Ultimatum JNA

Subota 12. listopada 1991.


Kad sam se probudio u rano jutro činilo mi se kako sam spavao dva dana. Otišao sam u  Gradsku luku i tamo našao kapetana Nadramiju i strojara Bega, koji su mi ponosno rekli kako je kvar odklonjen, INA im je dopremila gorivo i  “Diplomat” je spreman za put.  Bilo je još nešto vriemena do polazka, a europski promatrači se nisu bili pojavili. Pošao sam do kriznoga stožera vidjeti je li se nešto dogodilo tiekom noći.
Dočekala me je viest kako je oko 3 sata ujutro iz pravca Majkova na Šipan u predjelu Maslinica  palo desetak granata! Kako je to područje Šipana praktički nenaseljeno, nije bilo velike štete, izim pucanja stakala na jednoj kući Nitko nije povriedjen. Službujući su zbog toga procienili kako me nije potrebito buditi.
Upravo nakon što sam čuo tu priču iz Rožata je naš izvidnik javio, kako je po Komolcu s Golubovog kamena izpaljeno nekoliko rafala.
Za JNA su desetak granata i nekoliko rafala, po svemu sudeći svojevrstni načini naglašivanja primirja!
Dobro je što sam ovo saznao. Može se uporabiti u pregovorima, pomislio sam.
Kad sam se vratio na rivu ljudi u bielom već su se bili ukrcali. Ukrcali su se bili i Pero i Hrvoje. Svi skupa su stajali na krmi broda.
Pred brodom me dočekala Tereza Kesovija.
 -“Željko, molim te, i ja bih išla s vama u Cavtat! Pitala sam ove u bielom, ali mi oni ne daju. Pitala sam naše, a oni su me uputili na tebe.”
S Terezom sam se upoznao na čudan način  prošle godine. Dogodilo se to  prigodom povratka s mojega prvoga službenoga puta u Zagreb u svojstvu predsjednika Izvršnoga vieća. U dubrovačkoj zračnoj luci me je te večeri dočekao vozač Mato i ja sam upravo namieravao ući u samovoz, kad me je netko uhvatio za ruku.
- “Željko, pa ti mi se ne bi ni javio!”
Bila je to Tereza. Zagrlila me i poljubila kao starog poznanika, a ja sam ostao osupnut i bez rieči.
Igrom slučaja samo dva mjeseca prije, putujući iz Zagreba za Dubrovnik sjedao sam u zrakoplovu dva reda iza Tereze. Gotovo za cielo vrieme lieta, ona je stajala na nogama i razgovarala s nekim svojim poznanicima, na sjedalima iza nje, ali i s nekima koji su sjedali iza mene. Imao sam dojam kako cielomu zrakoplovu želi pokazati svoj zvjezdani status. Bila mi je tom prigodom čak simpatična ta njezina extrovertiranost.
Ljude s kojima je razgovarala nisam poznavao. Oni nisu poznavali mene. Ona me nije niti poznavala niti primjećivala.
A onda dva mjeseca nakon toga prepoznala me je u polumraku na parkiralištu u zračnoj luci.
Sad smo već po njezinom mišljenju dobri znanci, pa od mene zbog toga i ima pravo tražiti uslugu.
 -“Moram vidjeti što je s mojom kućom u Konavlima. Razgovarat ću s tim vojnicima. Oni me svi znaju. Pa ja sam nedavno po Crnoj Gori i Srbiji održavala humanitarne koncerte! Molim te, Željko. Ovo mi je silno važno,” govorila je  Tereza sva uzplahirena, pokušavajući mi s lica pročitati razpoloženje. Sigurno joj nije bilo težko zaključiti kako nisam sklon izići joj u susret. Doista nisam imao volje razmišljati o njezinim zamolbama. Htio sam čim prije ući u brod i doći do naših neprijatelja u nadi kako ćemo u današnjim pregovorima povećati uzpjeh jučerašnjeg dana.
Ostavio sam Terezu i prišao Tonku Karamanu, koji je pristojno stajao tri koraka dalje razvidno čekajući kad ću završiti razgovor s Terezom.
U trenutku sam zaustio prekoriti ga, što je prije tri dana bio dignuo buku oko čuvanja Umjetničke galerije i pri tomu prozivao obćinski Krizni stožer. Odustao sam. Bio je to samo kratki refleks. Doista nije bilo vrieme ni mjesto razpravljati o čuvarskim poslovima jedne kulturne ustanove, koja uostalom ima svoje zaposlene i oni bi je trebali čuvati.
Galerija je sad, kad ovdje nitko ne dolazi, čak manje ugrožena glede moguće pljačke, a od granata JNA je i tako ne može spasiti nikakova čuvarska služba.
-“Nojko je rekao kako bi i za njega samoga i za cielu obranu bilo preopasno kada bi on išao, pa se izpričava i šalje mene kao vojnoga predstavnika,” rekao mi je Karaman.
Pružio sam mu ruku i rekao:
-“Nojko je trebao doći. Mogli ste ići zajedno. To bi bilo bolje. Medjutim kad je već tako odlučio, valjda zna što radi. U redu, udji, idemo to obaviti.”
Mobilizirani upravitelj umjetničke galerije bi sad trebao biti mjerodavan pregovarati o vojnim stvarima s JNA! Valjda mu je Marinović dao neke naputke, pomislio sam.
-“Željko, molim te, molim te,” u tomu trenutku je ponovno zavapila Tereza, objektivno najveća pjevačka zviezda rodjena na dubrovačkom području.
Ne prielazim lako na “ti”, ali ovo su ratna vriemena.
-“Dobro, ukrcaj se, ali samo do Cavtata. Ne možeš poći s nama na pregovore. Pregovarački tim je dogovoren i ne može se mienjati,” rekao sam joj, a ona je sva sretna uzkočila u brod.
Ušao sam nakon nje i primietio kako su moje popuštanje europski promatrači dočekali dosta nenaklono. Vjerojatno su zaključili kako za ovo što nas čeka nije prikladno nikakovo popuštanje, pa radilo se i o pjevačkim zviezdama. Ili su držali, kako ovdje s nama baš pjevačima nije mjesto. Ili, što je dosta vjerojatno,  nisu nikad čuli za Terezu, niti su je slušali kako pjeva.
Cienim njezino pjevanje i to je prevladalo kad sam donosio odluku, a na taj način se ne bih smio ponašati, pomislio sam . Gotovo sam joj rekao neka izidje, ali sam u sebi zatomio taj poriv uvjeravajući se i tješeći kako odlazak Tereze u Cavtat ne može donieti ništa loše, kao što, ruku na srdce, nema nekoga smisla.
Čim je ušla u brod Tereza je prišla Peru Poljaniću i počela razgovarati s njim. Uobće me nije iznenadilo što su takodjer bili “na ti”. Samo ne znam od kad.
Naše izplovljivanje  iz Gradske luke pratilo je dosta znatiželjnika. Viesti se brzo prošire.
Još sinoć, kad smo se vraćali, bilo je okrenulo na jugo, ali to tada nije bilo za jahtu osobit problem jer su nas valovi samo gurali prema gradu, a i bili su manji. Sad su već bili poprilično povećali.
-“Jugo se uviek razvija polagano. Bitno je dokopati se Cavtata, a kad se budemo vraćali  valovi će nam biti u krmu,” rekao je Tonko Karaman meni i Hrvoju.
Premda svatko od nas, kao uostalom i svaki Dubrovčanin, dobro zna  kako se ponašaju jugo ili bura na ovomu području,  Tonko je ipak tu najkvalificiraniji, jer iz njegove Umjetničke galerije puca izvrstan pogled na more jugoistočno od Grada, pa se juga zasigurno nagledao daleko više nego mi.
U Cavtatu su nas na rivi dočekala  uplašena i zbunjena lica mještana. Odmah smo otišli u cavtatski krizni stožer.
Čekao nas je spreman jedan kombi. Europski promatrači su bili nestrpljivi krenuti, ali sam ipak uzpio povući brata Miljenka u stranu i upitati ga zna li nešto što bi mi moglo pomoći u pregovorima. Iznenadio me:
-“Jučer smo kontaktirali s JNA. Prošli smo magistralom od Zvekovice do Karasovića.“
-“Što je vama? Pa vi ste krenuli u pregovore u isto vrieme kad i mi. To nije dobro.“
Kroz glavu mi je prošla informacija koju sam dobio od Čića Obuljena, kako se Cavtatćani spremaju kontaktirati JNA, a evo to se obistinilo.
-„Nisu to bili pregovori. Tražili su od nas neka preuzmemo naše poginule. U obilazku s našim ljudima je s njihove strane bio i njihov patolog. Preuzeta su četiri mrtva, a ima ih ukupno dvanaest. Deset civila i dva gardista.“
-“Strašno. Nisam znao o toliko poginulih. Ipak, trebali ste se predhodno savjetovati s nama.“
-„Bila je to samo humanitarna misija. Zvekovica je strašno stradala. I imaš pravo. Bilo je tu i politike. JNA predlaže povratak izbjeglih ljudi njihovim kućama, pod njihovu vlast. O tomu je odbijen razgovor. Sve se zadržalo na preuzimanju poginulih.“
Europski promatrači su se za to vrieme ukrcali u kombi, a s njima i Poljanić, Macan i Karaman. Morao sam prekinuti razgovor i pridružiti im se.
Izišli smo iz Cavtata sporednim putom preko Oboda prema jadranskoj cesti. Uzput nam se, barjak Europske zajednice, kojega sam, sjedeći sa suprotne strane od vozača, pridržavao kroz otvoreni prozor kombija, zapetljao se za nekakovu žicu.
-“To je od izpaljene maljutke,“ objasnio je Tonko Karaman i na taj način dokazao kako se doista pored umjetnosti razumije i u vojničke poslove.
Morali smo se zaustaviti i izići, kako bismo oslobodili barjak i mogli nastaviti put.
Jadranska turistička cesta je bila sve samo ne turistička. Odmah uz cestu na razkrižju u Zvekovici prošli smo pored spaljenoga tenka JNA.
-“Dobro su ga sriedili,” uzkliknuo je Pero ne mogavši se suspregnuti. I sam sam osjetio uzhit, a sigurno je takov osjećaj zahvatio sve u kombiju, vjerojatno uključujući i europske promatrače, koji su se, očekivano, suspregnuli bilo što komentirati.
-“Dakle, oni su bili došli do Zvekovice i tu smo ih zveknuli pa su se povukli,” rekao je Hrvoje. Njegove rieči bile su ohrabrujuća protuteža strašnim prizorima razrušenih i spaljenih kuća.
U tomu trenutku smo ugledali nešto što je prekinulo razgovor i o uništenom tenku i oštećenim kućama. Pred nama je ciela Jadranska turistička cesta bila pokrivena košuljicama izpaljenih granata i strjeljiva  raznih kalibara. Zbiljno pokrivena. Naš vozač nije imao izbora. Morao je kotačima gaziti mjedene čahure, jer ih jednostavno nije mogao izbjeći.
Uskoro smo uočili i one koji su bili zaslužni za pokrivanje ceste s mjedi. Točno uz početak uzletišta bez nekoga reda je stajalo puno vojnika JNA koji su u rukama držali puške uperene prema nama. Neki su vojnici u maslinastim odorama i sa zviezdom petokrakom na kapi čak ciljali prema nama ležeći za strojnicama.
Zaustavili smo se s desne strane ceste izpred jedne kuće i izišli iz vozila.
Očekivali smo svoje jučerašnje domaćine s razarača, ali ih nje bilo. Dapače nije bilo nikoga tko bi nas dočekao i pozdravio. Jedan vojnik nam je rukom pokazao neka ga sliedimo.
Priešli smo za njim na drugu stranu ceste i prošli kroz probijeni otvor u a zaštitnoj ogradi, koja inače tu spriečava prilaz uzletištu. Unutar ograde podno podpornoga zida početka uzletišta nalazila se skupina civila. Odmah smo shvatili kako se radi o novinarima koji su se tu razvidno okupili očekujući nas.
Kad smo krenuli prema njima počeli su bljeskati fotoaparati, a dalekovidničke kamere su bile uključene i uperene u nas.
Scena je bila groteskna. Malena nenaoružana skupina ljudi, čiji svaki korak preko ciljnika prate brojni vojnici,  prilazi skupini znatiželjnih novinara.
Malo zatim smo se sa svih strana našli okruženi ljudima s fotoaparatima, kamerama i notesima u rukama koji su na taj način stali izmedju nas i vojničkih cievi. Po govoru i po oznakama na kamerama i mikrofonima bilo je jasno kako prevladavaju reporteri iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali čulo se i dosta glasova koji su govorili englezki.
Nitko od nas još nije praktički odgovorio ni rieči, kad je ciela novinarska skupina u trenutku zamukla i počela se razmicati  stvarajući koridor koji je počinjao od nas i bio usmjeren prema jugoistoku. Na kraju koridora ugledali smo kako se iz skupine vojnika, koja je stajala tridesetak metara dalje,  izdvojio i paradnim korakom prema nama  teatralno dolazi maleni pukovnik Milan Zec, s kojim sam nedavno razgovarao na Ponti Oštroj.
Pošli smo mu u susret. On je na to zastao razširivši noge poput vojskovodje i rekao glasno kako bi ga mogli čuti novinari koji su na trenutak bili ostali iza nas:
-“Izabran sam da vas obavestim da se pregovori odgadjaju za dvadeset četiri časa. Razlog je taj što su vaše snage u selu Ravno ubile dva naša vojnika!”
-“Ma o čemu vi to govorite. Mi ne znamo ništa o tomu. Uostalom Ravno ne samo da nije u našoj obćini nego se nalazi izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini. Kakove to veze ima s nama,” odgovorio mu je Pero pojačavši glas kako bi ga mogli čuti novinari koji su u medjuvriemenu stignuli u blizinu nas i Zeca.
-“ Ja sam samo izabran da vam prenesem poruku. Nemamo šta da razgovaramo. Evo vam,” rekao je na to Zec.
Izvadio je jednu kuvertu i dao  je Peru, koji mu je bio najbliži.
Ne sačekavši odgovor odmah zatim se okrenuo i otišao prema svojim vojnicima. Nekolicina novinara je potrčala za njim. Čuli smo kako im samo ponavlja ono što je već rekao.
Bilo je to za nas silno neočekivano i neugodno iznenadjenje. Stajali smo
bez rieči i gledali za Zecom. 
Europskim promatračima je trebalo nekoliko trenutaka za shvatiti o čemu se radi, a zatim su i oni potrčali za Zecom. Ponadali smo se kako će nešto učiniti, ali je ubrzo postalo jasno kako im je pokušaj bio uzaludan. Zec ih je jednostavno odbio i zavukao se medju svoje vojnike, te im, onako malen, nestao iz vida.
Ljudi u bielomu su trenutak stajali u neprilici a onda se poprilično pokunjeno uputili natrag prema nama.
Bila je to prava predstava arogantnosti i nepristojnosti jednoga častnika JNA!
I okupljeni novinari, ma koliko u većini bili pristrani i na njegovoj strani, stajali su u čudu gledajući prema skupini u kojoj je nestao Zec.
Pero, Hrvoje i ja uporabili smo tu zbunjenost i odmaknuli smo se nekoliko koraka u stranu. Pero mi je dao kuvertu. Otvorio sam je dok je on vadio naočale.
Bio je to ultimatumu 8 točaka s podpisom admirala Jokića!
Uglavnom JNA je od našeg jučerašnjeg susreta, unatoč obećanja o nastavku pregovora u cilju učvrstitbe primirja, odlučila uzpostaviti mir kroz našu predaju, odnosno predaju svih naših oružanih postrojba i  - obćinskoga kriznoga stožera Jedino bi dopustili obstanak diela našega redarstva. Drugim riečima, spremni su prestati pucati, ako se mi prestanemo braniti, predamo se i pustimo ih ući u Dubrovnik!
-“Što pod predajom podrazumievaju? Znači li to kako nas žele pozatvarati”, rekao je Pero.
-“Ovo ćemo pročitati pozorno kad se vratimo u Grad. Sad je najbolje o sadržaju ovog ultimatuma ne govoriti ništa. Najbolje bi bilo spremiti ga i činiti se kako ga nismo dobili. Držimo se onoga što je rekao Zec a svi su čuli. Pregovori se odgadjaju za 24 sata i to je sve. Kakovoga smisla imaju pregovori, ako se predamo. Onda oni više ne bi imali s kim pregovarati,“ rekao sam
-“Tako je. Najbolje je da se činimo ludi i zaboravimo ga,” rekao je Hrvoje.
-“Predati se nema smisla, a ako ovo damo u  javnost, to bi samo pogoršalo situaciju, a vjerojatno stvorilo paniku ili podjele, “ dodao je Pero.
U tomu trenutku smo primietili kako su nam novinari, oporavivši se od iznenadjenja prišli na nekoliko koraka nastojeći proniknuti u naš razgovor.
Stavio sam ultimatum natrag u kuvertu i dao kuvertu Hrvoju rekavši mu da je dobro spremi.
Okrenuli smo se onda novinarima. Kad su već tu neka čuju našu stranu ciele priče.
U trenutku sam zažalio što nismo sa sobom poveli i nekoga od naših novinara. Jednostavno nismo očekivali ovakov razvoj dogodjaja. Jučer smo se dogovorili pregovarati, a ne stvarati show za novinare. JNA nas je jednostavno prievarila!
-“Govori se kako je bombardiran Grad. Ima li u tomu istine,” upitao je glasno jedan novinar, što je i za ostale razvidno bila izuzetno zanimljiva tema, jer su zamukli očekujući odgovor.
-"Na grad je palo preko deset tisuća granata", odgovorio je Pero Poljanić kao iz puške, uvjerljivo, poput čovjeka koji ih je sam brojio jednu po jednu.
Za mene i Pera je Grad  je područje izpod Srdja ali i područje Župe dubrovačke i Rieke dubrovačke, a novinari su pitanje i odgovor vrlo vjerojatno asocirali s poviestnom jezgrom unutar gradskih zidina.
Nakon toga je usliedio žamor pitanja, na koja smo davali odgovore i Pero i ja. Ubrzo su se strani novinari, uočivši kako im samo ja mogu davati odgovore na englezkom jeziku, okupili oko mene, što je prouzročilo automatsko okupljanje novinara s iztoka Jugoslavije oko Pera.
Oštrim riečima sam osudjivao agresiju JNA i opisivao strahote kojima je izloženo naše pučanstvo, nastojeći spomenuti sve što bi moglo zgroziti ili dirnuti publiku, kojoj se novinari budu obratili kroz svoja izvješća. Dok sam govorio, tu i tamo su do mene dopirale Perove rieči, koje su razvidno po svojemu sadržaju bile istovjetne mojima. 
Ako ništa drugo, umjesto nastavka pregovora, barem smo dobili dobru prigodu široko obznaniti detalje o patnjama Dubrovnika. Novinari iz svieta će to moći prenieti svjetskoj javnosti, a i jugoslavenski novinari će morati nešto reći, pokazati ili napisati. Ma koliko medju njima prevladavala mržnja prema Hrvatima, Dubrovnik je Dubrovnik i u njihovoj publici će sigurno biti onih koji se ne će ugodno osjećati zbog mogućnosti nestanka Dubrovnika pod kišom granata.
U jednomu trenutku prekinula nas je vika vojnika JNA koji su nas promatrali s vrha podpornoga zida uzletišta, jer je Tonku Karamanu, koji je u odori hrvatskoga vojnika stajao po strani, vjetar bacio kapu s glave. Iz vojničkih glasova je izbijala divlja mržnja.
Situacija je postajala sve opasnija. Bili smo okruženi sa slabo kontroliranom mržnjom, koja je svatkomu trenutku mogla pogubno explodirati.
Vrh JNA nije našao nuždnim poslati nekoliko častnika koji bi nas dočekali i  izpratili, jamčeći na taj način našu sigurnost. Umjesto toga bili smo izloženi uperenim puškama i strojnicama vojnika koji su nas gledali s mržnjom. Naša glavna zaštita su tako bili novinari od kojih su nas oni koji su došli s iztoka Jugoslavije vjerojatno  mrzjeli kao i vojnici, jedino što su u rukama umjesto oružja imali notese, kamere i fotoaparate.
Kao zadnja zaštitna bariera tu su stajali i naši andjeli čuvari obučeni u biele odore Europske zajednice. I oni su kao i mi shvatili složenost i opasnost situacije, pa smo kao po dogovoru, i dalje odgovarajući na pitanja novinara koji su nas pratili,  u jednom trenutku krenuli prema svojemu kombiju. Prije nego smo se ukrcali pristojno smo novinarima objasnili, kako nam je vrieme za povratak, jer se sutra opet imamo naći s predstavnicima JNA, zbog nastavka pregovora. Bilo nam je drago što su nas pratili do vozila.
Gazeći čahure metaka i granata spuštali smo se prema Zvekovici. Osvrnuvši se vidjeli smo kako nas vojnici JNA vriedno prate preko ciljnika svojih pušaka i strojnica. Odahnuli smo kad smo im nestali s vidika.
Vratili smo se u Cavtat i zaustavili izpred cavtatskoga kriznoga stožera.
- “Kako je bilo,“ upitao me je brat, kad smo izišli iz kombija.
-“Sutra ćemo nastaviti pregovore odgovorio sam glasno,” kako bi čuli i drugi članovi kriznoga stožera koji su stajali iza njega. Miljenko im je postao neka vrsta glasnogovornika.
-“Mi smo ovdje zaključili kako bi bilo dobro kada biste zajedno s europskim promatračima posjetili neka mjesta u Cavtatu, koja su stradala od granata  JNA,” rekao je na to.
Prenio sam njegov priedlog ljudima u bielom, a oni su se odmah složili. Dok su se ostali ukrcavali ponovno u kombi, povukao sam brata malo u stranu i rekao mu tiho:
 -“Situacija je gotovo beznadna za Cavtat. Ti si u velikoj opasnosti. Zato odmah podji doma i reci Maji  neka na brzinu uzme sa sobom ono najnuždnije i zajedno s djecom dodje na rivu do našega broda. Ja ću je ukrcati i odpeljati u Grad. Ti moraš kasnije sam naći načina.“
-“Učinit ću to što si rekao. A što se mene tiče, sve sam pripremio. Ja i jedan prijatelj spremili smo barku, a mogu i odplivati s ronilačkim odjelom. Ne brini za mene, samo ti odvedi Maju i djecu, a ja ću se lakše snaći kad ne moram misliti o njima. Ne će JNA tako lako ući. Ima nas ovdje dosta s oružjem Uostalom sad imam dvije puške. Onu moju lovačku i onaj kalachnikov što si mi ga poslao,” odgovorio mi je brat dosta razpoloženo i samopouzdano poput zapoviednika vojske koja razpolaže s tenkovima i zrakoplovima.
-“Pazi se. Ti ćeš biti prvi na udaru,” rekao sam mu i odmah zatim ušao u kombi.
Odvezli smo se do kraja cavtatske rive, gdje smo izišli i nastavili hodom uz brdo do mauzoleja obitelji Račić. Cavtatćanin koji nam je bio vodič pokazao nam je mjesta gdje su pale granate i oštećenja na grobovima.
Silazeći svratili smo u jednu kuću čiji je gornji kat bio razoren. Ukućani su djelovali dosta zbunjeno. Više su izražavali svoju sreću što nitko od njih nije stradao, nego što su se žalili zbog velike materialne štete.
Europski promatrači su marljivo fotografirali  i zapisivali.
Kad smo se vratili na rivu,  uočili smo kako je naš brod pun žena i djece. Bili su tu i Maja, Maro i Ivan. Medju žene i djecu se ugurao i cavtatski župnik.
Odmah smo se odvezali i krenuli. S krme sam pogledom prielazio preko ljudi koji su ostali na rivi gledajući za nama. Na njihovim licima je prevladavao izraz izgubljenosti. Spoznaja o tomu koliko je blizu ratni mehanizam JNA bila je po Cavtatu razširena i prije našega dolazka. Ljudi znaju kako izmedju njih i tih vojnika s petokrakama nema više ništa izim nade.
Marinović je već bio povukao naše snage prema Platu, pa je Cavtat praktički ostao bez ikakove obrane, odnosno samo s nekolicinom dragovoljaca okupljenih oko Kriznoga stožera. Jedino pregovori i iracionalni strah zadržavaju jugo soldatesku.
Objektivno je samo pitanje dana ili čak ura kad će JNA ući u Cavtat. A posve sam bezpomoćan, razmišljao sam gledajući prema rivi, koja je brzo ostajala iza nas.
Medju ljudima koji su tamo stajali nastojao sam, čim je moguće duže, razabrati bratov lik. Pitao sam se što će biti s njim? Prije nego sam ušao u brod ponovio mi je kako će  ostati do zadnjeg momenta, i tek ako svojim očima vidi kako JNA ulazi u Cavtat skočit će u more i zaplivati prema Platu. Učinit će to ako bude dan, a ako bude mrak onda će pokušati odploviti s barkom.Brat mi je izvrstan je plivač, ali ne radi se sad o plivačkomu natjecanju nego o borbi na život i smrt. Nije ni malo utješno to, što nije  jedini u opasnosti, jer zbog toga što mi je brat, on je sigurno posebice ugrožen.
Cielo vrieme dok smo plovili grozničavo sam razmišljao što nam je dalje činiti, kako se postaviti prema  ultimatumu, kako se dalje ponašati? Treba li uobće dalje pregovarati. Pregovarati moramo jer svako pregovaranje je u najmanju ruku kupovanje vriemena. Svietu, pa i Hrvatskoj treba vrieme za shvaćanje u kakovoj se pogibelji nalazi Grad, koji je dio hrvatske i svjetske kulturne baštine.
Svoja razmišljanja nisam imao mogućnosti  razmieniti niti s Perom, ni s Hrvojem. Brod je bio natrpan i bilo je nemoguće povjerljivo razgovarati.
Jugo je u medjuvriemenu bilo ojačalo, ali za “Diplomata” to doista nije predstavljalo osobit  problem, jer su nas valovi hvatali po krmi.  Medjutim u Gradsku luku nije bilo moguće uploviti. Previše je izložena jugu. Zbog toga smo morali nastaviti plovitbu prema  sigurnoj luci u  Gružu. Valjali smo se sve dok brod, prošavši izmedju Grebena i kopna, nije našao zaštitu Lapadske uvale. U Gružu se, prema očekivanju, jugo uobće nije osjećalo.
Dočekao me je vozač i rekao mi, kako su pred Obćinu stignuli neki naši naoružani vojnici u odorama i traže mene.
-“Ne izgledaju baš dobronamierno,” naglasio je Mato.
Njegovu priču čuo je Hrvoje, a vidjevši kako nisam reagirao rekao mi je:
-“Možda je bolje kad ti sad ne bi pošao tamo. Ja ću poći i vidjeti o čemu se radi, pa ću ti javiti. Ovo je ludo vrieme. Kad se nešto dogodi onda će biti kasno.“
Prihvatio sam Hrvojev oprez najviše stoga, jer sam se sjetio kako je to dobra prigoda za posjet obitelji. Nisam sinove i ženu vidio već nekoliko dana, premda su se prebacili kod Vilovića, kako bi mi bili bliže.
Inženjer Ivo i liečnica Magi su se sami toga sjetili, a njihov prijateljski poziv se činio umjestnim. Žena, a pogotovo djeca, su na Montovjerni, gdje stanujemo, počela bivati izložena provokacijama, zlobnim dobacivanjima, pa čak i prietnjama frustriranih ljudi koji u meni, a ne u JNA, vide uzrok svojih nevolja. U privatnoj kući naših prijatelja osjećaju se puno ugodnije, ako se ta rieč više uobće može uporabiti za bilo koga od stanovnika Dubrovnika. Kuća Vilovića se nalazi nekoliko stotina metara zapadno od Pila.
-“Dobro Hrvoje. Izkrcat ću se na Ilijinoj glavici i spustiti se do Vilovića vidjeti moje. Tamo bih mogao nešto pojesti, a zatim ću bez obzira na sve, doći u Obćinu. Moramo smisliti što nam je dalje činiti. Ti, molim te, nastavi s Matom preko Ploča i tamo izkrcaj Maju i djecu kod Majine majke, odgovorio sam mu.
Bratova žena Maja i njezino dvoje djece sam u Gružu bio ukrcao s nama.
S Ilijine Glavice sam brzo strčao ulicom do kuće Vilovićevih.
Ne samo moji Mariana, Marko i Antun, nego i Ivo i Magi i njihove kćerkice Fani i Ivana, i naravno tete Vice bili su neobično sretni kad su me ugledali. Munjevito se preda mnom na stolu stvorilo krcato hrane. Uzpio sam tako nešto pojesti, ali još više od toga mi je psiholožki vriedio taj petnaestak minuta dugi boravak medju svojima. Obuzelo me ugodno razpoloženje, koje se razvidno moglo vidjeti na mojemu licu, pa je prijatelj Ivo, koji me nije ništa izpitivao, vjerojatno na osnovu dojma o mojemu dobromu razpoloženju, nekoliko puta ponovio:
-“Govorim vam, Željko će nešto smisliti. On uviek nešto smisli.”
Na žalost nisam se mogao zadržati. Brzo sam se hodom spustio prema Pilama i preko Straduna došao do Obćine. U Perovu uredu sam zateknuo Hrvoja Macana.
-“Bili su tu doista neki ljudi s oružjem i tražili su tebe. Nisu nam željeli reći o čemu se radi. Kad su vidjeli kako te nema, otišli su,” rekao mi je Pero.
-“Ovako dalje više ne ide. Mi moramo nešto poduzeti. Kad su se oni odlučili poslati nam na pregovore Zeca i na taj način sniziti pregovaračku razinu sa svoje strane, mi bismo za sutra morali učiniti isto. Ni ja, ni ti, ne bismo smjeli otići. Moramo poslati nekoga drugoga. Ako ništa drugo moramo barem paziti na stil. Uostalom malo nam je drugoga preostalo,“ rekao sam, u trenutku zanemarivši daljnju razpravu o ljudima koji su me bili očekivali izpred Obćine.
-“Slažem se da vas dvojica ne biste  trebali ni smjeli ići. Ali ja mogu, ” rekao je skromno Hrvoje.
-“Dobro, ali ne možemo poslati samo Hrvoja i Tonka Karamana. Moramo poslati još nekoga, rekao je Pero Poljanić.
-“Kako bi bilo da priključimo Miljenka Bratoša. Miljenko i ja smo članovi Izvršnoga vieća. Možda bismo trebali dodati nekoga iz obćinske skupštine,” rekao je Hrvoje.
-“Ne bi bilo dobro slati Bratoša. On je prenagao,” uključio se Pero.
Nije mi bila draga ta Perova kvalifikacija, ali sam je progutao kako ne bih dolievao ulje na vatru nesnošljivosti izmedju Miljenka i Pera. Izim toga učinilo mi se, kako bi doista trebalo pronaći osobu koja bi  bila za JNA maximalno prihvatljiva.
-“A što mislite o Čiću Obuljenu. On je čovjek koji težko može doći u konflikt. S naše strane netko barem formalno treba nastaviti pregovore i pri tomu im ne dati povoda za prekid pregovora ili eskalaciju sukoba. Čićo mi se čini pravim riešenjem,” rekao sam.
-“Odlična ideja,” složio se odmah Pero. “Čiću bismo mogli dodati i Gjura Kolića. On je pravnik,” nastavio je.
-“Slažem se. Gjuro se uviek ponaša kao neka vrsta oporbe u skupštini.  Ako oni tamo imaju o nama informacije, čini mi se kako bi Čićo i Gjuro bili prave osobe koje ih ne će iritirati. A Hrvoje će biti tu kako bi kontrolirao situaciju. Trebamo ih čim prije nazvati i reći neka dodju ovdje,” rekao sam.
-“Možda je dobro što je Gjuru žena Srbkinja. Ako im to kaže ili ako to oni već znaju, to će sigurno biti odredjeno olakšanje u pregovorima,“ rekao je Hrvoje.
-“Ništa, evo ja ću odmah nazvati obojicu.,” rekao je Pero.
-“A što ćemo s ultimatumom. Hoćemo li im ga pokazati,” upitao je Hrvoje.
-“O tomu smo dobro zaključili već kad smo ga dobili. Najbolje je ne spominjati ga. JNA je glasno zatražila nastavak pregovora na istomu mjestu nakon odgode od 24 sata. Držat ćemo se toga i pretvarati kako nismo vidjeli ultimatum. To će ih možda smesti,” odgovorio sam.
-“Slažem se. Trebamo baš tako učiniti. Idem nazvati Čića i Gjura,“ rekao je Pero.
-“ U redu, a ja ću za to vrieme skočiti do mojega ureda. Nazvat ću Marinovića i reći mu neka pošalje ovamo Karamana ili nekoga drugoga koga on odredi,” odgovorio sam mu i krenuo prema vratima.
-“Stani. Palo mi je na pamet još nešto. Ni Čićo ni Gjuro, a ni Hrvoje nisu članovi HDZ-a. To je dobro jer im je HDZ poput crvene krpe. Ovo je doista sve zajedno dobra ideja,” rekao je Pero. Klimnuo sam glavom i izišao iz njegovog ureda.
Odmah po dolazku u svoj ured nazvao sam Nojka Marinovića.
-“Kako je bilo na pregovorima,” upitao me.
-“Sigurno vam je Tonko Karaman već nešto izpričao. Nastavljamo pregovore sutra na istomu mjestu. Možemo o tomu popričati kad dodjete na sastanak Kriznoga stožera. Hoćete li moći doći,“ upitao sam ga.
Odgovorio mi je potvrdno.
-“Nazvao sam vas jer biste nam odmah ponovno trebali poslati Tonka Karamana, zbog dogovora oko nastavka pregovora. Trebao bi doći ovamo čim prije. Ovaj put ne mislim kako biste vi trebali ići. Ne ćemo ići ni ja ni Pero. Ako Tonka ne  možete poslati, jer vam treba, pošaljite nekoga drugoga, molim vas.. Formiramo drugi pregovarački tim, a treba nam predstavnik naših oružanih snaga” rekao sam mu.
-“Dobro. Ne brinite. Odmah će netko doći,“ odgovorio mi je Marinović.
Svratio sam zatim do Kriznoga stožera. Tamo su me dočekale nepovoljne viesti. Ljudi koji su izbjegnuli s Osojnika i stignuli u Mokošicu i opisuju kako Jugoslaveni po njihovomu selu pale i pljačkaju. U primirju!
Iz Slanoga topničtvo JNA tuče prema Dolima i Stonu. U primirju!
U Slanomu je JNA zarobila Vinka Konjuha, Antuna Deda, Antu Kalinića, Vikija Rozića i Djerija Žilu. U primirju!
A s Golubova kamena rafalima tuku po Komolcu i Rožatu. U primirju!
I medju nama ima korova. Uhvaćeno je osam osoba u pljački trgovina. U vrieme dok je pučanstvo izloženo agresiji i pogibelji!
Iznenadio sam se kad sam saznao i za jednu dosta neobičnu stvar. U Konavoskim brdima u neprijateljskoj pozadini ostalo je pedesetak konavoskih boraca. Slabo su naoružani, ali im je prednost što dobro poznaju teren i znaju se skrivati. Javio je to izvjestni Kurajica, kojega se može pronaći u hotelu Argentina.
Tim ljudima se sad praktički ne može pomoći. Ali tako su odlučili. Možda čak nešto naprave kako bi se vojnici JNA barem osjećali neugodno.
Nakon pola sata Pero me je nazvao rekavši kako su stignuli Obuljen i Kolić. U njegovu uredu sam uz spomenutu dvojicu i Hrvoja zateknuo i Iva Šimunovića. Nojko Marinović ga je poslao umjesto Tonka Karamana.
Čićo i Gjuro su odmah prihvatili zadaću koju smo im dali. Izpričali smo im što se od njih očekuje, uputivši ih neka čim više rabe usluge europskih promatrača. Ne smiju preuzimati nikakove obveze koje bi mogle biti problematične, nego se uviek mogu izvlačiti, kako nisu auktorizirani za donošenje odluka, nego se prvo moraju vidjeti s nama.
Tko zna je li izpravna odluka o formiranju pregovaračkoga tima niže razine? Postoji vjerojatnost pogrieške, ali mogućnost kako je to pametan potez se čini većom. Zasigurno medju njima je Hrvoje Macan, u kojega imam neograničeno povjerenje i koji će znati procieniti idu li stvari u pravomu smjeru.
Nismo imali puno vriemena za razgovor jer je sliedio prošireni sastanak Kriznoga stožera, a uz mene su tamo trebali biti i Pero i Hrvoje.
U velikoj viećnici smo zatekli dosta svieta. Medju njima i Nojka Marinovića, koji me je zamolio za razmjenu nekoliko rieči prije početka sastanka.
Povukli smo se u stranu.
-“Dobro je što ste odlučili poslati druge na pregovore. Ne smijemo nigdje popuštati. A ja ne bih išao i kad biste vi išli. Previše je tu rizika za mene. Izim toga ne smijem ni u jednomu trenutku napustiti zapoviedanje s obranom,“ rekao mi je.
-“Zašto niste izabrali nekoga od vaših kolega bivših častnika JNA, poput Varenine,“ upitao sam ga.
-“Ako sam ne idem zbog rizika, onda to ljudski ne mogu zahtievati ni od njih. Izim toga oni su na najtežim zadatcima, koji se ne smiju prekidati. Izabrao sam Šimunovića jer djeluje nešto više vojnički.“ odgovorio mi je.
-“Primietio sam. Šimunovićeva vojna odjeća je bezpriekorno uredna i izglačana, obuća mu se sjaji, ima pozorno uredjenu frizuru i brkove. To bi moglo ostaviti dojam,“ rekao sam
-“Nisam razmišljao baš na takov način, ali to je točno. Dobro ste to primietili. Treba sve uzeti u obzir,“ rekao mi je nasmijavši se.
Nasmijao sam se i ja. Riedko to može učiniti bilo tko od nas ili bilo tko od stanovnika dubrovačke obćine. Svi smo u težkoj situaciji i Marinović, i ja, i Karaman, i Šimunović. Kad bi samo bilo više barem ovakovih sitnih prigoda za davanje oduška!
Tonka Karamana, koji se bavi s umjetnosti u vojnim aspektima pregovora zamienio je Ivo Šimunović, koji se bavi s turizmom! Je li turizam barem nešto bliže vojnim vještinama od umjetnosti? Vjerojatno ipak jest. Za turiste se često treba boriti! U ovomu trenutku bitka za turiste je za Šimunovića i za sve nas u podpunosti izgubljena. Sad se treba s oružjem boriti kako bi se stvorili preduvjeti za borbu za turiste. Tako razmišljaju i Ivo i puno dubrovačkih turističkih djelatnika. Srećom.
-“Drago mi je što smo se uzpjeli sastati u ovakovomu sastavu. Uz članove Kriznoga stožera ovdje medju nama vidim praktički sve osobe bitne život pučanstva obćine Dubrovnik, točnije ovoga diela obćine koje je još pod našom kontrolom. To naravno ne znači kako smo zaboravili trenutno okupirana područja. Sastali smo se kako bismo razmienili izkustva iz dosadanjega rada u ovim težkim okolnostima. Vjerujem kako smo dotaknuli dno, premda su crni oblaci, slikovito rečeno, još uviek iznad nas,“ započeo sam sjednicu Kriznoga stožera.
Dok sam govorio primietio sam kako dosta nazočnih gleda u smjeru Nojka Marinovića očekujući kad će on nešto reći. Bilo je to dosta prirodno. U Marinovićevim rukama je obrana, dakle životi svih nazočnih i njihovih obitelji, točnije obitelji koje se nisu sklonile na sigurno.
Moj osjećaj potvrdio je Vlaho Lečić, koji je prihvatio moj priedlog, ali i zahtievao dopunu u obliku osvrta na do sad doživljeno i učinjeno.
Kad sam odmah zatim dao rieč Marinoviću, na Lečićevu licu se vidjelo kako je u svojemu obćenitomu zahtjevu upravo na to mislio.
-“Gospodo. Protiv nas ovdje digla se sila kakovu poviest ne pamti. Protiv nas borbeno dejstvuje 4500 neprijateljskih vojnika iz titogradskoga, mostarskoga i užičkoga korpusa. Dočekali smo ih s jednim minobacačem i četiri mitraljeza. Ali sa svim tim što smo neravnopravni, svaki pedalj države koju smo im prepustili natopljen je krvlju. Neprijateljskoj pješadiji smo zadali udarce koje će pamtiti. Svi predstavnici obrane i prijatelji Dubrovnika dali su sve od sebe, da nam stigne oružje. Sada imamo situaciju da je deblokiran cieli Jadran osim dubrovačkoga područja. Samo da nam se sprieči dotur oružja. Već tri dana držimo u pripremi nekoliko stotina ljudi, a oružje nam je na 60 km udaljenosti i ne možemo do njega.“
Na te Marinovićeve rieči Pero Poljanić me značajno pogledao. Znao sam na što misli. Nojko ne bi trebao iznositi brojke i govoriti o našoj snagi odnosno slabosti pred ovoliko ljudi. Prisjetio sam se u trenutku one Nojkove predstave za europske promatrače. Srećom sad ih nije bilo tu. Možda je dobro što je Nojko malo sklon i pretjerivanju. Imali smo i imamo ipak puno više oružja. Samo jedan minobacač!
-“Očekujem od vas da ćete na svojim radnim zadatcima dati sve od sebe kako bi ih izvršili. Ne smije se dozvoliti da se boca plina prodaje po neprihvatljivo visokoj cieni, da jedna svieća košta 30 dinara. Ne smije se dozvoliti da ranjenik strada zato što nije bio zbrinut kako treba. Ja sam vojnik i sve drugo mi je strano, ali pozadina ima bitan utjecaj na front. Gospoda koja vode poslove Crvenoga križa, a i drugi zaduženi za sanaciju i zbrinjavanje nisu na vrieme reagirali,“ rekao je Marinović i zastao.
Stanku je  uporabio Pero Poljanić i rekao:
-“Svima je jasno kako sve što se govori u ovoj dvorani, treba tu i ostati.“
Pero je, to su sigurno svi shvatili, mislio na vojne podatke. Inače sastanak koji bi se završio samo na priči i čije posljedice ne bi imale nikakov utjecaj na sliedeće radnje i dogodjaje izvan dvorane u kojoj je održan, ne bi imao smisla.
Premda je prije toga izgledalo kako ima još toga za reći, nakon Perovih rieči Marinović je zašutio. Dobro je učinio. I iz razloga što se bezpotrebito počeo iznositi vojne podatke i zbog toga što se zanio i krenuo u područje demagogije, poput političara u predizborno vrieme. A ovo vrieme se zasigurno ne može takovim nazivati.
Marinovićeve rieči pokazale su koliko se on nalazi pod stresom. A neki oko njega tamo u Zapoviedničtvu obrane obterećuju ga s cienama boca plina i voštanica, što je za njega čist gubitak vriemena. On sigurno nema vriemena ići u trgovinu, pa to sam nije mogao uočiti. A nije to mogao saznati ni od svoje obitelji, jer mu nije tu. Izim toga smješten je u hotelu, pa se o plinu i sviećama ne mora brinuti..
Uključio sam se i zahvalio se Nojku i Peru na informacijama i sugestijama predloživši razpravu o obskrbi.
Mladen Falkoni je odmah uporabio prigodu i potužio se na neravnopravan položaj “Babina kuka“, koji je pun izbjeglica, a dosta drugih hotela nije otvoreno.
Falkoni bi s pravom želio podjelu tereta izbjeglica na sve hotelske tvrdke podjednako. Boji se kako “Dubrovkinjine“ zalihe hrane uzkoro ne će biti dostatne za prehranu prognanika.
Zatim se dosta očekivano javila Stanka Kodelli iz Crvenoga križa, izjavivši kako „se Crvenom križu neopravdano prigovara“, a Crveni križ djeluje na zavidnoj razini.
Rekao sam na to kako se nismo ovdje sastali u cilju prozivanja i hvaljenja nego kako bismo uporabili zajedničku snagu i pamet i našli riešenja za uočene probleme.
Podržao me je odmah Ivo Jurišić iz INA-e rekavši kako je sazivanje ovakova sastanka imalo puno smisla. Potužio se na  pojave davanja nekakovih čudnih potvrda za uzimanje goriva, iz čega dolazi do mogućnosti šverca. Predložio je uvodjenje striktne kontrole izdavanja goriva, i to bi trebalo činiti jedino uz suglasnost obćinskoga Kriznoga stožera. Pohvalio se kako plina ima dostatno, ali bi i tu trebalo postupiti preventivno restriktivno i naglasio kako bi trebalo početi za kuhanje rabiti drva, prije nego plin podpuno nestane.
Jurišić mi je dao ideju. Ljude poput njega treba i formalno snažnije vezati uz Krizni stožer. Dapače učiniti ga na neki način dielom Kriznoga stožera. Tako nešto sam uostalom već učinio na sjednici Kriznoga stožera prije tri dana kada sam predložio imenovanje inženjera Milana Novaka za koordinatora poslova u svezi s energijom. Prirodno bi tu ulogu trebao obnašati član Izvršnoga vieća Ivan Vukić, ali se pokazalo kako je on kao direktor TUP-a i čovjek koji tamo nadzire proizvodnju naših oružanih naprava – jednostavno preobterećen.
-“Nema se tu što puno razmišljati. Krizni stožer u svoj stalni prošireni sastav prihvaća gospodina Jurišića i imenuje ga glavnom i jedinom odgovornom osobom za procjenu prioriteta u distribuciji goriva. Njegove odluke u tomu smislu od sad će imati težinu odluka Kriznoga stožera. Slažete li se,“ rekao sam.
Priedlog su odmah prihvatili svi članovi Kriznoga stožera, pa smo mogli krenuti dalje.
Pero Hrtica iz Mjestne zajednice Gruž pokušao je  pokrenuti ocjenjivanje jesu li svi koji su se prijavili kao prognanici zaslužili takov status, držeći kako tu ima puno nepravilnosti.
Rekao sam mu kako je, unatoč opravdanosti njegove brige za pravilnost i pravednost na tomu području, težko pokretati preispitivanje statusa prognanika, jer bi to moglo dodatno pogoditi i povriediti ljude koji su do sad i onako strašno puno pretrpjeli. A iznimaka je ipak vjerojatno neznatan broj.
Lapadjani su pak zabrinuti zbog čak dvanaest tisuća prognanika koji su se sklonili na tomu području, što im dodatno otežava obskrbu, poglavito s vodom. Složili smo se kako solidarnost jest i treba biti iznad pojedinačnih interesa, pa i interesa stanovnika pojedinih gradskih četvrti.
Kako su u tomu sklopu bile spomenute mjestne zajednice, osjetio se pozvanim u razpravu uključiti voditelj odjela za obću upravu Ivo Golušić. S njemu svojstvenim biranim riečima više je formalno nego sadržajno, rabeći inače neuobičajene izraze poput „spontanizma“, i spominjući koji bi obćinski organi po zakonu u ratnim uvjetima trebali preuzeti odredjene poslove, uzpio impresionirati slušateljstvo, poglavito Pera Poljanića, što nije bilo težko zaključiti, jer su se Perove obrve znakovito izvijale za vrieme dok je Golušić govorio.
Odmah sam primienio „Jurišić“ formulu, rekavši kako Golušića i formalno priključujem Kriznom stožeru i zadužujem ga za procjenu zakonitosti  i ocjenjivanje tko je mjerodavan za obavljanje odredjenih poslova koji se pojavljuju, a nije im jednostavno odrediti izvršitelja.
Na red je zatim došao direktor „“Dubrovkinje“ Pavo Miloglav.
Dubrovkinja je daleko najveće dubrovačka trgovačka tvrdka i osnovna je poluga cjelokupne obskrbe. Miloglav je prije pet dana formirao svoj krizni stožer, koji je jedini mjerodavan za donošenje odluka o obskrbi. Kako ne bi došlo do nagloga pražnjenja skladišta i prodavaona, Dubrovkinjin krizni stožer procjenjuje svaki zahtjev za nabavu i donosi odluke. Prodaja je na taj način podpuno centralizirana, što bi u miru bilo krajnje nepraktično, a sad je izuzetno pametno.
Miloglav je iznio u biti ipak ohrabrujuće brojke o zalihama brašna, sladora, tjestenine, riže, mesa, krumpira i iztaknuo kako je 10 od 45 Dubrovkinjinih teretnjaka uništeno, pa predložio angažiranje vozila u vlastničtvu privatnih tvrdki, primienivši formulu Mladena Falkonija o pravednoj razpodjeli tereta kojega je nametnula agresija.
Pavo Miloglav se takodjer osjetio prozvanim slušajući rieči Nojka Marinovića na početku sastanka i rekao kako “Dubrovkinja“ nije povećala ciene ni za artikle koji su stignuli po novim višim cienama, a izim toga daje robu iz svojih skladišta svugdje gdje se za to ukaže potreba, ne tražeći pri tomu osiguranje plaćanja. Kao najnesigurnije glede naplate vidi pučke kuhinje, ali naglašuje kako to ne znači odustajanje Dubrovkinje od davanja hrane pučkim kuhinjama.
U sebi sam se složio s njegovom brigom, ali nisam ništa rekao. Pučke kuhinje sam pokrenuo u jednom razgovoru s Vlahom Lečićem i nakon toga više o tomu nisam razmišljao. Do danas. Sad ću morati naći vriemena i za to.
Unatoč dieljenju sudbine ostalih, glede obskrbe hranom i vodom, te nedostatku struje Mokošičani su kao najveći problem iztaknuli psihozu koja je stvorena medju pučanstvom ovog velikoga prigradskoga naselja. Većina bi ih se povukla u Grad izpod Srdja, ali ih u tomu spriečavaju dežurni JNA zločinci na Golubovu kamenu.
Na to se uključio Vlaho Lečić iztaknuvši primjer Rožata gdje nema psihoze unatoč neposriednoj blizini Golubova kamena, i gdje je sve savršeno organizirano. Parirao mu je Siniša Tkalec, na svoj simpatično euforičan način
-“Treba znati do kad se treba povlačiti prema Gradu! Jesu li naš prioritet mjestne zajednice ili ljudi koji se nalaze na prvim crtama obrane? Morali bismo razgovarati o povećanoj mogućnosti kriminala i opasnosti za gradjane, jer se velike količine oružja nalaze u privatnim rukama! Dubrovniku zbog slabih higienskih uvjeta prieti zaraza. Trebamo se odrediti prema svemu tomu,“ uzvikivao je.
Vidjelo se kako to ne radi iz nekih demagožkih pobuda, nego iz čiste zabrinutosti.
Tkalec je jedan od onih koji bi silno željeli nešto učiniti. Za tako nešto, kao zapoviednik odreda Narodne zaštite dobio je i formalnu mogućnost.
Od kad je novi ministar obrane Gojko Šušak prije tjedan dana izdao odgovarajuću zapovied, članovi Narodne zaštite imaju pravo i s oružjem braniti svoju domovinu. Na žalost sve se završilo na slovima na papiru, točnije na dalekopisu koji je stignuo iz Zagreba.
Prevedeno na naš dubrovački slučaj, Narodna zaštita s kojom upravlja Tkalec, sukladno zapoviedi se stavlja kao oružana postrojba na razpolaganje Marinovićevu Zapoviedničtvu obrane, a Nojko je sad obvezan članove narodne zaštite obskrbljivati s oružjem, kojega nema!
Ipak i ovaj papirnati potez ministra obrane, učinjen  nakon što smo već bili dobrano napadnuti i gotovo podpuno obkoljeni, postignuo je barem jedan učinak. Naoružane snage oko područnih kriznih stožera sad možemo uključiti u sustav Narodne zaštite i tako im dati vojni legitimitet, ako taj legitimitet ikoga ikad bude zanimao.
Tu mogućnost su prvi primienili Župljani, koji doista zaslužuju sve čestitke, jer su u ovako težkoj situaciji čak našli snage i za crtanje odgovarajuće sheme svojih obranbenih snaga.
Odgovorio sam Tkalecu  – složivši se s njim.
Prebacio sam se odmah zatim na vodu i struju i naglasio kako je povratak normalne obskrbe pučanstva s električnom energijom i s vodom jedan od bitnih, a ipak obećavajućih točaka u pregovorima s agresorima i kako je to prioritet koji su sebi postavili predstavnici Europske zajednice. Govorio sam o tomu kako bismo sastanak završili s nečim što je moglo zvučiti opravdano optimističkim.
Pridružio mi se Nojko Marinović predloživši traženje dolazka broda vodonosca, što bi još snažnije, i u Hrvatskoj i u svietu, podcrtalo ugroženost kojoj je izloženo dubrovačko pučanstvo, a s druge strane bi se moglo praktično uporabiti kod distribucije vode.
Miljenko Bratoš se nije javio za rieč tiekom cieloga sastanka.. Djelovao mi je nekako previše utučeno. Ne volim ga vidjeti takovog. Nadam se kako je to bilo samo privremeno stanje umora.
Uostalom ipak je ponovno sjeo za isti stol s Perom Poljanićem, a to je samo po sebi dobar znak i veliki napredak.

Nastavak