Učinkovita budnica

Utorak, 12. studenoga 1991.


Za šakicu ljudi, koji su uzgred budi rečeno udobno smješteni u zaštićenomu hotelu napajanom s električnom energijom iz vlastitoga agregata, koji imaju na razpolaganju biranu hranu i piće, te čiji životi zasigurno ne bi bili ugroženi ni kad bi JNA uzpjela ući u Grad, situacija je preopasna. Njihovi životi su dakle tisuće puta vriedniji od života hrvatskih ljudi, koji ovdje žive u užasno težkim uvjetima, izloženi svakodnevnom granatiranju, bez svietla, s ograničenim zalihama hrane i vode.
Od opasnosti se sklanjaju dobro plaćeni profesionalci, većinom vojne struke, a sudbini se prepuštaju starci, žene, djeca. Kakovo je to licumjerje! Koji je to nerazmjer ciene ljudskih života.
Za namieru definitivnoga odlazka europskih promatrača iz Dubrovnika saznao sam jučer od Gjura Kolića.
-“Ne će ih biti moguće zaustaviti, vjerujte mi. Ipak možda bismo im trebali nešto službeno napisati. Ja sam nešto pripremio. Ako želite to upotriebiti, bilo bi mi drago,“ rekao mi je Gjuro.
Zatražio sam neka mi nazovu promatrače u hotel Argentina. Javio se Mišo Mihočević, koji se počeo ponašati kao njihov tajnik. Potvrdio mi je Gjurove rieči.
Pogledao sam text, koji mi je Gjuro dao. Nije bio u mojemu stilu, ali u njemu nisam našao nešto s čim se ne bih mogao složiti.
-“Hvala vam na pomoći. Podpisat ću ovaj Vaš text ovakov kakov je i poslati ga. Uštedjeli ste mi uzrujavanje i borbu sa samim sobom, jer ovako nešto ne bih mogao napisati bez težkih misli o logici, ravnopravnosti i pravednosti,“ rekao sam Gjuru.
Dao sam tipkačici pretipkati text, a malo zatim sam pismopodpisao i dao ga poslati, sviestan kako ono nema gotovo nikakovu  mogućnost uzpjeha. Medjutim, ovo su trenutci kad nemam pravo izpustiti niti jednu slamku spasa.
JNA je nastavila pucati po nama, razvidno podpuno neosjetljiva na priedloge, koje mi je spomenuo Gregurić.
Jučer su pogodjeni brodovi u Gradskoj luki, utvrda svetoga Ivana, težko je stradao hotel Imperial, koji je zapaljen, pa su prognanici morali bježati iz njega. U hotelu Tirena na Babinu kuku bilo je sedam težko ranjenih. Hrabri vozači Libertasa unatoč tomu su nastavili voziti prema tomu hotelskomu, a sad prognaničkomu naselju, pa smo ih, nakon što je jedan od njih danas čistom srećom izbjegnuo pogodak granate, čak morali upozoriti neka prestanu s vožnjom dok traje granatiranje.
Danas su stradali i hotel Argentina i vila Šeherezada, a mine su padale na Stradun i pogodile su dosta kuća u Gradu. Medju njima  je i starački dom i klub pomoraca. Poput Svetoga Ivana, prirodno je najlakše granate podniela utvrda Bokar.
Uz ovakove susjede, ako se uzpiemo obraniti, trebalo bi ubuduće donieti propise o izgradnji svih novih kuća na način kako se grade utvrde, kako bismo na taj način sebi olakšali život kod nekoga njihova budućega napadaja. A u mirno doba, turisti bi imali mogućnosti, uz starinske razgledati i moderne utvrde. Sad, na žalost, ovakova razmišljanja o izgradnji i turistima samo na trenutak olakšavaju dušu, jer te teme izgledaju beznadno udaljene od zbiljnosti.
I stan na Montovjerni  i Peugeot su mi stradali. Zgrada u kojoj mi se nalazi stan pogodjena je puno puta. Fasada je oštećena, stakla na prozorima mojega i drugih stanova su slomljena, čak je i željezna odrina tarace izpred mojega stana izbušena na puno mjesta.  Inače oguglao sam već na nevolje i opasnosti, pa me oštećenje stana i samovoza, uobće nije uzrujalo. Ali  jučerašnja viest o tragediji mojih susjeda iz iste zgrade, me je ipak pokosila i trebalo mi je vriemena za doći k sebi.
Ivo Radić, Jovo Vasiljević i Dubravko Ševelj su u trenutku zatišja iz podruma na trenutak bili otišli u Radićev stan, po neke namirnice. Na njihovu stravičnu nesreću, u stan su ušli upravo  u trenutku, kad je doletjela minobacačka granata. Explozija ih je usmrtila svu trojicu.
Sve nas ovdje JNA je stavila na tu smrtonosnu lutrijsku listu. Najveću mogućnost izvlačenja smrti ili ranjavanja imaju ljudi na prvim crtama obrane, vrlo veliku i mi koji po prirodi svojega posla ne možemo biti vezani za skloništa., ali evo pokazuje se kako stradaju i oni koji su na prvi pogled bolje zaštićeni. U zakonu vjerojatnosti nema mjesta za osjećaje. Na lutriji znade dobiti veliki zgoditak čovjek koji je kupio samo jednu srećku u životu, a nikad ništa ne dobiti redoviti kupac desetaka srećaka.
Nakon one tragedije u Mokošici, ova negativna inačica lutrije je na žalost pogodila i moje dobre susjede.
Činjenica je kako je zgrada, u kojoj mi je stan, konstantno izložena napadima. A evo granatiran je  i samostan u kojega sam sklonio obitelj. Možda je sve to slučajnost, ali naši susjedi na Montovjerni imaju pravo zaključivati kako jače stradaju baš zbog nas. Sad to mogu zaključiti i drage častne sestre. Nisu to spomenule, ali čini se kako je doista došlo vrieme premještanja moje obitelji izvan područja ovog ruskoga ruleta. Tomu je za sad sklon jedino Antun, a Mariana i Marko ne bi željeli otići. Izgleda kako bi ipak trebalo poslušati instinkt najmadjega člana obitelji.
Admiral Letica  nije uzpio organizirati niti slanje spasonosnoga dalekopisa omiških i splitskih čelnika, kako bismo njihove vojnike uzpjeli ovdje zadržati, a kamo li pokrenuti protunapadaj sa zapada. Tako smo ostali i bez vriednih i hrabrih omiških boraca.
Ne znam tko je jučer bio Omišane uputio k meni. Možda Marinović. Zaboravio sam ga to upitati. Pojavili su se u Obćini i tražili razgovor sa mnom. Izpričao sam im razgovor s Leticom, prenio im njegov  zahtjev neka ostanu, te rekao kako očekujem dalekopis s kojim će čelnici njihove obćine  potvrditi svoje slaganje s Leticom, odnosno zatražit će njihov daljnji ostanak u Dubrovniku.
“Rieči Letice nam baš ništa ne znače. On nam ne može zapoviedati. Ako nam naši kažu neka ostanemo, ostat ćemo. Inače odlazimo ovoga trenutka i nitko nas ne će u tomu zaustaviti,” rekli su mi Omišani gotovo u glas.
Unatoč ultimativnim riečima  ponašali su se iznimno pristojno i djelovali jako simpatično.  Pred njima sam još jedan put pokušao dobiti predsjednika Izvršnoga vieća ili predsjednika Skupštine obćine Omiš. 
Uzalud. Činilo se kako su propali u zemlju. Nitko mi s druge strane žice nije znao, ili nije htio reći gdje su ti ljudi, ili pak kad bi se mogli pojaviti. Razgovarao sam s omiškim vojnicima gotovo uru vriemena odugovlačeći, pokušavajući stupiti u vezu s ljudima koje oni slušaju i nadajući se kako bi spasonosni dalekopis u medjuvriemenu ipak mogao stignuti.
Moji pokušaji su doživjeli podpuni neuzpjeh. Pitao sam se u sebi je li to možda dogovoreni scenarij Omišana. Promatrao sam lica tih ljudi i na njima tražio potvrdu svojih sumnji. Ostao sam  uvjeren u njihovu podpunu izkrenost. Došli su otvorena srdca s plemenitim namierama pomoći Dubrovčanima u obrani Grada, ali su u sebi zadržali sindrom parcijalne obrane hrvatskih krajeva. Svatko treba braniti svoj dom. Drže, i u pravu su, kako su pokazali daleko iznad prosječnu solidarnost s Dubrovnikom. Sad, kad nemaju nikakovih viesti iz Omiša, dužnost im je vratiti se tamo i uključiti se u obranu svojih vlastitih domova. Možda uzkoro tamo bude kao i ovdje.
Oprostili smo se na hodniku izpred mojega ureda čvrstim stiskom ruku. U njihovim očima vidio sam mješavinu respekta i tuge.
-“Ne bih se volio naći u vašoj koži. Vama je doista strašno težko”, rekao mi je jedan od njih Pogledi ostalih izražavali su slaganje sa svojim prijateljem.
Ipak jučerašnji dan sam uzpio završiti s nečim, koliko toliko obećavajućim. I to prije svega zahvaljujući Juri Buriću.
Jure se pojavio predvečer i izgledao krajnje izgubljeno i razočarano.
Mrmljao je nešto o tomu kako je on rekao i napisao što je imao reći i napisati, i kako je došlo vrieme spašavanja kako tko može. Pojavio se i  Pero. Jure nam je obojici počeo govoriti o izdaji Zagreba, o našoj žrtvovanosti i kako on ne će sebi dopustiti biti žrtvom.
- “Pajdo ja definitivno idem. Pridružit ću se svojoj obitelji i nikad se više u životu ne ću vratiti u Dubrovnik.”, zaključio je Jure na kraju svojega izljeva gorčine.
Pero je bio puno smireniji i gledao je Juru s izvjestnim čudjenjem.
U tomu trenutku mi je pala na pamet jedna zamisao.
-“Ne znam što si napisao, ali predpostavljam kako ima i smisla i težinu. Možda bismo mogli ti, Pero i ja onima u Zagrebu nešto napisati i zajednički podpisati. To bi moglo odjeknuti još jače. Što mislite,“ pogledao sam prema Peru i Juri.
-“Prika podpisat ću sve što može pomoći. Ali ne smije biti ništa uvijeno. Treba ih puknuti medju rogove s činjenicama. Mi smo ovdje u logoru, a pomoć ne dolazi. Ovako se dalje ne može i to treba glasno i jasno reći,“ javio se Jure. Glas mu je zvučio nešto razpoloženije, ako se ta rieč uobće može uporabiti.
-“Dobra ideja. Nemam ništa protiv,“ javio se Pero.
Popeli smo se kat više gdje se nalazilo moje računalo, i tako se svi sviestno lišili armirano betonske zaštite.
Explozije se nisu čule. Trenutno se JNA odmarala od granatiranja. S vriemenom smo steknuli osjećaj o tomu kad se treba skloniti, a kad se ima smisla riskirati.
U stvari taj osjećaj je podpuno iracionalan, inače ne bi bilo tragedija poput one u Mokošici i u mojoj zgradi na Montovjerni, ali čovjek uviek nadje psiholožku podlogu za svoje ponašanje. Svoj nezaštićeni ured inače uglavnom sad rabim sam, ali ipak nisu riedki slučajevi i kad se u njemu sastajem s ljudima. Kao u slučaju  dugačkoga razgovora s Omišanima.
Uključio sam računalo i počeo pisati.
Jure i Pero su sjeli iza mene i pozorno su pratili pojavu rečenica na zaslonu.
Inspiriran s Jurinim pesimizmom, uzpio sam postići upravo onaj nuždni dojam katastrofičnosti, koji inače sam ne bih mogao ostvariti. Tek tu i tamo, Pero i Jure bi me upozorili na neku pogriešku u pisanju ili bi pak dometnuli poneku svoju rieč.
Nakon što sam kroz deset točaka opisao stanje počeo sam unositi naša imena izpod texta.
-“Čekaj pajdo! Ovo nije gotovo. Moramo napisati još nešto,“ javio se u tomu trenutku Jure.
-“Samo reci, što smo propustili. Dodat ćemo,“ odgovorio sam mu.
-“Ne govorim o tomu što smo propustili. Dobro si sve ovo nabrojio. Ali mi im moramo reći kako zbog ovoga što smo naveli, njima više ne vjerujemo i morat ćemo se snalaziti sami. Moramo napisati nešto tako,“ uzviknuo je Jure.
-“Možda Jure ima pravo. Trebali bismo još nešto reći,“ javio se Pero.
-“Samo recite. Lako ćemo dopisati. Samo moramo ovo dovršiti i poslati. Slažem se kako trebamo na neki način zvučiti još oštrije. Samo kako,“ odgovorio sam.
Nakon toga smo počeli pretresati ideje.
-“Kad nam već ne dolaze u pomoć, neka se onda obrate Ujedinjenim narodima i za nas ovdje zatraže demilitarizaciju. Ne možemo se mi ovdje sami boriti za cielu Hrvatsku. Neka nam barem pomognu u zbrinjavanju ljudi. Ovdašnje žene, djeca i starci brane tamo nečiju nesposobnost. To nema smisla,“ rekao je u jednom trenutku Jure.
-„Slažem se. Neka nam pomognu barem odpeljati one koji nisu sposobni za borbu, a mi ćemo se onda ovdje ostati boriti do kraja,“ odgovorio sam mu.
-“Tako nekako bi to trebalo složiti,“ javio se Pero.
Okrenuo sam se tipkovnici, a Pero i Jure su zašutjeli očekujući što će se pojaviti na zaslonu.
Bili su zadovoljni. Uzpio sam sintetizirati ono o čemu smo prije toga razgovarali.
Ako već naša vlada ne može obraniti ove ostatke ostataka sriedištnjega i iztočnoga diela naše obćine, onda neka barem pokuša napade zaustaviti s lukavstvom i uz pomoć medjunarodne zajednice. Ili, što je pak vjerojatno lakše izvesti, neka se barem pokuša krenuti u evakuaciju nemoćnih. Na taj način bismo mogli još dobiti na vriemenu, a možda uzputno i dopremiti nešto naoružanja. Pa se svi mi preostali organizirati, razporediti i  dočekati zlotvore.
-“Trebali bismo vidjeti ima li još koja puška i za nas. Tako bih volio skinuti kojega od tih nitkova,“ rekao je Pero.
Jure i ja smo s prijateljskim smiehom popratili njegove rieči. Taj smieh nije značio porugu nego slaganje i spremnost na konačni obračun. Pa ma kako on završio.
Tiskao sam pismo, podpisali smo ga i odmah nakon toga sam ga preko dalekopisača poslao u Zagreb.
Dok sam slao pismo, razgovarali smo i komentirali to što upravo činimo.
Jure je rekao kako je pismo ipak puno blaže, nego je to on želio, ali se složio sa sadržajem baš iz razloga što smo neke stvari namierno prenaglasili.
Bolje je kazati kako više nemamo s čime prevoziti vodu, sad kad je to još ipak moguće, nego kad to doista ne bude moguće. Bolje je kazati kako obrana posve razbijena sad kad ipak još postoji, nego kad je više ne bude. Tada bi doista bilo prekasno. Meni, a posebice Peru pak odgovara to što je ostavljena naša podpuna povezanost s Vrhovničtvom, iako je, objektivno gledajući, s te strane odnos prema nama sveukupno iritantan.
Alternativna riešenja koja smo predložili težko su ostvariva, pa je ipak glavna njihova vriednost u tomu što zvuče ultimativno i mogu izazvati mobilizirajuće učinke  u Zagrebu.
I izazvali su. U stvari naše pismo u Zagrebu je djelovalo kao pjesma budnica.
Već sinoć me je nazvao dopredsjednik Vlade Mate Granić i rekao kako je predsjednik Tudjman zbog nas sazvao sastanak i njega, Granića zadužio neka odmah kontaktira generala Rašetu i dogovori prekid vatre u Dubrovniku.
Granić se s Rašetom uzpio sastati jutros. O tomu što su razgovarali izviestio je Vrhovno državno vieće koje je predsjednik Tudjman sazvao u podne. Tu su Graniću za daljnje pregovore dodani Dražen Budiša i Imra Agotić. Ta skupina se u tri ure popodne sastala s Rašetom i predložila mu još neke ustupke. Rašeta je priedlog prosliedio u Beograd jugoslavenskomu ministru obrane Veljku Kadijeviću.
Večeras u 10 ura Granić me je nazvao rekavši kako novo primirje stupa na snagu sutra u podne! Kao potvrda istinitosti njegovih rieči uru kasnije stignula mi je poruka od jugoslavenskoga generala Strugara. Želio bi sutra u Cavtatu obnoviti pregovore!
Vidjevši poruku, sjetio sam se Pera, Jure i našeg jučerašnjega zajedničkoga sastavljanja pisma, koje je sve ovo izazvalo. Pomislio sam kako bi bilo dobro prije odgovora zajedno s još nekim razčlaniti koji bi sadržaj poruke bio najbolji.
Izišao sam iz Kriznoga stožera, kojega smo nakon eksperimentiranja s njegovim smještajem konačno instalirali u prostoriji s druge strane hodnika na kojemu je Perov ured. Utvrda svetoga Ivana se za potrebe djelotvornoga rada pokazala previše udaljenom od Obćine, a sliedeća lokacija – ured u kazalištu u koji se iz obćine ulazi kroz skroviti prolaz – pokazala se neprikladnom.
Izpod Perovih vrata vidjelo se svjetlo.
Ušao sam i dočekalo me ugodno iznenadjenje. Ne samo što je Pero bio tu nego su s njim sjedali Gjuro Kolić, Nojko Marinović i Ivo Šimunović! Ukazala se prigoda za razgovor o poruki ne s jednim čovjekom nego s četvoricom.
Nastavak