Apeli, izjave lojalnosti i oklievanje

Četvrtak, 17. listopada 1991.


Od jučerašnje  spoznaje o bratovu uhićenju u Cavtatu, na dušu mi je pao još jedan golemi teret. Poput mlinskoga kamena. Srdit sam na brata što se nije snašao, a u isto sam vrieme strašno zabrinut.
Ovo je doista stravičan osjećaj. Moj smrtni neprijatelj sad u svojemu zarobljeničtvu drži mojega jedinoga brata!
Premda to od njih nisam izričito zatražio, naša pregovaračka skupina mi je obećala kod pregovora pitati za sudbinu mojega brata svoje partnere iz JNA. Za sad nisu saznali ništa odredjeno.
Ne želim rabiti svoju poziciju i posebice se propitivati za bratovu sudbinu, pored toliko drugih ljudi koji su takodjer zarobljeni i o njima se ništa ne zna. Premda je Miljenko, baš stoga što je moj brat, sigurno ugrožen puno više, a izim toga nikakova dužnost i osjećaj za pravednost i nuždnost jednake skrbi za sve, ne mogu blokirati bratske osjećaje i zabrinutost. Drugi ljudi koji se na razne načine propituju za sudbine svojih najbližih barem nisu obterećeni s tim prokletim moralnim dvojbama, koje mene muče.
Gomile poslova i pozivi sa svih strana su mi tako postali olakotna okolnost, jer mi ne daju vriemena za obterećujuća razmišljanja o tomu, gdje mi je brat, je li ranjen, je li uobće živ! Ta nuždnost koncentriranja misli na riešitbu drugih stvari postala mi je psihički spasonosna.
Brodske veze se unatoč svim težkoćama, ipak uzpostavljaju. Slavija je prekjučer doplovila, a sinoć izplovila. Brodovi JNA su je onda zaustavili i vratili u Dubrovnik tražeći neka se izkrcaju svi mužkarci u dobi od 19 do 50 godina. U JNA smo tako nenadano dobili saveznike u zadržavanju vojno sposobnih osoba u Dubrovniku! Brod je  izplovio s bitno smanjenim postotkom mužkaraca jutros u 5 sati. Zaustavljen je u Mljetskom kanalu, ali više nije vraćen u Gruž.
Nakon Slavije danas je izplovila i Marina. A najavljene su i Balkanija i Liburnija. Dobra je stvar što je s brodovima stignulo i nešto novinara. Tako će šture viesti, koje sukladno tehničkim mogućnostima u smjeru zapada i slobode šalju naši dubrovački novinari, biti sad proširene i bogatije. A sviet je itekako zainteresiran, ali na žalost puno više za sudbinu naših poviestnih i kulturnih spomenika, nego za sudbinu ljudi. O stanju naših spomenika večeras su nas uzpjeli nekako dobiti i pitati čak iz Australie!
“Ohrabreni“ s nenadanom “suradnjom“ JNA, ponovno smo javno pozvali dragovoljce, poglavito ljude koji posjeduju neko vlastito oružje neka se jave MUP-u ili u Teritorialnu obranu. Takodjer smo odlučili pooštriti kontrolu odlazka mužkaraca sposobnih za borbu, premda formalna sposobnost za borbu u pravilu ne znači i zbiljnu volju i spremnost. Situacija u kojoj se nalazimo zahtieva doista ludo hrabre ljude, a takovih je ipak malo u bilo kojemu uzorku pučanstva, bilo gdje na svietu, pa i ovdje. Medju onima koji su pokušali pobjeći, ili koji to namieravaju, iluzorno je naći ljude takove vrste.
Tehniku zagrebačke Tehnike, glede odlazka osoba koje nemaju prebivalište u dubrovačkoj obćini sjetili su se primieniti i u dubrovačkoj tvrdki “GP Dubrovnik“. Samo je njihov motiv dosta različit od Tehnikinoga. Dok zagrebačka tvrdka, izmedju ostalog, želi osloboditi svoje radnike za rad na nekomu drugomu mjestu, kad je to ovdje već nemoguće, dubrovačka tvrdka želi s ledja skinuti skrb i prehranu četrdeset svojih radnika, kojima je boravište uglavnom negdje u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji.
To je čista “win-win“ situacija.  Dubrovačka tvrdka se oslobadja diela balasta radnika, koji se ne mogu radno uporabiti, a isti ti radnici jedva čekaju otići s ovoga krajnje opasnoga područja, koje nije njihovo i za koje vjerojatno nemaju nekoga osobitoga osjećaja. Plan je, u dogovoru s JNA, prebaciti te radnike s autobusom preko Brgata do crte bojištnice, gdje bi onda oni priešli tamo gdje prirodno pripadaju.
Ni na kraj pameti nam nije razčlaniti narodnosti i sklonosti tih ljudi. Ako žele ići, neka idu. Vjerojatno se ne će prijaviti u jugoslavenske dragovoljce i okrenuti se pucati po nama. A ako to neki od njih i učine, ne ćemo biti nešto više ugroženi nego što jesmo. Neprijatelja i tako imamo golemi broj, pa nam nekoliko njih više doista ne znači baš ništa. Izim toga bolje je ovdje medju nama imati što je moguće manje nepouzdanih osoba.
Tehnikina tehnika primienjena je i na djecu s Kosova u našemu učeničkomu domu. Ta djeca su odputovala s Marinom.
Jugoslavenska mornarica je Marinu ne samo zaustavila nego ju je i preusmjerila na pregled prema Boki Kotorskoj! Zločinci su se evo dosjetili još jednoga načina otežavanja naše situacije. Jedino je u svemu ovomu čudno što se ipak ne odlučuju za još jače napade.
Kad bi nas napali iz svih oružja koje posjeduju i s kopna i iz zraka mi s mora, mogli bi nas praktički sve pobiti i sve nam do temelja razoriti,  a za to izgleda ipak nemaju hrabrosti. Radi svieta, a možda i radi svoje javnosti, tko zna? I dalje se zadržavaju na povriemenomu granatiranju i pucanju iz strojnica, po kojoj raketi iz zrakoplova, ponekoj granati s brodova, ali je u svemu ipak vidljivo oklievanje, koje se za sad pokazuje kao nekakov zajednički nazivnik svih njihovih aktivnosti i kao svojevrstna  osnovna podloga za održanje naših nada u po nas dobar izhod.
Ipak JNA se nakon Cavtata i Osojnika nije zaustavila, nego je postupno i oprezno krenula dalje. Na našemu sjeveru je stignula negdje oko Pobrežja, gdje je došlo do jedne tragične ali i čudne situacije. Jugo vojnici su uzpjeli uhititi tri pripadnika pričuvnoga sastava našega MUP-a. Zvjerski su hi pretukli, a nakon toga – pustili! Jadni ljudi su uzpjeli doći na područje pod našom kontrolom i nakon toga su prevezeni i smješteni u našu bolnicu. U težkomu su stanju.
Zločinački vojnici su se već posve približili Staroj Mokošici. Sad metci iz njihovih strojnica šaraju i po mokošićkomu brodogradilištu. Strojnička paljba se kombinira s paljbom iz minobacača. Desetak granata je palo i u samo sriedište Mokošice, a težkoj paljbi izloženi su i Komolac i Rožat.
Na istočnoj strani bojišta, jučer su obhodnje JNA krenule prema Platu, gdje sad izpituju kako osposobiti zarušenu cestu za prolaz tenkova i teretnjaka.
Igrom slučaja dolazak JNA do Plata koincidirao je s prekidom obskrbe Herceg Novoga s vodom, zbog kvara u sustavu napajanja u Platu.
Naši crnogorski neprijatelji odmah su se osjetili od nas silno ugroženima, pa su svoju JNA uporabili za slanje prietnje, kako će nas razoriti ako im ne vratimo vodu.
Koje je to licumjerje! Već više od dva tjedna oni su nama prekinuli obskrbu s električnom energijom i vodom. Pri tomu nisu samo zatvorili neke ventile ili izkopčali sklopke, nego su nam granatama uništili postrojenja na našemu području. U isto vrieme mi njima nismo zatvorili ventile, premda smo to mogli učiniti. Sad, kad je došlo do kvara, kojega su uostalom prouzročili oni sami, odnosno njihova JNA, bune se i dodatno nam priete.
Odgovorili smo im pristojno, objasnili kako je do automatskoga zatvaranja ventila došlo zbog nestanka istosmjernoga napona,  i kako smo spremni odkloniti kvar, ako oni prestanu pucati po Platu i Župi, jer je to preduvjet za dolazak naših radnika na mjesto kvara.
Ruku na srdce naš odgovor je bio takov ne zbog toga što smo izkreno zabrinuti za standard pučanstva u Herceg Novomu. Uostalom on i nije ugrožen, jer je napajanje vodom iz Plata Herceg Novomu samo jedna od opcija. A kad bi naši susjedi doista i osjetili što znači biti bez osnovnih dosega suvremene civilizacije – ne bi nam bilo krivo!
Naš odgovor je prije svega nastojanje uporabe svake prigode za dobivanje na vriemenu i traženja svake mogućnosti za  barem kakovo takovo zatišje. Ipak, poviest će nas zabilježiti kao ljude koji su davali vodu onima, koji su ih u isto vrieme spriečavali u obskrbi s vodom, što je nevjerojatan primjer kršćanskoga humanizma.
Samo pitanje je tko će pisati poviest! Ako je budu pisali ovi zlotvori, predhodno nas pobivši, možda će, sukladno dugogodišnjim komunističkim stereotipima, u poviesti napisati kako su se samo morali braniti jer smo im jadnima, mi onako na hrvatski način genocidni, zatvorili dotok vode!
Za snage koje nadiru s iztoka na redu je razvidno Župa dubrovačka, po kojoj se strašno puca, pa je sad tamo život postao još opasniji. A bio je i do sad silno opasan. A gdje, na području koje je pod našom kontrolom, nije tako? Pa i nenaseljeni otočić Olipa danas je bio izložen granatiranju s brodova JNA! Doduše u JNA su shvatili kako su naše dubrovačke snage taj otočić ipak naselile s nešto ljudi i oružja, u cilju lakšega održavanja noćne veze s gliserima prema Stonu.
Na užemu gradskomu području danas je bio dan znak za zračnu opasnost, što je za naše pučanstvo postalo neka vrsta navike.
A od jučer smo krenuli u stvaranje navike slanja apela po svietu. Iniciator je bila Kathleen Wilkes, koja se pojavila kao dobra vila. Profesorica je u Oxfordu i ovdje se zateknula držeći predavanja u dubrovačkomu medjusveučilištnomu sriedištu. U Obćinu ju je dovela tajnica Medjusveučilištnoga sriedišta Berta Dragičević.
Suhonjava englezka profesurica je iznimno požrtvovana, pametna, hrabra, skromna i simpatična. Razvidno smo joj dragi i ja i Pero Poljanić. Pogotovo Pero. Možda stoga, jer mu je bliža po godinama. Ili iz razloga , što je kat na kojemu je njegov ured puno sigurniji, a Pero se domišljato pobrinuo i za davanje Kathleen na razpolaganje jednoga računala, u kojega englezka profesorica može sama unositi svoje textove. Sve u svemu počela je provoditi vrieme u Perovoj blizini, a sa mnom, zbog nepostojanja jezične bariere, nastoji popričati kad god joj se za to ukaže prigoda.
Kathleen je jučer napisala apel predsjednicima europskih država i ministrima vanjskih poslova, a Pero i ja smo ga samo podpisali, da bi ih zatim dalekopisom preko satelita dostavili u Zagreb, odakle očekujemo  distribuciju po svietu.
Koliko je europskih državnika dobilo naše pismo nemamo ni nejasnu ideju. Nitko nam to nije dojavio. Ostaje nam nadati se i vjerovati. Apel je zasigurno mogao biti sadržajno dosta drugčiji. Na primjer kao razdoblje od početka napadaja trebalo je navezti 23 umjesto 15 dana.
Kathy je za  nadnevak početka agresije razvidno uzela dan napada na gradsko područje. To nije osobito čudno jer se za vrieme prvih napada na Vitaljinu u samomu Gradu živjelo još dosta opušteno, a mitraljiranje
Župe Dubrovačke je u to vrieme samo uzrokovalo nagli pad interesa za odlazak tamo i to je uglavnom bilo sve.
Prije nego sam podpisao pismo uočio sam i još neke  nepreciznosti, ali sam procienio kako bi svaki izpravak texta bio protuproduktivan. Uostalom i ranije je bilo riedko, a sad je za mene postao pravi luksuz, samo staviti svoj podpis izpod nečega što je smislio netko drugi.
Uz Pera i mene, koji smo se podpisali na prvoj stranici odmah izpod texta, na sliedećim stranicama su svoje podpise stavili predstavnici svih relevantnih ustanova i stranka, koje su nam pale na pamet.
Željeli smo naglasiti kako u sviet iz težko ugroženoga Dubrovnika apel šalju ne samo osobe kojima su demokratski izbori dali legitimitet i obvezu predstavljanja naroda, nego i baš sve druge ustanove, udruge i stranke, pa je na taj način faktički dubrovačko pučanstvo predstavljeno u cielosti, praktički sto posto.
Podpisali su se rektor Splitskoga sveučilišta Josip Lovrić, sama Kathleen Wilkes u ime Medjusveučilištnoga
Sriedišta, dubrovački biskup Želimir Puljić, imam Salkan Herić, Danko Atijas u ime židovske zajednice, direktor "Festivala" Tomo Vlahutin, tajnik "Matice Hrvatske" Vlaho Benković, Hrvoje Macan kao dopredsjednik Družtva prijatelja dubrovačke starine, predsjednik dubrovačke podružnice HVEP-a Adam Benović, predsjednik Lions kluba "Sveti Vlaho" Marojica Ucović, Fedja Šehović u ime dubrovačkoga ogranka PEN-a, predsjednici dubrovačkih ogranaka HKDS-a Antun Matić, HNS-a Željko Filičić, HSLS-a Ivica Šurković, SDSS-a Milorad Vukanović, udruge Albanaca u Hrvatskoj Pal Djekaj, HSP-a Mislav Carević, SDA-a Fehim Vukotić, HDZ-a Luka Korda i član predsjedničtva dubrovačkoga SDP-a Tomislav Milković.
Kontraverzan je podpis predsjednika dubrovačkoga ogranka Srbske Demokratske stranke Milorada Vukanovića, koji se sam ponudio i na taj način izazvao ne samo moje ugodno iznenadjenje. Prihvatili smo ga bez oklievanja. Kao kruh nam je trebao konsenzus svih  onih koji u ime gradjana Dubrovnika traže zaustavljanje agresije, pa smo lako pregrizli činjenicu što je uvrštenje Vukanovićeva podpisa značilo svojevrstni čin priznanja i legalizacije ogranka stranke koju smo do sad u obćini Dubrovnik držali ilegalnom, s obzirom na njezinu protuhrvatsku i terorističku bit. Praktički do jučer  neki od članova i simpatizera dubrovačkoga SDS-a bili su, što javno što tajno, čvrsto na strani onih koji nas sad napadaju. Neki od njih su doduše otišli k svojima, prije nego je počela agresija, ali ovi koji su ostali, sad se osjećaju jednako ugroženima kao i njihovi susjedi Hrvati. Granate ne mogu biti tako precizne pa ubijati Hrvate a izbjegavati Srbe. Sad smo svi ovdje izloženi golemoj pogibelji i svi bismo željeli zaustavljanje ovih ludjačkih napada na nas.
Vukanovićev podpis je izvanredno podcrtao cielu ideju apela o zajedničkoj nevolji u kojoj su se našle doslovce sve skupine dubrovačkoga pučanstva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeru ili političko opredjeljenje. U svietu bi se trebalo shvatiti kako ovo nije borba JNA protiv nekakove nametnute vlasti, već agresorski napadaj na cjelokupno mirno dubrovačko pučanstvo.
Kad je danas, umjesto zatišja, došlo do još veće eskalacije neprijateljstva sa strane JNA, Kathleen Wilkes je pripremila, kao logičan nastavak, još jedan apel.
Procienivši kako bi, zbog danoga znaka za zračnu opasnost, ponovno prikupljanje podpisa samo odgodilo slanje apela, podpisali smo ga samo Pero i ja i odmah ga zatim poslali u Zagreb. S istom do sad nepotvrdjenom nadom, kako će biti upućen na adrese europskih političkih moćnika.
Kathy Wilkes je blistala od sreće, što su njezina iniciative naišle na naše tako zdušno prihvaćanje. Na žalost, potvrda vriednosti apela ne ovisi o nama ovdje, nego o državnim poglavarima, koji bi ih trebali pročitati.
Objektivno gledajući, težko je očekivati kako će naši apeli doći u ruke svima kojima su upućeni. Čak i kad bi se u Zagrebu kod razašiljanja poruke naši potrudili najviše koliko mogu. Ljudi kojima su namienjeni naši apeli jednostavno su previsoko i predaleko. Ako naši vapaji dopru barem do nekih od njih, bit će to za nas veliki uzpjeh. A kakov  bi tek uzpjeh bio kad bi apeli prouzročili neki odgovor i neki pomak u našu korist. Bilo kakov, jer svaki bi nam je dobro došao.
Na današnjemu sastanku Kriznoga stožera nismo razgovarali o apelima nego o tomu što sami možemo učiniti, kako bismo život gradjana učinili što je moguće lakšim. Od početka djelovanja u ovakovomu ratnomu stanju uočile su se neke organizacijske nedosljednosti i preklapanja, što nije ni malo iznenadjujuće. Pogriešaka uviek ima i uviek će ih biti, jer je čovjek nesavršen. To nije problem, ali bi bilo tragično kad se uočene pogrieške ne bi nastojale izpraviti.
Danas smo odlučili izpraviti ono što se učinilo najžurnijim, a to su pitanja načina provedbe evakuacija, mobilizacije, te razpodjele vode.
Premda je to i do sad trebalo biti tako, našli smo pametnim donieti službenu odluku po kojoj je za poslove evakuacije mjerodavna Civilna zaštita, a redarstvo joj u tomu samo treba pomagati onoliko koliko to Civilna zaštita zatraži. Na taj način smo iz odlučivanja glede evakuacija izključili razne ustanove koje su se do sad znale umiešati i na taj način stvoriti potežkoće.
Svi koji su se do sad držali mjerodavnima glede poslova evakuacije od sad će se striktno trebati držati odluka koje donese Civilna zaštita, što ne znači kako i dalje, glede poslova evakuacije,  ne će biti dobro došle, a nekad i nuždno potrebite aktivnosti Medicinskoga centra, Narodne zaštite, Crvenoga križa... Ali samo pod jasnim vodstvom Civilne zaštite.
Dvojbe o mjerodavnosti su uviek nepoželjne i treba ih izbjegavati koliko god je to moguće. Pojavile su se i tamo gdje to nije bilo za očekivati – kod mobilizacije. Mobilizacije su se dosjetili i odlučiti je provoditi i Zbor Narodne Garde i Teritorialna obrana i Policijska uprava, a pravo i prirodno mjesto za provedbu tih aktivnosti je – Miljenkov Ured za obranu.
Kod razpodjele vode problem se nije pokazao u preklapanju mjerodavnosti nego naprotiv u neprikladnomu koncentriranju svih odluka na jedno mjesto – u “Vodovod“, koji je sigurno kvalificiran za kontrolu dotoka, održavanje vodovodne mreže i procjenu koliko se vode može trošiti bez ugrožavanja osnovnih zaliha, ali nije dostatno kvalificiran za procjenu komu je i gdje je voda najnuždnija. Kako bismo olakšali i optimirali odlučivanje na tomu izuzetno osjetljivomu području, “Vodovodu“ smo dodali Civilnu zaštitu.
Kao najbrži način provodjenja naših zaključaka procienili smo donošenje okružnice, koju sam podpisao i dao je poslati onima kojih se to tiče.
Miljenko Bratoš i Marin Krile su bili jako zadovoljni.
Miljenko je pročitao i svoj dopis Kriznomu stožeru, Zapoviedničtvu obrane, Policijskoj upravi i Službi za zaštitu ustavnoga poredka, u kojemu napominje kako su sve brojniji slučajevi izbjegavanja vojne obveze. Složili smo se kako je njegov dopis sam po sebi dostatan i Krizni stožer nema potrebe donositi nekakovu odluku koja bi bila preslika onoga što je Miljenko napisao.
Neposriedno prije sjednice, Miljenko mi je pokazao i nekoliko papira i rekao kako bi bilo dobro razpraviti o kontroli lieta u zračnoj luci.
Učinilo mi se na prvi pogled dosta nebitnim gubiti vrieme na razmišljanja o kontroli lieta u zračnoj luci u situaciji, kad zračna luka ne radi i, što je još gore, pod kontrolom je JNA.
Upitao sam Miljenka je li to baš tako žurno, a on mi je nevoljko priznao kako – nije.
Nakon završetka sjednice Miljenko me je zaustavio na izlazu iz viećnice, pokazao mi iste papire i rekao kako bi ipak bilo dobro kad bi mi objasnio o čemu se tu radi.
Vratili smo se u praznu viećnicu i sjeli.
-“Kontrolori lieta su osnovali svoj krizni stožer i podpisali su lojalnost Hrvatskoj,“ rekao mi je pružajući mi jedan papir.
Pogledao sam papir onako iz pristojnosti i kako bih odobrovoljio Miljenka. I dalje mi se razgovor o toj temi činio odvišnim. Poput razgovora, na primjer, o waterpolu.
Na papiru su bila nabrojena imena i prezimena zaposlenika dubrovačke kontrole lieta, a pored njih je bilo ostavljeno mjesto za podpis, kojim se izjavljuje lojalnost Hrvatskoj.
-“Što je ovo? Opet si organizirao podpise lojalnosti,“ upitao sam Miljenka.
-„Ne. Nisam imao s tim nikakove veze. Sami su se odlučili, podpisali su se i donieli mi ovaj primjerak za Krizni stožer. Inače su to poslali u Zagreb. Donio sam ovo tebi, jer je tebi i upućeno,“ odgovorio mi je. Lice mu se, na moju radost, konačno nakon puno vriemena raztegnulo u osmieh.
-“Nisu se baš izkazali s brojnosti u lojalnosti. Podpisalo ih se samo 17 od 48. Negdje oko trećine,“ rekao sam mu, predhodno na brzinu prebrojivši podpise.
-“To je nebitno. Bitno je nešto drugo. Zbog toga sam odmah odlučio osobno sastaviti dopis i podržati njihovu odluku,“ rekao mi je na to Miljenko, smiešeći se još izraženije.
Pružio mi je još dva lista papira. Prešao sam letimice preko texta i vidio kako je to doista podpora kontrolorima lieta uz spominjanje Atlasa, Albanije i profitabilnosti te vrste posla. Nije mi se dalo udubiti u sadržaj.
-“Dobro, reci onda  u čemu je kvaka,“ upitao sam ga.
-“Zar ne vidiš?“ Miljenko se čak počeo smijati.
Bio sam na trenutak zbunjen.
-“Vidim samo kako su neki ljudi, koji nam sad puno ne znače, podpisali izjavu lojalnosti Hrvatskoj. Mogli su to učiniti i prije. A ti si se razpisao o profitabilnosti kontrole leta. To je sve što vidim,“ odgovorio sam mu.
-“To što su oni učinili bi možda trebalo objaviti novinarima. Nisam siguran. Možda i ne treba. Ali ima tu jedna druga stvar koju ne vidiš. Ako su ovi podpisali, znači kako i ne stojimo tako loše kako izgleda.“
Počeo sam shvaćati na što misli, ali pustio sam ga neka nastavi.
-„Kontrola lieta je prava jugoslavenska služba. Tu su se zapošljavali pouzdani kadrovi. Ima tu puno veza s Beogradom. Po prirodi posla, ali i drugih. Vidiš li koliko je tu srbskih imena i prezimena! Ti ljudi bi trebali bolje od bilo koga drugoga znati u kojemu smjeru sve ovo ide i kako će se završiti...
-“A odlučili su se izjaviti lojalnost Hrvatskoj premda ih nitko nije vukao za jezik. Mogli su se jednostavno pritajiti. Znači procjenjuju kako ćemo mi ipak pobiediti“, upao sam mu u rieč.
-“Tako je. To mi je palo na pamet. Sad ti je jasno,“ uzviknuo je na to Miljenko izmamivši na taj način osmieh i na mojemu licu.
-“Mogao si mi to reći prije sastanka, pa smo doista i o ovomu mogli razpraviti,“ rekao sam mu.
-„Kad si me onako odpilio, pomislio sam kako je možda ipak bolje to ne stavljati na velika zvona. Neka se i neki drugi sami sjete. Točnije možemo procjenjivati ako stvari ne guramo, nego pustimo neka se same dogode,“ odgovorio mi je.
Zadržali smo se još neko vrieme u razgovoru, obojica netipično dobro razpoloženi. Spomenuo sam mu i podpis Milorada Vukanovića na jučerašnji apel. Složili smo se kako ga se može gledati na sličan način.
Premda u svemu ovomu za sigurno ima čisto ljudski poštenoga izražavanja naklonosti prema strani koja je pozitivna, Miljenkovi zaključci nisu bez podloge. Poglavito ako ih se gleda u kontextu oklievanja agresora.
Jugoslaveni su razvidno nesigurni. A i oni su ljudi. Barem neki od njih. To vriedi i za one koji se nalaze na našoj strani, kao i za one koji pucaju na nas.
Oklievanje agresora i podpisivanje lojalnosti Hrvatskoj od strane onih koji bi trebali biti dobro informirani o razvoju situacije, ako ništa drugo, a ono daju utemeljenu nadu. Nadu koja je uzpjela razpoložiti i Miljenka i mene. I to je i samo za sebe veliki dobitak.

Nastavak