Svietlo na kraju tunela

Četvrtak, 31. listopada 1991.


Pojavljuje se svjetlo na kraju tunela.
Danas nas je posjetilo množtvo ljudi iz ciele Hrvatske organizirano kroz „Konvoj ljubavi“, a svojevrstna najava ovoga dolazka stotina naših ljudi bio je u utorak posjet veleposlanika i vojnih attachea Velike Britanije, USA; Italije, Nizozemske i Grčke.
U stvari za najavu svjetla mogli bi se uzeti i novinari, koji su u ponedjeljak uzpjeli dobiti dopuštenje od JNA i dovezsti se preko Cavtata. Tiskovnu konferenciju, koju sam za njih priredio, odradio sam još pod snažnim dojmom Miljenkove smrti, pa sam se prisiljavao izgledati i zvučiti optimistički. Na neki način mi je u tomu pomognulo što sam kao bitnu stvar  za sliedeći dan najavio dolazak stranih diplomata, jer je to bila doista ugodna viest.
Tiskovnu konferenciju sam održao bez podpore do sad najagilnijega člana skupine za informiranje Petra Čumbelića, koji je dao ostavku na članstvo u skupini, nakon nekoga, po njegovu mišljenju, krivoga tumačenja njegovih rieči od strane novinara. Rekao sam mu kako su ovo vriemena kad se ne smije biti previše osjetljiv, ali je ostao pri svojoj odluci.
Sva tri posjeta su ohrabrujuća. Prvi zbog novoga impulsa u širenju istine, drugi zbog učinka kojega mogu polučiti izvješća veleposlanika njihovim vladama, a treći zbog pokazivanja kako puno gradjana Hrvatske izkreno i snažno suosjeća s patnjama i pogibelji u kojoj se našao Dubrovnik.
Ipak prekjučerašnje uplovljenje brodića JNA u Gradsku luku i pogled na jugoslavenske vojnike koji su ga privezivali za rivu izazvao mi je osjećaj mučnine, koji je još snažnije podcrtao tugu zbog gubitka dragoga prijatelja i nemir zbog neizvjestnosti oko bratove sudbine. Imao sam osjećaj kako bih se jedino mogao smiriti kada bih izvadio samokres i počeo pucati po zlotvorima.
Umirujuće je djelovao izlazak na rivu ljudi u civilnim odielima.
Medju veleposlanicima i attacheima i njihovom jugoslavenskom pratnjom, bio je i naš saborski zastupnik Hrvoje Kačić. Kad sam ga ugledao osjetio sam dodatno olakšanje.
Ako je on mogao biti u družtvu s jugoslavenskim zločincima vjerojatno dan ili dva, zašto ja ne bih mogao kratko vrieme izdržati  samo pogled na njih, odnosno na njihov odvratni brodić, pomislio sam.
Kačić je sigurno do sad sigurno uzpostavio dobre odnose sa stranim diplomatima s kojima je doputovao. Treba ga pustiti neka ih vodi, a tu su mu pri ruci njegovi prijatelji, naši vodiči, prevoditelji. Svi skupa će oni sigurno učiniti sve kako bi strancima pokazali strahote kojima smo izloženi, zaključio sam zatim.
Izpratio sam skupinu prema Stradunu držeći se malo sa strane.
Dolazak veleposlanika vodećih zapadnih zemalja je pozitivan znak. Jugoslavenske vlasti su vjerojatno bile prisiljene organizirati ovaj posjet, nakon što su neki njihovi marljivi vojnici napravili pogriešku i bombardirali područje Dubrovnika unutar zidina. Moje tadanje veselje se evo pokazalo izuzetno utemeljenim.
S druge strane pogled na diplomate, poglavito na Amerikance i Britance izazivao mi je i loše asociacije.
Što američki veleposlanik još radi u Beogradu, nakon što je evidentno kako sadanja jugoslavenska vlast već više od mjesec dana brutalno krši ljudska prava gradjana Dubrovnika, koji je u Americi izuzetno dobro poznat. Kako ga Amerikanci, koji toliko ističu svoju odanost obrani ljudskih prava, već nisu povukli prosvjedujući barem u tolikoj mjeri?
Jugoslaveni su ih doveli i vjerojatno će im nastojati, vodeći ih samo kroz Grad, što uostalom njihove goste i tako i tako vjerojatno jedino zanima, pokazati kako su spomenici neoštećeni i dokazivati kako su u biti relativno malena oštećenja – naše podmetanje, pomislio sam
Ipak nije bilo tako.
Skupina diplomata nije završila svoju misiju razgledajući štetu na kući u Boškovićevoj ulici. Odvezli smo ih u Gruž na Kantafig gdje su se vidjeli učinak jugoslavenskih granata na kući Jakova Račića, na Babinu kuku su susreli prognanike, a u bolnici ranjenike.
Željeli smo ih odpeljati u Mokošicu, ali im JNA nije htjela jamčiti, kako s okolnih brda zločinački vojnici ne će zapucati.
Koji je to paradox! JNA ih dovodi vidjeti „učinak“ svojega topničtva po civilnim objektima, ali im ne jamči kako na njih ne će zapucati, ako krenu u jednu od gradskih četvrti!
Nisam se puno upinjao pričati. Slike rušenja, koje su diplomati mogli vidjeti i cjelokupno ozračje grada u kojemu ljudi težko pate, govorilo je više od bilo kakovih rieči.  Izim toga nije mi bilo potrebito se truditi. Bilo je tu doista puno mjerodavnih osoba koji su vriedno ukazivali na našu situaciju. Diplomati su, uz dubrovačkoga saborskoga zastupnika, koji je s njima doputovao, tu imali predsjednika obćinske skupštine, prevoditelje, vodiče, naše novinare koji znaju točno gdje je pala svaka granata.
Kad bi se ukazala potreba i sam bih nešto dodao, ali se nisam nametao. Nije imalo smisla. Poglavito mi se učinilo nepotrebitim i protuproduktivnim predstavljati se ili započinjati bilo kakovu priču o Kriznomu stožeru ili Izvršnomu vieću. 
Dolazak veleposlanika akreditiranih u državi koju ne priznajemo i koja nas je brutalno napala svejedno je dobra stvar, ali se konkretan rezultat težko može očekivati brzo. Oni se trebaju vratiti u Beograd, napisati i poslati svoja izvješća. Zatim će se u najboljemu slučaju u njihovim državama njihova izvješća razčlaniti. Ako se učine značajnima, usliedit će neki medjudržavni kontakti.
Sve će to vrlo vjerojatno trajati dosta vriemena. A čim se diplomati udalje zločinci će sigurno nastaviti ostvarivati svoj zločinački plan. Ako ga uobće imaju. Zasigurno, imali oni plan ili ne, mi ćemo biti izloženi njihovoj bezumnoj mržnji i trebat ćemo se braniti i obraniti dok nam ne stigne pomoć.
Razmišljajući o tomu kasnije sam nazvao Nojka Marinovića i predložio mu zajednički odlazak na Srdj u posjet našim borcima. Oduševljeno je prihvatio priedlog.
Ipak, na početku serpentina, koje vode prema utvrdi na Srdju, umjesto Nojka Marinovića sam zateknuo Ivana Vareninu. S njim je bio još jedan vojnik, koji je vodio dobro natovarenoga magarca i fotograf Slobodne Dalmacije Milo Kovač.
Varenina mi je rekao kako se Marinović izpričava što nije mogao doći, i kako su ga spriečili iznenadni neizbježni poslovi. Tako smo se po liepomu vriemenu krenuli uzpinjati bez Nojka, što mi je bilo krivo prije svega iz razloga što sam očekivao prigodu za dulju razmjenu mišljenja s tim dosta neobičnim čovjekom. Jedinu korist od toga njegovog nedolazka vidio sam u činjenici kako se ne bismo trebali, s obzirom na dužnosti koje obnašamo, obojica u isto vrieme izlagati pogibelji. Ako bi nas neprijateljski zrakoplovi ili brodovi uočili negdje na pola puta do utvrde, mogli bi nas pobiti kao na streljani, jer se ne bismo imali gdje skloniti.
Inače Nojkov način donošenja odluka mi je često dosta čudan i neobjašnjiv. I dalje mi je prava enigma. Njegov  nastup je uvjerljiv i simpatičan, a priedlogi mudri i koristni, a s druge strane znade pokazivati znakove malodušnosti i najavljivati svoj odlazak iz Dubrovnika. Djeluje znalački, a dogadjaju mu se stvari koje su težko objašnjive. Radi li se o stjecaju nesretnih okolnosti ili pak o Marinovićevim krivim procjenama, ili je to odraz nesposobnosti njegova stožera, ili pak tu ima elemenata izdaje? Težko je to ocieniti.
Neki zaključci se nameću sami po sebi. Nije ih moguće izbjeći. Na primjer, premda exploziva doista imamo na pretek, a protutenkovskih mina imamo čak i više nego nam je potrebito, nije uzpješno obavljeno rušenje bitnih prometnica i na taj način je omogućen relativno lagan prolaz tenkova JNA.
Srećom, sad se Nojko Marinović više ne oslanja samo na Teritorialnu obranu kao u početku, i to je dobro. Ipak mogao je barem poslušati moj i Miljenkov priedlog i pustiti Miljenkovim ljudima obavljanje zaprečivanja i miniranja.
Marinović se bio u tomu oslonio na ljude poput Tonka Karamana i Jurice Carevića. Obojica su četrdeset pet godišnjaci.  Tonko je upravitelj umjetničke galerije, a Jurica arhitekt. Njihov način života i životni poziv su daleko od trčanja po vrletima s gomilama exploziva. Uglavnom uzpjeh rušenja cestovnih komunikacija nam je slab, premda je exploziva bilo na pretek. Pored svega već u Vitaljini u ruke JNA je pala jedna neaktivirana "televizija", pa je tako izostalo iznenadjenje s našim tajnim oružjem
Na to se nadovezao niz čudnih taktičkih poteza. Obrana se nije koncentrirala na mjestima koja je zahvaljujući konfiguraciji terena lako braniti, a branile su se crte koje za to nisu imale uvjete. Dulje se branila nepovoljna pozicija u Mlinima, nego puno povoljniji Dubravka, Debeli brieg,  Plat ili Dubac.
Ljetos smo, tražeći pogodne obranbene točke, Hrvoje, Miljenko i ja zajedno obišli Dubac i Žarkovicu. Razgledali smo ukope i utvrdnice, koje je tu za vrieme Drugoga svjetskoga rata napravila njemačka vojska. Temeljito, kao što to samo Niemci znaju.
Zakloni na tim dominirajućim kotama mogli su  i te kako dobro poslužiti. Na njih sam Nojka Marinovića upozorio nekoliko puta. Po svemu sudeći nije uzeo u obzir te moje priedloge.
Nakon pada Župe, Marinović je zapoviedio povlačenje sa Žarkovice, Bosanke i Srdja, zadnjih zgodnih  obranbenih uporišta, jer “borce ne želi izlagati pogibelji". Uzalud sam mu iznio svoj stav kako mi se čini lakšim braniti se s brda nego iz doline. On je ostao pri svojemu.
Srećom odlučio sam sam pronaći nekoga tko će se vratiti na te položaje iznad grada. Razgovarao sam s vojnicima koji su se povukli s Brgata, iz Župe, Konavala. Nagovarao sam ih neka  se popnu na te položaje, samo kako bi ih JNA tamo primietila i rekao sam im neka se povuku ako dodje do većega napadaja. Neki od njih samo su obećavali, ali neki su doista i otišli. Na Bosanku je na moj nagovor s nekolicinom prijatelja otišao i Željko Kulišić predsjednik Kriznoga stožera Lapada. Obećali su mi to i lovci.
Na Bosanki i Srdju tako imamo opet nešto ljudi. Na žalost za Žarkovicu je kasno. Nakon što dva dana nije primietila nikakov pokret, JNA se tamo ušetala bez izpaljenoga metka. Sad im Grad leži kao na dlanu, a jedan njihov tenk je već zlokobno prema nama uperio svoju ciev. Bosanka je ipak ostala naša. I Srdj, što je iznimno bitno.
Nakon što Srdj i Bosanka ipak nisu ostali prazni Nojko Marinović je to prihvatio kao prirodnu stvar i nastavio je ubrajati te položaje u svoju obranbenu shemu, poput čovjeka koji se ne sjeća kako je predhodno bio donio drugčiju odluku!
Nametnulo mi se razmišljanje kako bi nelogičnosti, koje sam primietio, u stvari dio pripremljenoga scenarija?  Hrvoje Macan mi je rekao kako ga more slične misli? Nastojim se osloboditi tih misli, jer su demoralizirajuće. Kad bi bile točne ne bismo imali nikakovih izgleda. A krcato je drugih pokazatelja, koji upućuju na ipak pozitivan razplet dogodjaja.
Sve u svemu, vjerojatnije je kako su obranbene nelogičnosti ipak  samo plod niza taktičkih pogriešaka ili pak pogriešaka proizišlih iz  nesposobnosti ili nesinkroniziranosti? Ili se jednostavno radi o nizu nesretnih okolnosti i slučajnosti?
Najveća vjerojatnost je u ipak u ograničenom dometu ljudskih mogućnosti, što se jednostavno mora pokazati u uvjetima ekstremnih pritisaka na dušu i tielo,  koji nastaju pri suočavanju sa smrtnom opasnosti. Zlokobne i smrtonosne explozije ne daju prostora ni vriemena za logične razčlanbe i poteze.
Uostalom, treba situaciju promatrati u cielosti. Slučaj ili Božja providnost su nam ponegdje  do sad bili spasonosni. I ne samo slučaj, nego i domišljatost i hrabrost. Inače ne bismo i dalje pružali odpor nakon više od mjesec dana divljačkih napada. Pa kraljevina Jugoslavija je, na primjer, kapitulirala nakon samo tjedan dana napada Niemaca. A mi se držimo više od mjesec dana, a u neuzporedivo smo slabijemu položaju nego je bila tadanja jugoslavenska vojska. Tadanji njemački zrakoplovi, a i ciela vojna oprema, bili su dječje igračke u uzporedbi s onim što danas posjeduje JNA.
Kad bismo mi ovdje danas imali uzporedne mogućnosti, koje je u suprotstavljanju Niemcima imala jugoslavenska vojska na početku Drugoga svjetskoga rata, kad bismo imali toliko oružja i toliko manevarskoga prostora, za ovih mjesec dana ne samo što bismo se obranili nego bismo protjerali ove zlotvore do albanske granice!
Doista ne smiemo sami sebe osudjivati. Naš dosadanji obstanak je veliki uzpjeh. A eto dočekali smo i barem simbolični, ali izuzetno značajni dolazak pomoći. Mediji, diplomacija i naši zabrinuti sunarodnjaci su evo tu s nama i to je doista veliki razlog za optimizam.
Ipak dok sam se večeras strmim brodskim stubama  polako penjao na palubu Slavije, koraci su mi bili sporiji i teži u uzporedbi s uzponom serpentinama na Srdj. Uzrok razlici sigurno nije bio  u činjenici što sam se na Srdj uzpinjao u športskomu odielu i s tenisicama na nogama, po danu i po liepomu vriemenu, a sad je bila noć i na sebi sam imao kišni ogrtač. Odredjena težina koju sam osjećao penjući se na Slaviju u uzporedbi s lakoćom koja me je nosila za uzpona na Srdj bila je druge prirode.
Penjanje na Srdj je bilo jedno veliko zadovoljstvo zbog očekivanja susreta s ljudima, koji obavljaju svoju svetu zadaću branjenja svoje domovine. Susreta s jednostavnim  ljudima, koji izlažu golemoj pogibelji svoje živote, kako bi zaštitili svoje obitelji, svoje prijatelje, svoj narod.
Dolazak na Slaviju je ipak bio nešto drugo. Barem tako mi je govorilo izkustvo koje sam steknuo tiekom današnjega dana bivajući svjedokom različitih scena i dogodjaja, i za susreta s puno doista različitih ljudi, medju kojima je glavna poveznica bila u tomu što su zajedno doplovili u Dubrovnik i na taj način demonstrirali solidarnost s pučanstvom Dubrovnika, što, razumije se, samo po sebi ima golemu vriednost.
U svemu nije bilo ničega iznenadjujućega, ničega što bi se moglo ocieniti posebnim i negativnim. Prevladavalo je pozitivno ozračje javnoga i snažnoga demonstriranja hrvatske sloge, a cieli dogodjaj je obećavao velik odjek u medijima, a to je nešto što je nama ovdje potrebito poput zraka i vode.
Ovakove akcije ne mogu biti provedene savršeno. Bitan je nesumnjivo pozitivan učinak svega ovoga. I na Slaviji  i na svim ovim brodicama puno je jednostavnosti i plemenitosti poput one tamo gore na Srdju, pokušavao sam u mislima odtjerati nelagodne uzporedbe.
Ipak nisam mogao pobjeći od svojih osjećaja. Na vrhu stuba sam zastao i pogledao  prema Srdju, čije su se konture ocrtavale na noćnomu nebu iznad Dubrovnika.
Što sad  rade oni divni ljudi tamo gore. Stražari su sigurno na svojim mjestima, a ostali su vjerojatno okupljeni oko vatre u podrumu utvrde.
Za vrieme uzpona na Srdj Milo Kovač je cielo vrieme škljocao sa svojim aparatom, usmjeravajući objektiv na sve strane. Ipak najviše mu je u objektivu bio naš magarac, uz kojega je hodao jedan vojnik, kojemu evo nisam zapamtio ime. Krivo mi je, ali ne mogu se sjetiti. Kako sam samo, u sebi ili glasno, spreman kritizirati ljude oko sebe, zbog nepravednosti u ocjeni zbiljnih ljudskih vriednosti, a evo sam sam već zaboravio ime toga vojnika koji je vodio magarca punoga dragocjenoga tereta za svoje suborce. Zaboravio sam već i imena većine onih mladića gore na Srdju. Zar se nisam trebao  potruditi i zapamtiti im imena. Barem to oni zaslužuju. Nije mi opravdanje što ih je bilo dvadesetak ili trideset. Trebao sam zapisati njihova imena.
Kako su se samo razveselili kad su nas ugledali! Vjerojatno su se ipak najviše zaveselili magarcu, koji im je donio dragocjenu hranu i strjeljivo, ali su se sigurno veselili i nama, koji smo bili u magarčevoj pratnji.
Osjećao sam nekakov poseban ponos što sam upravo ja, pravovremeno zatraživši mobilizaciju magaraca na Korčuli, osigurao njihov prievoz u Dubrovnik, gdje evo sad obavljaju vojne zadatke najviše vriednosti.
Po utvrdi, posebice u djelu gdje su telekomunikacije, bili su posvuda vidljivi crni tragovi explozija. Oštećenja na samoj utvrdi nisu osobita, jer je to iznimno čvrsta gradjevina. Telekomunikacijski stup je druga priča. Jedna noga mu je težko oštećena, ali ipak se nije srušio. Sad je to gotovo svejedno. Svojoj telekomunikacijskoj namjeni stup više ne služi. Ipak bilo bi dobro kad se ne bi srušio. Ako  se izvučemo iz ovoga pakla, lakše će ga biti ponovno osposobiti.
U stvari stup ni sad nije bezkoristan. Na vrhu mu leprša hrvatski barjak. Jedan mladić se, u stanci granatiranja,  popeo na vrh pogodjenoga stupa i objesio barjak! Koji je to samo pokazatelj hrabrosti i domoljublja!
Explozije težko mogu srušiti utvrde poput ove na Srdju ili pak Gradskih zidina, Minčete, Revelina, Svetoga Ivana, Lovrienca, Bokara.. Za utvrde ne treba brinuti, premda je to svima izvan Dubrovnika glavna briga. Druga je priča s ljudima, bili oni civili ili vojnici, koji se nadju tamo gdje padne granata, mina ili raketa. Ljudsko tielo je slabašno i ranjivo i taj njegov nedostatak u uzporedbi s kamenom ne može naknaditi nikakova hrabrost.
Civili su pri tomu u velikoj prednosti pred vojnicima. Kad čuju pucnjeve od njih se samo očekuje sklanjanje na najbliže zaštićeno mjesto. Naši vojnici pak na pucanje moraju odgovoriti pucanjem i pri tomu se moraju izlagati golemoj pogibelji. Neki od njih, vjerojatno nisu ni sviestni u kojoj se opasnosti nalaze. Barjak na stupu i svi oni ljudi tamo gore tomu su snažan dokaz.
Naša obrana je i dalje tu. Naši vojnici uztraju premda su sigurno sviestni koliko su s brojem i naoružanjem neravnopravni s agresorom. A i naše civilno pučanstvo pokazuje nevjerojatnu izdržljivost. Do sad jednostavno nije bilo nikakove osobite panike. Baš nigdje. Čak ni užas u Mokošici, nije izazvao paničan stampedo.
Nemoćno pučanstvo, starci, žene i djeca, svojim uzoritim ponašanjem su zasigurno velika podpora hrabrim vojnicima. To što neki od njih  nisu mogli izdržati izazove gledanja smrti u oči, pa su bježali odbacujući dragocjeno oružje, samo su iznimke od pravila.
Da su se barem mogli toliko pribrati i ne odbacivati oružje! Neki su oružje bacali u more kako ne bi palo u ruke JNA. To nam nije baš puno pomoglo. JNA ima oružja više nego što može uporabiti, a za nas su te puške izgubljene. Medjutim, i sve te ljude koji nisu mogli zadržati pribranost i hrabrost, nego su napuštali bojište čak i plivajući, treba razumjeti. Njihovi životi su bili težko ugroženi.
I ljudi koji su nas u sklopu Konvojadošli posjetiti, s pravom drže kako je njihov čin hrabar, a kakova je tek hrabrost potrebita, kad treba s puškom u ruci ostati na položaju i ne ustuknuti pred razornim granatama i salvama metaka!
Zbog toga mi se vjerojatno, dok sam se uzpinjao na Slaviju nametnula ona uzporedba  ljudi, koji su nas došli bodriti s govorima i onih ljudi tamo na Srdju, čiji je osnovni govor -  pucanje prema zlotvorima koji nas napadaju.  Medjutim, sve to treba razumjeti. Nisu svi ljudi junaci, niti se svi ljudi kroz život pripremaju biti junacima. 
Ovaj posjet Slaviji i onaj uzpon na Srdj imaju ipak puno toga zajedničkoga. Pojačavaju nadu u dobar završetak svega ovoga. U našu pobjedu.
Razkošno osvietljeni brodski salon je bio pun. Upravo su konobari servirali večeru. Bio sam zabljesnut i osupnut sa scenom velikoga obilja. Za trenutak mi se učinilo kako sam s nekom magijom iz težke dubrovačke zbiljnosti uletio slučajno u drugi sviet, sviet kojemu ne pripadam. Bila je to  zbiljnost iz moje, činilo mi se, već davne prošlosti.
Ne svlačeći ogrtač obilazio sam stolove i kroz neku maglu sam se javljao onima koje poznajem ili koji me poznaju.
Nastojao sam to učiniti čim prije i otići.  Tamo vani je sviet kojemu pripadam, sviet koji živi u tami, opasnosti i neizvjestnosti. A ovdje su se otvarale boce vina, točilo se hladno pivo. Jedan krupni saborski zastupnik, inače poznati glumac,  prosvjedovao je kod konobara jer mu se obrok koji je dobio, činio premalenim!
Salonom su se razliegali veseli razgovori. Sa svih strana je odjekivao smieh. Oko pjevača Olivera Dragojevića okupilo se veliko družtvo, vjerojatno u očekivanju pjesme.
Na večeri je bilo i ljudi s brodica koji su Slavijudopratili u Dubrovnik
Slavija je sriedište Konvoja, a Konvoj” je trenutno sriedište hrvatske medijske pozornosti, putujuća demonstracija hrvatske solidarnosti i hrvatske sloge. To treba cieniti. Trebaš se ponašati s tim u skladu. Ostavi se glupih razmišljanja, rekao sam sam sebi.. 
Zamisao o dolazku u pomoć obkoljenomu Dubrovniku brodovima, krenula je od poduzetne novinarice Branke Šeparović. Barem imam takov dojam, jer mi se baš ona javila i pitala me za mišljenje o tome. Odgovorio sam joj kako nam je svaka pomoć dragocjena, a svatko tko nam želi doći u pomoć dobro je došao.
Gospodja Šeparović je, izgleda, na neko vrieme bila napustila reportaže u kojima na zagrebačkoj dalekovidnici promiče zaštitu okoliša i posvetila se zaštiti Dubrovnika.
Bila je uporna i nazivala je sve dok me ne bi dobila, a to je doista bio pravi podhvat. Dok smo razgovarali u njezinomu glasu sam osjećao  izkrenu zabrinutost, ali i odlučnost.
Nije ostala samo na zamisli i riečima. Što je zamislila, realizirala je. Sa svojom poduzetnosti uzpjela je animirati mirni dio Hrvatske.
Za hrvatske, a vjerujem i za svjetske medije,  sve u svezi s “konvojem” je zasigurno veličanstveno i pozitivno. Igrom sudbine spadam u one koji nemaju ni vriemena ni mogućnosti čitati ili slušati medije, niti pak mogu kao putnik sudjelovati u sličnim medijskim podhvatima.  S  “Konvojem” sam ipak povezan u svojstvu predstavnika nas obkoljenih i težko ugroženih Dubrovčana. To je bio razlog mojega dolazka na brod. Želio sam se javiti i zahvaliti tim ljudima prije nego odplove.
Unatoč uvjeravanja samoga sebe kako se trebam osloboditi bilo kakovih težkih misli i uzporedbi, nisam u tomu uzpio. Prolazeći medju stolovima dobio sam dojam kako moj dolazak ima smisla samo iz razloga što nitko kasnije ne će moći reći kako ljude iz konvoja nitko nije pozdravio na odlazku.
Odbio sam pozive na večeru. Uostalom u tim pozivima i nisam osjetio  neku pravu želju. Više je to bilo  zadovoljenje pravila liepoga ponašanja. Osjećao sam se poput uljeza, u stvari poput nekoga visoko rangiranoga domorodca, kao domorodačkoga poglavicu koji je eto došao izpratiti goste nakon njihovog uzbudljivog turističkoga posjeta egzotičnomu kraju.
U sebi sam nalazio opravdanje za te ljude.
Ovo ovdje  je za njih područje u kojemu vrebaju opasnosti, samo ne od lavova, ili krokodila kao u Africi, nego od puno strašnijih zvieri - podivljalih ljudi s iztoka. Oni su se izložili riziku, osjetili su opasnost u zraku, imaju o čemu pričati svojim obiteljima i prijateljima kad se vrate, a sad se opuštaju prije odlazka.
Kao zornu ilustraciju opasnosti vidjeli su ruševine i ranjenike, a za posjeta prognanicima u Babinu kuku imali su neki od njih prigodu osjetiti i pucnjavu i potražiti zaklon. Cjelokupni dojam je dakle zaokružen. Nema se tu što više tražiti. Treba se vratiti u svoj mirni sviet. “Slavija” je pokretni i udobni dio toga mirnoga svieta, koji će uzkoro zaploviti prema civilizaciji iz ove avanture.
Većina se sa svojega safarija vratila već u rano popodne. Posjet Dubrovniku je ipak bio pretežak za ove ljude naviknule na udobnost i sigurnost.
Neki su se neugodno iznenadili kad su ih u polumraku Gradske kavane, umjesto hrane i pića, sukladno standardu na koji su naviknuli,  dočekali veliki sendviči zapakirani u kartonske škatule i sokovi u plastičnim čašama. Vriedni ljudi iz “Dubrovkinje“  pripremili su  okrjepu nakon skupa izpred crkve svetoga Vlaha, gdje su se držali govori i gdje se pjevalo bez ozvučenja.
Ni sendviči, ni duhoviti govor Stipe Mesića, ni Poljanićevo domišljato obećanje o bratimljenju s Vukovarom, ni zbog nedostatka razglasa slabo čujno pjevanje članice konvoja Tereze Kesovije,  ni pogled na Dubrovčane, većinu sudionika konvoja nisu mogli zaustaviti u Gradu.
Sendviči u kartonskim škatulama ostali su praktički netaknuti, jer su se oni kojima su bili namienjeni požurili natrag na brod gdje ih je čekao objed, hladno pivo, kava.
Neki su se ipak odlučili pridružiti Stipi Mesiću i političarima okupljenim oko njega te otišli posjetiti ranjenike u bolnici. Nakon toga je po već ustaljenomu protokolu, uzpostavljenomu predhodnih dana kod posjeta novinara i diplomata, usliedio posjet  prognanicima u Babinu kuku. 
Kad su za vrieme našeg posjeta neki nervozniji ili "veseliji" vojnici JNA s područja Lozice počeli pucati iz strojnica na Babin kuk, našim gostima se prelila čaša strpljivosti, drastično spustila razina hrabrosti i naglo splasnula znatiželja, pa su se saloni “Slavije” munjevito napunili.
Nakon što sam izpratio predsjednika Hrvatske vlade Franju Gregurića, koji je zajedno s skupinom državnih dužnostnika već popodne s brzim brodićem odplovio iz gružke luke, bio sam svratio na Slaviju,primietivši kako se puni i pomislivši kako se i ona sprema odploviti. U brodskomu salonu me uočila i zaustavila novinarica hrvatskoga radija Mirjana Rakela, Dubrovkinja koja sad živi u Zagrebu.
Odvela me je do ovećega družtva koje je uz pivo  komentiralo i izmjenjivalo dojmove. Glavna tema je bila izkrcaj pomoći, koje je po mišljenju pivopija tekla s nezadovoljavajućim tempom, pa oni zbog toga moraju čekati s izplovljivanjem! Razlog je naravno bio u tomu što su "oni tamo vani "lieni i nesposobni!
Ne samo zbog sadržaja nego i podcjenjivačkoga načina govora o ljudima koji ovdje žive, srdito sam odbio ponudjeno pivo i pošao vidjeti ima li istine u njihovoj priči. Nije je bilo. Sve je već bilo izkrcano. Ti naši dragi gosti su vjerojatno osjetili strah ili nelagodu zbog blizine smrtne opasnosti, pa su se, zaželjevši se čim bržeg odlazka, počeli uz pivo medjusobno hrabriti. I naravno izdvajati sebe na brodu od onih tamo dolje, nesposobnih i lienih.
Glede opasnosti imali su pravo. Zločinci nisu danas pucali samo po Babinu kuku. Dok smo svi skupa bili u Gradu, po luki u Gružu palo je nekoliko granata, pa je ranjeno nekoliko naših ljudi, jedan dječak jako težko.
A i glede neutemeljenih salonskih priča ne treba se čuditi niti iznenadjivati. Uz medijske predstave prirodno idu i priče, i spletke, i rivalstvo, i podmetanja. Idu i svietlost i toplina i dobro jelo i dobro piće. To je tako i ovdje i u cielomu svietu. U pravilu su na jednoj strani govori, izjave, kamere, reflektori, a na drugoj težki rad, ili težka borba za obstanak.
Ipak za vrieme oproštajnoga večernjeg posjeta “Slaviji“ nisam se mogao osloboditi sjećanja na popodnevni dogodjaj, premda više nisam čuo nikakove prigovore i uzporedbe. Neugodni dojam mi se ipak samo produbio i pojačao. Duboko u sebi osjetio sam golemu razdvojenost nas koji živimo u ovomu težko pogodjenomu hrvatskom kraju i ovih ljudi koji su nas došli posjetiti i podržati.
Ima li sve ovo smisla. Zar ovo nije u stvari definitivni pokazatelj situacije u kojoj se Dubrovčani moraju braniti sami, Vukovarci sami. Umjesto dolazka u pomoć s oružjem i vojskom, predsjednik Hrvatske vlade, hrvatski predstavnik u  Jugoslavenskom predsjedničtvu  i nekoliko hrvatskih ministara došli su u okviru civilnoga konvoja samo u posjet, poput turista. Od Rieke do Dubrovnika su putovali nekoliko dana, a evo Dubrovnik počinju napuštati nakon nekoliko sati. Već povratak na “Slaviju” je u stvari odlazak iz Dubrovnika, pomislio sam trpko, ali sam nastojao i vjerojatno uzpio prikriti osjećaje i smiešeći se nastavio pozdravljati se s ljudima, od kojih sigurno većina ne zaslužuje nikakove oštre ocjene.
Osjećaji i sudovi su mi sigurno bili preoštri. Možda bih se i ja tako ponašao kad bih bio iz mirnih krajeva doputovao s Konvojem. Trpkost treba potiskivati. Ona nema svrhe. Dolazak konvoja nam sigurno puno znači. JNA se našla u nepredvidjenoj situaciji. Putovanje Slavije i pratećih brodica privuklo je za sigurno dosta pozornosti medija, a iznimnost situacije je sigurno i u dolazku vrhovnoga zapoviednika oružanih snaga Jugoslavije Stipe Mesića sa Slavijom u Dubrovnik.
Koja je to ironija! Vrhovni zapoviednik vojske nastoji zaustaviti napade te iste vojske ali bez uzpjeha. Dapače njegovi ga vojnici na plovitbi prema Dubrovniku pretresaju, ne nosi li skriveno oružje! Bljeskovi fotoaparata, razgovori, govori, uzvici i izrazi solidarnosti nesumnjivo su zasjenili  tu drugu protegu ovoga pompozno praćenoga konvoja. Ostala je negdje u pozadini spoznaja o zbiljnomu stupnju (ne)organiziranosti i (ne)moći hrvatske državne vlasti, koju je inače sam Konvoj, s realne točke motrišta,  odkrio do kraja.  Možda je ipak bolje tako. Pored svega bolnoga, dobro je izbjeći barem bolnu istinu.
Konvoj nije organiziran kako bi se preko njega razotkrivale naše slabosti, nego kako bismo se medjusobno pomognuli i učvrstili. On je nesumnjivo jedna  velika demonstraciji ljudske solidarnosti i humanizma, i na tomu se treba zadržati. A i dolazak hrvatskih visokih dužnostnika polučio je, pored medijskih, i poneke konkretne učinke. Tako sam uzpio razgovarati s predsjednikom hrvatske vlade Franjom Gregurićem, reći mu ponešto i dogovoriti s njim neke  značajne stvari.
Nije bilo tako lako izdvojiti Gregurića u stranu.  Premda su na putovanju zajedno s njima proveli dugo vriemena, novinari su, po dolazku u Dubrovnik, svoje mikrofone, kamere i fotoaparate okretali uglavnom prema onima s kojima su doputovali. Osobno se, na primjer uobće ne sjećam kako me je netko od njih nešto upitao.
Franjo Gregurić nije bio medju onima koji su se gurali prema mikrofonima. Dapače. Nastojao je stajati sa strane koliko god je bilo moguće. Medjutim, to ga nije poštedjelo od prilaženja dežurnih zapitivača o svemu i svačemu.
Ipak uzpio sam ostati na samo s njim, po nekoliko minuta u nekoliko navrata.
-“Mi smo ovdje strašno razočarani što sve do sad niste organizirali protunapadaj sa zapada. Kroz cielo ovo vrieme ste barem trebali poslati neko ozbiljnije naoružanje, ili jednu snažniju vojnu postrojbu. Zar s vama s ovim konvojem niste mogli barem dovezsti nekoliko sposobnih častnika,” upitao sam, kad sam za to dobio prigodu..
“Uskoro ćete biti ugodno iznenadjeni,” odgovorio mi je on.
Na moje inzistiranje, objasnio mi je kako će u sliedećih nekoliko dana u Dubrovnik poslati generala Martina Špegelja s nekoliko suradnika. Špegelj se, po Gregurićevim riečima, ponovno aktivirao, nakon što je, zbog svoje koncepcije preuzimanja vojarni u vrieme tobožnjega napadaja JNA na Sloveniju, bio smienjen s mjesta ministra obrane. Nisam mu ni uzpio izraziti svoje zadovoljstvo, zbog ove dobre viesti, jer ga je od mene odtrgnula skupina novinara.
Kad sam ga opet uzpio izdvojiti u stranu upitao sam ga zašto hrvatsko vrhovničtvo nije proglasilo za cielu Hrvatsku obću mobilizaciju i radnu obvezu, nego su napadnute obćine poput ove naše ostavljene braniti se praktički same od ovih ludih napadača.
“Razpravljali smo o tomu, ali je prevladalo mišljenje kako nije politički dobro proglašivati obću mobilizaciju”, odgovorio mi je predsjednik hrvatske vlade.
“Dapače, nismo proglasili mobilizaciju ni za obćine koje su napadnute, poput vaše”, nastavio je.
Od predsjednika Hrvatske vlade sam tako saznao, kako je ciela Hrvatska, pa i obćina Dubrovnik, birokratski gledano, još u mirnodobskomu stanju! Obćine same nisu mjerodavne za proglašivanje obće mobilizacije na svojemu prostoru nego to može uraditi samo Hrvatska vlada.
“U redu onda. Možete li barem za našu obćinu proglasiti obću mobilizaciju?”, upitao sam Gregurića, a on se odmah sa mnom složio i obećao mi kako će to učiniti na prvoj vladinoj sjednici, čim se vrati u Zagreb.
Neposriedno prije njegova odlazka ponovno sam dobio kratku prigodu s Gregurićem  razgovarati na samo. 
Nakon još nekoliko kratkih izmjena informacija, počeo sam mu  pričati o krupnim nelogičnostima koje sam primietio, a iz kojih proizlazi i sumnja o sustavno planiranoj i koordiniranoj izdaji. Na žalost opet smo bili prekinuti u razgovoru.
“Razgovor ćemo nastaviti prvom pogodnijom prigodom. Žao mi je što ne mogu ostati još neko vrieme, ali čeka me puno posla. Držite se. Sve će biti u redu,” rekao mi je Gregurić na razstanku na rivi.
Bio bih volio s njim na miru podieliti sve svoje sumnje i razmišljanja. Ali i ovo što smo razgovarali i dogovorili, ipak je nešto. Još jednom mi je ostavio dojam pouzdanoga čovjeka punoga izkrenoga razumievanja. Doduše bio bih volio izpričati mu sve, a još najbolje bi bilo kad bismo nakon toga bili zajedno zaključili kako su moje sumnje  neutemeljene.
 
Polako sam, zaustavljajući se gotovo kod svakoga stola prilazio izlazu iz Slavijina salona. Bila je to doista jedna nezbiljna situacija. Jarko osvietljeni salon pun toploga jela i hladnoga pića, a uokolo grad čije pučanstvo tiho uz svoje voštanice ili petrolejke procjenjuje hoće li uzpjeti preživjeti.
Kad sam izlazio izpratilo me je nekoliko pogleda. Nitko me nije niti pokušao zaustaviti. Na hodniku sam shvatio kako sam slučajno krenuo prema hangaru. Nisam se htio vraćati prema stubama na boku broda nego sam se spustio prema tomu velikom prostoru namieravajući kroz njega izići na obalu.
Na dnu stuba sam zateknuo skupinicu od desetak ljudi. Odmah sam uočio  kako se ne uklapaju  u družtvo koje sam ostavio tamo gore u salonu. Bili su skromnije odjeveni, a i njihovo držanje je odavalo skromnost.
Zaustavio sam se i upitao ih tko su i što tu rade.
„Ne znamo što nam je činiti. Došli smo se ovdje boriti kao dragovoljci, ali nema nikoga tko bi nas prihvatio, opremio i poslao u borbu. Izgleda, kako ćemo se  morati vratiti s ovim istim brodom. Razočarani smo. Ne da nam se sjedati gore u salonu,” odgovorio mi je jedan od njih.
Sudeći po respektu kojega su pokazivali, vjerojatno su znali s kim razgovaraju.
Stajao sam na trenutak osupnut. Nitko mi ih nije spomenuo. Ni Gregurić! Premda sam ga izričito pitao zašto sa sobom nije doveo barem nekolicinu ljudi koji bi bili spremni ostati ovdje i boriti se. Tko zna? Možda on za njih nije ni znao.
Odmah sam rekao tim ljudima kako sam izuzetno pozitivno iznenadjen sa spoznajom kako su nam u sklopu Konvoja stignuli i dragovoljci, te kako u isto vrieme dielim njihovo razočaranje.
-“Srećom ili Božjom providnošću naišli ste na mene odnosno ja sam naišao na vas. Vjerujte mi, ne ću dopustiti vaš povratak s Konvojem. Možete otići jedino ako se predomislite. Ako želite ostati ovdje i kao pravi Hrvati boriti se rame uz rame s nama Hrvatima koji ovdje brane svoju Hrvatsku, vi ste više nego dobro došli,” rekao sam im u sebi naglo osjetivši bujanje pozitivnoga razpoloženja.
-“Ostajemo ovdje. Zato smo došli. Nemamo tu što razmišljati i odlučivati,” čulo se u isto vrieme iz nekoliko grla.
Zatim smo ostali još neko vrieme u razgovoru. Shvatio sam kako je njihova nazočnost možda i s pravom ostala nezapažena medju ostalim sudionicima Konvoja. Svoje namiere nisu željeli javno iznositi, jer su držali kako bi to za Konvoja i za njih same bilo opasno. Ovdje ima puno novinara, od kojih možda neki ne bi izdržali ne spomenuti ih, a JNA bi ih, prigodom pregleda broda mogla jednostavno pohvatati.
-“Ako je tomu tako onda se ne trebamo čuditi  što vas  nitko nije dočekao i prihvatio,” rekao sam.
-“Vodstvo Konvoja je znalo za nas i za naše namiere. Očekivali smo kako će dubrovačko vodstvo biti informirano o nama i prihvatiti nas,” odgovorio mi je jedan od njih, a drugi su glasno potvrdjivali njegove rieči.
Tko je to iz Konvoja trebao o dolazku dragovoljaca izviestiti nas u Dubrovniku. Uostalom zašto ovi ljudi sami nisu prišli nekomu vojniku ili redarstveniku te preko njega  pokušali stupiti u kontakt sa Zapoviedničtvom obrane, pomislio sam.
Odlučio sam ne postavljati im pitanja. Ovi ljudi su jednostavno došli. Oni su tu i na razpolaganju su. To što u Konvoju o njima razvidno nitko ne vodi računa i što nitkomu nije palo na pamet uz ove ljude prošvercati i nešto vojne odjeće i opreme, uobće nije iznenadjenje. Konvoj djeluje na prezentacijskoj, demonstracijskoj, medijskoj razini. Ova razina je nešto posve drugo.
Osjetio sam  zahvalnost prema tim dragim običnim ljudima, koji su shvatili što nam treba i nude sve što imaju, svoje živote. Ovdje su u podpalublju. Ne uklapaju se u ono, ipak na neki način razkalašeno ozračje tamo gore, u jarko osvietljenomu salonu. A nama ovdje ljudi koji se žele boriti - itekako trebaju.
Do početka i u samom početku  napada JNA, trebalo je pozivati  dragovoljce na strpljivost,  jer za sve nije bilo dostatno oružja. Sad se na stotinu mobilizacijskih poziva odzovu desetorica, a nakon opremanja u športskoj dvorani jedva petorica ostanu za upućivanje na ratnu zadaću. Oružja sad ima više nego ljudi koji su se spremni boriti!
Ovaj obrat  je prirodno prvi uočio pokojni  Miljenko Bratoš. Od njega sam saznao brojke i postotke. On je uostalom napisao i onaj dopis koji smo usvojili na sastanku Kriznoga stožera, a koji je dostavio i Zapoviedničtvu obrane, Policijskoj  upravi, Službi za zaštitu ustavnoga poretka 
Iz pisma se vidi nezadovoljstvo, ali i sviest o bezpomoćnosti. Što može učiniti Miljenkov odjel  sam, ako ga u tomu ne prate civilno i vojno redarstvo? A sad više ni Miljenka nema.
Rat se pokazao bitno drugčijim nego su ga zamišljale neke uzpaljene glave. Težko je biti junak s puškom protiv topničtva koje prebire teren svojim strašnim granatama metar po metar. Explozije razaraju živce još više od tiela. Vojnicima je za obranu nuždna snažna utvrda iza koje ili u koju se mogu skloniti. Zato je Srdj tako pogodan.
Bilo je liepo vidjeti kako su naši vojnici na Srdju ipak sve u svemu dobro opremljeni, odnosno kakvoćno odjeveni i naoružani. Doduše bio bih volio naći ih i uredno obrijane. To bi bio znak stege. Ali kako se uobće može razmišljati o stegi u ovakovim sveukupnim uvjetima. Pa naša vojska je tek u stvaranju. Bitno je imati dostatno oružja, vode, hrane i odjeće.
Odjeća, odnosno vojnička oprema jednako je velik, ako ne i veći problem od oružja. Sviestan toga odlučio sam dati i svoj maleni osobni doprinos. Po vozaču Matu sam u sriedište za formiranje postrojbi u gradskoj športskoj dvorani poslao svoje prikrivne hlače i majicu, te  vojničke čizme,  jaketu, vojnički kaput i šatorsko krilo, koje sam, kao član Teritorialne obrane, za vrieme Jugoslavije bio prisiljen zadužiti,. Procienio sam kako mi je  za odlazke na položaje dostatno športsko odielo, a dok sam u Gradu, dobro je, iz psiholožkih razloga, što nosim odielo i kravatu, te što se neizostavno brijem svakoga dana, premda bih zbog neprikladnih uvjeta s vodom to rado izbjegnuo.  Na ljude oko sebe moram ostavljati dojam smirenosti i sriedjenosti.
Jadran Delaš, Miljenkov zamjenik, koji se početkom napada u Obćini zateknuo u Splitu, pa mu se učinilo, kako bi za nas ovdje, a poglavito za njega samoga, bilo bolje kad bi on iz Splita borio za interese obćine Dubrovnik, javio mi je kako je “Jugoplastika“ spremna prodati odore, ako im platimo devizama s onoga računa Atlantske plovitbe!
Nije mi preostalo nego složiti se s tim, premda sam u grlu u tomu trenutku osjećao veliku trpkost. Mi iz Dubrovniku moramo u Splitu s devizama kupovati odore za naše vojnike! Ovo je ovdje Hrvatska i brane je hrvatski vojnici. Zar Split i Dubrovnik nisu u istoj državi? Koji su to absurdi! Nadam se ipak kako će ovaj dolazak Slavije  biti prekretnica i na ovomu području. Slučaj sam na sreću uzpio takodjer ukratko izpričati Greguriću.
Osvrćući se oko sebe, ne bih li ugledao nekoga od naših vojnika, primietio sam Željka Pavlovića i osjetio zbog toga veliko veselje. Bio sam dobio viest kako je poginuo.
Mahnuo sam mu rukom neka pridje. 
Na Pavlovićevu licu je bio izkreni izraz radosti zbog susreta sa mnom: Medju nama je odjednom izbila neočekivana blizkost. Ono njegovo obećanje o lojalnosti i promjeni ponašanja, koje mi je dao pred mjesec i pol dana, smanjilo je tenzije, ali smo se s dolazkom Marinovića praktički prestali susretati. Sad smo se susreli kao dobri prijatelji.
U nekoliko rieči Pavlović mi je izpričao kako je  bio u škripcu, ali se izvukao. Njegova mi priča nije bila podpuno jasna. Je li bio zarobljen, pa pušten, ili je pak kontaktirao sa svojim poznanicima medju napadačima?
Naš razgovor u tišini brodskoga hangara slušali su skromni dragovoljci iz Sjeverne Hrvatske  Predstavio sam im Pavlovića i pred njima ga upitao može li se pobrinuti za njihov smještaj i opremanje.  On je to prihvatio  s velikom ljubaznošću u glasu.
-“Predsjedniče ne brinite. Osobno ću se pobrinuti za prihvat ovih ljudi i njihovo uključenje u naše obranbene postrojbe. Vi ih slobodno možete ostaviti meni.”
Gledao sam Pavlovića osjećajući u sebi veliko veselje. Po prvi put sam mu vjerovao u podpunosti. Koliko je samo vriedan svaki ovakov napredak. Medju nama ovdje, koji se borimo za obstanak hrvatskoga juga, mora biti čim je moguće manje podjela i nepovjerenja. Pavlović, ovakov kakovim mi se u tomu trenutku predstavio, može biti jedna vrlo vriedna karika u obranbenomu lancu, s obzirom na njegovo poznavanje ljudi i cjelokupne vojne situacije na ovomu području.
U svakoj pozitivnoj stvari nuždan je stjecaj pozitivnih ili sretnih okolnosti. Ozračje udobnoga salona, krcatoga s jelom i pićem moglo me je privući, ali me je odbilo, zbog svoje neprimjerenosti našoj situaciji, a mogao sam izići preko boka broda a ne kroz hangar. U tomu slučaju dragovoljci bi vjerojatno odputovali natrag i s pravom bi mogli pričati, kako Dubrovniku nije potrebita nikakova pomoć, što bi se onda vjerojatno brzo izvrnulo u dubrovačko odbijanje konkretne pomoći u obrani, a što bi takodjer vrlo vjerojatno bilo svaljeno na moja ledja!
A ljudi koji su se spremni boriti, tako su nam dragocjeni i čovjek sam koji to duboko shvaća.
Oprostio sam se s skupinom pruživši ruku svatkomu od njih. Na licima tih ljudi zrcalila se sreća. Pred njima je bila realizacija njihove namiere. Došli su se boriti za slobodu i za to će dobiti prigodu.
Izišavši u noć iz osvietljenoga hangara, trebalo mi je neko vrieme dok mi se oči nisu počele privikavati na tamu. Kako sam se udaljivao brodska svjetla su mi sve slabije osvjetljivala  put. Medjutim, u duši sam osjećao svjetlost.  Susret u brodskom hangaru u podpunosti mi je promienio razpoloženje.
Osvrnuo sam se prema Slaviji.
Moje mjesto nije tamo. Tamo jednostavno ne  pripadam. Moje mjesto je ovdje u dubrovačkomu mraku, u mraku Grada izpod Srdja, u mraku Grada kojega od neprijatelja brani Srdj. Brane ga doista hrabri ljudi. Ovaj naš dubrovački mrak je doista svojevrstna protuteža onomu svjetlećemu sajmu kojega sam upravo napustio. Medjutim, svjetleći sajam je, toliko koliko je bilo moguće, osvietlio barem za kratko ovaj naš mrak, a evo, sa sobom je doveo i ljude koji su spremni s nama dieliti ovaj naš mrak. Dok nas sve ne osvietli pobjeda.
Kakova je situacija sad na Srdju?
Sad su sigurno okupljeni oko vatre u dnu utvrde, gdje je  danju mračno gotovo jednako kao i noću. Tu borave, tu spavaju, tu se hrane, tu je i gustierna puna vode. Momci su hrabri, utvrda je čvrsta.
Pun opet  probudjenoga optimizma čvrsto sam koračao kroz mrak. Koliko mi je samo pozitivnih osjećaja pobudio onaj moj uzpon na Srdj! Nakon Miljenkove smrti, to je bila nuždna psiholožka skretnica. Počeo nalaziti razloge za optimizam, čak i za veselje.
Kako mi je tamo gore bilo ugodno u tomu družtvu jednostavnih, poštenih, hrabrih  ljudi. Oni sami su bili razvidno zadovoljni i sretni  zbog posjeta, a posebice zbog tereta koji je na svojim ledjima dovukao onaj magarčić. Sve ono što su mi izpričali, uključujući i jednostavne šale na svoj račun, danas mi u duši stvaraju jedan jedinstveni osjećaj one prave ljudske nade.
Primietio sam po njihovu naglasku,  kao neki od ljudi na Srdju nisu s dubrovačkoga područja. Nisam se želio propitivati. Svi smo bili samo Hrvati koji brane svoju domovinu. Lokalna pripadnost bi trebala biti podpuno nebitna. Je li u zbiljnosti tako? Na Srdju zasigurno jest, ali je na žalost to ipak iznimka koja za sad potvrdjuje jedno drugo pravilo.
Gore na Srdju bio sam sudionikom jednoga prijateljskoga i otvorenoga razgovora, u kojemu mi nije bilo ni malo težko pronalaziti jednostavne rieči ohrabrenja. Srdj ovih dana nije mjesto za velike govore. Čini mi se kako je to ljudima na Srdju najviše i odgovaralo. Veliki govornici i veliki govori su prikladni za neka druga mjesta i neka druga vriemena. Sve je to na sigurnoj udaljenosti od Srdja. Veliki se trebaju čuvati.
Nakon što smo se bili popričali, popeli smo se  na taracu utvrde koja gleda prema Bosanki, Žarkovici i Brgatu. Nizki zid nije nas štitio od neprijatelja, koji nas je lako mogao „počastiti“ s po kojom granatom. Zbog toga smo rubu tarace prišli pognuti. 
Još je samo na Bosanki nekolicina naših, ali je razvidno kako će je biti težko obraniti. Srdj je nešto drugo. Tu će se neprijatelji  doista trebati potruditi, ako ga žele osvojiti.
Kad je jedan od vojnika predložio zajedničko fotografiranje, izpravili smo se  i skupili, kako bi Kovač mogao napraviti snimku. Računali smo kako tih nekoliko trenutaka ne će biti dostatni neprijateljima za upućivanje smrtonosnih projektila u našem smjeru.  Izim toga od neprijateljskih pogleda sa Žarkovice čuvao nas je i borić, koji je tu na taraci nekako izniknuo.
Nakon fotografiranja smo se opet sagnuli i virili preko zida. Sa sjetom sam gledao  naša brda, koja su sada u rukama neprijatelja.
Oni se sa svojim tenkovima i vozilima šeću po našim cestama, a nama je za obskrbu jedine još jake točke ostao samo magarac. Za pobjedu će nam doista trebati magareća tvrdoglavost i strpljivost,pomislio sam.
Premda bih bio ostao promatrati okoliš još neko vrieme, vojnici su me upozorili na nuždnost napuštanja tarace i vraćanja u utrobu utvrde. Po njihovu mišljenju i izkustvu, neprijatelji  su nas vjerojatno bili uočili i ne treba im pružati zadovoljstvo u vježbanju pucanja na žive ciljeve.
P povratku u podrum utvrde, još neko vrieme smo proveli u razgovoru. Očekivanoga granatiranja nije bilo. Možda nas zlotvori ipak nisu bili primietili.
Opraštajući se od tih dragih ljudi, na njima nisam vidio ni traga malodušnosti. Na licima im se inače težko mogu primietiti bilo kakove emocije. Jedino što ne mogu podpuno prikriti je ponos zbog zadaće koju obavljaju.
Silna je to momčad tamo gore. Doduše stega i urednost im nije neka jaka strana. Medjutim, to uobće nije čudno. Na ovakovim položajima, u težkim trenutcima normalno se pojavljuju  individualci, kojima je svaka stega mrzka.
Niz brdo sam bio išao laka koraka, ne samo stoga jer je fizički lakše spuštati se nego se penjati.  Osvjedočio sam se još jednom kako  postoje mjesta i trenutci gdje je okoliš poštedjen licumjerstva, kukavičnosti, sebičnosti, gdje uistinu  postoji hrabrost, postoji poštenje, postoji izkrenost i dosljednost.
Bogu hvala nije tako samo na Srdju. Sigurno je tako i na ostalim mjestima gdje se brani jug Hrvatske. Tako je bilo i u hangaru na Slaviji.
Odredjena odbojnost, koju sam osjećao penjući se na taj brod, izčeznula je kad sam izišao s njega. Za to su zaslužni ljudi koje sam ostavio Pavloviću.  Oni su samo istinska izkrenost i poštenje. Njihove namiere su krajnje čiste i domoljubne.
Domoljubnost i požrtvovnost su uostalom ipak dominantni u cieloj ovoj priči oko Konvoja. I na Slaviji i na svim ostalim plovilima, koja su nam stignula u pomoć, krcato je ljudskosti, srdca i dobrih namiera, krcato je sućuti i plemenitosti. A to što su se neki na kraju svoje velike avanture, tamo gore u salonu, opustili više nego što to moja sadanja spartanska mjerila dopuštaju, nije neka strašna stvar.
Uostalom imam li pravo kad tako strogo procjenjujem  i ocjenjujem ljude i njihove namiere. Ne mogu svi biti isti. Oni  u podpalublju i oni gore na Srdju su mi doduše blizki, ali i oni gore u salonu vjerojatno se u biti puno ne razlikuju. Svima je Hrvatska na srdcu. Neki su doduše hrabriji, neki manje hrabri. Neki su stariji, neki su mladji. Neki su snažniji i odporniji, a neki slabiji i boležljiviji. Neki imaju veći, a neki manji apetit. Svi skupa dolaze iz različitih sriedina, različitoga su imovinskoga stanja, obrazovanja.
Ne može se očekivati samo skromnost, umjerenost i hrabrost. Treba shvatiti kako  je velika većina ljudi koji su došli s Konvojem stignula iz plemenitih pobuda i to treba cieniti. Ljudi u hangaru su bili u stvari sam vrh vriednosti cieloga konvoja. Po mojim kriterijima. Ali i većina ostalih zaslužuje svaki respekt. Svatko u cieloj ovoj situaciji uostalom ima svoju ulogu, koju bi trebao odigrati maximalno kakvoćno. Ja imam svoje zadaće i svoju ulogu. Medju tim zadaćama, nadje se srećom i onih koji djeluju relaksirajuće. Poput penjanja na Srdj ili spuštanja u hangar Slavije.
Doista nazire se svietlo na kraju tunela. Nakon dolazka ljudi koji su došli s Konvojem, svjetlo se bitno pojačalo.

Nastavak