Pokušaj odvajanja od Hrvatske
Nedjelja, 17. studenoga 1991.
Pregovaračka skupina s ministarskim pojačanjem bila je krenula na pregovore, ali se zbog velikoga juga morala vratiti u Gradsku luku. Jugo ne popušta. Dapače iz ure u uru valovi su sve goropadniji. Plovitba prema Cavtatu je nemoguća. Na našu veliku štetu, jer u JNA bi se sigurno povećao svekoliki respekt prema nama, kad bi shvatili kako su dubrovačke pregovaračke snage doplovile u ministarskomu družtvu.
Računajući na pregovore bio sam zakazao sjednicu Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća, kako bismo od pregovarača opet mogli čuti izvješće, kad se vrate iz Cavtata. Vidjevši kako je odlazak na pregovore propao krenuo sam odkazati sjednicu a onda u zadnji trenutak odustao. Odlučio sam sastanak ipak održati i na njemu još jednom razmotriti naše pozicije.
Dapače zatražio sam neka Obuljen i Kolić takodjer dodju, kako im kasnije ne bi trebalo prepričavati što je dogovoreno i na koji način se oni trebaju ponašati. I u tomu sam gotovo napravio golemu pogriešku.
Otvorivši sjednicu objasnio sam razlog zašto je nisam odkazao. Zatražio sam od članova neka pregledaju priedlog sporazuma o prekidu vatre, koji je bio umnožen pa ga je svatko za sebe mogao gledati i čitati, rekavši kako se možda i nismo trebali danas sastati, ali kad se već pružila prigoda, ne treba odbaciti mogućnost postizanja još boljega i pametnijega priedloga.
Na to se za rieč se javio Gjuro Kolić:
-“Znate, ja sam dobro promislio i ovako više ne ide. Mi moramo onima u Zagrebu jasno reći u kakovoj se situaciji nalazimo i kako nam je dosta njihovih obećanja. Trebamo im reći kako ćemo o svojoj sudbini odlučiti mi ovdje sami, a oni će o tomu što smo učinili - naknadno saznati. Što će nam takova vlada i što će nam taj Tudjman! Mi se sami moramo dogovoriti sa suprotnom stranom. Oni u Zagrebu nisu bez struje i vode. Na njih ne padaju granate. Ne vjeruju oni nama. Nije ih uobće briga za nas!”
Ovo je nešto novo. Je li Gjuro u ovomu sam ili je u tomu još netko, pomislio sam nastojeći zadržati mir i prikriti iznenadjenje.
-“Gjuro stanite! Nismo se ovdje danas okupili kako bismo se izjadali jedan drugomu, nego kako bismo precizno do kraja pregledali priedlog sporazuma koji je sad na papiru. Trebamo zajedno pogledati je li se podkrala neka pogrieška i ima li netko neku dopunu ili primjedbu. Kad već imamo vriemena zbog ovoga nesretnoga juga, promislio sam kako se onda barem možemo još bolje pripremiti, i to je sve. Molim vas sve, pogledajte u svoje primjerke sporazuma i recite, ako vidite kako treba nešto promieniti,” rekao sam glasno.
Odgovor na moje dvojbe je odmah stignuo.
-“Prika, Gjuro ima pravo. Trebamo pokazati kako nas nije briga za Tudjmana, kao što njega nije briga za nas. On nas je u ovo uvalio,” javio se Jure Burić.
-“Pajdo vidim kako si nešto pripremio, pročitaj nam to,” obratio se Jure Koliću.
Pogledao sam lica oko sebe i osjetio kako prevladava odobravanje Gjuru i Juri.
-“Dobro Gjuro, molim Vas pročitajte što ste to pripremili”, rekao sam Koliću. Želio sam dobiti na vriemenu.
Dok on bude čitao pismo nešto ću smisliti. Uostalom, trebam vidjeti što u pismu piše. Kad je on pripremio to što je izpred njega, zapitao sam se.
Gjuro je počeo čitati. Svojim riečima je opisivao situaciju u kojoj se nalazimo.
Opis nije bio ni drastičan i pretjeran. Može li uostalom ikakov opis situacije u kojoj se nalazimo biti pretjeran. Težu situaciju je težko i zamisliti
Na trenutak sam se smirio.
Ovako nešto uviek ću podpisati, pomislio sam.
Medjutim, Gjuro se nije zaustavio na opisima. Loša slutnja potaknuta s njegovim i Burićevim ponašanjem i značajnim pogledavanjem, obistinila se. Gjurove rieči su bile uključene u kraj pisma:
“Mi ovdje ćemo sami odlučiti što ćemo učiniti.“
Ovo što Gjuro predlaže bi bilo nekakovo kidanje veza s vrhom Hrvatske. To se mora spriečiti, pomislio sam dok je Gjuro završavao čitanje.
Možda je Kolića u ovomu smjeru ohrabrila večera s Kouchnerom i Boniver, na kojoj je zajedno s Čićom, predstavljen ministrima kao dubrovački pregovarač. Kolićeva sintagma “suprotna strana” koju rabi kad govori o agresorima, zasigurno se svidjela ministrima, a sigurno im je godilo i Gjurovo krajnje dodvoričko ponašanje.
Tko zna? Možda je svoje pismo napisao baš ohrabren s pojavom Kouchnera i Boniver, a možda ga je zbiljno izdala strpljivost. Možda je Gjuro Kouchnerovu ideju o humanitarnomu koridoru shvatio doslovce?
Za sve nas ideja humanitarnoga koridora nema isto značenje. Za mene je to mogućnost spasa naših ljudi i način za dobivanje na vriemenu, kako bi Dubrovnik obstao kao hrvatski grad.
Za Kouchnera je to briga za ljude uz mogućnost osobne promičbe.
Moguće je kako je Gjuro baš u Kouchnerovu konceptu naglašivanja neutralnosti, ugledao mogućnost spasa od nastavka ove, za dubrovačko pučanstvo užasne situacije i želi dati svoj prinos s javnim distanciranjem od Hrvatske.
Kouchneru bi, posve je izvjestno, bilo puno lakše realizirati njegove ideje i odigrati posriedničku ulogu prema JNA, kad bi imao dokaz kako smo se mi u Dubrovniku deklarativno odvojili od hrvatskoga vrhovničtva.
Nakon što je Kolić pročitao svoj priedlog pisma, nastupila je stanka. Pogledao sam oko sebe. Na većini lica se vidjelo kako su spremni podržati Kolića. Pogledi su se okrenuli prema meni.
Odlučio sam u trenutku pribjegnuti uviek učinkovitoj taktiki “da – ali“. Taj dobro poznati način navodjenja vode na vlastiti mlin, posebice je moguće primieniti s pozicije predsjedavajućeg nekomu skupu.
-“U podpunosti razumijem gospodina Kolića. Uostalom prije šest dana, Pero, Jure i ja smo u Zagreb poslali pismo sličnoga sadržaja. Ali ovo što je Gjuro pročitao dobro je dopuniti s priedlogom sporazuma o prekidu vatre, zbog kojega smo se uostalom danas ovdje sastali, te zatražiti od Vrhovničtva žurno izjašnjavanje, podporu, a možda i pregovore na višoj, državnoj razini, na osnovu ovoga istoga sporazuma, “ rekao sam.
Moje rieči su na trenutak smanjile razvidnu napetost za stolom. Medjutim, Kolić je, vjerojatno prozrevši moju namieru, odmah uzkočio:
-“Ne smiemo mi ništa okolišati. Trebamo onima u Zagrebu konačno kazati kako smo ostali sami, pa kad je tako onda ćemo se nadalje sami o sebi brinuti.”
Dok je to govorio, palo mi je na pamet kako je upravo Gjuro sve do sad pokazivao veliku ovisnost o Zagrebu. Tamo je njegov mentor Kačić, s kojim Gjuro, koliko god mu to mogućnosti dopuštaju, provjerava svaku svoju misao. A sad želi prekinuti svaku vezu sa Zagrebom!
Zaustio sam to spomenuti i izravno upitati Gjura želi li to on prekinuti veze i s Kačićem, kako bih ga doveo u nepriliku. Odustao sam, procienivši kako je pametnije nastaviti s “da-ali” taktikom.
-“ Razumijem gnjev gospara Kolića, ali pogledajmo drugu stranu kovanice. Ako napadači saznaju o našoj svadji sa Zagrebom, bit će to za njih samo znak naše slabosti. Oni u Zagrebu se pak mogu razsrditi i ostaviti nas na cjedilu još više nego sad. Sad barem imamo nadu, a ovako bismo je prekrižili. JNA bi nas mogla ucjenjivati kako hoće. Nikako prema Zagrebu ne bismo smjeli zatvarati vrata. Treba ostaviti vrata barem odškrinutima,” odgovorio sam Gjuru, gledajući u smjeru Čića i računajući na njegovu sklonost kompromisima.
Kompromis je Čiću osnovno životno načelo. Kompromis je nešto što on obožava, pa ni ovdje valjda ne će moći odoljeti izazovu te za njega drage situacije, pomislio sam.
Odmah se pokazalo kako sam bio u pravu. Obuljen se javio za rieč.
-“Nikako ne bismo smjeli, kao što to gospar Šikić govori, zatvoriti vrata. Trebamo pokazati mudrost, biti oštri, ali ostaviti mogućnost za daljnji razgovor...”
Jure Burić je Čiću upao u rieč razvidno nezadovoljan:
-“Gjuro je sve složio kako treba i ništa tu ne treba mienjati. Treba njima gore reći kako ovdje ovako više ne možemo. Ako njih nije briga za nas, ni nas nije više briga za njih.”
Sad naglo izpada kako sam baš ja u najbližim dobrim odnosima sa Zagrebom, a do jučer su neki od ovih koji tu sjede i za najbezazlenije stvari tražili odobrenje iz Zagreba, za razliku od mene koji uobičajeno nikoga ne pitam za dopuštenje kad se radi o iznošenju i realizaciji vlastitoga stava ili mišljenja, prošlo mi je kroz glavu..
-“Razumijem Jure tvoju ogorčenost, ali sjeti se kuda nas je u poviesti, nas Hrvate, dovela razjedinjenost i svadja. Nije njima gore lako. Čujem kako je Vukovar u očajnoj situaciji. Treba se znati snaći u svemu ovomu”, rekao sam.
Opet sam podporu dobio s Čićove strane:
-“Slažem se. Trebamo biti oprezni i ne zalietati se.”
Uzalud je Gjuro njegov kompanjon. Sad ne nastupa dostatno kompromisno i gotovo. Ja sam pak s kompromisnim postavljanjem dirnuo pozitivno u cieli njegov životni sklop. Našao sam dobrog saveznika, pomislio sam.
Pogledao sam prema Peru i Nojku.
Odahnuo sam. Pero je šuteći lagano klimao glavom pokazujući nesumnjivo kako se priklanja mojemu i Čićovu kompromisnomu pristupu. Marinović je moj pogled protumačio kao poziv. Javio se za rieč:
-“Gospodo, mi nismo ovdje danas sjeli baviti se s politikom nego razmišljati o obrani. Priedlog sporazuma o prekidu vatre smo prošli put dogovorili. Trebamo ga samo predočiti JNA. Kad već nismo uzpjeli otići na pregovore, pošaljimo ovaj priedlog i njima u Zagrebu. Neka i oni nešto smisle i pomognu. To ne može škoditi.”
Prije početka sjednice smo Marinović i ja bili kratko razgovarali. Marinović je već podpuno “zaboravio“ na odlazak. To ne spominje ni s jednom rieči. Ne spominjem to ni ja njemu.
Upitao sam ga je li dobio informaciju o čudnomu imenovanju koje je stignulo tiekom noći u Krizni stožer. Daidža je iz Metkovića poslao dalekopis u kojemu je Nojka Marinovića proglasio zapoviednikom obrane Dubrovnika!
Odgovorio je potvrdno.
-“Sad kad me je Daidža imenovao, možemo se početi braniti,“ komentirao je svoje ponovno imenovanje, nasmijavši se i nasmijavši me.
Osjetio sam kako je došao povoljan trenutak za poantiranje:
-“Gospar Kolić se s pravom srdi. Svi se mi ovdje doista imamo pravo srditi. Ali srčba ne smije vladati s nama. Pismo gospara Kolića treba uporabiti kao osnovicu za naš nastup prema Zagrebu, dopuniti ga s našim priedlogom sporazuma o prekidu vatre, te zatražiti od njih u Zagrebu žurnu akciju s oštrim riečima. Trebamo im jasno dati do znanja kako nismo zadovoljni s njihovim dosadanjim postupcima prema nama, ali kako štujemo hrvatsku vlast i hrvatsko zajedničtvo iznad svega.”
Gjuro Kolić je popratio moje rieči gundjanjem, izražavajući na taj način svoje nezadovoljstvo, ali je ostao usamljen. Nitko mu se nije pridružio. Čak ni Jure.
Zatražio sam od Kolića njegovo pismo. Nevoljko mi ga je pružio.
Na komadu praznoga papira sam na brzinu, prateći glasno svoje pisanje, formulirao nekoliko ključnih zadnjih rečenica, koje su zamienile originalne Gjurove. Kako bih pismu sa svoje strane dodao nešto oštrine, predložio sam i traženje službenoga odgovora na ono moje, Jurino i Perovo pismo.
Uključio sam i još nekoliko sitnih primjedbi.
Već uobičajeno pridružio mi se Nojko Marinović sa svojim opisima vojne situacije, koji bi svojom dramatičnošću trebali dodati na težini.
Nije mi se svidjelo njegovo traženje unošenja brojnoga stanja naših obranbenih snaga, koje pokazuju našu slabost, ali sam odlučio ne prigovarati i ne ukazivati kako iznošenje takovih detalja nije pametno, jer može lako doći do “suprotne strane“. Nisam želio ni s čim ugroziti pozitivan tiek s kojim je sjednica krenula, a o tomu kakovo je naše vojno stanje ta zločinačka “suprotna strana“ i onako lako može saznati. Pa veliki dio našega slobodnoga područja se i s iztoka i zapada može bez problema s njihovih položaja pregledati s dalekozorima.
Bilo mi je simpatično kad je Marinović zatražio pojačanje od stotinu ljudi. Udvostručio je na taj način brojku, koju je prije tjedan dana bio tražio preko mene, ali je i dalje ostao skroman u svojim zahtjevima.
Odlučio sam ipak, kad se za to ukaže prigoda, upitati ga na koji je način izračunao kako ćemo se uz predpostavku stizanja pojačanja, uzpjeti obraniti sliedećih – sedam dana.
Na kraju pisanja, križanja, izpravljanja, dodavanja i sastavljanja, pročitao sam cielo pismo.
-“Bilo bi dobro kad bi u podpisu stajao i predsjednik skupštine,“ javio se Gjuro Kolić, što je bilo njegovo svojevrstno priznanje odustajanja od daljnjeg borbe i dokazivanja.
Prihvatio sam priedlog sa zadovoljstvom. Dobro je kad se može podieliti teret, a izim toga na ovaj način se pokazuje kako medju nama ovdje ne postoje razlike u stavovima. Premda nesporno i te kako postoje.
Vidjevši kako se nitko ne javlja za rieč, dao sam pismo na glasovanje.
Prihvaćeno je jednoglasno.
Gjuro je smrknuto gledao u stol. Nije dignuo ruku. Formalno je bio u pravu, jer on i Čićo, nisu članovi ni Izvršnoga vieća ni Kriznoga stožera, pa nisu imali pravo glasovanja.
Zaključio sam sjednicu, otišao u ured i pretipkao pismo. Samo donekle po sadržaju je sličilo na početni Kolićev priedlog.
Kolićeva intervencija, u namieri destruktivna, na kraju se izpostavila koristnom. U Zagreb svakako treba redovito slati težke opise i oštre poruke. Samo se ne smiju kidati veze. Ovo ovdje je Hrvatska i mi ovdje smo Hrvati, jednako kao i oni u Zagrebu. Vjerojatno i puno više.
Inače ovo što je Gjuro pokušao odvelo bi nas prema kraju. Na sreću nije uzpio. Njegovomu radikalizmu suprotstavio sam demagogiju. Demagogija je uzpješno sriedstvo. Ponekad se bez nje jednostavno ne može.
Gjuro je ostao kratkih rukava. Tko zna kakovi su mu bili motivi? Je li u svojemu pokušaju doista bio sam i nepripremljen, a Jure Burić mu se bio pridružio onako spontano, ili je tu bilo dogovora prije sjednice?
U Kolićevu načinu sam u jednom trenutku bio prepoznao sebe. Je li možda baš on, kojemu se inače razvidno ne svidja moj stil, preuzeo ponešto od mene? U nekoj drugoj prigodi bi mi bio simpatičan njegov bezkompromisni nastup.
Na njegova ranija prenemaganja dugo nisam znao naći odgovor, sve dok se nisam sjetio ovoga mehanizma sa sjednicama. Možda je sam ili u suradnji s još nekim, uočio taj moj trik, pa je odlučio prebaciti se iz kompromisera u radikala. Medjutim, naišao je na odpor u obliku kompromisa. Mi smo jednostavno zamienili uloge, i on je doživio poraz. Doduše u borbi sam bio u povoljnijoj poziciji, koju mi omogućuje moj viši rang.
Možda je Gjuro doista zaključio kako je došlo vrieme kroz deklarativno odvajanje od Vrhovničtva u Zagrebu, približiti se Jugoslavenima koji nas napadaju i na taj način se spasiti. Možda je pak vidio prigodu za obračun sa mnom. Najvjerojatnije se radilo o nekoj kombinaciji. Kakovi god bili njegovi motivi dobro je što nije uzpio.
Zadovoljan što sam riešio problem, ipak sam se još jednom prekorio što nisam odkazao sjednicu, kad sam vidio kako se pregovori ne mogu održati. Potvrdilo se pravilo, kako nije uputno dirati u nešto što je dobro složeno, odnosno „čačkati medvjeda“ kako se to kaže u žargonu.
Olakšanje koje sam osjetio bilo je doista razumljivo. Medjutim, potrajalo je kratko.
U Kriznomu stožeru me dočekala poruka stignula preko Dubrovnik radia i podpisana s KOMANDA VPS BOKA, u kojoj se odgovora na moj prosvjed kojega sam poslao dosta prije sjednice zbog njihova podmukloga nastavljanja pucanja unatoč vriedećemu primirju,.
Licumjerni odgovori u kojima Jugoslaveni svoje zločinačke napade opravdavaju s nekakovim navodnim našim provokacijama, sigurno više nisu ništa novo ni osobito, ali JNA je ovaj put krenula korak dalje. Pokušala je postići razdor u našim redovima. Moje je prezime uporabljeno kao svojevrstna paradigma za osobe, koje su za JNA neprihvatljive.
Prevrtao sam kratko vrieme po rukama papir s porukom, pitajući se što trebam poduzeti.
Odlučio sam opet pribjegnuti taktiki poput one kad smo bili primili ultimatum. Odnio sam poruku u ured i spremio je u ladicu, odlučivši je za sad nitkomu ne spominjati, premda je sigurno, kako ona nije neka tajna. Za nju znaju ljudi u Dubrovnik radiu, a vjerojatno i u Sriedištu za obavješćivanje. Oni je mogu prenieti dalje, a ovakove viesti se lako i brzo šire. Medjutim, ako ništa drugo barem osobno u tomu ne ću pomagati. Imam pametnijega posla.
Je li Gjuro Kolić prije dolazka na sjednicu znao za ovaj pokušaj s kojim JNA pokušava izdvojiti mene i moje moguće sljedbenike kao za njih negativne iznimke u dubrovačkomu pučanstvu?
Sudeći po poruki u kojoj se poziva na eliminaciju “raznih Šikića“, JNA je dobro informirana o našim ovdašnjim odnosima?
Tko ih je o tomu mogao informirati? Gjuro i Čićo su jedini koji su mogli “suprotnoj strani” izpričati priču o meni kao “lošemu momku”.
Možda je sve ipak čista koincidencija. Medjutim, sigurno je kako me Gjuro ne podnosi i volio bi me eliminirati. I Jure se već dugo pokazuje u tomu svjetlu. Pero i Čićo su na njihovu tragu.
Kad bi barem situacija bila malo povoljnija, sretno bi im priuštio zadovoljstvo mojega odlazka. Spasio bih se! Ali nemam izbora. Moram nastaviti dalje. Osjećaj dužnosti i časti, ali i prkosa drži me u ovoj nevjerojatnoj borbi za obstanak. Ovaj Gjurov neuzpjeli pokušaj još je jedan dokaz kako su moj obstanak i obstanak Hrvatske na ovomu području itekako povezani.
Hrvatska je u biti samo pojam i ne bi postojala, kad ne bi bilo ljudi koji taj pojam vole i štite. Pojmovi se ne mogu sami braniti. Njih netko treba uzeti u zaštitu. Posebice iz toga razloga ne smijem odstupiti.
Inače kad situacija ne bi bila ovako krajnje ozbiljna, mogao bih poruku u kojoj me JNA izdvaja kao osnovnoga neprijatelja, pokazivati kao smiešnu glupost. Jer doista je krajnje glupo što je poruka, u kojoj se dubrovačkim gradjanima sugerira neka me se oslobode, te prihvate pokroviteljstvo “braće” s iztoka, naslovljena na Krizni stožer, dakle praktički na mene! Ili je možda, na osnovu informacija o nesuglasju medju nama ovdje, netko tamo u JNA zaključio kako u Kriznomu stožeru prevladavaju snage protivne meni.
Ruku na srdce, odnos snaga ovdje i jest negdje takov. Ipak, ako ovdje medju nama ima nesloge, „protivna strana“ kako bi se izrazio Gjuro, pokazuje nevjerojatnu nesposobnost i nedostatak logike. Potvrda tomu je poruka koja je stignula predvečer, a u kojoj se iz VPS Boka predlaže nastavak pregovora u Cavtatu u utorak 19. studenoga! Osobi, koju su označili kao uzročnika svih nevolja, upućuju priedlog za nastavak pregovora! Samo nekoliko ura nakon što su za njom praktički razpisali tjeralicu!
Ne zamarajući se s razčlanbama ove tragedije absurda, odmah sam na tu poruku odgovorio potvrdno. Nisam se pri tomu podpisao nego sam u podpis stavio „Krizni štab“. Tako ću i nastaviti. To bi moglo izazvati dodatnu zabunu kod JNA, a zbunjenosti im razvidno ne nedostaje. Ne će znati što se dogodilo. Možda će pomisliti kako su me uzpjeli eliminirati.
Premda bi bilo bolje nastaviti pregovore čim prije, priedlog JNA je glede termina idealan. Dobro je pričekati stišavanje juga, ali je još više bitno što je za sutra najavljen dolazak jednoga talijanskoga broda s čime se uzpostavlja humanitarni koridor, a Kouchner i Boniver moraju biti tu kad brod stigne. To je njihov show i zbog toga trebaju biti tu. Koji su samo podhvat napravili!
Samo neka ne dodje do nekoga nepredvidjenoga zapleta! Neka se sutra ministri smješe u kamere, a preksutra neka podju smješkati se zločincima iz JNA!
Koliko god po Gjuru, pa i po pismima koje šaljemo u Zagreb stanje izgledalo katastrofalno, perspektive nam ipak nisu tako beznadne.