Stradunsko stradanje
Nedjelja, 3. studenoga 1991.
Većina ljudi koji su bili stignuli s Konvojem, sada vrlo vjerojatno svojim prijateljima i rodbini prepričava svoje dojmove. Mogli su ostati dulje i tad bi im dojmovi bili uvjerljiviji. Imali bi već u ova sliedeća tri dana što vidjeti i doživjeti, jer Jugoslaveni su odmah nakon odlazka Konvojanastavili sa svojom zločinačkom praksom.
Neki iz Konvoja su se ipak odlučili ostati, vidjeti i – pomoći. Uz onu dragocjenu skupinu dragovoljaca, ostala je i skupinica, koja žele pomagati na civilnomu, humanitarnomu području, prije svega pišući i izvješćujući iz Dubrovnika, premda nisu novinari.
Zagrebčani, liečnik Slobodan Lang, profesor Alojzije Prosoli i fotograf Jasmin Krpan, te Osječanin Branko Čulo, uz pomoć tajnika dubrovačkoga ogranka Matice Hrvatske Vlaha Benkovića, pronašli su ured na Stradunu. Zatim su došli k meni i zamolili me za najavu njihovih aktivnosti kroz tiskovnu konferenciju u Obćini.
Njihov dolazak me je razveselio, točnije rečeno u meni je izazvao barem neku vrstu osjećaja koja podsjeća na veselje. Pun osjećaj zadovoljstva i veselja, čini mi se u ovoj situaciji podpuno nezbiljnim i nemogućim, jer svjetlo na kraju tunela, koje se bilo pojavilo prije nekoliko dana, postaje sve slabije.
Slobodan Lang djeluje kao predvodnik skupine. Njegov entuzijazam je bio ključan za moje prihvaćanje najavljivanja te skupine javnosti. Entuzijazam i činjenica što je skupinica ljudi izvan Dubrovnika odlučila izkusiti na svojoj koži težinu dubrovačke situacije, zasjenili su procjenbu zbiljne koristi koju s njima dobivamo.
Vjerojatno bi bilo bolje kad ne bi krenuli kao skupina nego bi svatko za sebe pošao tamo gdje može najviše dati. Kad bi se liečnik Lang želio priključiti našim liečnicima u bolnici, to bi sigurno bilo koristno. Doduše ovdje na sreću imamo za sad dostatno naših domaćih liečnika, ali sigurno svaki dodatni liečnik je izuzetno dobro došao. Profesora imamo sigurno dostatno, ali ne bismo odbili Prosolia kad bi po skloništima posjećivao djecu i pokušao im prenieti svoje znanje i u ovakovim uvjetima. Premda imamo fotografa, takodjer nam je dobro došao svaki hrabri fotograf koji osjeća što treba snimiti, a naši novinari bi mu sigurno pomogli u nalazku načina za slanje fotografija prema vanjskomu svietu, što nam je uviek dragocjeno. Jedna slika često govori više od tisuću rieči.
Prihvatio sam cielu ideju prije svega kako bi na taj način izrazio zadovoljstvo što ima takovih ljudi koji su se u stanju ostaviti svoj puno lagodniji život, izložiti se i dieliti težku i pogibeljnu sudbinu i ograničene zalihe hrane i vode sa svojim dubrovačkim sunarodnjacima.
To je samo po sebi veličanstveno, premda se doista ne vidi neka osobita praktična korist. Naši profesionalni novinari vriedno javljaju o tomu što se ovdje dogadja, a tu i tamo se pojavi i neki novinar sa strane, pa se na tomu području težko može očekivati neki osobit doprinos od skupine izvjestitelja amatera.
Ti ljudi nisu ostali u Dubrovniku kako bi se borili s oružjem u rukama, pa bi bilo doista netaktično mobilizirati ih. Izim toga čini se kako mi ovdje ne smiemo mobilizirati nitkoga tko nema prebivalište na području obćine Dubrovnik.
Područja humanitarnih aktivnosti su organizirana i tu težko nešto može pomoći ad hoc sastavljena skupinica dobrih ljudi. “Vodovod“ se brine o obskrbi pučanstva vodom, “Dubrovkinja“ i pekara o obskrbi hranom, Civilna zaštita o raznim aspektima pomoći ljudima, MUP o redu, bolnica o ranjenima i bolestnima, “Boninovo“ o mrtvima i t.d. Pored svega tu su druga javna poduzeća i obćinske institucije, Krizni stožer i skupine osnovane pri Kriznomu stožeru.
Osnutak ureda „Konvoja“ u stvari najviše sliči na boravak Europskih promatrača u Dubrovniku. Uz europske smo evo dobili i hrvatske promatrače! Nešto poput diplomatskih predstavnika. To je još jedna trpka potvrda razdvojenosti mirne i napadnute Hrvatske.
Ipak dobro je što sam ovoj skupini javno izrazio dobrodošlicu. Diplomatska predstavničtva se u pravilu zatvaraju i napuštaju tamo gdje dodje do opasnosti. A kod nas se evo otvaraju. Izim toga i Europski promatrači su se pokazali krajnje dobronamiernima i dobro došlima, a oni su profesionalci, koji za svoj posao primaju plaću. Ovi naši diplomati iz Zagreba i Osieka su čisti volonteri. Htjeli su pomoći i sjetili su se načina na koji će to učiniti. I pronašli su ured. I pronašli su mene kao osobu koji će ih lansirati u javnost. Pokazali su kroz ova tri dana na taj način domišljatost, poduzetnost i sposobnost. Ako tako nastave dalje, korist od njihovog ostanka bi se morala negdje pokazati.
Možda se i meni, uostalom, u odredjenomu trenutku, učini praktičnim pozvati ih u pomoć. Vidjet ćemo što će vrieme donieti. Za sad iz ure u uru vrieme samo donosi probleme koje treba brzo riešavati.
Uglavnom, ovaj na neki način čudni ured za sada mi je težko smjestiti u križaljku poluga na koje se mogu osloniti. Na primjer, sigurno nemaju tri stotine pokrivača koje je prije tri dana iznenada trebalo pronaći za prognanike u hotelu Park, ili neodredjeni broj pokrivača koji je danas zatražila mjestna zajednica Mokošica. Ili plin, koji je prije četiri dana bio nestao u hotelu Neptun.
Možda bi mi bili dobro došli za razmjenu mišljenja o problemu sječe stabala po Montovjerni i Gorici, na što je upozorio gradjanin Niko Primorac.
Gradjani se nastoje snaći. Drvo im je najsigurniji ogrjev. Za spriečitbu sječe trebalo bi uporabiti i tako i tako obterećeno redarstvo. S druge strane pak, treba razumjeti gradjane koji se snalaze u ovoj težkoj borbi za obstanak. Za sad sam u ovomu slučaju odlučio ne reagirati.
Možda bih mogao ovu konvojsku skupinicu povezati s Europskim promatračima. Kao diplomate s diplomatima? Težko će se to ostvariti. Ljudi u bielomu se striktno drže naputaka po kojima djeluju i sami odredjuju s kim i koliko će kontaktirati. Glavna preokupacija im je posriedovanje izmedju dvije “suprotne strane“, od kojih je jedna JNA, a druga obćinski krizni stožer. Postupak je krajnje kompliciran, ali je barem shema jednostavna i nema je potrebe činiti složenijom.
Ta stalna komunikacija s JNA jedna je odurna zadaća. Jugoslaveni uz slanje ubojitih projektila šalju i krajnje nesuvisle zahtjeve i poruke. Tako su dva dana prije dolazka Konvoja na Liburnijiu Zeleniki odkrili kao im nedostaje izvjestni Goran Asanović iz Titograda, a koji je prema popisu putnika trebao biti na brodu, a i stvari su mu bile na brodu. JNA je uvjetovala puštanje Liburnijeiz Zelenike s nalazkom misterioznoga Crnogorca ili Srbina Gorana, pa se, uza sve druge nedaće trebalo dati u potragu za njim po Mokošici, gdje je izgleda stanovao i Čokolinu gdje je izgleda bio podstanar. Što za JNA znači pun brod Hrvata prema jednom Goranu!
Goran se možda bio predomislio i skrio se negdje, kad se u zadnji trenutak sjetio kako bi izbjegavši daljnji život ovdje u Hrvatskoj i službu u hrvatskoj vojsci, mogao biti odjeven u odoru JNA i poslan pucati na svoje dosadanje sugradjane.
Na isti način razmišljaju i radnici GP Dubrovnik, koji bi željeli otići, ali bi pri tomu izbjegnuli susret s JNA, jer bi ih to moglo uvaliti u još veću nevolju. Za častne ljude sigurno je golema nesreća kad ih netko prisiljava pucati na svoje dojučerašnje dobre domaćine.
U ovomu slučaju smo radiogramom tražili siguran prolaz za te gradjevne radnike, a JNA je u tomu vidjela mogućnost pokazivanja svoje velikodušnosti s njihovim prihvatom i prievozom njihovim kućama. Radnici pak od JNA nisu željeli ništa više nego slobodu prolaza.
Indikativan je text naše poruke i odgovor JNA. Poruku smo poslali u četvrtak kasno uvečer.
VPS Boka
U Dubrovniku se nalazi cca 130 sezonskih radnika GP Dubrovnik između 18 i 60 godina života, koji su mjesec dana bez posla, plaće i mogućnosti preživljavanja, a rodom su iz bosanskih općina. Oni se žele vratiti svojim obiteljima, a ova općina ih je voljna pustiti putem brodova, uz vašu suglasnost, odnosno da vi pri pregledu ne pravite probleme. U prilogu ćete dobiti popis ovjeren od strane općinskog štaba Civilne zaštite, općinske organizacije Crvenog Križa i GP Dubrovnika. Ni jedan od navedenih radnika nema mjesto boravka na području općine Dubrovnik. Imamo i drugih sličnih slučajeva o kojima ova općina ima isti stav, pa želimo da se izjasnite, kako ne bi bilo problema.
Predsjednik Kriznog štaba
Željko Šikić
Odgovor smo dobili sliedećega jutra:
Krizni štab
U vezi vašeg telegrama o evakuaciji sezonskih radnika GP Dbk saglasni smo da se ona izvrši iz Dubrovnika koji su rodom iz Bosanskih opština u pravcu Zelenike, gde će biti prihvaćeni i dalje razvedeni do svojih kuća, odnosno transportovani do svojih konačnih odredišta.
VPS Boka
potpukovnik Svićević
Paradoksalno je kako s JNA kao obćinski čelnik i dalje službeno komuniciram baš ja, a i oni svoje poruke usmjeravaju na mene, a u isto vrieme me nastoje identificirati i izolirati kao osobu na čija ledja žele svaliti krivnju za nevolje, a sebe prikazati u pozitivnom svjetlu. Pri tomu su se čak dosjetili pozivati se na demokraciju!
Totalitarna zločinačka vojska proizišla iz totalitarnoga zločinačkoga režima pokušava me podučiti demokraciji! Barem je tako zvučila poruka od VPS Boka, koju sam baš na svoje ime dobio, kad sam se u četvrtak bio vratio sa Slavije!
Gospodine Šikiću!
Nismo ni malo iznenađeni Vašom porukom o povrijeđenima i pucanju sa naše strane, jer smo navikli na to i podmetanja koja se jedino mogu podvesti pod smišljeno kršenje i onemogućavanje razgovora sa vlastima općine Dubrovnik i posmatračkom misijom EZ, koja nastoji da svojim radom spriječi provokacije i narušavanja prekida vatre kao i da na miran i demokratski način dolazimo do opšte prihvatljivih rešenja.
VPS Boka
Bio je to odgovor na moj prosvjed u kojemu sam upozorio na kršenje primirja i ranjavanje civila.
Poruka nije bila indikativna samo zbog toga što JNA opet nieče pucanje svojih vojnika, nego možda još više po pokušaju mojega odvajanja od vlasti obćine Dubrovnik.
Neupućen čitatelj poruke lako bi mogao zaključiti kako sam ja ovdje nekakov samonametnuti moćnik, koji pod blokadom drži legalne obćinske vlasti, pa čak i promatrače Europske zajednice!
Postoji i druga mogućnost. JNA je znala kako su u Dubrovniku visoki dužnostnici Hrvatske, pa je ton poruke možda svojevrstan zahtjev za mojom smjenom! Po pošiljatelju poruke sve je idilično, samo ja ometam tu idilu, iz čega bi logično trebalo usliediti uklanjanje te jedine smetnje!
Kao slučajna negacija navoda zločinačke JNA, petnaestak minuta nakon te nevjerojatne poruke, stignuo mi je iz bolnice s dalekopisom popis od šest civila koji su toga dana stradali od granata tih zločinaca. Medju njima je bilo i ime petogodišnjeg dječaka Srdjana Saltarića!
Tako totalitarni zločinci shvaćaju “mirne i demokratske načine za dolazak do obće prihvatljivih riešenja“!
Ako se oni ponašaju po svojoj shemi i ja sam na odredjeni način pronašao svoju. Reagiram samo kad mi se to učini dobrim i pametnim, a ne odzivam se na podvale i ultimatume. Do sad se ta taktika pokazala učinkovitom.
Naša korespondencija se pojačava što su intenzivniji napadi JNA. Uporno šaljem poruke a oni uporno odgovaraju kako se s njihove strane radi samo o reagiranju na naše napade i kako to čine u cilju zaštite svojih vojnika. Neke od jučerašnjih poruka su pravi primjer tih naših “složenih“ odnosa, kako bi se izrazili neki oprezni ljudi.
Nakon dvodnevnoga pucanja u kojima su stradala sva gradska područja, od JNA smo jučer u pet ura popodne dobili obtužbu kako mi njih napadamo!
Kriznom štabu za evropsku misiju.
U vremenu od 15 50 do 16 30 časova 2/11/91 otvorena je minobacačka vatra iz rejona Nuncijata. Molimo da intervenišete. U protivnom preduzećemo odgovarajuće mere.
Komandant operativne grupe general
Pavle Strugar
Nakon pet minuta sam poslao odgovor:
VPS boka
Kategorički tvrdimo da nije bilo nikakvog pucanja s naše strane. Prosvjedujemo zbog pucanja vaše topovnjače po Gružu i Lapadu.
Predsjednik kriznog štaba
Željko Šikić
Moj odgovor nije izazvao nikakov pozitivan učinak. Granate su nastavile padati po Lapadu i Babinu kuku, gdje su u sliedeću uru vriemena pogodjeni hoteli “Kompas“, “Minčeta“ i “Tirena“.
Kad se pucanje proširilo i na područje Ploča, reagirali su ugroženi Europski promatrači, ovaj put krajnje diplomatski stavljajući u istu ravninu krivnje i nas i JNA.
VPS Boka
Kriznom štabu općine
1) Članovi Europske misije Dubrovnik su već više od jednog sata svjedoci artiljerijske minobacačke vatre i vatre iz lakog naoružanja, čak i iz hotela Argentina.
2) Komadi kamenja pogodili su ulaz u hotel Argentina u kojem borave članovi misije
3) Ponovno oštro prosvjedujemo protiv ovog očevidnog kršenja prekida vatre. Zahtjevamo hitnu uspostavu poštivanja prekida vatre o kojem su se dogovorile obje strane.
Misija Europske zajednice
Ne treba im zamjeriti. Na žalost njihov neutralni ton nije prouzročio smanjenje granatiranja, inače bi bili učinili dobar posao u našu korist. Unatoč tomu izkazu neutralnosti promatrača, uru nakon poruke, jugoslavenski zločinci su pogodili hotel “Plakir“ na Babinu kuku i ranili nekoliko ljudi. Uništili su i nekoliko vozila na parkiralištu izpred hotela. Hoteliersku turu su nastavili s pucanjem po hotelima “Tirena“, “Minčeta“ i “Kompas“.
Promatrači su pak sinoć ipak nastavili u svojemu neutralnomu tonu, koji u biti ide u našu korist.
VPS Boka
Krizni štab Dubrovnik
Zahtijevamo od obje strane da se sastanu sutra, nedjelja 3.11.91 zbog:
1) Razgovora oko posljednjih kršenja prekida vatre
2) Omogućavanja hitnog popravka i dovodjenja vode u grad Dubrovnik
Europska misija Dubrovnik
Desetak minuta kasnije zatražili su jamstva za prievoz preostalih žena i djece iz Mokošice.
VPS Boka
na znanje Kriznom štabu općine Dubrovnik
Promatračka misija EZ moli JNA da autorizira trenutni povratak žena i djece brodovima iz Mokošice u grad Dubrovnik.
Promatračka misija Europske zajednice će nadgledati ovaj put i cijeniti vaše garancije za sigurnost. Molimo da našu misiju u Dubrovniku obavijestite o potrebnim mjerama, postupcima i vremenu. Molimo da odgovor predstavite na našem slijedećem sastanku.
Promatračka misija EZ Dubrovnik
Kada bi samo uzpjeli u svojemu naumu. Skinuli bi mi golem teret s ledja. Taj teret mi je iz ure u uru sve veći, poglavito nakon preksinoćne težke prometne nesreće u Rožatu u kojoj je poginulo 5 osoba od čega četvero djece, a što je bio tragičan dokaz kako su mi strepnje opravdane. Premda se po svemu sudeći radi čisto o prometnoj nesreći, a ne o granatiranju, Jugoslaveni su nesumnjivo krivi za nova ubojstva djece. Vjerojatno je netko, u strahu od granata, vozio prebrzo. I glede samoga postupka oko očevida i drugih postupaka vezanih za tu nesreću imao sam nekoliko mučnih razgovora u svezi sa jamčenjem sigurnosti onima koji su trebali tamo pristupiti. Ipak sve se nekako sriedilo i prošlo je bez daljnjih žrtava.
Množtveni prievoz ljudi iz Mokošice u Grad je doista skopčan s golemim rizikom. Ako promatrači uzpiju u svojoj namieri bit će to veliki podvig. Kako bih psiholožki opravdao odgodu donošenja odluke u svezi s tim, do sad sam to pokušavao kompenzirati s riešitbom bilo čega drugoga što bi se pokazalo kao problem. Kao u slučaju nalazka vozača za medicinsko vozilo, ili čak slanja cigareta!
U mokošićkomu kriznomu stožeru, točnije u onomu dielu kriznoga stožera koji još nije napustio Mokošicu, kao bitan problem se bio nametnuo nedostatak cigareta, što pokazuje kako su tamo glavnu rieč preuzeli pušaći ili su pak nepušači zbog težkoga pritiska počeli pušiti. Suspregnuo sam svoja nepušačka načela i intervenirao kako bi se tamo nastavilo dimiti.
Slanje cigareta je objektivno puno jednostavnije od slanja kruha, mlieka i ostale hrane, ali srećom i to još uviek uzpievamo obaviti. Točnije rečeno, obavljaju to i dalje hrabri vozači teretnjaka.
A Jugoslaveni su pak sinoć, kad im je već krenulo, nastavili igrati ulogu žrtve.
Iz Kumbora (VPS Boka)
Za Krizni štab Dubrovnik
Za EZ misiju
U vezi vaše poruke koju ste poslali u 18 20 upozorili smo vas u 16 45 da se na naše položaje otvara minobacačka vatra. Međutim intenzitet vatre je eskalirao zbog čega smo bili prisiljeni da odgovorimo u cilju zaštite naših ljudi. U vezi s tim ne snosimo odgovornost za kršenje primirja.
Komandant
General potpukovnik
Pavle Strugar
Dvije ure kasnije su poantirali s neprihvaćanjem sastanka, valjda kako bi nam i današnju nedjelju mogli čim više zagorčiti.
U tomu su doista čudesni. Dogovaranje pregovora odgadjaju, ali ipak ne u nedogled. Čini se kako sami sebi postavljaju nekakove granice zločina. Čudno i neobjašnjivo ponašanje nastavili su i s tim, što ovoj posljednjoj poruci ne spominju Krizni stožer, a radi se o dogovoru oko termina pregovora baš s predstavnicima dubrovačkoga kriznoga stožera!
Poruka od VPS Boka Europskoj misiji
Sa žaljenjem vas obavještavamo da nismo u mogućnosti da sutra sa vama održimo sastanak. Sastanak ćemo održati po dogovoru 04.11.1991. u 11 00 časova
Potpukovnik
Dr Radoslav Svičević
Konvojska skupinica se težko može uporabiti i uklopiti u ovu čudnu komunikaciju. Uostalom njihova osnovna namiera je skrbiti i izvješćivati o patnjama pučanstva, čisto s humanitarne točke motrišta, a moj krizni stožer je jedna od “sukobljenih strana“. I za njih kao i za Europske promatrače.
Ipak već danas ti ljudi su mi pomogli, jer sam, koliko toliko, mogao usmjeriti pozornost novinara prema njima. Što sam inače mogao izjaviti? Priznati kako smo praktički u beznadnoj situaciji? Pomogao sam se i s čitanjem jedne pjesme slikara Joška Škerlja, kojega sam predhodno bio našao kako piše tu pjesmu u jednomu obćinskomu uredu u kojega se uzpio ušuljati. Na taj način sam se nekako, barem na trenutak, simbolički pridružio Konvojskoj skupini, koja se odlučila braniti Dubrovnik riečima. Svako sriedstvo ima smisla, ako poluči uzpjeh. Škerljova pjesma je sjetna, pa sam vjerojatno tako i zvučio. U skladu je situacijom. Možda se ipak nisam trebao ni tih nekoliko trenutaka pokušavati uklopiti u umjetničke načine obrane. A možda sam i dobro učinio.
Nakon završetka tiskovne konferencije saznao sam, kako je u medjuvriemenu stradala jedna žena na Stradunu. Odvezena je u bolnicu težko ranjena nakon što su je pogodili jugoslavenski hitci. Za Jugoslavene je tako i Stradun postao strelište. A za nas još jedno mjesto stradanja.
Iz dana u dan stradaju ne samo poznate adrese, poput Straduna i poznati objekti poput hotela. Stradaju privatne kuće, osobna vozila. Od granata ulice ne štite ni njihova svetačka imena poput ulice Svetoga Mihovila u Lapadu gdje je jučer na jednoj kući podpuno uništen krov i sva stakla.
Težko je procieniti znaju li zlikovci nazive naših ulica, koje smo početkom godine i s nadpisima bili prilagodili pripadnosti Dubrovnika Hrvatskoj. Vjerojatno ne znaju i nije ih briga. Možda bi se moglo pomisliti kako biraju ciljeve sukladno nazivima, kad su jučer stradale kuće i u ulici posljednjega hrvatskoga kralja Petra Svačića takodjer u Lapadu, ali kako zlikovci ne biraju ciljeve prema nazivu ulica dokazuje ipak bombardiranje kuća u ulici koja je zadržala naziv partizana Marka Marojice. Ili su možda sviestni kako su Marojicu po svemu sudeći ubili baš njihovi tadanji kolege po zločinu i po zviezdi petokraki.
Nesumnjivo najveće najnovije “postignuće“ jugoslavenskih zlikovaca je jučerašnje bombardiranje dječjega vrtića koji nosi ime po Anuški Radeljević, koju su takodjer po svemu sudeći ubili njezini kolege partizani.
Srećom, prigodom jučerašnjega bombardiranja te dječje ustanove nije došlo do poginuća ili ranjavanja djece. Ravnatelj Ćosić je mudro odmah pozvao europske promatrače na očevid.
I bez toga europski promatrači su nesumnjivo sviestni tko je ovdje agresor a tko žrtva, ali pokazivanje ugroze dječice sigurno će još snažnije utjecati na njihove ljudske osjećaje. Kako god je njih ipak lako shvatiti, kad nastoje glumiti neutralnost, kako bi postignuli cilj, a to je zaštita pučanstva od pogibelji, tako je težko razumjeti jednoga britanskoga novinara, koji je došavši ovdje izložio svoj život, a onda je jučer izgleda poslao svojoj redakciji izvješće u kojoj nas obtužuje kako provociramo JNA i izazivamo oružane sukobe!
Saznavši za taj slučaj pokušao sam pronaći toga novinara i pokušati razgovarati s njim. Nisam još uzpio. Možda se radi o neistini. Bilo bi dobro ako je tako. Koja je naša granata pala na ozemlje Bosne i Hercegovine ili Crne Gore! Kad tu i tamo uzvratimo, naši projektili padaju po našoj državi koju su okupirali jugoslavenski agresori. Gdje tu itko može išta izjednačivati, a kamo li medju nama tražiti krivce za sukob!
Sve u svemu, Jugoslaveni uporno zločinački pucaju, a mi uporno i tvrdoglavo odolievamo. Na razne načine. Pa čak i uz pomoć folije. U skladištu tvrdke “Zidar“ locirano je gotovo pet tona. Na prvi pogled jako puno, ali su potrebe za privremenim sanacijama izuzetno velike. Zbog toga je Zavod za obnovu Dubrovnika dobio zadaću koordinirati razpodjelu toga dragocjenoga materiala, koji može spriečiti upad kiše kroz rupe koje su napravile granate jugoslavenskih zločinaca.