Nova pregovaračka taktika
Petak, 15. studenoga 1991.
Ustao sam se vrlo rano, po mraku otišao do Obćine i nazvao Zapoviedničtvo obrane. Javio mi se službujući i rekao kako je Nojko Marinović tu, ali mi se ne može odmah javiti. Zaključio sam kako je još u postelji, a službujući mi to nije želio reći na taj način. Rekao sam mu neka mi se Nojko javi kad bude mogao, prikrivajući radost koja me obuzela.
Nije otišao! Dosljedan je u svojoj nedosljednosti.
Nisam se imao vriemena veseliti. Nazvali su me iz Mokošice, točnije iz skloništa u kojemu su smješteni krizni stožer i civilna zaštita. Nije mi bila novost čuti kako je tamo situacija krajnje nepovoljna, očajna. Ljudi su se našli u stupici. Panično se me pitali što im je činiti.
Naše snage su se dakle doista povukle iz toga izdvojenoga prigradskoga naselja. U cieloj ovoj Marinovićevoj taktiki, povlačenje iz Mokošice i Komolca zvuči dosta logično. Te točke je doista težko braniti.
Dok sam slušao njihove panične upite u sebi sam se užasno lomio. Dosadanja odgoda riešenja ovog golemoga problema više nije bila moguće. Ljudima sam jednostavno trebao reći nešto konkretno.
Evakuacija bi mogla bi dovezsti do golemoga krvoprolića, jer JNA kao na dlanu ima cestu koja povezuje Mokošicu s Gradom. Ako im kažem neka ostanu, po ulazku JNA može doći do masakra, premlaćivanja, odvodjenja u logore. Ostanak pučanstva znači veću mogućnost očuvanja kuća i stanova, a odlazak, gotovo sigurnu pljačku, uništavanja i paleži, pomislio sam već po ne znam koji put.
U slučaju Cavtata od mene nije bilo ovako explicitno traženo riešenje . Tad sam takodjer razmišljao o evakuaciji ili ostanku. Prevagnuo je ostanak, i sudeći po informacijama, odluka je bila na mjestu. Cavtat je kao mjesto još uviek občuvan, a pučanstvo tamo živi u manjoj opasnosti po život, nego mi u Dubrovniku. Po njima sad više barem nitko ne puca. Po svemu sudeći oni koji su zajedno s mojim bratom zarobljeni i odvedeni u logor ipak su iznimke od pravila, ako se to uobće može uzeti kao utjeha.
Zašto cavtatsku formulu ne primieniti još jedan put. Pokazala se kao prevladavajuće dobra. Ipak je to najsigurnija odluka, zaključio sam i rekao:
-“Naš je stav kako pučanstvo nikako ne treba izlagati riziku koji nosi evakuacija. To naravno ne znači zabranu pojedinačnih odlazaka, ako se sa sigurnostne strane za to ukaže prigoda. Medjutim, množtvena evakuacije je težko izvediva, odnosno može rezultirati s izuzetno lošim posljedicama. Strpite se. Sve će biti u redu,” rekao sam Mokošićanima okupljenima oko brzoglasa.
Nisam im htio tumačiti detaljno sve moje razloge za donošenje preporuke o ostanku. Sve sam pokrio sa zamjenicom “naš”. Uporaba zamjenice “naš” umjesto “moj” izgleda ozbiljnije, promišljenije i snažnije. Uostalom nitko mi ne bi ni vjerovao kad bih mu rekao koliko je minimalna pomoć koja mi je na razpolaganju.
Težko se odtresti strepnje kako poziv na ostanak u tomu gradskomu naselju, koje je sad bez obrane, rezultira s ubojstvima i odvodjenjima u jugoslavenske zatvore. Ipak vjerojatnije je kako se JNA ne će odlučiti za ubojstva. Izim toga po zakonu vjerojatnosti medju dvadesetak posto stanovnika koji su tamo ostali, ipak bi trebali prevladavati oni koji se najmanje boje dolazka JNA, bilo iz razloga što su Srbi, ili pak jer imaju neke jače veze na jugoslavenskoj strani.
Epizoda s Mokošicom mi je dala ideju.
Ne smijem lamentirati zbog osamljenosti. Moram se na bilo koji način okružiti s drugim ljudima i izbjegavati situaciju kad svoje stavove i odluke moram neistinito umatati u zamjenicu “naš”. Moram odmah sazvati sjednicu Izvršnoga vieća i Kriznoga stožera.
Odluka mi je trenutno popravila razpoloženje. Osjetio sam kako mi se vraća optimizam.
Napustili su nas Europski promatrači, koji su predstavljali kakovu takovu zaštitu i izazivali barem maleni respekt kod zločinaca koji nas napadaju, ali to ne znači kako se borba za naš obstanak treba prekinuti. Moramo se pripremiti za nastavak bez njih. Treba promieniti taktiku. Prije svega u načinu daljnjih pregovora. Pregovori nam se ne smiju i nadalje zasnivati na prenemaganjima i bezkrajnim opisivanjima izraza lica pregovaračkih partnera. Moramo preuzeti iniciativu. Trebamo u daljnje pregovore krenuti s jasnijom strategijom. Pregovarači moraju svoja izvješća predavati Kriznomu stožeru i Izvršnomu vieću, a ne Peru ili meni. U tomu slučaju će morati promieniti svoje ponašanje.
A povrh svega, ako sazovem sjednicu, morati će se pojaviti i Marinović. Tako ću doći u prigodu razgovarati s njim i vidjeti što ga je odvratilo od naumao odlazku, a ne ću ga morati nazivati samo zbog toga, razmišljao sam i analizirao situaciju.
Nazvao sam lučku kapetaniju i Dubrovnik radio. Saznao sam kako je Slavija krenula iz Zelenike. Odmah sam nazvao Sriedište za obavješćivanje i rekao neka žurno prenesu članovima Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća pozive, jer će sjednica ova dva tiela započeti čim se skupi punomoćnost.
Zatim se pojavio čovjek, kojega se od ranije nisam mogao sjetiti, premda je po njegovom ponašanju izgledalo kako bih ga trebao poznavati.
Predstavio se sa “Djukić”.
-“Predsjedniče došao sam vas izviestiti o dvije jako važne stvari. Molim vas za nekoliko trenutaka vašega vriemena,” rekao mi je.
-“Recite mi o čemu se radi,” upitao sam ga.
-“Ja sam član HDZ-a i osjetio sam obvezu prenieti vam jednu informaciju. I dobru i lošu u isto vrieme,” započeo je.
-“Samo nastavite,” rekao sam mu.
-“Zapoviedničtvo obrane je povuklo ljude sa Srdja. To je naravno jako loše. Medjutim, dobro je što svi nisu poslušali zapovied. Skupina Sinjana je ostala tamo gore, a pridružili su im se i redarstvenik Ante Vulić i još jedan njegov prijatelj. Srdj nije prazan, premda se to praktički bilo dogodilo,“ rekao mi je čovjek razvidno uzrujan.
-“Jeste li sigurni u ovo što govorite,” upitao sam ga.
-“Sto posto. Možete provjeriti,” odgovorio mi je.
-“Hvala vam što ste mi to došli reći. Vidjet ću mogu li nešto učiniti. Kad god imate neku dobru informacija, vrata mojega ureda su vam otvorena,“ rekao sam mu i izpratio ga.. Kroz prozor sam pogledao prema Srdju. Očekivano nisam mogao primietiti baš ništa.
Što učiniti? Najbolje je pričekati Marinovića. On bi i onako trebao brzo stignuti. Valjda će doći. Ovo malo vriemena pred sjednicu trebam se pripremiti i koncentrirati na glavnu stvar. To su pregovori. To je područje na kojemu ipak mogu učiniti najviše i toga se trebam držati, pomislio sam.
Članovi Izvršnoga vieća i Kriznoga stožera su se brzo počeli pojavljivati, jedan za drugim. U Velikoj viećnici smo stojeći razgovarali u skupinicama. Nastojao sam čim je moguće više odgoditi početak sjednice. Željno sam očekivao Marinovića, Obuljena i Kolića. Medjutim nije ih bilo.
Vrieme je prolazilo i u jednom trenutku sam procienio kako više ne mogu odgadjati sjednicu. Sišao sam do ulaza u Obćinu i tamo vrataru rekao neka, čim se pojave, reče Koliću i Obuljenu, neka odmah dodju u Malu viećnicu jer ih se tamo očekuje na sjednici. Popeo sam se odmah natrag i pozvao članove vieća i stožera u Malu viećnicu.
Točno kad smo zauzimali svoja mjesta za stolom pojavio se na vratima Nojko Marinović. Smiešeći se mahnuo mi je rukom i sjeo na jednu slobodnu stolicu.
Osjetio sam veliko olakšanje. Medjutim više nije bilo vriemena za razgovor s njim u četiri oka. Ostavio sam to za obaviti nakon sjednice.
Otvorio sam sjednicu i odmah iznio svoja razmišljanja o nuždnosti pronalazka optimalne strategije, koje bismo se onda trebali držati u daljnjim pregovorima. Najkonstruktivnije i najčvršće me je u tomu podržao baš Nojko Marinović!
Osjećao sam u isto vrieme i zadovoljstvo i čudjenje.
Sinoć mi je rekao kako će noću otići. Noć je prošla, a on evo sjedi tu i živo razpravlja o načinima daljnjega postavljanja prema neprijatelju! Što se to s njim dogadja? Nije bitno? Bitno je što je tu. Kako se samo brzo izmjenjuju dobre i loše stvari!
Namierno sam otezao sjednicu, puštajući sve neka govore koliko hoće pogledavajući često prema vratima. I dočekao sam. Obuljen i Kolić su se pojavili. S njima je bio i Ivo Šimunović.
Na njihovim licima se ocrtavalo neugodno iznenadjenje zbog ovakovoga odbora za doček.
Rukom sam ih pozvao neka sjednu.
-“Gospodo, gospoda Obuljen, Kolić i Šimunović upravo su evo stignuli s pregovora u Zeleniki. Ova sjednica je sazvana baš iz razloga nalazka kakvoćne strategije za daljnje pregovore s JNA, pa je njihova nazočnost na njoj od izuzetnoga značenja,” rekao sam.
-“Željno smo očekivali vaš dolazak. U medjuvriemenu smo došli do dobrih ideja. Sad od vas, očekujemo izvješće, a zatim ćemo zajedno razmotriti kako ćemo nastaviti dalje,” nastavio sam.
Gjuro Kolić je šutio razvidno loše razpoložen. Čićo Obuljen se pak, sukladno svojemu karakteru i temperamentu, brzo prilagodio situaciji i počeo pričati:
-“Ovo nisu bili samo pregovori. Bila je to jedna humanitarna akcija. Ona nam je bila prije svega na srdcu. Bili smo u doista složenoj situaciji. A ni vrieme nam nije bilo sklono. Bilo je jako jugo i samo valjanje broda je bilo mnogima užasno težko podnieti. A tamo u Zeleniki je trebalo zaštititi naše prognanike, a posebice ranjene i bolestne. Na sreću sve je prošlo izuzetno dobro. Nije bilo ni malo lako. Dapače oni iz JNA su željeli vidjeti tko je medju ranjenicima vojnik, kako bi ga uhvatili i izkrcali. Tu su europski promatrači odigrali izvrstnu ulogu. A odlično se postavio i Ivo Šimunović, koji se pokazao kao pravi predstavnik naše vojske i oni su ga takovim i prihvatili. Čak su se kasnije ponudili donieti liekove koji nedostaju.”
Na Obuljenove rieči Šimunoviću je ponosno zaigrao brk. Kolić je pak sumorna izraza lica gledao u stol izpred sebe.
Zaustio sam, kako bih odklonio strepnju, upitati Čića je li bilo kakovih drugih nedaća, odnosno je li mi obitelj doživjela neugodnosti, ali sam odustao, kako ne bi sjednica krenula u privatnomu odnosno osobnomu smjeru. A Čićo je i onako bio naglasio kako je sve prošlo u redu.
-“Sami pregovori nisu bili neki osobit pomak, ali se ne mogu nazvati ni neuzpjehom,“ nastavio je Obuljen.
-“Kao što vidite primirje traje. Major Hvalhof se pokazao kao doista dobar i oštar pregovarač u našu korist. Sama činjenica što je na čelu najveće skupine europskih promatrača tražio zaustavljanje sukoba, a to će van svake sumnje sviet saznati, stavila je JNA u nešto delikatniji položaj. Sve u svemu i s humanitarne i pregovaračke strane ništa nije pošlo po zlu. Mi smo se pak dobro navaljali. Prema dogovoru smo se prekrcali blizu Dakse na brod lučke kapetanije. Naši prognanici su sad na putu u sigurnost. Mi smo evo ravno došli ovdje.”
Obuljen je, završavajući svoje izvješće, izgledao već podpuno uklopljen u ozračje sjednice. Smješkao se i blagonaklono me gledao dok sam ponovno uzimao rieč. U sebi sam mu odao priznanje zbog njegove vrhunske vještine u prilagodbi situaciji.
-“Mi smo ovdje, prije nego ste vi stignuli, puno razgovarali i jedna se stvar izkristalizirala kao nuždna. Naš pregovarački tim u buduće ne smije, kao do sad, na pregovore ići praznih ruku. To ne znači kako im trebamo nositi darove,” rekao sam nasmijavši se. Većina za stolom se takodjer nasmijala, izim Kolića koji je ostao kisela izraza lica.
-“Dobro je to što ste učinili. Zaboravio sam vam kazati možda najvriedniju stvar. Obećano nam je kako će nas na sliedećim pregovorima u Cavtatu čekati opet Europski promatrači, koji će stići iz Sarajeva. To je, sigurno se slažete, jedna dobra viest,” rekao je na to Čićo.
-“To je izvrstno. Ako promatrači budu tamo, onda mogu nadzirati JNA i vidjeti što oni rade,” uključio se Pero.
-“Slažem se. To je dobro. Premda to oni ne čine zbog svoje dobrote nego zbog toga što su tamo s JNA sigurniji. Mi ne ćemo, a i ne možemo pucati po Cavtatu, a JNA može i hoće pucati po nama,” nadovezao se Marinović.
-“Kakovi god njihovi razlogi bili, to je doista dobra viest. Dakle, mi ovdje danas moramo zajednički složiti priedlog sporazuma o primirju i tako biti u prednosti za potez više kod sliedećih pregovora. Trebali bismo krenuti s tim, rečenicu po rečenicu. Nitko mi ne može reći kako postoji nešto što je nuždnije od ovoga. S izuzetkom neposriedne vojne obrane. Gospodo izvolite,” nastavio sam.
Zatim je nastupila razprava, ozbiljna, staložena i detaljna. Čuli su se različiti priedlozi. Nisam se puno uključivao. Koncentrirao sam se na slušanje i zapisivanje u rokovnik. Zapisivao sam sve što sam stignuo zapisati, nastojeći pri tomu izdvojiti ono što mi se činilo bitnim.
Osjećao sam zadovoljstvo zbog učinjenoga dobrog poteza sa sazivanjem sjednice.
Razprava je nakon nekoga vriemena utihnula. Osjetilo se kako su teme i priedlogi izcrpljeni.
-“Gospodo, Čini mi se kako smo dosta toga rekli i zaključili. Sad bi to trebalo urediti, a zatim ponovno razpraviti, kako bismo došli do dokumenta s kojim se slažemo i na koji nemamo primjedbi. Osobno sam zapisao puno toga i spreman sam otići u svoj ured, te na brzinu to uobličiti uz pomoć računala. Stoga vam predlažem jednu kraću stanku ili me pak oslobodite nazočnosti za kratko vrieme, a vi nastavite razpravu. Gospodin Poljanić bi me mogao zamieniti, “rekao sam gledajući na kraju prema Peru.
-“Mislim kako je ideja o stanki bolja,” rekao je na to Pero.
Nitko nije proturječio. Ustao sam se i odtrčao u ured. Pun neke nove energije koncentrirano i brzo sam zapise iz rokovnika transformirao u tipkanje.. Vrlo brzo dokument je bio tiskan. S rokovnikom i papirom s textom priedloga , opet trčeći, spustio sam se kat niže. Škvadra koju sam tamo bio ostavio bila je na okupu. Razgovarali su u skupinicama.
Moj dolazak je prekinuo priču. Svi su se odmah uputili ući u Malu viećnicu.
Nakon što smo sjeli, pročitao sam priedlog, a zatim usam pitao ima li netko neku primjedbu. Opet je usliedila razprava. I opet je daleko najkoristnije dopune dao Nojko Marinović. Predložio je dopuniti sporazum s privitkom na kojemu bi bio zemljovid s crtama razgraničenja i promatračkim točkama, našim, europskih promatrača i JNA.
Marinović je imao primjedbe i na sam oblik texta. Predložio je promieniti ga u skladu sa njemu blizkim specifičnim vojničkim žargonom. U nekoj drugoj prigodi bih zasigurno inzistirao na čistoći izražaja sukladno meni poznatim odrednicama hrvatskoga jezika. Ovaj put sam jednostavno usvojio Marinovićeve priedloge. Nisam želio ni na koji način pokvariti postignuto izvrstno ozračje sjednice.
Kako je ovakov način rada pozitivan pomak vidjelo se i po izrazima lica Poljanića i Obuljena. Izgledali su zadovoljno. Koliko je to bila samo maska, težko je procieniti. Jesu li zbiljno uvidjeli koliko se ovakov način rada po učinkovitosti razlikuje od onih blesavih i neprimjerenih razpredanja u Perovu uredu, bez ikakovih zaključaka i razmišljanja o daljnjim koracima?
Zaključujući sjednicu preuzeo sam na sebe unošenje svih dogovorenih izmjena.
Izišao sam iz dvorane zajedno s Nojkom Marinovićem.
-“Nemate pojma koliko sam sretan što ste tu,” rekao sam mu uporabivši trenutak.
-“Meni je vjerujte još draže,” odgovorio mi je smješkajući se.
Zaustio sam upitati ga što je bio uzrok njegova ponovnoga odustajanja od odlazka, ali sam se suspregnuo, jer mi je na pamet pala bolja ideja. Umjesto propitivanja o tomu što ga je navelo na ostanak u Dubrovniku, rekao sam mu:
-“Bilo bi dobro kad biste se sa mnom popeli do mojega ureda. Tamo ćemo na brzinu unieti promjene u text, pa biste pročišćeni priedlog mogli odnieti sa sobom. Sigurno će vam trebati dok sa svojim ljudima budete slagali privitak, odnosno zemljovid s ucrtanim crtama razgraničenja i nadzornim točkama.”
Pogledao me je upitno:
-“Dakle vi biste to elegantno prebacili na moja ledja. O tomu se nismo dogovorili na sjednici.”
-“To sam podrazumievao. Zemljovid je bio vaš priedlog, ali što je još više bitno, vi ste daleko najkvalificiraniji za pravljenje ovoga dodatka, jer vi daleko najbolje, u stvari jedini znate precizno stanje na terenu,” odgovorio sam mu.
Nasmiešio se:
-“Doveli ste me pred gotov čin. Ne mogu izbjegnuti taj dio posla. Idem s vama,” rekao mi je.
Popeli smo se u moj ured.
Dok sam unosio izmjene u text, Marinović je šutke sjedao s druge strane mojega radnoga stola. Tiskao sam novu inačicu i pružio mu papir s textom.
Brzo ga je pročitao i zatim mi rekao:
-“Napisano je baš onako kako smo se dogovorili. Nema se tu što mienjati. Uzet ću ovo sa sobom i sa svojim ljudima složiti kartu razgraničenja,” rekao je ustajući.
“Recite mi molim vas zašto niste, kad ste već odlučili ostati, takodjer odustali i od povlačenja naših snaga sa Srdja?”, upitao sam ga.
.- “Na žalost nisam imao izbora. Morao sam ih povući,” odgovorio mi je Marinović pružajući mi ruku.
-“Oprostit ćemo se dolje. izpratit ću vas. Medjutim dok smo još tu, želio bih vas malo razveseliti,” rekao sam mu.
Pogledao me upitno.
-“Neposriedno prije sjednice došao mi je, po mojoj procjeni pouzdan čovjek i informirao me kako Srdj nije prazan. Tamo su ostali gardisti iz Sinja, a tamo je ostao i redarstvenik Ante Vulić s još jednim svojim prijateljem. Možda bi ipak bilo dobro kad biste vi poslali još nekoga tamo gore.
Na Marinovićevu licu se vidjelo iznenadjenje čovjeka koji se raduje viesti koju je čuo. Sjeo je natrag na stolicu.
-“Jeste li sigurni? Koliko su vaše informacije pouzdane, “upitao me je.
Taj čovjek je doista zagonetan. Izdao je zapovied za povlačenje snaga sa Srdja, a veseli se što njegova zapovied nije u podpunosti realizirana. Je li u pitanju netko drugi tko preko njega vuče konce, pomislio sam.
-“Kažem vam. Čovjek koji mi je donio tu informaciju je djelovao jako ozbiljno. Ostao sam pod dojmom kako govori istinu. Možda sam krivo procienio. Medjutim, koji bi trebao biti njegov razlog za takov čin? Što bi ga moglo navezti na dolazak u Obćinu, kako bi mi kazao neistinu? Ljudi čine svašta ali to bi bilo nešto krajnje neobično,” rekao sam glasno.
-“Slažem se s vama. Tko bi imao razloga dolaziti k vama samo kako bi vam donio lažnu viest. Kakova bi mu korist mogla biti od toga? Ovo je još jedan razlog da se brzo vratim u Zapoviedničtvo. Vidjet ću što mogu učiniti” rekao je Marinović, vidljivo sretan.
Ja sam bio još sretniji. Nakon težkoga i šokantnoga jučerašnjeg dana, koji je završio s najavom povlačenja obranbenoga stožera, što je praktički značilo prestanak oružanoga odpora, zapoviednik obrane i njegov stožer se nisu povukli, naš glavni obranbeni položaj nije napušten, brod s prognanicima nije doživio nikakov incident i mirno plovi prema sigurnosti, pregovori su održani i bit će nastavljeni...
Sišao sam veselo s zajedno s Nojkom do izlaza iz Obćine, kako bih uhvatio malo zraka, ali još više kako bih, prateći ga, naglasio koliko mi znači njegov ostanak.
Kad sam se popeo natrag do ureda Kriznoga stožera, dočekala me je informacija dobivena iz Sriedišta za obavješćivanje, kako su neki francuzki i talijanski ministri s Krilima Dubrovnika krenuli prema nama, ali ih je JNA zaustavila, pa su pristali u Korčuli. Upitao sam se radi li se baš o ministrima. Je li moguće kako su nam dužnostnici takovog ranga krenuli u posjet bez ikakove predhodne najave.
U razmišljanju me je prekinula viest o bombardiranju Mokošice.
Unatoč shvaćanju kako prosvjedovati nema smisla, valjda pod utjecajem jutarnjega razgovora s nesretnim ljudima u mokošićkomu skloništu, ipak sam se odlučio poslati poruku JNA.
Poruka Kriznog štaba Dubrovnik
Komandi VPS Boka
Europskoj misiji
Oštro prosvjedujemo zbog minobacačke i mitraljeske vatre na Mokošicu i Sustjepan, te paljenje stambenih i gospodarskih objekata u Komolcu u vrijeme dogovorenog prekida vatre u vremenu od 12 do 14 30 sati s vaših položaja. Očekujemo istinsko poštivanje prekida vatre.
Predsjednik
Željko Šikić
Nakon toga primio sam obaviest o napadu na Split. Slavijas našim prognanicima bila je negdje na tomu području Jadrana. Tješio sam se kako kapetan ne će u ovakovoj situaciji niti pokušati pristajati u Splitu nego će nastaviti ploviti ravno prema Rieci.
Možda su splitski i omiški borci imali doista pravilan osjećaj kad su nas napustili i krenuli svojim kućama. Sad tamo, kod svojih kuća, mogu primieniti vojne vještine koje su ovdje imali prigodu uvježbati u zbiljnim i smrtonosnim okolnostima.
Što je najgore, ako ovo potraje i Split se bude morao braniti kroz dulje vrieme, onda nam s te strane ni teorijski ne će stignuti neka pomoć.
Odgovor na moj prosvjed je stignuo nakon gotovo tri sata. Bio je očekivano i uobičajeno licumjeran.
Poruka od VPS Boka za Krizni štab Dubrovnik
Naše jedinice od 11 45 do 17 00 trpe streljačku vatru iz Sustjepana, Babina kuka, Rožata. Oštro protestvujemo protiv prekida vatre s vaše strane. Mi smo naredili osiguranje objekata u Komolcu i Podgaju, ali naše jedinice u tom rejonu trpe mitraljesku vatru iz pravca Marine i Rožata. Tražimo od vas da poštujete prekid vatre.
VPS Boka
Kad sam to pročitao morao sam izići iz zgrade, kako bih na taj način smanjio mučan osjećaj.Prošetao sam do gradske luke i promatrao valove. Vlažni morski zrak mi je pomogao vratiti smirenost i ravnotežu.
Uvečer sam saznao kako je na razini ciele Hrvatske za sutra opet dogovoreno nekakovo obće primirje.
Možda je čak i dobro što su informacije o dogodjajima izvan ove naše male obkoljene zone – riedke, šture i neprecizne, jer tako barem ne gubimo vrieme ni energiju na stvari na koje i onako ne možemo utjecati i možemo se posvetiti samo svojim problemima.
Pri tomu svako novo riešenje daje novu energiju i nadu.
Ako ništa drugo današnje taktičke promjene glede zamjene soliranja sa skupnim pristupom, čine se dobrima. Taktiku koja se pokaže dobrom – ne treba mienjati, ali onu koja ne daje dobre rezultate treba zamieniti s nekom drugom. I nadati se pozitivnomu izhodu.