbe naš razgovor bi nas mogao još više udaljiti.
Situacija ne dopušta razčišćivanje na ovoj našoj strani. Strašna okupacija pola dubrovačke obćine još traje. Premda za nas koji smo prošli sve ove strahote, situacija u Dubrovniku pokazuje sjajan napredak, objektivno smo još u više nego nenormalnoj i težkoj situaciji. Ne treba nam nikakov rizik koji bi mogao narušiti slogu na našoj strani. Pa i po cienu održavanja stanja nerazčišćenih pitanja, čega inače ne bi trebalo biti medju prijateljima.
Sad nije vrieme za osjećajnost i osjetljivost. Možda tiek vriemena ipak amortizira dio ovog neugodnoga osjećaja.
Premda sam kad smo krenuli pomislio kako malo groteskno djeluje prievoz petorice ljudi s ovako velikim brodom, kasnije su me prošle te misli. Uobičajeno sve previše gledam kroz troškove, odnosno kroz odnos troška i dobitka. Pri tomu često zaboravljam ili previdjam neke čisto ljudske psiholožke protege.
Put na Mljet se na kraju pokazao kao jedna dosta pametna i dobra ideja.
U svim mljetskim mjestima koje smo posjetili ljudi su bili vidno veseli. Premda ih, na njihovu sreću nije prejako dotaknula ruka rata, ipak su se do sad osjećali i te kako usamljenima i nesigurnima. Sad su se opet uzpostavile prekinute veze. Postajemo kompaktniji i samim tim smo psiholožki jači.
Dirljiv je bio doček u Sobri, gdje su stajali postrojeni Mljećani u prikrivnim odorama. Medju njima je bio i jedan posve stari čovjek.
Proveli smo dan vozeći se od mjesta do mjesta i razgovarajući s ljudima. Neobično dugom mi se činila vožnja po pedesetak kilometara ceste kroz Mljet, u uzporedbi s onih desetak kilometara gradskih cesta, na koje sam naviknuo
Objedovali smo u Polačama. Bio je to jedan nezbiljno liepi dan.