Dragocjeni optimizam

Četvrtak, 21. studenoga 1991.


Nekad nisam mogao ni sanjati kako će mi na pamet padati samoubojstvo. Sad na to često pomišljam. Možda prečesto. Svaki put se tad sjetim samokresa, koji mi je riedko izvan dohvata. Noću ga držim na noćnomu ormariću, kad sam u uredu  onda je u ladici, a kad sam negdje vani, onda mi je za  pojasom ili u žepu.
Ako vojnici JNA udju u Grad, bi li bilo bolje pokušati ubiti nekoga od njih ili se odmah ubiti čim prvoga od njih primietim? Ova druga solucija je logičnija jer ako počnem pucati možda me rane i onesposobe, pa zatim uhite. A to bi bilo puno gore od smrti, s obzirom na mišljenje koje u JNA imaju o meni.
Nisam osjetljiv na to što sam s neprijateljske strane označen kao zlikovac, kojega se dubrovačko pučanstvo treba osloboditi. Mržnja s te strane je na neki način razumljiva. Premda u biti i to nema osobitoga  opravdanja, kao što nemaju opravdanja ni njihovi sramotni oružani napadi. Ipak ta mržnja ima uporište u činjenici što bi agresori željeli održati Jugoslaviju, a iz svih mojih izjava i aktivnosti, puno prije početka agresije i sad za vrieme ovih zločinačkih napada na dubrovačko područje, javno i jasno sam pokazao koliko mi je stalo do izlazka Hrvatske iz jugoslavenskoga robstva.
JNA me sukladno prema tomu nastoji prikazati pučanstvu dubrovačke obćine kao jednoga od uzročnika ciele nevolje. To joj je posebice jednostavno učiniti na okupiranim područjima dubrovačke obćine.
Teže pada, premda je takodjer razumljiva,  hajka koju su protiv mene poveli domaći Jugoslaveni, koji se danas takovima ne izjašnjavaju, ali koji ne mogu prežaliti doba svoje dominacije. Svojim mnogobrojnim medjusobnim vezama oko mene su izpleli pravu mrežu intriga, koje ne prestaju, nego evo čak i eskaliraju  u ovomu olovnomu dobu.
Oštrica je uperena i protiv braće Korda, samo u bitno manjoj mjeri. I protiv Pera Poljanića, ali još puno puno manje.
Moj odlazak s mjesta predsjednika Izvršnoga vieća, a s time i Kriznoga stožera, razvidno žele s puno strana, a želim to i ja!
Medjutim, ne postoji kombinacija u kojoj bi dragovoljno otišao na način koji bi i u nečijoj primisli mogao biti bilo tumačen kao kukavičan.
Kao udarna pestnica u borbi za moju eliminaciju pokazuje se  visoko nakladni žuti tjednik ST.
Ne znam je li o meni nešto lažno i gadno objavljeno u predhodnomu broju, ali u najnovijemu jest. U sastavku, kojega sam opet dobio dalekopisom iz Zagreba, Salih Alikafić me je proglasio  najomraženijim čovjekom u gradu!  Pri tomu je podpuno u pravu! U mojemu smjeru se doista izpaljuju strjelice mržnje, a u tomu daleko prednjači baš taj Alikafić.
Vjerojatno je novinar podsviestno uporabio rieč omraženumjesto omrznut. Čovjek postaje omražen, ako ga se namierno i sustavno napada i o njemu se izmišljaju negativne priče, a omrznut onda kad je negativno njegovo ponašanje i djelovanje.
Logika znade biti izuzetno okrutna.  Na primjer nekoga se može zaliti narančastom bojom, a onda ga se, prije nego se uzpije oprati,  može proglasiti narančastom osobom. Onaj koji se na nekoga nabacuje s blatom ima logično pravo svoju žrtvu proglasiti blatnom.
Kako je Miljenko Bratoš poginuo i Jugoslavenima više nije opasan, nastoji se i njegovo ime uporabiti protiv mene. Kolovozki ST u kojemu smo bili napadani zajedno, već je davna prošlost, a izim toga ovakove novine doista ne pate od dosljednosti. Kao što ne vode računa ni o istini, ni o činjenicama, ni o logici, ni o temeljnim znanjima.
Kako bi me što više ocrnio, novinar ST-a se usudio proglasiti glisere snažnijima od topovnjača! Po njemu je Miljenko prošlog ljeta tražio nabavu tih čudesnih glisera, a ja sam to spriečio!
Pokojni sekretar za Narodnu obranu, Miljenko Bratoš, kojeg se gardisti sjećaju s pijetetom, pismeno je u svibnju obavijestio sva poduzeća u gradu da kupe jake glisere kojima se može uništiti svaka topovnjača u arhipelagu. Najomraženiji čovjek u gradu, Željko Šikić, šef Kriznog štaba i predsjednik Izvršnog vijeća, to nije dopustio, pa je Jugomornarica dobila priliku da neometano gađa Grad…
Diete, koje je tek naučilo čitati, moglo bi po ovomu sastavku zaključiti kako se ti čudesni gliseri možda kupuju u samoposlugama! Predstavnici dubrovačkih tvrdki su  krenuli u samoposlugu po njih, a ja sam ih zaustavio na vratima!
Po Alikafiću sam takodjer i krivac što sa Šipana nije dovedeno oružje u Dubrovnik, a to mu je izjavio izvjestni vodnik JNA Damir Vulić, za kojega sam prvi put čuo čitajući ovaj bezsramni članak. Vulić je, po ST-u, nakon svojega osmodnevnoga neuzpješnoga pokušaja predaje oružja  - prešao u ZNG!
Stariji vodnik I klase Damir Vulić, koji je bio komandir voda za osiguranje skladišnog vojnog naoružanja na otoku Šipanu, osam je dana dozivao gradske oce da pošalju brodove na Šipan da im preda dragocjeno artiljerijsko oružje, koje bi sigurno spasilo Dubrovnik od ovih razaranja. U tom je skladištu bilo 12 minobacača, četiri protuavionskih topova, 5000 granata i mnogo municije. Šikić nije dopustio da se to preuzme, a nakon što je Vulić prešao u redove ZNG-a, vojska je poslala pet brodova i ispraznila skladište, a ta su sredstva upotrebljena za napad na Grad
Osam dana je nesretni vodnik Vulić, hrvatski domoljub u JNA, dozivao „gradske oce“, koji su eto svim srdcem željeli poslati brodove na Šipan po oružje, ali sam ja stao izpred tih „gradskih otaca“ i brodova koje su “oci“ željeli poslati i spriečio ih u njihovoj plemenitoj namieri. “Gradski oci“ su se eto od mene uplašili, a Vulić se nije sjetio kontaktirati ni Miljenka Bratoša, ni Željka Pavlovića, ni Nojka Marinovića, niti bilo koga iz Zapoviedničtva obrane, Kriznoga stožera, obćinske uprave, Sekretarijata za narodnu obranu.
Vulić je eto, po Alikafićevim riečima, pokušavao svoju naglu domoljubnu ideju realizirati preko „gradskih otaca“ i gotovo.  A onda se pojavio Šikić, koji je to spriečio, jer razvidno radi u korist JNA.
Iz JNA su nedavno, vjerojatno sjetivši se toga dogodjaja u kojemu je sudjelovao plemeniti prvoklasni vodnik, u znak podpore i zahvalnosti prema meni, poslali poruku dubrovačkom pučanstvu – kako se treba osloboditi raznih Šikića!
Alikafić je izkonstruirao i moju izbirljivost glede alkoholnih pića, pa je tako ona izmišljotina o mojemu alkoholizmu iz vriemena neposriedno pred agresiju, sad dobila i svoj novinski nastavak. Po Alikafiću sam u hotelu “Kompas” bio izgubio kompas i izludio i izprepadao konobaricu zahtievajući whiskey, a ona je imala samo „stock“, i to njezin privatni!
Razlog za bijes iskalio je na nedavnom sastanku u hotelu "Kompas" zato što mu je do smrti uplašena radnica hotela Mara Muratović poslužila "stock" umjesto viskija koji je naručio. Kada mu je radnica objasnila da u hotelu nema ni kapi alkohola, već da mu je tu čašicu nalila iz boce, koju je kupila od vlastitog novca po švercu, i da to čini radi obraza kuće, Šikić je gurnuo čašu sa stola i naredio direktoru hotela da mu do sutra dostavi popis ratnih švercera koje drži pod krovom hotela, a na prvo mjesto stavi nesretnu konobaricu.
Od svega je istina samo to što sam s Perom Poljanićem doista bio u hotelu „Kompas“ u posjetu Civilnoj zaštiti, one večeri kad je poginuo Miljenko.
Nije Salih odolio izmisliti i priču iz vriemena dolazka Konvoja, kad sam s Mesićem doista posjetio naše ranjenike, a o bilo kakovom vratarskom junačenju nije bilo niti traga.
Kada su Šikić i Stipe Mesić išli posjetiti ranjenike na Medarevu, portir u bolnici repetirao je pištolj na Šikića i htio ga izbaciti. Ni Mesićeva molba stražaru nije pomogla, pa je Šikić morao sačekati Mesića pred vratima dok ovaj obiđe ranjenike.

Na prvo razumievanje za moju situaciju naišao sam kod Slobodana Langa, kad sam ga danas susreo na Stradunu!
-“Pročitao sam sastavak u kojemu te se napada. Krajnje je proziran. U Dubrovniku je sve u redu i svi su u redu, samo ti ne vriediš. To je težko prihvatljivo i za najpovršnijeg čitatelja. Ako hoćeš, napisat ću nešto u smislu zaštite tvojih ljudskih oprava,” rekao mi je.
Zahvalio sam mu se na razumievanju  i odgovorio sam mu neka učini što god želi.
-“Ti bi trebao tužiti tu novinu. Nedopustivo je na takov način blatiti čovjeka. Ako nemaš odvjetnika predlažem ti Dafinku Večerinu. Ona je sposobna, a izim toga ovakovi slučajevi su joj dragi, jer je borac za ljudska prava,” nastavio je Lang.
Rekao mi je kako će mi se svakako javiti do kraja dana, ali mi se nije javio. Tko zna? Možda je odustao zbog nekoga razloga. Djelovao je izkreno. Uostalom, od njega nisam ništa tražio. Sam se ponudio reagirati. Ako je i odustao barem je izrazio razumievanje.
Inače, Antun Kisić mi je još kod prvoga ST napada u kolovozu, bio svetčano obećao kako će se prihvatiti podizanja tužbe protiv ST-a u svojstvu mojega odvjetnika. Sad je jasno kako ću, ako budem imao snage i mogućnosti, morati pronaći neko drugo riešenje.
Pred početak današnje sjednice Izvršnoga vieća pošao sam do ureda Kriznoga stožera vidjeti ima li nekih novosti. U tomu trenutku su iz Perova ureda izišli Ante Stojan i Jure Burić. Pero ih je izpratio do vrata. Kad me je primietio mahnuo mi je rukom neka udjem k njemu u ured.
Rekao sam mu kako nemam vriemena jer su se članovi Izvršnoga vieća već skupili za početak sjednice.
-“Samo minutu,“ rekao mi je molećivim glasom.
-“Bili su kod mene Gjuro Kolić i Ivo Šimunović. Gjuro mi je donio pismo u kojemu napada Tudjmana i Vladu,“ rekao mi je kad smo ušli.
-“Ništa novo. Nije me briga ako on bilo što piše u svoje ime. To je njegovo pravo,“ odgovorio sam mu.
-„ I ja sam tako promislio. Zamolio me je neka njegovo pismo prosliedim u Zagreb i ja sam to učinio. Što misliš,“ upitao me.
-“Tvoja stvar. I Gjurova. Što god Gjuro pisao našima u Zagreb, a što ih može trgnuti, možda nije suvišno. Naši službeni stavovi su poznati. Moram ići. Čeka me sjednica,“ rekao sam mu.
Ostavio sam ga vidno zamišljena.
Pred Perovim vratima sam zateknuo Saliha Hrustića, Luku Obradovića i Toma Milkovića. Zaključio sam kako su došli k Peru kao predstavnici SDP-a. Javili su mi se napadno službeno i hladno.
Očekivao sam kako će mi Ante i Jure reći zbog čega su bili kod Pera. Pa mi nismo neprijatelji. Imali su prigodu i prije i za vrieme i nakon sjednice, ali nisu mi rekli ništa. Izgleda kako nešto kriju od mene.  Možda mi je dojam pogriešan.
S obzirom kako su stvari krenule, očekivao sam kako će se oni suprotstaviti zaključku o priedlogu uvodjenja  upravnoga odbora u Atlas.
Nisu. Možda iz razloga što je, sukladno svojoj dužnosti, uvodno izlaganje o našoj zakonskoj obvezi odziva na priedlog SDK, koja je uztvrdila kaznenu odgovornost direktorice Pave Župan i nekih njezinih suradnika, iznio Vlaho Lečić, pa nisu htjeli narušiti koaliciju koju su demonstrirali prije dva dana, kad je sjednica bila prekinuta.
Jedini koji se suprotstavio uvodjenju upravnoga odbora u Atlas,  bio je Antun Kisić, medjutim ostao je usamljen.
Potez s prekidom prošle sjednice pokazao se učinkovitim. U nastavku, kojega sam namierno odgodio još jedan dan, o onomu što je Čićo podpisao više nismo razpravljali, pa je stvar jednostavno gurnuta u stranu. Kako  nešto ne bi otišlo u neželjenomu smjeru, nisam čak želio spominjati kako je, sa svojim ulazkom u Mokošicu, JNA prekršila to što je podpisala.
Odlučio sam sjednice voditi krajnje oprezno. To mi težko pada. Ranije sam se bio naviknuo na opuštenost i osjećaj kako sam okružen s dobronamiernim kolegama. Sad na žalost nije više tako. U tomu stilu je uostalom završila i razprava o stavu prema evakuaciji ljudi iz Dubrovnika. Zaključili smo kako ništa nismo zaključili! A doista bi nam trebalo razraditi strategiju na tomu području.
Na sreću, ako već nismo u stanju definirati obćenitu strategiju, znamo barem riešiti pojedinačne slučajeve. Tako smo, zbog odlazka Augustina Franića, u jednoj od točaka  Miha Katičića promaknuli iz pomoćnika u zamjenika sekretara sekretarijata za prosvjetu i kulturu. Taj obćinski organ može na taj način nastaviti normalno raditi. Pomoćnik može samo pomoći, a zamjenik ima pravo zamieniti osobu koje nema. Katičić je sam došao s idejom kako bi ga se trebalo promaknuti, jer je saznao kako mu se šef čak nije zaustavio negdje u Hrvatskoj, nego se skrasio tek u Ljubljani!
Kao svojevrstna potvrda rasta popularnosti Ljubljane, tiekom popodneva mi je upravitelj Festivala Tomo Vlahutin došao sa zamisli o otvorenju ureda za prikupljanje humanitarne pomoći u slovenskomu glavnom gradu. Prirodno, Vlahutin sebe, kao idejnoga začetnika, vidi u svojstvu voditelja toga ureda i zbog toga bi, još prirodnije, trebao odputovati iz Dubrovnika i Hrvatske.
I u slučaju pisma DTS-a, u kojemu traže dopuštenje odlazka svojih djelatnika iz Dubrovnika bili smo jasni. Većinom glasova smo odbili taj zahtjev.
Nakon što su u DTS-u uvidjeli kako njihovi pokušaji preko mene osobno ne će proći, pokušali su svoje planove ostvariti obraćajući se Izvršnom vieću kao ustanovi. Nisu uzpjeli. Dapače, pomogli su mi. Sad se na njihov primjer mogu pozivati, kod svih sliedećih zamolbi. Već sam to primienio u Vlahutinovu slučaju.
U razpravi o priamu i razpodjeli humanitarne pomoći bili smo opet blizu onomu zaključivanju bez zaključka, ali smo ipak pronašli kompromisno riešenje i zadužili Vlaha Lečića neka zajedno s don Markom Stanićem, voditeljem Skupine za razpodjelu humanitarne pomoći razčlani aktualnu situaciju na tomu području i za sliedeću sjednicu Izvršnoga vieća pripremi odgovarajuće priedloge.
Mirnodobske teme, poput ove u svezi s Atlasom, stvaraju  barem malenu ravnotežu i privid normalnosti u ovoj krajnje nenormalnoj situaciji. A kako su okolnosti krajnje iznimne pokazuje i zaključak koji smo donieli kako bismo pomognuli riešitbi ukopa poginulih i umrlih. Javnomu poduzeću Boninovo odobrili smo ukop po jednoga pokojnika u svaku pogodnu grobnicu, bez traženja suglasnosti od vlastnika grobnice. Pri tomu smo se obvezali premjestiti na taj način zbrinute pokojnike, u roku od godinu dana nakon rata.
Godinu dana nakon rata! Kako je to liepo zazvučilo uzprkos turobnoj kontextu u kojemu su rieči uporabljene. Hoćemo li dočekati te dane? Svaki rat uviek završi, ali pitanje je hoćemo li mi i dalje biti tu ili će s ovim dielom Hrvatske zavladati naš neprijatelj koji ne će mariti ni za kakove naše odluke i zaključke.
Zasigurno, osporili smo u ovomu slučaju privatno vlastničtvo, a toliko smo ranije naglašivali njegovu nepovredivost. Vjerojatno smo to učinili bez pravnoga uporišta,. Morali smo naći neko riešenje. Mrtvih je sve više. Ne možemo ih ostaviti na ulici.
Boninovu smo olakšali situaciju dajući mu i financijsku pomoć. 
Kako bismo postignuli veću fleksibilnost u pomoći našim javnim tvrdkama ovlastili smo ured za financije za izdavanje jamstava Dubrovačkoj banki, kad se radi o izplati plaća. Ljudi rade i od nečega moraju živjeti. Ako dodje do toga žudjenoga razdoblja „nakon rata“, naći ćemo riešenja za izravnavanje dugovanja. Ako na vlast dodju Jugoslaveni, neka se misle!
Nakon završetka sjednice ugledao sam Nojka Marinovića kako izlazi iz Perova ureda! I on se danas uključio u taj neuobičajeno veliki promet oko Pera.
Nojko se zaustavio i rekao mi kako je većina boraca koji su došli iz drugih krajeva Hrvatske pomoći u obrani, napustila Dubrovnik, pa ih sad ovdje ima još ukupno šestdesetak. Obrana se oslanja praktički samo na Dubrovčane.
-“Medjutim i dalje smo za JNA izuzetno tvrd orah. Pokušali su ući u Sustjepan ali su se morali povući vukući svoje mrtve i ranjene. Nailazili su cestom kao drogirani, pa je pravo čudo što ih nije više poginulo,“ zaključio je Nojko svoju priču..
Vjerojatno je to bio razlog njegova posjeta Peru. Odlučio sam ga ne propitivati o tomu.
U Sustjepan JNA za sad nije uzpjela uči, ali je nesumnjivo zavladala s Mokošicom.
Vojnici JNA su samo na kratko  bili poslušali Kouchnerov zahtjev za izlazkom iz naselja, a onda su se vratili u velikom osloboditeljskomu stilu u pratnji TV Beograd i dovozeći teretnjak s kruhom i tri cisterne vode, kako bi pučanstvu pokazali svoju velikodušnost.
Nakon što su jučer izvjesili svoju zastavu sa zviezdom petokrakom ni više ni manje nego na crkvu u Staroj Mokošici, danas su, onako uz put, skinuli hrvatski barjak u Novoj Mokošici, a zatim u nepoznatom smjeru odveli šestdesetak osoba.
Javili su sve to užasnuti gradjani Mokošice, koji se u pravilu, iz razumljivih razloga, više ne žele predstavljati. Pravilo uviek ima izuzetke, pa se tako Zore Vlašić, koja je puno toga dojavila – nije bojala reći svoje ime i prezime.
Predstavio se danas u dva navrata nazivajući iz Mokošice i Miško Prlenda. Samo što on nije, poput drugih, zvao kako bi se tužio na JNA, nego baš obratno – kako bi JNA pohvalio zbog po njegovim riečima „korektnoga ponašanja“! Prlenda se na tomu nije zaustavio nego je dapače zatražio  neka naš „sistem informisanja objavi kako se JNA u Mokošici ponaša dobro“.
Ne bi bilo ni malo čudno ako je to javljao dok su uz njega, u mokošićkomu stožeru civilne zaštite,  stajali vojnici te zlokobne „suprotne strane“, pa je svoje rečenice i rieči morao prilagoditi situaciji u kojoj se našao. Dapače, vrlo je vjerojatno kako je govorio upravo u takovim uvjetima, pa su njegove rieči bile suprotne zbiljnosti. Inače bi ga sigurno priključili onoj šestdeseterici koju su odveli u nepoznato.
Razgovarao sam s još nekim ljudima u skloništu u Mokošici  i osjetio nesklonost u njihovim glasovima. Zaključio sam kako je vjerojatnost o nazočnosti netkoga iz JNA u njihovoj blizini doista velika, premda nije izključena ni mogućnost kombinacije s utjecajem ST sindroma. Viesti se brzo šire. Tračevi pogotovo.
Jedan za drugim su mi predvečer, svaki zbog svojega razloga, došli Ivo Gjaja, Hrvoje Macan i Davor Miloglav. 
Zadržao sam ih sve zajedno, želeći se kroz razgovor s prijateljima malo osloboditi nelagode zbog uloge žrtvenoga jarca u koju su me stavili nezadovoljni i nesretni Jugoslaveni. Pogriešio sam. Tema je bila nevoljko prihvaćena, pa sam je brzo prekinuo.
Sjetio sam se one automatske prognoze o aktivnostima „nakon rata“, kod donošenja zaključka Izvršnoga vieća o zbrinjavanju pokojnika,  pa sam predložio razgovor i razčlanbu,  kakov  je daljnji razvoj dogodjaja najvjerojatniji.
Zajedno smo najprije složili nekoliko mogućih scenarija, a zatim ih svaki za sebe na papiru poredali po vjerojatnosti.
Rezultat te ankete provedene medju nama četvoricom bio je  - ulazak snaga Ujedinjenih naroda  odnosno plavih kaciga u Dubrovnik!
S obzirom na situaciju –jako optimistično!  Nesporno je to odraz naše zajedničke želje za pravom i trajnom zaštitom.
Dolazkom plavih kaciga humanitarni koridor bi bio zamienjen s humanitarnim zidom. Brzo i lako bismo uz takovu zaštitu, svietu mogli pokazati i dokazati kakovoj smo agresiji izvrgnuti. Agresor bi se morao povući i ostaviti na miru ovaj dio Hrvatske.
Vjerojatnost ulazka JNA u Grad po ovoj našoj maloj anketi – jako je malena. Možda su naše procjene pristrane i neobjektivne, ali smo nesporno pokazali i veliki optimizam. A baš optimizam je, u biti, do sad bio temelj našega obstanka. Treba ga održavati i njegovati.
Nastavak