Tužni exodus
Četvrtak, 14. studenoga 1991.
Nakon što sam preksinoć družtvu u Perovu uredu pokazao poruku generala Strugara i rekao kako bi po mojemu mišljenju trebalo jednostavno prihvatiti nastavak pregovora, ali i uporabiti prigodu i postaviti uvjet o predhodnomu prekidu vatre, pokajao sam se što sam uobće krenuo s tim načinom. Gjuro Kolić je odmah nazvao u Zagreb Hrvoja Kačića. Ne bi to bilo ništa loše, dapače svako pametno mišljenje je bilo dobro došlo, a Kačić je nesumnjivo pametan čovjek. Medjutim Kolićev i Kačićev razgovor se otegnuo u bezplodnu razmjenu misli.
Na Hrvoja Kačića Gjuro Kolić gleda kao na svojevrstnoga proroka. Kačićeve rieči i Kačićevo mišljenje za njega su jače od zakona. Posljedica je to činjenice što je snažni, ali ne osobito brzi Gjuro s Kačićem dugo godina igrao waterpolo u dubrovačkomu “Jugu”. Hrvoje je igrajući inteligentno bio kapetan Juga i Jugoslavenske reprezentacije, što nije, unatoč velikom htienju i zalaganju, uzpjelo Gjuru, koji se u igri oslanjao na snagu i naputke trenera ili svojega kapetana. Kačić je do dana današnjega ostao Gjurov kapetan!
Hrvoje Kačić je kroz vrieme uzpio na puno Dubrovčana ostaviti dojam o svojoj osobitoj vriednosti. To se poglavito odnosi na bivše i sadanje igrače i navijače Juga. Na, kako bi se to ovdje reklo, – Jugaše.
I Čićo Obuljen je Jugaš. Pero Poljanić nije toliko okupiran s waterpolom, ali je takodjer zadivljen s Kačićem i svrstao ga je u svojoj crno bieloj podjeli svieta na onu podpuno bielu stranu.
Mogao sam preksinoć ostaviti to družtvo, te poslati odgovor Strugaru. Ali to bi značilo izazvati konflikt s dragocjenim preostalim suradnicima.. Posebice bi bilo loše ulaziti u sukob s Marinovićem. Ne samo zbog toga jer je on zapoviednik obrane, nego i iz razloga što se pokazao izuzetno konstruktivnim u razgovoru.
Marinović pak iznimno respektira Iva Šimunovića i Gjura Kolića. To i nije čudno. Od njegova dolazka u Dubrovnik okružio se, ili bolje rečeno okružen je sa sebi sličnim ljudima, ljudima koji su u pravilu proizišli iz jugoslavenske komunističke nomenklature, a u takovom družtvu se prirodno osjeća najbolje.
Odlučio sam šutjeti i čekati neka se družtvo umori od bezkrajnoga Gjurova prienosa misli izmedju Dubrovnika i Zagreba, odnosno Zagreba i Dubrovnika.
Kad je na koncu sastav u svojemu dugotrajnom stvaralačkom zanosu sastavio podpuno isti text odgovora Strugaru, kakov sam ja već bio koncipirao i predložio na početku, na žalost nisam se uzpio suzdržati, nego sam glasno primietio tu činjenicu.
Bilo mi je odmah jasno, kako sam pogriešio.
U trenutku su se svi ustali govoreći kako je vrieme za odlazak na spavanje. Bilo je doduše prošlo dvije ure poslije pola noći, ali to nije mogao biti razlog za naglu pospanost.
Radilo se jednostavno o taštini, tomu golemomu protivniku razboritosti i priznavanja istine. Gjuru Koliću to nije bilo dostatno. U nedostatku bilo kakovih argumenata, iz čista mira je izrekao nekoliko poprilično uvriedljivih opazki na moj račun.
Kako sam se već u trenutku izricanja svoje primjedbe bio “ugrizao za jezik”, bez problema sam odtrpio Kolićeve rečenice. Čovjek je ozbiljan, radišan, ali krajnje dogmatičan. Pričati mu o bilo čemu, poglavito pokušavati ga uvjeriti u bilo što izvan njegovih okvira – uzaludan je trud. Jednostavno sam pričekao neka i on i Poljanić nestanu u noći.
Nije mi bilo prvi put ostati podpuno sam u obćinskoj zgradi. Odtipkao sam i poslao svoj odgovor generalu Strugaru. U njemu sam zatražio nazočnost europskih promatrača na pregovorima, te prekid vatre od 6 ura ujutro.
I Strugar razvidno nije spavao. Ili je pak netko drugi slao poruke u njegovo ime. Tek odgovorio mi je vrlo brzo, prije svitanja. Prihvatio je moj priedlog, ali nije dostatno explicitno potvrdio prekid vatre, pa sam mu o tomu poslao još jedan upit. Ubrzo je stignuo potvrdan odgovor.
U svitanje sam nazvao europske promatrače u hotel “Argentinu” i doživio svojevrstan šok. Rekli su mi kako nemaju odobrenje za odlazak na pregovore u Cavtat, te kako očekuju prestanak svoje misije u Dubrovniku! To me ipak nije bilo obezhrabrilo. Iz ure u uru sam iz nazivao i nastavio ih nagovarati na odlazak u Cavtat.
A onda je nešto nakon dvije ure popodne europskim promatračima u Splitu stignula poruka generala Strugara. Iz Splita su je prosliedili svojoj skupini u Dubrovniku, a oni su je poslali meni.
Poruka nije bila naslovljena na dubrovački krizni stožer vjerojatno iz razloga što se u njoj nas označiva kao ekstremiste i naziva nas se ustašama. To samo po sebi nije bilo ništa novo ni čudno, ali ipak bi bilo krajnje nelogično te iste „ekstremiste“ na ovaj način posriedno prozivati zbog nedolazka na pregovore i predlagati im termin za sliedeći dan.
Za delegaciju ambasadora Bongiolija.
Od 8h 13.11.91. JNA je prekinula vatru ali od tada već imamo dva lakše ranjena pripadnika JNA od strane ustaša. Bez obzira na to brodu Slavija dozvolili smo isplovljenje za Dubrovnik.
Razlog zadržavanja Slavije je taj što je ovaj brod već ranije u Dubrovnik prevezao veći broj naoružanih ekstremista radi pojačanja ustaških snaga u Dubrovniku, a ovaj put nismo mogli dozvoliti da se ponovi isto.
Delegaciju JNA za pregovore predvodi kapetan bojnog broda Božidar Celebić.
Naši predstavnici čekaju u Cavtatu na vašu misiju i predstavnike Kriznog štaba Dubrovnik radi pismene verifikacije dogovora o prekidu vatre.
Iznenađeni smo što oni na pregovore već nisu došli iako smo im još 12.11.91 garantovali bezbedno uplovljavanje u Cavtat.
General potpukovnik Pavle Strugar.
Koliko god to izgledalo absurdno, poruka generala Strugara mi je pomognula. Promatrači, koji su moje zamolbe do tada gladko odbijali, generalov poziv nisu se usudili odbiti, nego su ga odmah prihvatili. Preciznije rečeno, javili su mi kako pristaju otići na pregovore, ali su spremni to učiniti tek sutra ujutro, jer je dan poodmakao, a oni se ne žele vraćati po mraku.
U stvari to je bila samo pristojan način odbijanja. I oni i ja smo znali kako samo čekaju dolazak broda koji će ih odpeljati na sigurno.
Ipak hineći kako ne primjećujem podvalu poslao sam poruku Strugaru i predložio mu sastanak za 7 ura sutradan ujutro. Ubrzo sam dobio njegov pristanak.
Jedina promjena je što se pregovaračima JNA nije dalo započeti pregovore prije osam ura ujutro. Vjerojatno uživaju u jutarnjem spavanju. Nemaju oni puno posla pa su se uzlienili.
U stvari dobio sam natrag dvije poruke, jednu koju je podpisao general Strugar, a drugu koja je bila podpisana obćenito, što je bio još jedan, premda maleni, obećavajući dokaz, kako kod JNA nema neke velike sinkroniziranosti.
Promatračkoj misiji RC Split; Mario Bodioli.
Krizni štab Dubrovnik
Europska misija Dubrovnik.
Naša obećanja smo ispunili i brod Slaviju smo poslali u Dubrovnik. Vatru smo obustavili. Treba usmjeriti suprotnu stranu da ne vrši provokacije. Bilo bi dobro da se sastanak održi 14.11.91. u 8 sati u Cavtatu i potpiše izjava o prekidu vatre. Uspostavit ćemo napon od 220 V preko agregata. Molimo potvrditi spremnost za razgovore u navedeno vrijeme.
General potpukovnik Pavle Strugar.
Kriznom štabu Dubrovnik
Na znanje Evropskoj misiji Dubrovnik
Vaš posljednji telegram je uslijedio poslije telefona gospodina Bondiolia. Suglasni smo sa vašim prijedlogom da dođe do zajedničkog sastanka 14.11. 1991. u 8 sati, jer smo ovaj termin dali gospodinu Bondioliju u Splitu. Potvrdite prijem i suglasnost ovog termina.
Komanda operativne grupe
Odmah sam poslao još jedan pristanak na termin sastanka, a onda je usliedilo ono što sam očekivao, u sebi ipak zadržavajući nadu, kako mi se predvidjanja ne će ostvariti.
Iz hotela “Argentina” dobio sam informaciju kako su ljudi u bielomu, pokupivši sa sobom i satelitsku postaju i pri tomu podpuno “zaboravivši” pregovore, žurno napustili hotel i otišli na Slaviju, koja je u medjuvriemenu bila uplovila u Gruž, .
Nazvao sam Matu Granića. U dnu duše sam se nadao kako odlazak europskih promatrača ipak nije definitivan, odnosno kako se ta odluka može i promieniti.
Granić mi je potvrdio kako je šef promatrača Van Houten zapoviedio evakuaciju svojih ljudi iz Dubrovnika, te kako ni po koju cienu ne želi promieniti svoju odluku. Na moju upozorbu kako ovako i u pregovorima ostajemo bez posriednika i kako ćemo nakon odlazka promatrača biti prisiljeni pregovarati sami, što donosi dodatne komplikacije i povećava opasnost, Granić mi je odgovorio kako o tomu mora izviestiti predsjednika Vlade Gregurića.
Nazvao me je nakon vrlo kratkoga vriemena i rekao kako razvidno ostaje jedina mogućnost nastaviti pregovore bez posriednika. On i Gregurić su zaključili kako se ne izplati više niti pokušavati oko Van Houtena.
Nisam bio iznenadjen. Granić i družtvo u Zagrebu više se boje nazvati nekoga europskoga službenika nego što se mi ovdje bojimo agresorskih granata. U Zagrebu je taj Rašeta. Živi u hotelu i nitko ga ne dira. U Zagrebu se razmišlja drugčije nego ovdje. Tamo su pregovori kao takovi svojevrstan vrhunac napora i opasnosti, a ja u našoj borbi za opstanak na ovomu jadnomu dielu obćine koji nije okupiran i po kojemu neprestano padaju granate, na pregovore gledam kao na samo jedno od obranbenih orudja i s njima nisam impresioniran, nego mi se gade, jer je ta „suprotna strana“ jednostavno gadljiva.
Odlučio sam sam poći na Slaviju i vidjeti još jedan put, može li se nešto učiniti.
Promatrače sam zateknuo kako su se već fino smjestili u salonu čekajući odlazak sutra u jutro. Šef skupine danski major Hvalhof nije želio niti čuti za odlazak u Cavtat sutra, jer on je došao s brodom “povući svoje kolege iz zone ratne opasnosti“. Ipak, budući Slavija sutra radi kontrole broda od strane JNA treba putovati preko Zelenike u Boki Kotorskoj, predložio mi je neka pregovore s JNA pokušamo organizirati tamo.
Nisam imao izbora i prihvatio sam njegov priedlog. Ostalo je samo pitanje kako riešiti povratak naše pregovaračke škvadre. Predložio sam mu zaustavljanje Slavije blizu Dubrovnika i prekrcaj pregovarača u brod lučke kapetanije, a on je to odmah prihvatio.
Na moje ugodno iznenadjenje, Hvalhof je prihvatio i moj drugi priedlog. Spreman je na prazni trajekt ukrcati žene, djecu i ranjenike, toliko koliko ih može stati. S tim je malo ublažio licumjerje Europske zajednice koja veliki brod šalje kako bi evakuirala jednu skupinicu svojih ljudi, a u isto vrieme u očajnoj situaciji ostavlja desetke tisuća ljudi od kojih puno žena, djece, nemoćnih i starih.
U tomu trenutku sam odlučio na brod ukrcati obitelj i konačno olakšati život i ženi i djeci i sebi i susjedima i častnim sestrama. Takodjer sam donio odluku s brodom prema sigurnosti poslati i bratovu ženu Maju s dva njihova sinčića.
Uza sve ostalo i s moje strane nisam svima njima mogao posvetiti ni približno skrbi, koju inače u prosjeku uživaju druge žene i djeca, jer jednostavno za njih nisam imao vriemena.
Dapače vlastitu obitelj sam do sad nastojao ovdje zadržati i kako bih s vlastitim primjerom pokazao kako se treba ponašati. Nakon razgovora i dogovora s Hvalhofom, u trenutku sam riešio sve svoje dvojbe spoznavši kako se nikakova dokazivanja načela ne smiju prelamati preko ledja djece, pa radilo se i o mojim sinovima.
Ako mi se povjerenik vlade Jure Burić može čak hvaliti kako je vlastitu obitelj zbrinuo u Zagreb već prije mjesec i pol dana, na samomu početku napadaja JNA, ako je predsjednik Skupštine Pero Poljanić mogao poslati u Split ženu i odrasloga sina, ako dopredsjednik Skupštine Ćićo Obuljen može mirno spavati jer su mu punoljetni sin i kćer u Zagrebu, zašto bih ja žrtvovao svoju i bratovu dječicu? Koliko je samo Hrvoju Macanu lakše što mu je sin Krešo u Zagrebu! Žene i djeca ljudi koji zbog posla ne mogu skrbiti o svojim obiteljima, trebale bi biti evakuirane. Nojko Marinović je, podpuno pametno, odmah po dolazku u Dubrovnik, još prije napadaja, svoju obitelj sklonio na Korčulu.
Uz pomoć vozača Mata sam odmah u dvije vožnje prebacio i moju i bratovu obitelj na “Slaviju“. Smjestili smo ih u dvije malene kabine bez prozora u samom dnu broda. Kad sam nakon toga pokušao otići, žena i djeca su me zaustavili i predložili mi neka noć provedem s njima. Nisam imao argumenta odbiti ih. A nisam to ni želio. Prespavao sam noć s obitelji. U stvari Mariana, Marko i Antun su praktički probdjeli noć smjestivši se zajedno na jednu postelju i prepustivši meni drugu. Spavao sam čvrsto, jer je organizam nastojao naknaditi predhodnu neprospavanu noć.
Probudilo me lagano dodirivanje po ramenu.
Otvorivši oči ugledao sam Antuna, a iza njega Marka i Marianu, koji su me promatrali dirljivo brižno. Po dogovoru su me probudili u rano jutro.
Nakon spavanja u zagrijanomu prostoru prepustio sam se i već zaboravljenomu osjećaju umivanja i brijanja uz pomoć tople tekuće vode iz malenoga umivaonika u kabini. U zrcalu sam vidio kako tri drage glave tiho prate svaki moj pokret. Osjetio sam se preporodjenim zbog te kombinacije udobnosti i ljubavi kojima sam bio izložen.
Izuzetno svjež i odmoran izišao sam s broda. Bio je još podpuni mrak.
Pred brodom sam, na još jedno svoje zadovoljstvo, zateknuo Kreša Milasa s još nekoliko ljudi iz Civilne zaštite. Izim njih, uokolo nije bilo nikoga.
Upozorio sam Milasa kako bi mogla nastupiti velika stiska, čim se razdani.
Odmahnuo je rukom smiešeći se:
-“Sve je pod kontrolom Predsjedniče!”
Zatim je, primietivši kako nemam prievoza, rekao jednomu svojemu čovjeku neka me prebaci u Grad.
Još nije bilo 6 ura kad sam došao u Obćinu.
Ipak nisam došao prvi, jer su Pero Poljanić, Gjuro Kolić, Ćićo Obuljen i Ivo Šimunović već bili tamo. Razgovarali su o tomu što učiniti i kako se ponašati, sad kad su ostali bez pomoći europskih promatrača, i je li pametno i uobće moguće na pregovore otići umjesto njih. Razmišljali su o traženju intervencije u Zagrebu. Bili su tamo gdje sam ja bio dvanaest ura ranije. Shvatio sam to slušajući ih i pri tomu, sukladno dosadanjemu izkustvu, suzbijao u sebi nagon za trenutnim iznošenjem onoga što sam dogovorio s Hvalhofom.
Ali kad se Gjuro Kolić uhvatio brzoglasa i krenuo nazvati Hrvoja Kačića u Zagreb, odlučio sam intervenirati.
-“To što pokušavate težko ćete uzpjeti ostvariti. Promatrači se ne će predomisliti. Ali imamo drugu mogućnost. Bio sam jučer s njima i dogovorio sam odlazak na pregovore sa Slavijom u Zeleniku. Oni nas čekaju. Moramo završiti razgovor i poći tamo,“ rekao sam.
Moje rieči je dočekao muk, a Gjuro je počeo utipkivati brojeve u brzoglas.
-“Trebamo požuriti u Gruž, jer će inače Slavija izploviti bez ikoga od nas i prigoda za pregovore bit će nepovratno izgubljena. O detaljima našeg sinoćnjega razgovora nemam vam vriemena pričati. Idemo u Gruž. Uz put ću vam objasniti detalje,” nastavio sam uvjeren kako će me Pero, Čićo, Gjuro i Ivo sliediti bez razmišljanja. Situacija je bila takova i nije dopuštala nikakovo daljnje oklievanje.
Stajao sam gledajući prema njima očekujući njihov pokret i osupnut shvatio kako ih moje rieči uobće nisu dojmile.
-“Nemamo mi što raditi tamo na Slaviji. Oni su došli po svoje ljude i odlaze. Mi se ovdje moramo dogovoriti kako nastaviti pregovore u Cavtatu, čim se za to otvore mogućnosti,” odgovorio mi je Čićo.
U tomu trenutku je Gjuro Kolić sav sretan započeo preko brzoglasa razgovarati s Hrvojem Kačićem u Zagrebu. Ostali su se okrenuli prema Gjuru i pobožno stali osluškivati o čemu on to priča.
-“Jeste li vi gluhi. Slavija treba izploviti svaki trenutak. Razumiete li vi hrvatski?”, pokušao sam
prekinuti predstavu. Odgovor na moj povišeni ton bilo je Perovo prinošenje prsta ustima kao znak kako bih ja trebao zašutjeti jer bi Gjuro u miru mogao nastaviti svoj razgovor, a ostali bi ga mogli neometano pratiti. U trenutku mi se činilo kako sanjam.
To ne može biti istina. Ovo tamo su ozbiljni ljudi. Četiri ozbiljna čovjeka se ponašaju krajnje neozbiljno. Kad bi se radilo o tekliću trebali bi se prema njemu odnositi pristojnije nego se odnose prema meni. To se jednostavno ne može trpjeti.
Učinio sam zatim ono što bi svatko normalan na mojemu mjestu učinio. Izišao sam iz Perova ureda i ostavio čudnu škvadru okupljenu oko čudesnoga brzoglasa. Sišao sam niz stube odlučan otići sam u Gruž i odploviti na pregovore, pa što bude.
Izišao sam iz zgrade obćine nastojeći zatomiti gnjev. Udahnuo sam duboko zrak nekoliko puta.
Kačić je pametan čovjek. Prirodno je što ga njegovi poklonici nazivaju i traže njegove savjete. Medjutim, ti bezkrajni razgovori postali su krajnje protuproduktivni. Kako protumačiti sve ovo? Kačić je mudar, premda ne osobito odlučan, ali je daleko brži u zaključcima od škvadre koju sam ostavio tamo gore. Pero je inertan, Čićo krajnje neodlučan, Gjuru nedostaje dubina razmišljanja, a Ivo je sretan što je s njima, jer je na taj način nenadano dobio na vriednosti u svojim očima. To je težko promieniti. Možda sam trebao primieniti neku drugu taktiku.
Stajao sam i gledao uokolo. Nigdje nikoga. Vozač Mato je još spavao. Nisam znao gdje je parkirao obćinski samovoz, a osim toga kod sebe nisam imao ključ. Pred zgradom Obćine bio je parkiran samo jedan neugledni Renault 4. Zaključio sam kako je vjerojatno škvadra gore kod Pera stignula upravo s tom četvrtastom limenkom.
Grad je bio fantomski prazan. I u zgradi Obćine izim “trusta mozgova” u Perovu uredu, nije bilo žive duše.
Što mi je činiti? Što mogu učiniti pregovarajući podpuno sam. Oni iz JNA će, vidjevši me samoga, poglavito ako se ova škvadra gore u medjuvriemenu njima javi i potvrdi sastanak za sutra u Cavtatu, lako shvatiti, kako se više nemam ni na koga osloniti, kako ovdje medju nama vlada razdor, i to ih samo može motivirati u donošenju odluke o konačnomu osvajanju Grada. Pri tomu bi JNA mogla uporabiti prigodu i ubiti me ili uzaptiti, ali vjerojatnije je kako mi se ne bi ništa dogodilo, jer bih pregovarao uz nazočnost europskih promatrača. Medjutim, ima li smisla odkrivati karte. Definitivno je bolje na pregovore poći u pratnji ciele pregovaračke skupine. Ovo ovdje su odnosi medju nama i trebamo ih skrivati pod svaku cienu. Ako tamo odem sam, sve bi odjednom izišlo na vidjelo.
Razmišljajući tako spontano sam ušao natrag u zgradu i popeo se ponovno do Perova ureda. Škvadra je i dalje bila zabavljena razgovorom s Kačićem, koji je u njihovo ime obavljao Gjuro. Promienio sam taktiku. Ne govoreći ništa šutke sam sjeo u kut.
Vrieme je prolazilo, a predstava s brzoglasom je trajala i trajala. U sebi sam ključao ali nisam odustajao. Vjerujući kako Europski promatrači ne će izploviti bez mene, čekao sam kad će se četvorica umoriti od ponavljanja istih šupljogovornih rečenica.
Šutnja je oružje koje se puno puta pokazala učinkovitim. Dapače već se pokazalo učinkovitim upravo u ovomu okružju. Drugog oružja uostalom i nemam. Dakle ostaje mi samo šutjeti i trpjeti. Oni jednostavno moraju prestati u jednom trenutku, razmišljao sam prestavši slušati o čemu govore.
Nakon nekoga vriemena bilo je primjetno kako se skupina počela zamarati. Vjerojatno je i Kačić s one strane brzoglasne žice osjetio umor od ove rano jutarnje razprave.
U jednom trenutku je nastao muk.
-“Dakle, hoćemo li konačno krenuti u Gruž?”, upitao sam, na što su svi, izim Pera, ustali, polagano i bez komentara.
Ostavivši Pera samoga u njegovu uredu sišli smo zajedno niza stube. “Renault 4" je doista bio vozilo s kojim su bili stignuli Šimunović, Kolić i Obuljen. Mata još uviek nije bilo nigdje za vidjeti.
Vidjevši moju namieru ulazka u samovoz Obuljen i Kolić su me pokušavali nagovoriti neka ostanem u zgradi obćine.
-“Pero je gore ostao sam. Treba netko biti ovdje s njim,” nespretno mi je rekao Čićo.
-“Peru ne treba dadilja. Zna se on snaći. Uostalom ja mu nisam čuvar. Pojavit će se valjda njegov vozač ili tajnica pa će mu praviti družtvo, odgovorio sam mu i ušao u samovoz, dajući do znanja kako je svako daljnje njihovo nastojanje podpuno bezkoristno.
U sebi sam kuhao:
Pa oni razvidno izbjegavaju pojaviti se sa mnom u družtvu. Koja je to ljudska vrsta! E kad bi okolnosti bile drugčije! Okrenuo bi im ledja zauviek i nikad ih više ne bih pogledao. Sad se ne smijem obzirati. Situacija je preozbiljna. Bolje je ovako. U stvari ovo je veliki uzpjeh. Uzpievam gutati uvriede i nastaviti komunicirati hineći kako se nije ništa dogodilo. Ovo je sad već rutinski posao. Ne će me valjda ljudi poput Kolića uzpieti izbaciti iz takta. Nije to uzpio preksinoć, ne će uzpjeti ni danas. Je li on dvostruk agent? Težko. Nije tomu dorastao. Uostalom ako i jest, i dvostruki agenti se mogu dobro uporabiti. Dapače ponekad čak i izvrstno.
Stari klimavi Renault nas je polagano vozio prema Gružu. Razmišljanja o mojim suputnicima i njihovom ponašanju prema meni u trenutku je zamienila strepnja.
Je li Slavija još privezana za rivu? Samo neka bude? Moram uporabiti ovo što mi je na razpolaganju. I njih u Zagrebu i ove moje suputnike u “Renaultu 4".
- “Otišao sam jučer popodne za promatračima na Slaviju, kako bih ih odvratio od odlazka. Nisam to uzpio, ali sam uzpio dogovoriti pregovore u Zelenici,” rekao sam glasno prekinuvši neugodnu šutnju. U trenutku sam primietio kako je mojim suputnicima bilo drago što sam progovorio.
-“Pa zašto nam to nisi rekao,” odgovorio mi je Čićo blagonaklono me pogledavši.
-“Ne budi smiešan. Rekao sam. Niste me uobće željeli slušati! Pokušavao sam, a onda odlučio čekati dok se udobrovoljite, “ odgovorio sam mu.
Osjetio sam kako je svima neugodno. Odjednom su se bili oslobodili nekakove blokade, koju su malo prije sami sebi bili nametnuli.
- “Ako je Slavija još u Gružu, a nadam se kako jest, ništa nije izgubljeno. Ja se ne srdim. Nemam vriemena za srčbu. Bolje rečeno, nemam pravo na srčbu. Srčba je prevelik luksuz u ovim vriemenima,” nisam mogao odoljeti održati malo predavanje svojim suputnicima.
Nisu reagirali, prihvaćajući sa svojom šutnjom moje priekore. Daljnju neugodu prekinula je spoznaja kako je “Slavija” još privezana. Dok smo vozeći se po rivi prilazili brodu, u malenom Renaultu vladalo je ugodno prijateljsko ozračje.
Renault 4 smo morali parkirati podalje od “Slavije”, jer se oko broda bilo okupilo množtvo svieta. Jedva smo uzpjeli progurati se do ulaza, a zatim smo kroz pretrpane hodnike uzpjeli doći velikoga brodskoga salona.
Europski promatrači sjedali u za stolovima u družtvu s brodskim častnicima.
Čim me je ugledao major Hvalhof je ustao i pošao mi u susret, značajno pogledavajući na svoj ručni sat.
Predstavio sam mu Obuljena, Kolića i Šimunovića. Sjeli smo za stol i počeli razgovor. Šutke sam pustio Hvalhofa neka mojim suputnicima iz Renaulta 4 izpriča isto ono što sam im i ja bio predhodno rekao. Pogledao sam oko sebe. I ljudi u bielomu i brodski častnici opušteno su sjedali čekajući polazak.
Prišao sam prozoru salona i pogledao vani. Kroz staklo zamagljeno s kapljicama kiše, vidio sam kako ljudi naviru prema brodu i bore se za ulazak. Neki su se doslovce bacali prema brodu, nastojeći ući. Mornari podpomognuti s nekim našim domaćim ljudima pokušavali su napraviti red, ali razvidno u tomu nisu imali uzpjeha.
Samouvjerenost Kreša Milasa bila je neosnovana! On i njegovi aktivisti su bili jednostavno izgubljeni!
Ostavio sam družtvo u salonu i izišao.
Žene, djeca i stariji ljudi sjedali su po stubama i po rubovima hodnika. Dok sam se probijao prema zapoviedničkomu mostu, morao sam paziti kako ne bih netkoga nagazio.
Pogledao sam prema vani. Situacija je bila kritična. Ljudi su se pokušavali ubaciti na brod preko konopa. Vladala je neopisiva stiska i vika.
U trenutku mi je na pamet pao razgovor s Gregurićem o težkoćama, ako žene krenu množtveno napuštati Dubrovnik i kako sam s ukrcavanjem svoje obitelji vjerojatno sam dao prinos zbivanju onoga što sam želio izbjeći.
Ovakova situacija se lako može pretvoriti u katastrofu s ljudskim žrtvama. Nuždno je nešto poduzeti. Treba ljude oko broda i u brodu primiriti i spriečiti nesreću, razmišljao sam nastojeći zadržati smirenost.
Osvrtao sam se automatski oko sebe tražeći riešenje. Na to su mi se približila dvojica ljudi koje sam zateknuo na zapoviedničkomu mostu.
-“Dobro je što ste došli. Vidjeli ste kakova je situacija tamo dolje. To treba riešiti. Mi s broda nemamo za to snage. Vi ste ovdje vlast. Vas će možda poslušati. Ja sam brodski radiotelegrafist, a ovo je dežurni kormilar. Nas dvojica smo pokušavali reći ljudima tamo dolje kako je brod pretrpan i kako više nema mjesta, ali nas nitko ne sluša. Naši mornari su nemoćni,” rekao mi je jedan od njih. Upitao sam se odakle zna tko sam, ali sam zatomio znatiželju.
Izišao sam na otvoreni dio zapoviedničkoga mosta s lieve strane broda. Na licu sam osjetio sitne kapi kiše. Nagnuo sam se preko ograde i počeo vikati:
- “Ljudi, molim vas, odmaknite se od broda. Dopustite posadi neka napravi red. Inače može doći do nesreće. Bit će mjesta za sve, samo treba uzpostaviti red. Molim vas za razumievanje. Znam kako vam je. Ali vi jednostavno morate suradjivati. Trebamo svi skupa nastojati ovo sve obaviti na pravi način. Stanite, molim vas. Slušajte posadu broda.”
Na moju veliku sreću uočio sam kako su mi rieči pale na plodno tlo. Ljudi koji su se po cieloj duljini broda držali za oplatu ili za konope, bivajući u velikoj opasnosti od pada u more izmedju broda i rive, počeli su se odmicati. Vika i žamor su se počeli stišavati. U tomu trenutku uočio sam nekoliko naših vojnika u prikrivnim odorama. Vjerojatno su tu bili došli izpratiti svoje obitelji. Na moj poziv spremno su prišli u blizinu broda i postavili se kao bariera prema onima koji su do maloprije visjeli uz brod. Njima se odmah pridružilo i nekoliko civila, koji su mi povikali kako pripadaju civilnoj zaštiti, ali im je do sad bilo nemoguće praviti red.
Osjetio sam olakšanje. Ali ne za dugo. U blizini mjesta za ukrcaj vozila primietio sam stisku. Skupina ljudi je žučno razpravljala vičući i mašući rukama. Zamolio sam radiotelegrafista neka sazna o čemu se radi. On je odmah zatim s internim brzoglasom nazvao nekoga tamo na pramcu. Razgovarao je kratko i zatim se okrenuo prema meni:
-“Dolje u hangaru su bolestnici i ranjenici zajedno s medicinskim osobljem. Radi se o bolestnicima koje je nemoguće prenieti negdje drugdje. A sad bi tamo željeli ući sa svojim teretnjacima vozači koji su iz Splita dovezli pomoć. U stvari mjesta u hangaru su i rezervirana za njih. Oni su samo dovezli pomoć i sad bi se željeli vratiti, ali im liečnici ne dopuštaju, odnosno kažu kako za teretnjake nema mjesta. Naši mi takodjer kažu kako su bolestnici smješteni jako loše jer u hangaru nema odgovarajućih ležaja.”
-“Stvar je jednostavna. Neka teretnjaci ostanu ovdje. Zatvorite ulaz u hangar. Nema više ulaza ni za jedno vozilo. Bolestnicima i ranjenicima treba ostaviti prostora. Prenesite im kako sam to ja rekao,” odgovorio sam mu.
U trenutku sam pomislio kako bi bilo dobro poći dolje i sriediti sve izravno ali sam odmah odustao procienivši kako sam na ovaj način uz pomoć posade, sa zapoviedničkoga mjesta bitno učinkovitiji.
-“Kako bih mogao kontaktirati kopno,” upitao sam ljubaznoga brodskoga častnika.
-“Nema problema. Možemo vas spojiti s “Dubrovnik radiom, a oni mogu prosliediti vaše poruke kamo vi želite,” odgovorio mi je i odmah krenuo prema uredjaju s mikrofonom i slušalicama.
Za nekoliko sekundi dobio sam dežurnoga u Dubrovnik radiu.
-“Ovdje je Željko Šikić, predsjednik Izvršnoga vieća. Situacija oko broda Slavija u Gružu je izuzetno složena. Molim vas slušajte pozorno. U moje ime nazovite redarstvo i recite im neka pošalju odredjeni broj redarstvenika do Slavije, kako bi pomogli u održavanju reda. Takodjer recite njima, ili nazovite civilnu zaštitu, ili zapoviedničtvo obrane, ili Dubrovkinju. Treba na brzinu pronaći čim je više moguće madraca na koje bi se mogli smjestiti bolestnici. Možda je najjednostavnije poći u hotel Petka i tamo pronaći madrace. To je najbliže brodu,” rekao sam gledajući zgradu hotela Petka, koja se kroz kišom zamagljeno staklo nazirala dvjestotinjak metara od broda..
Dežurni u “Dubrovnik radiu” mi je potvrdio kako je sve dobro razumio i rekao kako se ne moram brinuti jer će on i njegove kolege odmah stupiti u akciju.
Završivši razgovor okrenuo sam se prema radiotelegrafistu koji je za vrieme mojega razgovora takodjer razgovarao s nekim preko internoga brodskoga brzoglasa.
-“Koliko “Slavija” može maximalno prevoziti putnika bez ugroze njezine nosivosti,” upitao sam ga.
Nasmiešili su se ni on i kormilar koji je stajao do njega:
-“Ne brinite. Slavija može bez problema prevesti i peterostruko više putnika nego je to deklarirano. Tu doista nema problema. Nego vozači teretnjaka se bune i traže nekakovu pismenu potvrdu. Inače ne žele ostaviti svoje teretnjake,” odgovorio mi je.
-“Ne moraju ih ostaviti. Neka ostanu s njima. Naći ćemo im smještaj,” odgovorio sam mu.
-“E, ali oni ne žele ostati,” rekao mi je..
-“Što im ja tu mogu. Ako žele ostati neka ostanu, ako ne žele neka putuju. Oni to mogu jer nisu iz Dubrovnika. Neka shvate kako su u prednosti pred mužkarcima koji žive ovdje i neka im ta prednost bude dostatna,“ odgovorio sam ne mogavši suspregnuti trpkost svojih rieči.
Vozači teretnjaka, kao uostalom i posada “Slavije” spadaju u skupinu mužkaraca koji bez problema odlaze iz Dubrovnika, dok mi ovdje, na svoju ruku, svojim sugradjanima mužkoga spola to zabranjujemo. Još jedan dokaz kako se Hrvatska brani lokalno a ne zajednički na razini ciele države. Pri tomu se ne smije biti nepravedan i prema vozačima i prema posadi “Slavije”. Oni su tu došli pomoći i barem se za neko vrieme dragovoljno izložiti opasnosti zajedno s nama.
U tomu trenutku su na zapoviedni most stignula četvorica ljudi. Predstavili su mi se kao vozači teretnjaka i rekli kako su došli u ime ostalih razgovarati sa mnom o situaciji oko odlazka teretnjaka iz Dubrovnika.
-“Teretnjaci ostaju u Dubrovniku do povoljnije prigode. Tu se nema što razgovarati,” rekao sam im poprilično oštro.
-“Možete li nam onda vi to podpisati.,” upitao me jedan od njih blago. Bilo je jasno kako su prekrižili svoje teretnjake i sad bi samo željeli otići. Ako pri tomu mogu sa sobom ponieti neko pismeno opravdanje tim bolje. Ako ne ništa.
-“Ako imate nešto što bih mogao podpisati, učinit ću to,” rekao sam im.
-“Ja ću vam pomoći nešto odtipkati,“ uključio se radiotelegrafist. Pošli su zajedno u kut zapoviedničkoga mosta.
Izišao sam opet na balkon mosta. Pred brodom su se upravo zaustavljala dva redarstvena samovoza. Kad su redarstvenici izišli vani, rukom sam im mahnuo neka pridju bliže. Isti znak sam dao i gardistima koji su stajali uz brod malo više prema krmi.
-“Dobro je što ste došli,” viknuo sam. Dogovorite se izmedju sebe kako ćete, zajedno s posadom, održavati red oko broda. Ima još nešto. Formirajte jednu skupinu i udjite u brod. Pregledajte ga od početka do kraja i izkrcajte svatkoga za vojsku sposobnoga mužkarca. Vjerojatno ih se do sad dosta prošvercalo,” nastavio sam.
Namierno sam vikao i glasnije nego je bilo nuždno. Želio sam mužkarce koji su stajali na rivi obezhrabriti u daljnjim pokušajima ulazka na brod.
Gardisti i redarstvenici su s razvidnim zadovoljstvom prihvatili moj zahtjev. Odmah je nekoliko njih ušlo u brod, koji više nije bio obsjednut s upadačima. Bilo je razvidno kako na rivi nema više žena i staraca koji bi se željeli ukrcati, a mužkarci su stajali bezvoljno i pogledima lutali po brodu. Većina njih je tu ipak bila samo pratnja ženskomu i dječjemu dielu svojih obitelji. Oni koji su namieravali poći sa svojim obiteljima, sad su se ohladili od te namiere.
Pomislio sam u tomu trenutku kako se nalazim u krajnje bizarnoj situaciji. Zauzeo sam zapoviednički most Slavije dok kapetan broda sjedi u salonu. Upravljam s ukrcajem, radom redarstva i Garde, zabranjujem odlazak teretnjaka. Sve onako spontano i bez nekoga legalnoga utemeljenja.
Opet se guraš i izlažeš, dok drugi stoje u zavjetrini, zamjerio sam sebi u jednom trenutku, ali sam odmah zaključio kako je to što sam uradio i radim jednostavno neizbježno i vrlo koristno. Uostalom već dugo vriemena uglavnom radim ono na što me situacija prisili, rekao sam u sebi odtresavši se na taj način suvišnih razmišljanja.
-“Evo mi smo pripremili nešto,” javili su mi se vozači teretnjaka prišavši mi zajedno sa svojim sponzorom radiotelegrafistom.
-“Uzeo sam komad papira, preletio po njemu pogledom, i naslonivši papir na pult podpisao ga bez razmišljanja.
-“Ne brinite za svoje teretnjake. Ima ih još dosta u Splitu i drugdje. Ovdje u Dubrovniku, ako bude nuždno, još ćemo ih i uporabiti. Uostalom, znate li koliko smo samo teretnjaka i vozila mi ovdje do sada uporabili izravno kao zaprjeke i barikade? Šalim se. Ne brinite. Vaši teretnjaci ne će doživjeti takovu sudbinu,“ rekao sam vozačima u trenutku se ugrizavši za jezik.
Ne smijem ih obezhrabrivati. Trebaju opet doći, pomislio sam.
-“Pozdravite vaše obitelji i prijatelje posebice one koji su sudjelovali u slanju pomoći Dubrovniku. Sretan vam put,” rekao sam im, a oni su, pruživši mi ruke na pozdrav, sretni i zadovoljni otišli s mosta.
-“Imate poziv”, povukao me za rukav kormilar.
Iz Dubrovnik radia su mi javljali kako JNA želi znati hoćemo li mi iz Dubrovnika doći na pregovore. Rekao sam im neka poruče JNA kako se ništa nije promienilo te na pregovore dolazi pregovaračka skupina na čelu s predsjednikom Izvršnoga vieća i Kriznoga stožera obćine Dubrovnik. U pregovorima će posriedovati promatrači Europske zajednice.
Nakon samo nekoliko minuta iz Dubrovnik radia su me ponovno nazvali i rekli mi kako je JNA primila poruku, te kako očekuju naš dolazak.
Nakon što sam završio razgovor moji domaćini na zapoviedničkomu mostu su me sretno izviestili kako su stignuli madraci za bolestnike i ranjenike u hangaru. Uputio sam im osmieh zahvalnosti osjetivši ugodno opuštanje. Stvari su bile podpuno pod kontrolom.
A tada su zajedno s kapetanom broda na most ušli Čićo Obuljen i Gjuro Kolić.
-“Dobro je što ste došli,” rekao sam im. “Kontaktirao sam s JNA preko Dubrovnik radia. Sve je u redu. Očekuju nas.”
Čićo i Gjuro su se čuvši moje rieči medjusobno pogledali i šutjeli nekoliko trenutaka. Zatim mi se Čićo obratio:
-“Željko ti ne bi smio ići. Oni te tamo ne očekuju. Ti nisi na listi pregovarača.”
Pogledao sam ga s izkrenim čudjenjem:
-“O čemu ti to govoriš Čićo. Pa ja sam dogovorio ovaj sastanak s JNA. Ja sam s njima kontaktirao. Oni dapače očekuju baš mene na čelu našega pregovaračkoga tima. To što govoriš jednostavno nema nikakovoga smisla. Ja sam s njima kontaktirao, a vi ste sjedali u salonu. Sad vi znate bolje od mene što je dogovoreno.”
U tomu trenutku se na mostu pojavio i Slobodan Lang.
-“Evo neka i Slobodan ide s nama. Što nas je više to ćemo biti jači, je li tako Slobodane,” upitao sam Langa.
-“Slažem se. Ja sam tu na vašemu razpolaganju,” odgovorio mi je Lang.
Lang je zajedno sa svojim vjernim pratiteljem Čulom, novinarom Prosolijem i fotografom Krpanom, hrabro ostao u Dubrovniku nakon odlazka “konvoja”. Stavio mi se na razpolaganje, a ja sam mu odmah predložio uključivanje u skupinu za informiranje. Bez pogovora je pristao obavljati tu zadaću, a kasnije bez primjedbi prihvatio i moje pismene naputke. Lang mi je djelovao ozbiljno i u njemu sam vidio jednu od riedkih olakšanja koja se ukazuju.
Olakšanje je trajalo kratko. Lang je do sad samo uporabio moje predstavljanje kao odskočnu dasku za osobnu promičbu, a moj brzoglas, kojega je pošta označila prioritetnim, pa je s njega puno lakše uzpostaviti vezu, Lang uvečer rabi za diktiranje sadržaja kolumne, koju je osigurao u Slobodnoj Dalmaciji, nakon štodan provede skupljajući i zapisujući dojmove.
To što se pokušava prikazati slobodnim strielcem, pojedincem, koji je došao spašavati dubrovačko pučanstvo bilo bi prihvatljivo, ali izgleda kako pri tomu nastoji provući kako su ljudi jednako ugroženi i od JNA i od hrvatskoga vodstva.
U svojim izstupima iztiče humanitarni aspekt implicirajući kako je svejedno koja je vlast, samo neka je pučanstvu dobro. U Juri Buriću je našao istomišljenika u distanciranju od predsjednika Tudjmana.
Još jedan moj promašaj.
Ipak, unatoč nastupima koji, blago rečeno, ne koriste stvaranju povoljnoga dojma o mojoj osobi, koristan je u svojoj hiperaktivnosti. Zbog toga sam odlučio prielaziti preko njegovih nedobronamiernosti i uporabiti ga tamo gdje bi mogao biti najkoristniji. Naša medjusobna komunikacija je tako ostala izuzetno kakvoćna, jednaka kao i kod našega prvoga susreta.
-“Dakle baš fino. Sa Slobodanom će nas na pregovorima biti pet. To je liepa brojka. Rezultat bi trebao biti za pet,” rekao sam razpoloženo, a Lang je prihvatio moju dosjetku sa smieškom.
Bilo je razvidno kako su se, s pojavom Langa, Čićo i Gjuro našli u još većoj neprilici.
-“Lang ne smije ići. On nije na listi pregovarača, i JNA bi to mogla upotriebiti kao dokaz naše nepouzdanosti, pa bi mogla napustiti pregovore, “ uzkočio je Gjuro.
Na Langu se vidjelo kako je iznenadjen s Gjurovim riečima.
-“Ne vidim zašto bi oni tamo bili protiv toga da na pregovorima bude i jedan humanitarac. Ako budem tamo to bi samo moglo olakšati situaciju,” rekao je.
-“Lista je lista. Vi ne znate koliko su oni tamo striktni i traže dlaku u jaju. Ja i Gjuro to znamo puno bolje. Izim toga oni sigurno ne će dobro gledati ako nas se puno pojavi na pregovorima,” umiešao se Čićo.
-“Tu se nema što razgovarati niti razmišljati. Ja sam ovo dogovorio. Oni očekuju mene na čelu pregovaračkoga tima, a koga ću dovezsti to nije njihova stvar. Hoće li nas biti tri, četiri ili pet ili šest, doista nije nikakov razlog za njihovu zabrinutost. Pa ne će se oni valjda uplašiti kad nas vide petoricu. Ili misliš kako će se odmah predati,” rekao sam, smijući se, a Lang mi se pridružio u smiehu.
Čićo i Gjuro su ostali ozbiljni, dapače još su se jače uozbiljili.
U tomu trenutku je na most ušao i major Hvalhof. Prišao mi je i rekao kako trebam konačno završiti ukrcaj.
-“Pa ja nisam kapetan broda. Tu sam se samo našao igrom slučaja. I pomažem koliko mogu,” odgovorio sam mu.
-“Nemojte biti skromni. Znam koliko ste puno učinili. Znam koliko vam je težko. Ali morate i mene shvatiti. Ja moram obaviti svoju zadaću, a vi ste osoba koja mi u tomu može sigurno najviše pomoći. Molim vas učinite sve kako bismo čim prije bili spremni za izplovljenje.“
Izišao sam opet na otvoreni dio zapoviednoga mosta i pogledao prema dolje. Situacija se doimala posve normalnom. Ljudi na rivi stajali su podalje od broda. Neki od njih su pogledima pretraživali brod nadajući se ugledati svoje najmilije, neki su se dovikivali s članovima obitelji ili prijateljima, neki su samo stajali i letargično gledali uokolo. Kiša je bila prestala.
Za mnom je izišao Čićo.
-“Ima jedan bitan razlog zbog kojega ti ne bi smio odploviti s ovim brodom,” rekao mi je razvidno se pri tomu nelagodno osjećajući.
-“O čemu se radi“, upitao sam ga i dalje gledajući uokolo i procjenjujući je li sve u redu.
-“Na brodu su ti žena i djeca..,” nastavio je Čićo oprezno.
-“Ne moraš mi to govoriti. Sam sam ih ukrcao. Nije to nikakova tajna. Ali što to ima veze. Poći ću na pregovore, a na povratku ćemo se zajedno izkrcati tu negdje u blizini. Dapače, dok budemo plovili, imat ću prigodu još malo biti s njima,” odgovorio sam mu.
-“Upravo u tomu i leži problem. I ljudi koji ovdje ostaju i oni koji su se ukrcali mislit će kako ti napuštaš Dubrovnik sa svojom obitelji. To bi moglo djelovati krajnje negativno na cjelokupno pučanstvo. Može nastati stampedo odlazka i užasna panika u Gradu, “ rekao mi je Čićo.
Pogledao sam ga i stajao neko vrieme bez rieči, shvaćajući kako Čićo donekle ima pravo.
-“Dakle ti si doista odlučio pronaći bilo kakov razlog , kako bi me eliminirao iz pregovora. Moram priznati kako ti ovaj zadnji argument ima težinu. Najbolje mi je onda poći dolje po svoju obitelj i izkrcati ih s broda.”
-“Na žalost čini mi se kako je za to prekasno. To bi nam odnielo još dosta vriemena. Dok dodješ do njih, dok im rečeš neka se spreme, dok se spreme, dok ih izvedeš, trebat će puno vriemena. A Hvalhof je krajnje nestrpljiv vidio si,” rekao mi je Čićo.
Premda sam znao kako svi njegovi argumenti počivaju jedino na traženju načina za spriečitbu moga odlazka u Zeleniku, morao sam u sebi priznati kao ima pravo. Izvesti sad obitelj s broda bila je nemoguća misija. Najteže bi bilo zamisliti kako bi mi žena i djeca reagirala kad bih im rekao kako moraju izići s broda. Imali bi pravo ljutiti se. Pa nisu oni figure na šahovskoj ploči u mojoj partiji šaha.
Ušli smo u zatvoreni dio mosta.
Tamo su čekali Lang i Kolić upitno nas gledajući. Odlučio sam obaviti konačni test.
-“Dobro, ostajem, ali neka barem Lang ide s vama,” rekao sam očekujući reakciju.
-“Nema problema, neka ide,” odgovorili su Gjuro i Čićo gotovo jednoglasno, ne mogavši prikriti svoje veselje.
-“Dakle tako. Sad se više ne pozivate na nekakove liste. Jasno mi je, podpuno jasno kako me želite izbjeći u svojemu družtvu. Da mi nema obitelji na brodu, izkrcao bih ja vas i pošao sam na pregovore. S vama mi doista nema smisla poduzimati bilo što zajedno. To se ne odnosi na tebe Slobodane,” rekao sam Langu i nastavio:
-“Ovako nemam izbora. Idite i neka vas voda nosi. Daj Bože pa nešto pametno dogovorite. Ja idem vani sretan što vas ne moram više gledati,“ rekao sam srdito.
U tomu trenutku nam je prišao Hvalhof. Premda nije razumio o čemu smo razgovarali, izraz njegova lica je odavao shvaćanje kako je izmedju nas došlo do nekakovoga sukoba. Zbog toga je promienio onaj svoj čvrsti stav i stajao nekako u nelagodi, očekujući od mene što ću mu reći.
-“Po mojoj procjeni sve je u redu. Medjutim ipak bolje je neka konačnu procjenu napravi kapetan. Ja vas napuštam. Neka vam je sa srećom,“ rekao sam mu, pružio mu ruku i odmah, ne čekajući njegov odgovor, krenuo prema izlazu s mosta.
Trebalo mi je neko vrieme za probijanje kroz zakrčene hodnike i stube.
Na rivi sam zateknuo direktora Uprave prihoda Miha Popovića, koji je onako krupan s crnom kožnom jaketom na sebi, vriedno unosio neke bilježke u svoj notes. Sad je mobiliziran u Službu za zaštitu ustavnoga poretka.
Zajedno smo promatrali kako redarstvenici, na veselje promatrača s rive, ni malo nježno izgurivaju jednoga nama poznatoga čovjeka, koji se pokušao igrati sliepoga putnika[1]. Jadnik je pokušavao glumiti nekakovu izgubljenost i ošamućenost u čemu su mu redarstvenici pomagali udarajući ga.
"Slavija" se brzo odvezala i zaplovila. Palube i prozori bili su načičkani siluetama koje mašu ljudima na obali. Bieli brod je brzo nestao iza Solituda.
S Mihom Popovićem polako sam se vozio do Boninova, gdje smo se zaustavili i pričekali dok se brod pojavi. Jugo je podignulo velike valove, karakteristične za ovaj dio naše obale nezaštićene s otocima. Bezpomoćno smo gledali kako Slavija s tisućama naših žena i djece posrće pod udarcima zapjenjenih valova. Ni vrieme nam nije bilo sklono. Barem se ono moglo smilovati ovomu exodusu. Pratili smo zabrinuto zamicanje broda iza Danča, pa smo se zatim olovnih misli i osjećaja uputili dalje prema Gradu.
U obćinskoj zgradi sam zateknuo Pera Poljanića.
Nisam mogao više izdržati.
-“Pero. Ti i tvoji prijatelji ste zlorabili moje povjerenje i moju dobrotu. Odtrpio sam nevjerojatno puno toga od Vas ovih dana. Sve sam to učinio samo kako ne bih naškodio obćemu dobru. Medjutim, dosta mi je. Više to ne ću tolerirati.,” rekao sam mu.
Pero me je gledao onim svojim prijateljskim pogledom. Uostalom njegov pogled prema meni nikad nisam osjećao neprijateljskim. Medjutim njegova djela i djela ljudi oko njega nisu uviek u skladu s tim pogledom.
-“Željko, ne srdi se,” rekao mi je “Imaš pravo. Sve ovo nije bilo ni malo fer prema tebi.”
U trenutku sam zaželio popustiti i preći preko svega. Pero je ipak bio tu, a trebao mi je netko s kim ću podieliti misli. Ipak nisam si mogao dopustiti nastaviti priču, hineći kako se nije ništa dogodilo. Srčba je bila jača.
Ponovio sam mu, kako sam krajnje razočaran s njegovim ponašanjem i ponašanjem ljudi oko njega, i otišao ne dajući mu prigodu za odgovor.
U predvečerje sam odjednom postao sviestan kako se general Strugar doista drži našega sporazuma. Cieli dan je vladalo primirje.
Točno kad sam to promislio pojavio se Nojko Marinović.
-“Večeras sa svojim štabom odlazim iz Dubrovnika. Došao sam se od Vas oprostiti. Dao sam nalog za povlačenje sa Srdja, iz Mokošice, iz Komolca i Belvederea,” rekao mi je brkati častnik.
Te me njegove rieči nisu osobito iznenadile. Naviknuo sam se kako je to dio njegove taktike. Gledao sam ga upitno i čekao što će zatražiti.
Marinović nije ovaj put zahtievao baš ništa. Ponašao se krajnje prijateljski, bratski. Sjedao je za stolom preko puta mene i tiho ponavljao kako je došlo vrieme za povlačenje i to je s njegove točke motrišta - jednostavno neizbježno.
Opet se dogadja isto. Položaji se napuštaju za vrieme primirja To je doista postalo nepisano pravilo, pomislio sam. Uzdržao sam se glasno to izreći. Umjesto toga pokušao sam odglumiti krajnju naivnost nagovarajući Marinovića neka ostane u Dubrovniku.
-“Trebamo biti optimisti. JNA je prestala s napadajima. Naši su na pregovorima u Zelenici. Lord Carrington danas s Kadijevićem pregovara o slanju snaga UN u Hrvatsku. Tu sam viest upravo primio. Dajte, nastavimo dalje zajedno,” govorio sam mu, a on me je gledao prijateljski, ali nije htio promieniti svoju odluku.
-“Ne želim dopustiti da me zarobe. Povući ću se na neobkoljeno slobodno područje i tamo organizirati odpor i daljnju borbu”, rekao mi je.
Osjećao sam kako je sviestan neuvjerljivosti svojih rieči.
-“Dobro, činite što hoćete. Ja vas uostalom doista u tomu ne mogu spriečiti. Kad bih to mogao odmah bi to i učinio. Ako želite čuti moje mišljenje, ono je u podpunoj suprotnosti s vašim. Vaš odlazak beznadno slabi našu poziciju. Situacija je krajnje težka, to je sigurno. Europski promatrači su otišli, otišlo je krcato svieta, pobjeglo je puno njih koji su trebali ostati. Medjutim ni vi ni ja jednostavno ne smiemo otići. Ali kao što sam vam rekao, nemam nikakovih sriedstava koje bih mogao uporabiti za promjenu vaše odluke. Na žalost. Izim ovih mojih rieči. Ipak promislite se još jedan put.”
Marinović me je pozorno slušao i nije se protivio mojim riečima. Šutio je. U jednom trenutku se samo ustao i pružio mi ruku.
-“Odluku sam donio i rekao vam je. Želim vam puno sreće. Laku noć”.
Izpratio sam ga do vrata hodnika i gledao za njim. Pitao sam se hoće li ovaj put biti dosljedan. Kako god postupio bit će dosljedan, šalio sam se trpko u sebi. Ako ode, postupit će onako kako mi je sad rekao, ako ne ode, postupit će sukladno svojemu dosadanjem ponašanju.
Uočio sam kako sam u zgradi obćine opet podpuno sam. Izišao sam iz zgrade. Preko mračnoga i podpuno pustoga Straduna otišao sam u samostan Sigurata gdje mi je na razpolaganju bila ostala soba u kojoj sam ovih dana, dok mi je obitelj bila tamo, ponekad dolazio na spavanje. Tamo mi je ostala i odjeća. Samo tamo sad nije bilo moje obitelji.
Jesu li ih maltretirali u Zelenici. Što se sve tamo sad dogadja. Slavija se još nalazi tamo. Kako su prošli naši ranjenici? Jesu li ih uzaptili?
U samostanu su me dočekale častne sestre okupljene oko voštanice. Osjetio sam olakšanje našavši ih budne. Dapače, poslužile su me s vrućom juhom.
Razpitivale su se za Marianu, Marka i Antuna. Izpričao sam im kako sam proveo pola dana na Slaviji ali ih nisam uzpio vidjeti. Jedino sam europskomu promatraču Ghidiu, koji ih pozna, rekao neka pripazi na njih, kad brod dodje u Zeleniku. Svetčano mi je to obećao.
Prije lieganja u postelju, prema već ustaljenom običaju, na noćni ormarić sam odložio samokres, koji mi je inače cielo vrieme za pojasom.
Upitao sam se je li to od noćas jedino oružje s kojim se brani Dubrovnik.