Hladnoća, samoća, pa uzhit

Petak, 22. studenoga 1991.



Kasno uvečer sam ušao u svoj mračni prazni stan. Upalio sam voštanicu, oprao ruke štedljivo točeći vodu iz pivske boce, a onda otvorio jednu riblju konzervu. Odrezao sam komad kruha koji sam donio sa sobom i započeo večerati. To je postao moj uobičajeni svakovečernji postupak.

Hladnoća je ulazila izmedju dasaka, s kojima sam nekako zakrpio razbijena vrata prema taraci. Barbari mi nisu uzpjeli srušiti stan jer je tako pozicioniran, pa ga je izuzetno težko pogoditi. Uzpjeli su ipak izrešetati odrinu, razbiti kupe na dogradjenomu dielu i slomiti persiane i stakla na prozorima. To mi sve izgleda poput sitnice u uzporedbi s razaranjima koja sam vidio na drugim mjestima.

Jeo sam polako i razmišljao. Prisjetio sam se ne tako davnoga vriemena kad sam zbog prirode posla uglavnom ja bio izočan iz kuće. A sad sam samo ja ovdje. Sam. Podpuno sam.

Završivši večeru pokupio sam mrvice sa stola. Uz pomoć vode iz iste pivske boce oprao sam ruke i zube i brzo se uvukao u postelju.  Pokušavao sam zaspati, ali nisam mogao odagnati misli.
Koliko god situacija izgledala beznadnom pojavljuju se tračci nade. Kad god neki tračak nade počinje izgledati ozbiljnije, pojave se nove nevolje. Pozitivni i negativni znaci izmjenjuju se gotovo iz ure u uru. Hoće li Pero nešto poduzeti. Ako je doista prihvatio kako moja zamisao nije ni malo uperena protiv njega i dade si truda, mogao bi uzpjeti. Spretan je on čovjek.
Noć je u početku bila tiha a onda se počeo dizati vjetar i cviliti kroz pukotine zakrpljenih balkonskih vrata.
Osjećao sam hladnoću unatoč ugodnomu pernatomu pokrivaču. Uzrok hladnoći nije zasigurno bila neka osobito nizka temperatura zraka. Ipak je ovo početak zime u Dubrovniku, a ne, na primjer, u Gospiću. Emocionalna hladnoća koja mi se skupila oko srdca, dala je svoj prinos.
Pitao sam se koliko ljudi, isto ovako kao ja, osluškuje zvukove noći i procjenjuje svoju sudbinu..
Uz onih nekoliko desetaka koji su na obranbenim položajima, sigurno još puno ljudi u svojim posteljama ne može naći sna u ovoj turobnoj situaciji. Dubrovnik svake noći u mraku osluškuje možebitne znake svoje sudbine.
Nije mi bilo prvi put u životu, kako ležim budan premda bih želio zaspati. Medjutim, od početka napada na Dubrovnik bio je ovo je prvi put kako ne mogu zaspati, a za to imam prigodu. Koliko sam samo proveo noći odjeven i hvatao po minutu sna!
Nikako se nisam mogao odtresti procjene jesam li učinio dobar potez, kad sam Peru predložio iniciranje moje smjene. U trenutku, kad sam u družtvu s Lukom Kordom odlučio to učiniti, činilo mi se kako sam još jednom našao riešenje problema. Medjutim, ležeći u mraku otvorenih očiju i slušajući vjetar kako cvili probijajući se kroz daske zakucane na vratima, sve mi se nije činilo baš savršeno.
Jesam li danas konačno popustio pod pritiscima i pronašao riešenje koje će me osloboditi grižnje savjesti, ili je ovaj moj potez objektivno pametan i optimalan. Sudeći po ovomu najnovijemu njihovu priedlogu naše predaje, malo je vjerojatno kako bi ih zadovoljio moj odlazak ili čak odlazak svih nas koji smo  u Dubrovniku politički na hrvatskoj strani. Oni nas žele razoružati kako bi bez žrtava  preuzeli vlast. Ni na kraj pameti im nije odlazak s područja, koje su okupirali. Ali ako im ponudimo nešto poput moje smjene, vjerojatno će u znak dobre volje i oni ponuditi neki ustupak. U pregovorima se uviek sa svake strane u početku  traži maximum, a onda se nalaze kompromisi. Ako se moj odlazak uzpije naplatiti i s odlazkom JNA na crte razdvajanja koje smo naveli u onomu našemu priedlogu sporazuma, a pri tomu dodje do trajnoga prestanka granatiranja, bio bi to već veliki uzpjeh. Ipak, jesam li dobro učinio, što sam izišao u susret onima koji me žele eliminirati. Ovo je sigurno kocka. Može li se pokazati kako bi bilo bolje ovo ne pokušavati, pitao sam se zureći u mrak?
Nisam nalazio čvrst odgovor.
 Razmišljanje mi je prekinulo zvono brzoglasa. Podignuo sam slušalicu.
“Tata moj, kako si?” čuo sam glas sina Antuna.
Naglo me je preplavio osjećaj velikoga veselja i topline.
Razgovarao sam uzhićeno sa svojim mladjim sinom. Tek je navršio jedanaest godina, a zvučio je kao odrastao čovjek. Kako samo nevolje utječu na brzo sazrievanje!
Rekao mi je kako me je urama pokušavao dobiti i konačno je eto uzpio. Silno je dirljiva bila zabrinutost u njegovu glasu. Iz pozadine su se čuli glasovi Marka i Mariane. Tražili su od Antuna neka im dade slušalicu, a on ju je grčevito držao za sebe braneći se kako je on uzpio dobiti tatu, pa zaslužuje sad s njim razgovarati. Na koncu je ipak popustio, pa sam uzpio čuti i ostatak obitelji.
Nakon što sam završio razgovor zaspao sam bez problema.
Ali ostala mi je dvojba  oko toga jesam li doista postupio izpravno što sam se odlučio na samodestruktivni način potražiti izlaz i za sebe i za dubrovačko pučanstvo.
Nastavak