Živi lanci
Ponedjeljak, 18. studenoga 1991.
Na rivi blizu broda zateknuo sam policijski kombi s nekolicinom redarstvenika koji su čavrljali. Pozvao sam ih do hangara i rekao im neka pričuvaju robu na brodu, dok ne pronadjem način za prebacivanje robe u športsku dvoranu, koja sad služi kao skladište humanitarne pomoći.
Nisam trebao puno tražiti. Pred brodskom brkljom opazio sam nekoliko teretnjaka.
Prišao sam im i upitao vozače, koji su stajali pored vozila, zašto tu čekaju. Odgovorili su mi kako su teretnjaci vlastničtvo DTS-a i oni ih trebaju odpeljati iz Dubrovnika. U trajekt se do sad nisu mogli ukrcati baš zbog hrpe robe koja leži na sriedini hangara.
DTS razvidno nije doživio transformaciju u smjeru domoljublja od vriemena promjene direktora. Sad im je osnovni cilj sve što je vriedno i pokretno prebaciti izvan Dubrovnika. Uprava na čelu s novim direktorom Nevenom Baračem, najvriednijim drži samu sebe, pa bi željela nastaviti upravljati s tvrdkom iz Zagreba. Nekoliko puta su me zbog toga nazivali i posjećivali me i svaki put su od mene dobili čvrsto negativan odgovor. Razvidno su našli druge kanale ili su pak procienili kako trebaju pokušati sa zaobilaznim načinima. Kad već nisu uzpjeli evakuirati sebe, na sigurno su odlučili prebaciti vozila. Na njihovu nesreću i u ovomu slučaju me nisu uzpjeli zaobići.
Koliko je samo ponašanje ljudi u DTS-u različito od ponašanja uprave najveće dubrovačke trgovačke tvrdke Dubrovkinje! Vozila te tvrdke cielo vrieme su na razpolaganju, bez obzira na rizik i uništavanje. Neki teretnjaci Dubrovkinje uništeni su već u prvim ratnim danima u dovozu oružja. Medjutim, Pavu Miloglavu, Mariu Mrkušiću i njihovoj momčadi ne pada na pamet tužiti se i tražiti odlazak. Umjesto toga nastoje se organizirati i raditi. Sve su svoje snage i sriedstva stavili u službu obskrbe i pomoći pučanstvu. Na žalost i u tomu pravilu očito se našao izuzetak. Znaju li u Dubrovkinji za pomoć koju je dovela “Ilirija?
Kako god bilo, Dubrovkinja je pozitivan primjer, koji je u slučaju “Ilirskoga tereta” zakazao, a DTS je tvrdka koju gledajući s domoljubnoga motrišta vode “bad guys”, ali su se stjecajem okolnosti našli pri ruci u “ilirskoj epizodi” pod duhovnim pokroviteljstvom družtva iz salona.
Čim su me ugledali vozačima DTS-a je bilo jasno kako to nije njihov sretan dan, pa su stoički i bez ikakovog pitanja poslušali moju zamolbu i odvezli su svoje teretnjake pred pomoćni ulaz u brod. Tu su u medjuvriemenu redarstvenici, koje sam zamolio neka čuvaju teret, zaboravili na svoje obećanje, a još više na svoje redarstvene odore i dužnosti, pa su se pridružili civilima u dragovoljnomu neorganiziranomu smanjivanju obterećenja “Ilirije” s humanitarnom pomoći. Ljudi u odorama su složno punili svoj kombi sa škatulama hrane! Vidjevši kako sam se vratio, zastali su u neprilici.
Ostavio sam ih onako zbunjene, utrčao u hangar i povikao:
- "Ljudi stanite! Molim Vas, prestanite uzimati robu! Evo, stignuli su teretnjaci, pomozite ih ukrcati, pa će na kraju za uzvrat svatko od vas moći za sebe nešto uzeti. To je puno poštenije".
I civili i redarstvenici su se na to vratili prema hrpi i stavili natrag ono što su imali u rukama. Poneki su čak izvadili i ponešto što su predhodno bili strpali u žepe.
Uzeo sam jedan paket u ruke i krenuo preko mostića prema prvom teretnjaku. Jedan čovjek se brzo popeo i prihvatio moj paket. Iz broda su za mnom jedan za drugim počeli izlaziti ljudi s paketima u rukama i sliedili su moj primjer. Počeo je prekrcaj.
Na teretnjake se popelo još nekoliko ljudi, kako bi se stvorila ravnoteža izmedju onih koji nose i onih koji slažu robu.
Odtrčao sam zatim do žičane ograde luke kroz koju je skupina ljudi promatrala dogadjanja oko broda. Možda se nisu usudili prići jer su vidjeli redarstvenike, a možda se jednostavno radilo o znatiželjnim poštenim osobama. Kad sam im predložio neka dodju pomoći prebacivati robu u teretnjake obećavši im nagradu u hrani ili odjeći, bez pogovora su se uputili prema brodu.
Vrativši se do broda formirao sam dva živa lanca, kako bi posao tekao brže. Sam sam se, zajedno s vozačem Matom ubacio u jedan od lanaca.
Pomoć Dubrovniku je na taj način prekrcavana s broda u teretnjake kroz dva na brzinu složena živa human(itarn)a koridora!
Radili smo složno, a vrieme je prolazilo. Tereta je bilo više nego sam to bio procienio.
Dok sam makinalno preuzimao i dodavao pakete, zaključio sam kako trebam nešto poduzeti u cilju izbjegavanja ovakovih situacija. Skupina za priam i razpodjelu humanitarne pomoći, osnovana pri Kriznom stožeru, nije obavila svoj posao i nuždno je pronaći članove koji su spremni i sposobni obaviti zadaću.
Kad smo završili posao već je bio pao mrak. Ukrcali smo punih pet teretnjaka! Ilirija je bila izkrcana i dragocjena pomoć je občuvana. Pri samomu kraju, kad se hrpa bila posve smanjila, rekao sam ljudima neka svatko uzme po nešto za svoju obitelj. Poslušali su me presretni.
Stajao sam pored broda znojan i umoran, ali sretan. Darivanjem bezznačajnoga postotka pošiljke, spašena je većina! Inače bi sve to otišlo tko zna gdje. A i ono što su ljudi, koji su obavili izkrcaj, uzeli za svoje obitelji, ostalo je u Dubrovniku, ljudima kojima je pomoć potrebita.
Inače bi se sve bilo vratilo u Rieku, a onda bi se možda nešto od toga vratilo sa sliedećim dolazkom Ilirije u Gruž. Možda bi u tomu slučaju svi oni koji se deklariraju donatorima istu pošiljku knjižili u svoje zasluge još jedan put, pa bi se stvorila ne peterostruka nego deseterostruka razlika izmedju deklarirane i zbiljne pomoći koja je stignula u Dubrovnik.
Iz ugodne opuštenosti prenuo me je jedan glas.
-"Ostavi to! Nije to tvoje. Tko ti je to dao?" vikao je čovjek koji je inače cielo vrieme s rukama u žepima promatrao kako radimo. Sad je bio prišao jednomu od onih koji su bili radili i koji se udaljivao od broda noseći u rukama malenu kartonsku škatulu s nekim odjevnim predmetima.
-"Šikić".
-"Nije to njegovo. S kojim pravom ti on to može dati," vikao je promatrač dalje praveći se kako me ne vidi.
Ostali, koji su već uzeli svoj dio, nisu se baš trudili pomoći čovjeku. Solidarnost je u trenutku opet bila nestala. Čovjek s škatulicom odjeće je pokušao umaknuti, medjutim neuzpješno. Goropadnik je potrčao za njim, uhvatio ga za ruku i pokušao mu oteti škatulu.
Morao sam intervenirati:
-“Hej, ostavite toga čovjeka! Trebali ste nam se pridružiti i pomoći u iztovaru. Najlakše je prigovarati, a ne činiti ništa. Ostavite toga čovjeka, a drugi put dodjite i pomozite!”
Borac za pravdu je na to prekinuo svoj napad. Kratko je mrko i bez rieči gledao prema meni, a onda se udaljio nekoliko koraka i strpavši ruke u žepe nastavio gledati prema brodu. I njegovu i moju pozornost i pozornost ostalih ljudi na obali privukla je nova situacija.