Gledanje kroz prozore
Ponedjeljak, 18. studenoga 1991.
Vozeći se rivom prema izlazu iz lučkoga prostora, zapitao sam se zašto je Ilirija još tu, premda je davno trebala izploviti. Barem po riečima saborskoga zastupnika Ivana Mustača , kojega sam ujutro u osam ura susreo na Stradunu. Dosta uzplahireno i u jednom dahu izpričao mi je kako se brzo mora vratiti na Iliriju jer je za devet ura predvidjeno izplovljenje natrag za Rieku. Nije propustio pohvaliti mi se sa svojom velikom ulogom u prikupljanju humanitarne pomoći, koju je brod još jučer bio dovezao u Dubrovnik. U ovim težkim danima Mustač je sebi našao zgodan posao praćenja pošiljki humanitarne pomoći od Rieke do Dubrovnika. Tako je zadržao kontakt s Dubrovnikom, ali i izbjegao rizike i nevolje života u njemu.
Rekao sam Matu neka se zaustavi i izišao sam iz samovoza.
Brod je bio privezan i nije bila primjetna nikakova aktivnost, koja bi naviešćivala njegov odlazak. Iz broda je izišlo nekoliko ljudi noseći nešto u rukama.
Kroz pokrajnja vrata ušao sam u hangar. Tamo sam ugledao čudnu sliku. Na sriedini prostora za ukrcaj vozila, ležala je velika hrpa razne robe, a oko hrpe su se vrzmali ljudi. Prišavši bliže uztvrdio sam kako se radi o jednoj krajnje neuredno nabacanoj gomili hrane i odjeće. Sve je bilo izpremiešano, ali je na prvi pogled bilo razvidno kako se radi o vriednim i koristnim predmetima.
Pomiešane s različitim odjevnim predmetima na hrpi su bile konzerve, čokolade, bonboniere… Ljude, koje sam zateknuo, moj dolazak je razvidno omeo u biranju onoga što će odnieti. Čim su me opazili, počeli su glumiti nezainteresiranost i napadno se udaljivati od hrpe prema drugim dielovima hangara.
Odlučio sam popeti se do zapoviednoga mosta i potražiti kapetana broda, odnosno nekoga tko je odgovoran za teret. Situacija mi se činila krajnje čudnom. Teret je trebao biti izkrcan, i brod je trebao izploviti. Brod fantom s fantomskim teretom u hangaru, a oko kojega se motaju grabljivci.
Na palubi sam doživio novo iznenadjenje. Gotovo sva sjedala bila su - zauzeta. Unatoč množtvu putnika u salonima je vladala tišina. Svi putnici su napadno pozorno gledali kroz prozore, poput ljudi koji na brodu koji plovi nastoje vidjeti nešto osobito zanimljivo. Najveći entuzijazam u promatranju praktički nepokretne i svim Dubrovčanima vrlo dobro poznate scene lapadske obale pokazivali su mladići kojima bi mjesto trebalo biti medju braniteljima. Nastojali su čim je više moguće, zaštititi svoja lica od prepoznavanja.
Kouchner i Boniver nisu originalni u svojemu nastojanju glede evakuacije pučanstva iz Dubrovnika. Sami Dubrovčani su još domišljatiji i aktivniji u tomu smislu, pomislio sam.
Nisam mogao odoljeti. Namierno sam uzporio hod i poprilično napadno zagledavao ljude koji su sjedali.
Neka im barem bude neugodno.
-“Bolestan sam pa moram odputovati na liečenje,” rekao mi je tiho skupštinski viećnik Ante Šoljić, kad je primietio moj pogled.
Nisam ga bio ništa upitao, niti mi je bila namiera pozdraviti ga. Klimnuo sam glavom prema njemu i nastavio dalje osjetivši neugodu. Ubrzao sam korak kako bih napustio to pobjegličko ozračje.
Gdje je sad ona Šoljićeva grlatost, koju pokazuje na sjednicama obćinske skupštine, pomislio sam u sebi.
-“Gospar Šikić, kako ste“, začuo sam prijateljski glas.
Bio je to Ivo Brešković. Za razliku od drugih putnika, njegovo lice je bilo opušteno i nasmijano.
-“Evo napuštam vas. Ranjen sam u nogu, a žena mi je Englezica. Dakle imam dva dobra razloga za poći iz Dubrovnika. Nema mi smisla čekati na još neki. Je li tako,” obratio mi se razpoloženo.
-“Sretan put,” rekao sam mu i pružio mu ruku.
Kad sam ušao u brodsku blagovaonu u prvi trenutak mi se učinila praznom. A onda sam u sriedini salona ugledao zapoviednika broda kako sjedi za stolom s Ivanom Mustačem, Slobodanom Langom i Jurom Burićem.
Opet mi se u trenutku učinilo kako sam vremeplovom došao u neki drugi sviet. Snježno bieli stolnjak je bio pokriven s jelom i pićem, koje je četvorica marljivo i predano nastojala prebaciti u svoje želudce.
Razpoloženje za stolom je bilo izvrstno. Barem dok nisam bio primiećen.
-“Dodjite, sjedite s nama i pojedite nešto,” rekao mi je kapetan ustajući i privlačeći jednu stolicu.
-“Hvala. Nemam vriemena,” odgovorio sam ljubaznomu zapoviedniku broda, premda sam osjećao iznimnu glad. “Nego recite mi čija je ono hrana i odjeća u skladišnomu prostoru broda.”
-“Pa to je pomoć koju smo dovezli. Znate, ako uzkoro ne bude izkrcana, bit ću prisiljen izploviti i vratiti je natrag u Rieku.”
U razgovor se tada uključio Mustač:
-“Da samo znate koliko sam truda uložio u prikupljanje ovoliko hrane i materiala. A sad to nema tko iztovariti. To je prava sramota.”
Slušajući Mustača u sebi sam se trpko zapitao koliko li će se još zaslužnih ljudi javiti za ovu istu količinu robe. Uobičajeno je kako se zaslužnima uz one prave donatore uviek javljaju svi posriednici, pa tako jedna tona znade biti uvećana na pet tona, deset tona na pedeset.
Mustaču se izmedju dva zalogaja kratko priključio Slobodan Lang:
-“Doista je neoprostivo što nije organiziran izkrcaj robe.” Zastao je vidjevši moj izraz lica.
Jure Burić je nastavio jesti hineći kako ga se sve to ni malo ne tiče.
-“Draga gospodo, koga ste izviestili o pošiljci? Što ste sami poduzeli?” izgovorio sam prigušenim glasom, kako bih zadržao kontrolu i pristojnost. Ipak nisam mogao izbjegnuti podrhtavanje glasa. Najradije bih bio počeo vikati. Jedva sam se sustegnuo ne povući bieli stolnjak i sve baciti na pod.
Družtvo za stolom je utihnulo. Nitko više nije progovorio ni rieči. Kapetan me je gledao u neprilici, a ostali su se okrenuli jelu, na način kao što su se one pobjeglice od malo prije bile okrenule prema prozorima.
Stajao sam još trenutak gledajući ih, a onda sam se okrenuo prema izlazu iz salona. Gnjev mi je jedva dopustio promrmljati nešto poput pozdrava. Iza sebe sam čuo glas kapetana kako mi uzvraća pozdrav:
“Do vidjenja. Nemojte se srditi. Sve će biti u redu”.
Opet sam morao proći pored izbjeglica. Svi su uredno gledali kroz prozore i proučavali morsku površinu i Lapadsku obalu. Nitko se nije osvrnuo prema meni. Spuštajući se s broda gotovo fizički sam osjećao olakšanje ljudi koji su ostali gore, jer je prošlo narušavanje njihova željnoga očekivanja odlazka prema sigurnosti.