Upitnost niže pregovaračke razine
Utorak, 15. listopada 1991.
Odluka o sastavljanju i slanju pregovarača nižega ranga, pokazala mi se lošom, jer je današnji rezultat njihovih „pregovora“ bio katastrofalan. Nakon sastanka u Močićima u blizini onoga mjesta gdje nam je prije tri dana Zec bio predao ultimatum, naši su se „pregovarači“ vratili u Cavtat u pratnji JNA! Jugoslavenska vojska je tako ušla u Cavtat i zauzela ga bez pucnja.
Obuljen i Kolić su po povratku pokušavali objasniti što se točno dogodilo, ali ih nisam baš uzpio shvatiti. Što zbog toga jer mi je na živce išlo nepotrebito, do izraza lica detaljno, opisivanje njihovog razgovora s predstavnicima JNA, a što iz razloga što nije jasna sudbina velikoga broja Cavtatćana i Konavljana, a medju njima i mojega brata i drugih članova cavtatskoga kriznoga stožera.
JNA je naše pregovarače i europske promatrače jednostavno uzela kao pomoć za ulazak u Cavtat, nakon nekoliko dana oklievanja. Možda bi do ulazka JNA u Cavtat došlo i bez pregovaračkoga postignuća naše pregovaračke škvadre, ali ipak je frustrirajuća spoznaja o načinu na koji se to dogodilo. Bilo mi je još neugodnije slušati Čićove i Gjurove opise dogodjaja, premda ne bih smio biti prestrog sudac. Doživjeli su šok, pa ih treba razumjeti. Ali kako ih shvatiti, kad su i danas kao i prekjučer našli potrebitim ocjenjivati kako su s predstavnicima JNA uzpostavili dobar kontakt. Što bi se onda dogodilo, kad bi kontakt bio loš?! Bi li za njima u tomu slučaju JNA doplovila u Dubrovnik!?
Ruku na srdce, Cavtat je ostao nebranjen. Marinović je bio povukao sve svoje snage procjenjujući, kako bi njihov ostanak na tomu području značio samo nepotrebite žrtve. Bratove procjene o snazi dragovoljaca okupljenih oko kriznoga stožera, pokazale su se preoptimističnima.
Možda je i bolje što nije bilo pucanja, nego se sve završilo mirno. Pučanstvo Cavtata je na taj način bilo manje izvrgnuto opasnosti. Uostalom još sinoć je bilo iz smjera Oboda izloženo granatiranju. Sada barem više na Cavtat ne će padati granate. Naše snage to ne će učiniti, jer je tamo naš narod, a topničtvo JNA nema više razloga granatirati, jer su tamo vojnici JNA.
Ostaje nam, na žalost, samo čekati i vidjeti, kako će se Crnogorci i Srbi s petokrakama na kapama ponašati prema našemu pučanstvu koje je ostalo u Cavtatu.
Viesti iz Cavtata poklopile su se s viestima s Osojnika u koji je JNA izgleda konačno ušla, nakon što je Marinović i od tamo bio povukao svoje snage pred gotovo tjedan dana, pa je, sudeći po informacijama dobivenim od izbjeglih Sočana izgledalo kako su Jugovojnici zauzeli to stratežko mjesto. Umjesto toga Jugovojska je izgleda samo nastavila pucati po praznim kućama i oklievala, a onda je danas konačno smogla hrabrosti i ušla u mjesto.
Oklievanje JNA je trajalo negdje vremenski kao i u slučaju Cavtata, i tu se sličnost završava. Pučanstvo Osojnika se predhodno izselilo, a izim toga tu JNA nije mogla računati na pomoć naših pregovarača.
Nemam mogućnosti provjeravati viesti s bojišta, a one su često proturječne. Poput sinoćnje informacije kako po Mokošici padaju granate iz pravca Pobrežja, a po svemu sudeći tamo nije moglo biti vojnika JNA, jer su oni tek danas ušli u Osojnik. Ili su možda zaobišavši Osojnik bili stignuli do Pobrežja. Ili su u Mokošici jednostavno krivo procienili odakle dolieću granate, što je najvjerojatnije.
U uzporedbi s tim viestima na neki način relaksirajuće je djelovala dojava Branka Runje iz hotela Tirena, koji je primietio kako netko izpred hotela Palaceizmjenjuje svjetlosne signale s brodom u blizini Kalamote, ili dojava s broja 54 na Gornjemu konalu o pucanju s pozicije dvije kuće iznad.
Čast svim tim našim opreznim gradjanima, koji dojavljuju o svemu što im se učini sumnjivim. Zahvaljujući tim dojavama u stanju smo izvesti zaključak o snagi pete kolone. Sad se već gotovo sa sigurnošću može uztvrditi kako je peta kolona zanemariva. Kad bi nam samo ona bila protivnik, mogli bismo pjevati!
Imenovanje pregovaračkoga tima, zajedno s definiranjem osoba koja će koordinirati poslove vezane za energiju ili razpodjelu goriva, dale su mi jednu dobru ideju. Vidio sam kako kriznom stožeru spontano priključujem ljude onda kad se za njima ukaže potreba.
Zašto umjesto toga „spontanizma“ kojega je na proširenom sastanku Kriznoga stožera bio spomenuo Ivo Golušić, ne bih imenovao osobe za sva područja života, upitao sam se. Još bolje od toga bi bilo imenovati skupine, koje će se mjerodavno baviti različitim stvarima.
Razmislio sam, razgovarao i za današnju sjednicu Kriznoga stožera pripremio nekolicinu riešenja. Svaka skupina ima svojega predsjednika i do četiri člana.
Osnovao sam skupinu za organizaciju i tajničtvo (predsjednik Antun Kisić, koji je član Izvršnoga vieća, a članovi su Ivo Golušić šef odjela za obću upravu, Pero Marinović tajnik Izvršnoga vieća i Ivo Žeravica pravnik u odjelu za gospodarstvo), za obskrbu (predsjednik Vlaho Lečić, voditelj odjela za gospodarstvo, a članovi upravitelj dubrovačke poslovnice "INA"-e Ivo Jurišić, upravitelj "Dubrovkinje" Pavo Miloglav, njegov pomoćnik Mihovil Karač i vršitelj dužnosti voditelja obćinskoga odjela za obće poslove Mato Krmek), za financije (predsjednik voditelj odjela za financije Davor Miloglav, a članovi šef proračuna Branko Šutalo, voditelj odjela za inšpekcije Pakiša Radica, ravnatelj Zavoda za katastar Pero Ljubić, te financijski upravitelj "Dubrovkinje" i član Izvršnoga vieća Mario Mrkušić), za koordinaciju narodne zaštite (predsjednik Siniša Tkalec, inače predsjednik HDS-a, a članovi Edi Bulić član SDP-a, Fehim Vukotić predsjednik SDA, Luka Korda predsjednik HDZ-a i Željko Filičić predsjednik HNS-a), za prosvjetu i kulturu (predsjednik čelnik obćinskoga odjela za prosvjetu i kulturu Augustin Franić, a članovi Miho Katičić, njegov pomoćnik, Miljenko Jelača iz krugovalne postaje Dubrovnik, direktor orkestra Pero Glavinić i skladatelj Djelo Jusić), za koordinaciju civilne zaštite (predsjednik Marin Krile, a članovi Niko Limov, Mirko Jokić, Dragan Kulaš i Krešo Milas), za komunalne poslove (predsjednik član Izvršnoga vieća Hrvoje Macan, a članovi direktor "Vodovoda" Tomislav Bolfek, direktor "Vrtlara" Mladen Vukojević, direktor "Sanitata" Niko Kapetanić i direktor "Boninova" Darinko Iveković), za sigurnost i javni red i mir (predsjednik načelnik Policijske uprave Dubrovnik Gjuro Korda, a članovi njegovi pomoćnici Azis Suljević, Baldo Pušić, Stjepan Vujnović i Krešimir Mandić), za energiju (predsjednik upravitelj "Elektrojuga" Željko Franušić, a članovi Milan Novak, Vanja Regjo i Ivo Radelj), te za zdravstvo (predsjednik sekretar sekretarijata za zdravstvo Jure Burić, a članovi upravitelj bolnice Zoran Cikatić, njegov pomoćnik Branko John, ratni upravitelj bolnice Stiepo Bogdanović i Hrvoje Jelavić).
Kad sam sastavljao ovu skupinu i za predsjednika joj predvidio Juru Burića, imao sam na umu nuždnost Jurina aktiviranja, jer u posljednje vrieme djeluje nekako izgubljeno.
U skupinu za promet i veze imenovao sam za predsjednika ravnatelja izpostave Hrvatskih cesta Dominika Brigovića, a za članove Iva Curića iz HPT-a, lučkoga kapetana Ivanka Kuzmanića, upravitelja zračne luke Mata Budmana i upravitelja obćinske prometne tvrdke "Libertas" Lovra Lučića.
Bez velikih konzultacija, uglavnom prema vlastitim spoznajama, izabrao sam predsjednike i članove. Sve izabrane osobe sam osobno ili preko nekoga od mojih suradnika kontaktirao prije imenovanja i ljudi su u većini bez prigovora prihvatili imenovanje.
Jedinu potežkoću sam imao kod formiranja skupine za informiranje. Dapače, tu sam naišao na pravi odpor. Premda sam se sa svakim od njih predhodno o tomu bio dogovorio, trojica članova te skupine zajedno su mi došli sa zahtjevom neka ih ne imenujem službeno. Spremni su raditi, ali ne žele nikakov pismeni trag o imenovanju u skupinu pri Kriznomu stožeru.
Rektor sveučilišta u Splitu Josip Lovrić, tajnica Medjusveučilištnoga sriedišta Berta Dragičević i turistička vodičica i prevoditeljica Pave Brailo, bili su poprilično uzrujani. Gospodja Brailo je čak bila u suzama.
Moje rieči, kako na njima ne inzistiram, te kako ću izabrati neke druge članove, nisu im bile dostatne. Tražili su neka poderem napisana riešenja. Učinio sam to. Gospodji Brailo ni to nije bilo dostatno. Plačući je tražila neka i u računalu izbrišem svaki trag o tomu kako je ona bila imenovana. Obećao sam joj i to, kako bih je umirio, ali i kako bi se oslobodio te trojice, jer doista nemam vriemena još i za njegovanje osobnih opreza i kalkulacija.
Za predsjednika skupine za informiranje nakon toga sam postavio Antuna Matića, člana Kriznoga stožera, kao predstavnika koordinacije stranka. Za članove sam imenovao Joška Jelavića, upravitelja krugovalne postaje "Dubrovnik", Petra Čumbelića, profesora na Pomorskomu fakultetu, Boža Vodopiju upravitelja Dubrovačkoga vjesnika i Danka Atijasa, dopredsjednika Židovske zajednice.
Ova skupina je izuzetno značajna. Informiranje vanjskoga svieta o našoj situaciji je nešto što agresore najviše smeta. Zbog toga su se ti zlotvori od početka toliko trudili prekinuti naše veze sa svietom. Na tomu rade i dalje koliko god mogu. Prekjučer su tako u Banićima blizu Slanoga uhvatili trojicu britanskih novinara, koji su se bili hrabro uputili prema Dubrovniku. Jugo vojnici su novinare „oslobodili“ kamera, notesa i vozila i natjerali ih na hodanje natrag prema zapadu.
Kad su stignuli do Neuma novinari su se pametno, pošteno i sućutno sjetili preko Sriedišta za obavješćivanje poslati nam kratku poruku o tomu što im se dogodilo, a sigurno su njihova izvješća redakcijama medija za koje rade bila neuzporedivo obširnija. Postali smo tako bogatiji za još jednu nadu, jer se pokazalo kako ima novinara iz svieta koji su u stanju riskirati živote, kako bi izviestili o našoj situaciji. Sviet je ostao uzkraćen za slike, ali su izvješća novinara sigurno dobila na protujugoslavenskoj intenzivnosti. Ljudi u pravilu ne vole kad im netko nešto oduzme ili ukrade, i u slučajevima kad se radi o manjim vriednostima od vozila i kamera. A novinari su posebice osjetljivi kad ih netko spriečava u dostupu informacijama, jer im se na taj način oduzima ono od čega žive.
Na sjednici Kriznoga stožera su gotovo bez ikakove razprave prihvaćeni svi moji priedlozi.
Po zakonu vjerojatnosti sigurno je kako sam pogriešio u nekim ljudima. Ali isto tako je dosta vjerojatno, kako je ovo optimalan izbor koji se u Dubrovniku može u ovomu trenutku napraviti.
Oko Kriznoga stožera sam evo uzpio okupiti niz ljudi koji se nalaze na vitalnim pozicijama glede odvijanja života u gradu. Pored odgovornosti za područja za koja su imenovani, članovi skupina dužni su i dežurati u Kriznomu stožeru. Izim toga i formalno, poglavito preko članova skupine za koordinaciju narodne zaštite, uzpio sam javno okupiti različite stranke i ukazati im povjerenje. Imenovanja bi trebala dovezsti do olakšanja, poboljšanja i ubrzanja reagiranja na pojedinim područjima života, a meni osobno bi trebala donieti odredjeno razterećenje.
Vidjet ćemo. Ovo je nuždna improvizacija. Nemam vriemena ni volje veze s vanjskim svietom rabiti za provjeru zakonitosti ovog poteza, odnosno za propitivanje je li još netko u Hrvatskoj učinio nešto slično.
Pučanstvo Obćine se sve više koncentrira u Dubrovniku. Jučer je Civilna zaštita smjestila u hotel Vis II stotinu i dvadeset izbjeglica iz Plata. Ljudi u Dubrovniku je sve više, a zalihe su nam sve slabije. Luce Glavić je iz Babina kuka javila kako je tamo nestalo plina za kuhanje. Valjda ćemo to ipak nekako sriediti, jer smo iz Splita od lučkoga kapetana Borisa Matošića jučer dobili poruku kako je JNA odlučila na svoj način ipak deblokirati luku Gruž.
Doista u glavama tih zločinaca je nesumnjivo kaos. Pucaju pa prestanu. Blokiraju nas pa deblokiraju.
Brodska veza sa svietom nam život znači, a već pet dana nije iz Gruža izplovio ni jedan brod.
Po Matošiću od jučer ujutro je stupila na snagu deblokada za uplovljenje brodova s hranom i liekovima, a JNA “velikodušno“ dopušta i odlazak ženama, djeci, starima i bolestnima. Naravno nije izostala ni napomena o zabrani dovodjenja bilo kakovih pojačanja i naoružanja, a uz to je zabranjen i dolazak predstavnicima medija.
I hrana i liekovi, kao i odvoženje onih najslabijih zasigurno su dragocjeni. Ipak, kako bi se to realiziralo potrebito je izpunjenje jednoga bitnoga preduvjeta. Brodovi trebaju stignuti u Gruž! Medjutim, ratni brodovi JNA se i dalje trude to spriečiti sa zaustavljanjem i s bezkrajnim pregledima. Tako od prekjučer očekujemo dolazak broda “Slavija“ s kojim bi se trebali dovezsti i predstavnici Crvenoga Križa Republike Hrvatske, koji su kod JNA i pokrenuli najnoviji napadaj grižnje savjesti i “velikodušno“ dopuštanje odlazka nemoćnih. Ipak JNA nije odoljela i Crvenom križu pokazati tko je gospodar na moru, pa Slaviju drži podalje od Dubrovnika. Danas popodne Slavija je ponovno zaustavljena i vraćena prema Korčuli.
Akcija Crvenoga križa se na odredjeni način ipak ne uklapa u primjere pokušaja sklanjanja ljudi koji nisu Dubrovčani s opasnoga dubrovačkoga područja. Crveni križ bi želio odpeljati nemoćne bez obzira na njihovo službeno mjesto boravka, što se razlikuje od tehnike, koju je prva primienila zagrebačka „Tehnika“ pokušavajući odpeljati na sigurno svoje ljude, koje je ovdje bila izložila pogibelji nastojeći zaraditi državne novce kroz izgradnju staračkoga doma.
Treba razumjeti ljude, koji se nalaze izvan našega težko ugroženoga područja i zabrinuti su za svoje radnike ili svoje bližnje. Sve je to podpuno ljudski. Tako su me iz orebićkoga kriznoga stožera zbog toga prekjučer molili „neka se založim da se djeca iz ženskoga djačkoga doma ukrcaju na brod za Korčulu“, prvom prigodom, kad to bude moguće. Sve je vjerojatnije kako će to ipak postati moguće, sudeći prema današnjemu konačnomu uplovljenju broda Marina u Gruž, nakon što je, poput Slavije, plovio prema nama i vraćao se prema Korčuli, pod ravnateljskom palicom ratnih Jugo brodova. Uplovljenje Marinedaje nadu i za dolazak Slavije i ponovnu uzpostavu redovitih brodskih veza, što nam je značajno ne samo zbog dovoženja materiala i odvoženja onih kojima je najnuždnije prebacivanje u normalni okoliš, nego i iz čisto psiholožkih razloga.
Ruku na srdce, bez ozbiljne pomoći iz Zagreba, nemamo baš velike izglede. A s te strane od koje toliko očekujemo, za sad doživljavamo sama razočaranja. Zbog toga, kako bih bolje održao ravnotežu duha, nastojim osobno što manje kontaktirati sa Zagrebom. U tomu mi pomažu slabe tehničke mogućnosti, odnosno ograničenost na satelitski brzoglas i Pero Poljanić, koji izgleda lakše može podnositi neutemeljena i neispunjena obećanja. Hvala mu.
Ipak prekjučer iza polnoći, nazvao sam načelnika Glavnoga stožera generala Tusa, nakon što mi je on poslao poruku, kako bih mu se trebao žurno javiti.
Nisam se osobito iznenadio kad sam u razgovoru s Tusom shvatio, kako me zove poput novinara koji bi iz prve ruke želio saznati kakova je situacija. Razgovor s tim čovjekom ipak je barem bio ugodan. Imao sam dojam izkrene sućuti i razumievanja, premda to nije ni blizu onoga što nam treba.
Načelnik glavnoga stožera hrvatskih oružanih snaga, morao bi, i bez razgovora sa mnom, nakon više od dva tjedna od početka napada na dubrovačku obćinu, imati jasnu predočbu o tomu koliko je ugroženo dubrovačko područje i poduzimati snažne obranbene aktivnosti, a imao sam dojam, kako u tomu smislu još ništa nije ni planirano. Ali barem se u Tusovu glasu osjećalo razumievanje, što nije bio slučaj kad sam prije tjedan dana razgovarao s predsjednikom Tudjmanom.
Predsjednika sam bio dobio na brzoglas u večernjim urama i odmah sam po tonu njegovog glasa zaključio kako nije osobito sretan što me čuje.
-“Mi smo, predsjedniče, sada obkoljeni. Imamo dojave kako su tenkovi JNA na nas krenuli jadranskom cestom kod Slanoga. Molim Vas učinite nešto. Pokrenite neku akciju sa zapada. Mi nemamo mogućnosti suprotstaviti se tenkovima“
- "Bacite ih u more!" odgovorio mi je. Zvučio je poput čovjeka kojemu sam pokvario večer. Bio sam osupnut s njegovim odgovorom i jedva sam se prisilio pristojno završiti razgovor. Vjerojatno je baš to glavni razlog zbog čega nemam volje nazivati Zagreb.
Nešto nakon razgovora s Tusom, dobili smo iz Splita dojavu kako JNA sprema na nas obći napad. Uz poruku nije stignulo i preciznije tumačenje o kakovoj vrsti obćenitosti se radi.
Do danas se ta “nova obćenitost“ srećom nije realizirala, ali se na žalost zadržala “stara i poznata obćenitost“ koju JNA primjenjuje prema nama. Granatiraju, nadlieću, plove uokolo, lažu i - čudno oklievaju, čekajući prigode za bezbolan ulazak na naše područje, kao što su to učinili danas u Cavtatu i Osojniku.
Zasigurno, ako se to može uobće zvati dobitkom, uvjerio sam se kako su Perove najave o brzomu dolazku pomoći iz Zagreba – naivne. U stvari ne znam kako je Pero mogao doći do takovih zaključaka. Vjerojatno zbog silne želje i najmanji pozitivni signal interpretira kao siguran dolazak pomoći.
Ta psiholožka obmana u stvari ima smisla. Ako već pomoć ne stiže, zašto se ne bismo barem pomagali s nadom kako će stignuti. Na sreću pored nade ima i realnih dokaza, kako se izvan Dubrovnika ipak poduzima nešto, barem na simbolično malenoj razini. Primjeri su nekolicina hrabrih dragovoljaca i nešto oružja, koje su prevezli naši hrabri ljudi s gliserima.
S druge strane, obezhrabrujući su dokazi indolentnosti i nebrige, kao što je to slučaj s dva teleksa koja su jedan za drugim stignula danas. Jedan se odnosi na uredbe sa zakonskom snagom, koje je 2. listopada(!) donio predsjednik Republike, a drugi je obaviest republičkoga kriznoga stožera obćinskim kriznim stožerima s nadnevkom 5. listopada.
Obaviesti koje nose oznake "hitno" i "povjerljivo" stignule su iz Zagreba u Dubrovnik nakon trinaest odnosno deset dana!
Ako se već poruke nisu telexom mogle poslati u Dubrovnik, moguće ih je bilo dostaviti u Ston, Ploče, Metković, Korčulu ili sličnu lokaciju koja nam je blizu, i organizirati dalje prievoz samovozom, što je 2. listopada bilo posve lako, a 5. listopada se mogla pokušati dostava s gliserom. I u slučaju slanja iz Splita s nekim od putničkih brodova, odavno bi bili stignuli. Nekoliko listova papira je na brodovima lako skriti od vojnika JNA.
U prvom telexu se izim javljanja brojeva uredbi o mjerama pripravnosti, još spominje i novi text jedne uredbe koji će biti prosliedjen preko Ministarstva obrane. Ako je suditi po brzini prvoga dopisa spomenuta dopuna bi ban mogla stignuti za petnaestak dana.
Drugi telex vrvi od rečenica neprimjenjivih za obćinu Dubrovnik. Neke se ne bi mogle primieniti čak i u slučaju stizanja telexa onda kad je trebao stignuti.
Traži se žuran sastanak kriznoga stožera radi procjene političko sigurnostne situacije na našemu području! Koliko smo već sastanaka imali, a sigurnostna situacija ne može biti gora.
Traži se uzpostava kontakta kriznih stožera sa zapoviedničtvima oružanih snaga Republike Hrvatske. Davno smo uzpostavili taj kontakt. Zapoviednik obrane Dubrovnika nazočan je na svakoj sjednici kriznoga stožera.
Traži se evidentiranje dragovoljaca i formiranje dragovoljačkih postrojbi. Naši dragovoljci već odavno se tuku i ginu, a u postrojbama MUP-a, ZNG-a, Narodne zaštite i drugdje odavno su evidentirani.
Traži se popis pričuvnih vojnih zapoviednika, a to je ovdje obavljeno prije mjesec dana, dakle puno prije donošenja ovoga zaključka.
Predlaže se razgovor sa zapoviednicima postrojbi JNA odnosno zapoviednicima njihovih vojarni, kako bi ih se nagovorilo da mirno napuste Hrvatsku. Tragična je koincidencija u svezi s tom točkom. Naputak je evo stignuo iz Zagreba upravo na dan kad su se pregovori pokazali promašenima. Premda ih, unatoč tomu, treba nastaviti, uz povećanje opreza.
Koliko je drugi telex daleko od dubrovačke zbiljnosti pokazuje i zahtjev za nastavkom prekida obskrbe vojarni JNA, te zaprečivanje izlaza iz vojarni, a JNA je nama prekinula svaku obskrbu s vodom, strujom, hranom, prekinula nam komunikacije i obkolivši nas izolirala nas od svieta.
Kao opravdanje bi se moglo uzeti jedino to što se radi o okružnici.
Jedina prava vriednost ovog telexa je u poslanomu privitku koji sadrži izjavu jugoslavenskoga sekretara za narodnu obranu odnosno ministra obrane Veljka Kadijevića, koju je ovaj dao točno prije dvanaest dana!
Bolje ikad nego nikad! Konačno smo dobili prigodu saznati kakovo opravdanje za napadaj imaju Kadijević i njegova “junačka“ vojska.
Napali su nas kako bi spriečili “medjunacionalne sukobe“, i “zaštitili srbsko pučanstvo“ od “ustaške vlasti“ i “neonacizma“! Doista je težko za povjerovati, što tim uvrnutim umovima ne će pasti na pamet.
Zločinac Kadijević sa svojom zločinačkom vojskom „zaštitio“ je ovdašnje pučanstvo, kako Hrvate, tako i ono nešto malo Srba koji žive na ovomu području, od struje, od vode, od turista, od prihoda, od kuća. Što je najgore, neke naše ljude je „zaštitio“ od života, usmrtivši ih.
Kako bismo samo svi mi ovdje bili sretni i zadovoljni, kad bi nas Kadijević i njegovo jugoslavensko komunističko družtvo prestali štititi, prepustivši nas opasnostima. Svaka opasnost se doima poželjnom u uzporedbi s ovakovom zaštitom!
Gledajući Kadijevićevu izjavu, nije težko zaključiti, kako danas u cieloj Hrvatskoj, a ne samo na našemu području, sigurno nitkomu nije lako, premda su težkoće, zavisno o zemljopisnomu položaju dramatično različite.
Treba razumjeti i one koji nisu izkusili ovakovu tragediju, kakova je pogodila dubrovačko područje. Čovjek težkoće u pravilu mjeri prema onome što sam osjeća. Kad ga zaboli zub, nema vriemena ni volje misliti na težko oboljele u bolnicama. U tomu surječju treba razumjeti ljude koji žive u mirnim dielovima Hrvatske, pa čak i pohvaliti one koji za nas skrbe i sa slanjem nešto starijih odluka i viesti.
Svatko se prilagodjuje težkim okolnostima onako kako zna. Svugdje, u svatkomu uzorku pučanstva, uostalom, pored plemenitosti i pozitivnih ljudskih vriednosti, koje nesumnjivo prevladavaju, ima i nemara i nebrige za druge. Uostalom toga ima i ovdje medju nama, gdje smo svi krajnje opasno ugroženi. Primjer je i bizarna kradja cisterne “Čistoće“ u Mokošici na što mi se danas potužio upravitelj “Čistoće“ Joško Lulić. A još snažniji primjer nedovoljne solidarnosti je i krajnje neracionalna potrošnja vode, koja je usliedila nakon što je prekjučer “Vodovod“ pustio vodu u nižim područjima grada, jer su se vodospreme kroz vrieme bile napunile sa slobodnim padom kroz sustav izgradjen u vrieme Dubrovačke Republike.
Neki gradjani, koji su dobili vodu, unatoč upozorenja o nuždnosti krajnje racionalne potrošnje, ne mareći zbog činjenice što puno drugih gradjana na svojim slavinama i dalje nema ni kapi vode, počeli su vodu nemilice trošiti, polievati cvieće i čak prati vozila. Zalihe su se počele trošiti nevidjenom brzinom, pa su djelatnici “Vodovoda“ bili prisiljeni zatvoriti ventile i vratiti se obskrbi preko hidranta i cisterna.