Katastrofalna ministrova lakoumnost
Petak, 6. prosinca 1991.
Probudila me je grmljavina explozija. U prvi trenutak sam pomislio kako JNA napada naše položaje na Srdju. Pogledao sam kroz prozor i vidio explozije po dvjestotinjak metara udaljenim Pilama. Kroz glavu mi je munjevito prošla jučerašnja crna prognoza Hrvoja Macana.
Rudolfa i njegovu skupinu su oni u JNA prevezli žedne preko vode. Kakovo povlačenje! Sve je to bilo u cilju zavaravanja kako bi nas našli nepripremljene. Zašto Rudolf nije ni pokušao na samo razgovarati s Jokićem? Možda je ovo bombardiranje baš posljedica te Rudolfove lakoumnosti, prolazilo mi je kroz glavu dok sam munjevito navlačio odielo i cipele.
Kad sam se spustio u prizemlje explozije su se bile posve približile. Bilo je jasno kako su topnici ubojice iz JNA svoje cievi uperile prema području unutar gradskih zidina.
Uplašene častne sestre, koje sam zateknuo u prizemlju pokušao sam umiriti s riečima kako minobacačke granate explodiraju pri dodiru s krovom, a po zvuku explozija sam siguran kako se radi upravo o minobacačkomu napadu. Nisam to rekao samo tako. Zvuk minobacačkih i topovskih granata počeo sam dobro razlikovati. Premda bi mi bilo puno bolje nemati potriebe stjecati takovo izkustvo.
Explozije su se čule sve bliže i bliže. Po za uši i živce razarajućoj tutnjavi explozija, a još više po kiši krhotina bombi, kamenja i razbijenih kupa, bilo je jasno kako je stradao samostan Male braće preko puta uzke uličice. A zatim je pogodjena i zgrada u kojoj smo se nalazili.
Na sreću moja procjena, s kojom sam prije svega želio umiriti častne sestre, pokazala se točnom. Mine su lomile krov, ali nisu probijale tanke podove izmedju katova. Uvjerio sam se u to popevši se uza stube u prvomu kratkomu zatišju, unatoč zamolbama častnih sestara neka to ne činim.
U zgradu je počeo ulaziti dim. Sišao sam ponovno u prizemlje i nazvao sam broj Kriznoga stožera. Javio mi se trenutno službujući Baldo Franić.
Upitao sam ga rade li vanjske linije brzoglasa, odnosno mogu li se dobiti brojevi u Zagrebu, Splitu ili inozemstvu. Poučen s ranijim izkustvima zabrinuo sam se je li se JNA opet pobrinula za prekid naših komunikacija sa svietom.
Franić me je umirio rekavši kako vanjske linije za sad rade bezpriekorno, što je značilo kako JNA nije do tad bila pogodila naše novo uzpostavljene komunikacije, ili ih nije ni pokušala pogoditi. Ili su naši stručnjaci ovaj put uzpjeli instalirati telekomunikacijsku opremu na mjestima koja su težko dohvatna za topničtvo JNA.
Rekao sam Baldu kako trenutno nisam u mogućnosti doći u Obćinu i početi nazivati uokolo, a ovaj brzoglas s kojega mu se javljam ima krajnje ograničene mogućnosti.
Stručnjaci iz pošte, kako bi doskočili nerazmjeru izmedju malenoga broja telekomunikacijskih kanala koje su uzpjeli rekonstruirati i potreba pučanstva, ali i onih koji izvana nastoje dobiti svoje obitelji ili prijatelje u Dubrovniku, samo su nekolicini značajnih dubrovačkih brojeva osigurali relativno lagano komuniciranje s vanjskim svietom.
-“Zovi u Zagreb. Zovi Granića, Tudjmana, koga god hoćeš. Reci im što se dogadja. JNA bombardira i uništava staru gradsku jezgru. Neka to trube po svietu. Ja ću doći čim procienim kako je to moguće,” nastavio sam.
Prošlo je mjesec i pol dana od kad su prvi put zločinačke granate pale na staru gradsku jezgru. To je bila težka pogrieška Jugoslavena. U svietu se od tada počela buditi skrb za Dubrovnik. U tomu smislu je svaka takova nova explozija „dobro došla“. Više „vriedi“ jedna granata koja pogodi zidove i spomenike nego stotine granata od kojih stradaju ljudi i ljudski domovi. Kad je tako onda to treba uporabiti.
-“Ne moraš žuriti i riskirati. I ne trebaš se previše uzrujavati s nazivanjem. Iz Argentine nam je javljeno kako Rudolf i ostali ministri već zovu na sve strane. A zajedno s njima zovu i europski promatrači. Svi interveniraju. Oni su tamo u hotelu sigurni i zaštićeni i tamo izim toga ne padaju granate. Rečeno nam je kako Rudolf nastoji dobiti admirala Jokića. Pazi, ne izlazi, ne riskiraj život. Sad su se ministri uhvatili posla, a mi se ovdje u Gradu moramo skloniti,” odgovorio mi je Baldo.
Rekao sam mu broj gdje me može nazvati i spustio slušalicu.
I bez Baldova dobronamiernoga savjeta bilo mi je nemoguće izići. Explozije su se nastavljale jedna za drugom. Tek tu i tamo bi nastao muk koji bi trajao desetak sekundi ili čak minutu, a zatim bi opet granate padale u serijama ili istodobno.
Konačno je stanka je postala dulja. Gledao sam na uru i osluškivao.
Nakon pet minuta, krenuo sam prema izlazu. Častne sestre su me, vidjevši što namieravam, uglas pokušale odgovoriti. Nisu uzpjele.
Kroz malo dvorište Samostana izišao sam na ulicu. Ostao sam osupnut s prizorom. Svaki četvorni metar ulice je bio pokriven sa slomljenim kamenjem i kupama. Sa svih strana se uzdizao dim, ali bura ga je brzo raznosila, pa vidljivost nije bila bitno smanjena.
Spuštao sam se na Stradun pazeći kako se ne bi spotaknuo ili poskliznuo o krhotine, kojima je ulica bila pokrivena. Zvuk lomljenja kupa pod mojim cipelama, privukao je na prozor jednu ženu, koja je, odškrinuvši na trenutak persiane, kroz procjep izpod njih zabrinuto prigušenim glasom doviknula:
- "Pazite se, gosparu!"
Izišao sam na Stradun. Bio je pun odlomljenih dielova zidova i kupa i na puno mjesta su se vidjela udubljenja, koja su napravile minobacačke granate. Zgrada Festivalaje bila u plamenu.
Prišao sam i povikao glasno nekoliko puta:
-Ima li koga!“
Nije bilo odgovora. Zgrada je izgleda bila prazna. Srećom!
Osvrtao sam se na sve strane. Nigdje nije bilo nikakovoga pokreta. Prvi put u životu nisam mogao uočiti ni jedno živo biće na toj najvećoj atrakciji koju Dubrovnik nudi turističkomu svietu. Bio sam sam, podpuno i doslovce sam! Imao sam osjećaj kako se nalazim u nekomu nezbiljnomu okolišu. Poput post apokaliptičnoga slikopisa!
Znajući kako sa Žarkovice imaju Stradun kao na tanjuru pretrčao sam ga i ušao u Široku ulicu. Na njezinu kraju je gorjela jedna zgrada. Dim je kuljao iz smjera Ulice od Puča. Odlučio sam se krenuti ulicom Izmedju Polača, koja je uzporedna Stradunom, ali je uzka i nije izložena vidljivosti s neprijateljskih položaja. Medjutim i ona je bila puna odlomljenih kupa i svakojakoga šuta.
Hodao sam oprezno gledajući u zrak kako mi nešto s nekoga krova ne bi palo na glavu, a zatim sam spuštao pogled na tlo, kako ne bih uganuo nogu.
Vladala je turobna tišina.
Pred samim ulazom u obćinu, začuo sam poznati zvižduk, pa exploziju. Mina je pala vrlo blizu. Zalupao sam na debela drvena vrata. Otvorila su se nakon nekoliko dugih sekundi. Ušao sam u ipak nešto veću sigurnost. Kanonada se u tomu trenutku nastavila.
U stubištu sam zateknuo Pera Poljanića, Antuna Kisića i nekolicinu ljudi, kako potišteno sjede. Obasuli su me s pitanjima o tomu kako izgleda Grad. Opisao sam im ukratko ono što sam vidio. Moji im opisi zasigurno nisu popravili razpoloženje.
Saznao sam kako je moj vozač Mato Valjalo ranjen odmah rano u jutro izpred Obćine i odvezen je u bolnicu. Iz bolnice su javili kako je izvan životne opasnosti.
A onda je u Krizni stožer stignuo radiogram od vojno pomorskoga sektor Boka u kojemu za sve krivnju bacaju na provokacije s naše strane.
Za Krizni štab Dubrovnik
Za Rudolfa Davorina
Ulažemo krajnje napore da zaustavimo sukob zbog otvaranja vatre sa Srđa i Lapada. Tražimo od vas da odmah intervenišete da se prekine ovaj sukob u 11 15 časova danas. Predlažemo odlaganje sastanka za 12 00 časova danas. Tražimo hitan odgovor.
VPS Boka
VPS-ovci su eto ulagali napore za zaustavljanje sukoba i očekuju od nas istu stvar! Po tomu bi se moglo zaključiti kako mi pucamo po Herceg Novomu!
Radiogram je odmah prosliedjen Rudolfu u Argentinu, a padanje granata po Gradu je uredno nastavljeno!
U ponovnomu kratkom zatišju nazvali su me iz “Dubrovnik radia” i rekli kako je Kriznomu stožeru od JNA s podpisom admirala Jokića, stignula poruka izprike! Rekao sam im neka mi je pročitaju.
Jokić se Kriznomu stožeru kratko izpričavao zbog neugodnosti do koji je došlo zbog nesporazuma i pogrieške!
Poruka se bitno razlikovala od predhodne, u kojoj se nas obtužuje za provokaciju. Izim toga prva poruka je bila podpisana obćenito s VPS Boka, a ovu drugu je podpisao admiral Jokić!
Kao svojevrstna potvrda neizkrenosti poruka JNA, bile one podpisane osobno ili obćenito, kanonada je nastavljena! Kiša gelera, komadića kamena i slomljenih kupa bubnjala je po krovu i cieloj zgradi obćine. Stakla na prozorima su pucala. Krhotine su se zabijale po zidovima. Nigdje nije bilo sigurnoga zaklona.
Grad je sve više obavijao dim.
Premda je još prije mojega dolazka ,komunikaciju s JNA na sebe bio preuzeo ministar Rudolf, odlučio sam sa svoje strane ipak poslati kratku poruku JNA Učinio sam to nekako tek reda radi, bez nade kako ću polučiti uzpjeh.
VPS Boka
Stari grad Dubrovnik je u plamenu. Prestanite s vatrom kako bi se mogli pokušati lokalizirati požari.
Krizni štab
Za divno čudo vrlo brzo je došao odgovor:
Krizni Štab
Naše snage su prekinule vatru po svim delovima Dubrovnika još u 11 15. Apsolutno odbijamo mogućnost da u navedeno vreme deluju naše snage a pogotovo po starom gradu..
VPS Boka
U svojoj skrbi za „Stari grad“ auktori radiograma su se izdali s riečju „pogotovo“. Ili su prestali pucati ili nisu prestali pucati. Ne može biti nešto izmedju. Kakov je to prestanak pucanja po „svim delovima Dubrovnika a pogotovo po starom gradu“. U nevještomu odgovoru se izmedju redaka krije istina. A ona je: Nastavili su pucati, ali bi to željeli opovrgnuti.
Grad unutar zidina je svojevrstna svjetska kulturna svetinja. Na njegovim zidinama se lepršaju i zastave Ujedinjenih naroda, a predstavnici UNESCO-a sigurno sviet izvješćuju o tomu kako za barbare iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, ti barjaci ništa ne znače.
U suton je konačno stignuo radiogram nakon kojega je doista došlo do prekida granatiranja. Uz to neke stvari su s tom porukom postale jasnije.
Poruku je podpisao general Pavle Strugar, a uputio ju je izravno Ministru Rudolfu, a ne Kriznomu stožeru.
Ministar Republike Hrvatske Davorin Rudolf
Snage JNA su jutros bezrazložno napadnute minobacačem i mitraljeskom vatrom sa Srđa i Babina kuka. Na ovo dejstvo naše snage su odgovorile vatrom. Međutim po mom naređenju jedinice su vatru prekinule u 11 i 15 ali vaše snage nisu poštivale ovaj prekid i stoga se može zaključiti da objekti u starom gradu stradaju od vatre vaših snaga.
Komandant
General Pavle Strugar
Zanemarujući vrhunac licumjerja u kojemu se obtužba za iniciranje sukoba proširuje u smislu kako mi pucamo sami po sebi, zbiljni prekid granatiranja koji je popratio ovu poruku pokazao je kako je Strugar u stvari na strani JNA ključna osoba.
Na odredjeni način on je izgleda nadredjen admiralu Jokiću, koji je šef vojno pomorskoga sektora Boka, ali se izpostavlja kako svim snagama koje nas napadaju zapovieda Strugar.
Po svim dosadanjim informacijama, dobivenim i od naših pregovarača i od golubova iz JNA Strugar spada medju Jastrebe, a Jokić bi trebao biti na čelu golubova. Kad već nije s primjerenom težinom uzeo potrebu za odvojenim razgovorom s admiralom Jokićem, Davorin Rudolf je možda trebao zahtievati službeni kontakt s generalom Strugarom, u čijim je rukama razvidno veća moć. Možda se čak Strugar razsrdio što ga je Rudolf preskočio i kontaktirao Jokića, pa je na ovaj način želio pokazati tko je tamo zbiljni gospodar!
Strugarova poruka je doista značila prekid granatiranja.
Nakon nekoga vriemena izišao sam iz zgrade. Ovaj put nisam bio sam. Sa svih strana su počeli izlaziti ljudi.
Ubrzo su se pojavili i vatrogasci i počeli iz gradske luke po gradu razvlačiti vatrogasne cievi kako bi pokušali zapaljene zgrade gasiti s morskom vodom.
Vratio sam se u Obćinu i nazvao broj talijanske vlade koji sam bio dobio iz Zagreba. Saznao sam kako je to prije mene već bio učinio ministar Rudolf, koji je Talijane zamolio za slanje vatrogasnih vrtoleta. Dopunio sam njegovu zamolbu kazavši kako bi nam i slanje odgovarajućih brodova takodjer dobro došlo.
U zapoviedničtvu obrane pukovnik Katanić se sjetio vatrogasnih remorkera i zatražio njihov dolazak iz Ploča i Splita. To sam podržao u ime Kriznoga stožera, a isto su dogovorila i trojica ministara.
Remorkeri su krenuli, ali bilo je jasno kako će proći puno vriemena dok ne stignu. Split je odaljen od Dubrovnika stotinu nautičkih milja. A grad je gorio.
Nazvao sam Nojka Marinovića. Opisao mi je kako su obranjeni položaji i na Srdju i u Sustjepanu. Neprijateljski vojnici su po njegovim riečima čak bili došli do utvrde, pa su naše snage iz Lapada, kako bi pomogle našim borcima na Srdju, bile prisiljene pucati po samoj utvrdi. Ta krajnje rizična i hrabra kombinacija naših mina i metaka potjerala je zviezde petokrake natrag prema Bosanki.
Poginulo je nekoliko naših boraca.
-“Oni su prošli puno gore, vjerujte mi,” završio je Marinović svoje izvješće. Iz glasa mu je odzvanjao ponos i odlučnost.
Radio Dubrovnik je javljao kako je poginulo puno civila.
Vratio sam se na Stradun.
Naš vriedni vatrogasci su već bili preuzeli posao u svoje ruke. Premda im je pomagalo puno gradjana.
Vatreni jezici u predvečerje su kao na dlanu osvjetljavali ljude koji su gasili sa svim s čime se moglo gasiti. U trenutku je jednostavno zanemarena činjenica kako se svi skupa nalazimo na ciljniku strielcima JNA sa Žarkovice. Vatrogasne cievi koje su dopremale more iz Gradske luke propuštale su na spojevima, pa su Stradun i ulice postale skliske, što je, uz šut, još više otežalo hodanje.
Bura je jačala. Svi smo bili sviestni kako se nalazimo pred katastrofom, kako Grad možda za nekoliko ura ne će više postojati. Uzke uličice i drveni podovi i grede, kao naručene su za širenje vatre.
Medjutim, dogodilo se nešto iznimno čudno. Vatra se jednostavno nije širila. Ostala je lokalizirana u kućama gdje je počela gorjeti. Činilo se kako je vatrogascima i svima nama koji smo im pomagali još Netko došao u pomoć!
JNA za cielo vrieme nije prema Gradu uputila ni jedan pucanj, ni jedan rafal! Jesu li jastrebi povučeni s položaja? Vrlo vjerojatno je odgovor na ovo pitanje potvrdan. Ako se to dogodilo onda bi ovo mogla biti svojevrstna katarza.
Mogao bi ovo biti početak kraja naše patnje.