Čudni zahtjevi i strašne podvale
Srieda, 6. studenoga 1991.
Prisiljavam se razumjeti nerazumievanje! I uglavnom u tomu uzpievam. Uviek pronadjem neko opravdanje za one koji nam iz neugroženih dielova Hrvatske na razne načine nastoje pomoći i pri tomu dosta često pokazuju kako ne shvaćaju katastrofalne razmjere pogibelji kojoj je izloženo dubrovačko područje, ili pak izražavaju i pokazuju shvaćanje i solidarnost, ali to čine unutar odredjenih granica, kako sebe ipak ne bi previše izložili.
Nama je pak svaka, baš svaka pomoć, pa i razumievanje i liepa rieč – dragocjena i jednostavno moramo biti odporni na prateće neprimjerenosti. Inače puno je takovih primjera svaki dan.
Danas je tako iz zapoviedničtva Zbora Narodne Garde iz Metkovića stignuo krajnje neprimjeren zahtjev. Iz Metkovića od nas u Dubrovniku traže novac za plaće i vojničke odore dubrovačke postrojbe Zbora Narodne Garde, koja se povukla prema Metkoviću! Mi iz težko stradaloga Dubrovnika bismo trebali skrbiti o pripadnicima naše postrojbe koja se stjecajem ratnih okolnosti našla na mirnomu području Hrvatske!
Umjesto pokretanja protunapada i dolazka u pomoć, pokreće se traženje novaca i odjeće. Umjesto slanja odora nama, traži se od nas slanje odora njima! A zahtjev dolazi iz mjesta gdje je bilo, a vjerojatno je još uviek, locirano zapoviedničtvo mjerodavno za obranu cjelokupnoga juga Hrvatske, uključujući obćinu Dubrovnik! Vrhunac nerazumievanja!
Kad sam, kako bi s nekim podielio svoju osupnutost nazvao Zapoviedničtvo obrane, javio mi se Tonko Karaman i dodatno me iznenadio.
-„Ne brini. Sve je pod kontrolom. Mi ćemo osigurati plaće za ljude u Metkoviću i sve će biti riešeno,“ rekao mi je.
Nisam mu na to ništa odgovorio, što zbog njegova iznenadjujućega prihvaćanja te čudne situacije, a što zbog poziva na drugoj liniji. U sebi sam na trenutak odao priznanje Karamanu i Zapoviedničtvu obrane zbog hladnokrvne skrbi o financijama ljudi u Metkoviću u vrieme dok ovdje padaju granate. Ipak to je još jedan paradox. Kao civilnomu čelniku čini mi se neprimjerenim tražiti vrieme i način za razmišljanje o financiranju i odievanju ljudi u mirnim područjima Hrvatske, pa radilo se i o obranbenim snagama, koje su formalno vezane uz obćinu Dubrovnik, jer držim kako su tamo odakle dolazi zahtjev, mogućnosti riešitbe problema daleko bolje. Naše ovdašnje zapoviedničtvo obrane, koje je koncentrirano i preobterećeno poslovima u svezi s oružanom obranom, evo bez uzrujavanja prihvaća riešavati financijsku problematiku!
A na drugomu brzoglasu bio je ravnatelj bolnice Zoran Cikatić koji me je izviestio kako je jedna granata malo prije pala kod stare bolnice i prouzročila pucanje stakala na tomu objektu o kojemu Cikatić logično i dalje skrbi, premda to nema nekoga smisla, kao što u biti izvješće meni o tomu kao je bilo gdje pala neka granata, nema baš puno smisla. Pa ja doista ne mogu spriečiti lude Jugoslavene u slanju ubojitih projektila prema nama. Ipak, dobro je što me o svemu drže informiranim, pa to mogu uporabiti u korespondenciji sa zlotvorima kroz razmjenu poruka ili preko naše pregovaračke skupine i europskih promatrača.
Ovo su inače dani čudnih zahtjeva. Ministarstvo pomorstva je tako večeras od nas zatražilo izdavanje potvrda za teretnjake koji u Dubrovnik dovoze brašno, kako bi se na taj način izbjegnulo plaćanje prievoznih troškova Jadroliniji!
Jadrolinija je državna tvrdka, a ako je netko sviestan situacije u kojoj se nalazi dubrovačko područje, onda su to sigurno pomorci na Jadrolinijinimbrodovima koji održavaju nama tako dragocjenu vezu sa svietom. Država organizira i šalje pomoć. Teretnjaci još uviek u pravilu pripadaju državnim tvrdkama, a prievozi ih do Dubrovnika državna tvrdka. Ako su teretnjaci iztovareni u Dubrovniku, zašto bi Jadrolinija trebala nekakovu potvrdu. Pa njezini pomorci su sami tomu svjedoci!
Birokracija i u ovoj situaciji pokazuje svoju odpornost na činjenice. Uz put budi rečeno, jučer je stignuo zahtjev u svezi sa zaštitom života vozača iz drugih hrvatskih krajeva. Kako ti vozači ne bi bili izvrgnuti opasnosti, jer su njihovi životi razvidno dragocjeniji od naših, traži se neka od sad dubrovački vozači preuzmu na trajektima teretnjake, odvezu ih na izkrcaj i vrate ih na trajekt!
Ipak i samo postojanje naših oružanih snaga, koje bi mogle doći u pomoć ili krenuti u protunapadaj sa zapada, ili održavanje brodskih linija i dovoz pomoći, sve je to za nas ovdje daleko prevladavajuće pozitivno. Ali koje dobro može donieti objavljivanje laži o meni u visoko nakladnom žutom tjedniku ST? Tu se doista ne može pronaći ama baš ništa što bi moglo vriediti. A štete koje tako nastaju mogu biti katastrofalne. Još nam samo ovdje medju nama trebaju podjele i sukobi, koje smo do sada uglavnom uzpievali izbjegnuti.
Na text u ST-u me je danas brzoglasom iz Zagreba upozorio sin Hrvoja Macana, Krešimir. Poslao mi je zatim presliku dalekopisačem.
Auktor sastavka se zove Salih Alikafić, dakle isto kao i onaj čovjek koji je, predstavljajući se kao „šef kabineta“ predsjednika trebinjske skupštine Vučurevića, prije mjesec dana bio zvao iz Trebinja, spomenuo mi tada kako nam Trebinjci namieravaju zatrovati vodu i tražio sastanak s Perom Poljanićem, s kojim se sliedeće večeri sastao u Excelsioru. Možda je to ime čista koincidencija.
U textu izmedju ostaloga piše:
“….Žalosno je, ali istinito, da je svaka druga riječ gardistima u Dubrovniku - izdaja! U tom se kontekstu najčešće spominju Pero Poljanić i Željko Šikić, zapravo prva dva čovjeka Dubrovnika. Osobito je omražen Šikić, predsjednik Izvršnog vijeća i šef Kriznog štaba koji je, pričaju s gnušanjem hercegovački i sandžački borci, predložio da Garda za nadolazeće dane kao kabanice koristi - vreće za smeće! Na tu su mu sugestiju neki iz prvih redova navodno odbrusili neka mu žena nosi takvu kabanicu….”
Na žalost ova laž po kojoj sam negdje s našim borcima razpravljao o uporabi vreća za smeće nije ostala jedina. Doveden sam i u svezu sa zapoviedanjem povlačenja s Brgata, Žarkovice i Osojnika, te s odbijanjem uzimanja oružja iz Ploča! Što je najzanimljivije, u istim opisima se u pozitivnomu surječju spominje Nojko Marinović, koji “medju zapoviednicima uživa veliki ugled“!
Užasan je osjećaj doživljavati ovakove uvriede i podvale u ovako težkim trenutcima, i pri tomu osjećati podpunu nemoć.
Komu je to u interesu? Je li u pitanju samo bezkrupulozno ratno profiterstvo s pomoću bombastičnih reportaža s izmišljenim pričama, junacima i zlikovcima? Ili ove tiskane laži imaju neku dublju pozadinu? Na žalost, ova druga mogućnost je vjerojatnija.
Pozvao sam Antuna Kisića, očekujući od njega, kao odvjetnika i člana Izvršnoga vieća,
savjet ili pomoć.
Razočarao sam se. Nije pokazao nikakov interes.
-“Ne bih se volio u to upuštati,” zaključio je poprilično bezćutno.
Naravno, ne radi se o njegovoj, nego o mojoj koži. Zašto bi se on upuštao u nešto neizvjestno? To je njegova logika.
Moja logika je drugčija. Upuštam se u sve što bi moglo zaštititi moje sugradjane i moje prijatelje. Svaku mogućnost u tomu smislu osjećam kao svoju dužnost. Uostalom, taj svoj stav i ponašanje sam primienio i kad je Kisić sav uzplahiren bio došao k meni, jer je dobio mobilizacijski poziv. Intervenirao sam i oslobodio sam ga odlazka na prve crte bojištnice, jer mi je doista potrebit kao član Izvršnoga vieća. A mogao sam se ne uplitati i “ne upuštati“ se i u to.
Spreman sam braniti svakoga našeg čovjeka, spreman sam u svatkomu trenutku tražiti optimalna riešenja za dobrobit naše stvari. Mislim se o tolikim ljudima. Tko se misli o meni?
Možda je Kisić zaključio kako mu je pametnije, kad sam već ovako javno napadnut, malo se distancirati od mene.
Kad sam malo zatim saznao sam kako text koji mi je dalekopisom bio poslao Macan, nije stignuo samo meni u ruke, nego se preslikava i dieli u našim obranbenim postrojbama, skupio sam snagu, svladao golemo gadjenje i napisao pismo.
Pisanje ovog pisma ipak nije gubitak vriemena Treba uviek učiniti sve kako bi se ovdje medju nama izbjegnuli bilo kakovi razlozi za medjusobne sukobe i nepovjerenja. Izim toga ljudi koji na dubrovačkomu području s oružjem u ruci brane Hrvatsku zaslužili su znati, kako se na čelu obćine za koju se bore, nalazi čovjek poput njih. A ne nitkov, kakovim me neki nastoje prikazati i objavljuju to u hrvatskim krajevima, koji nisu izkusili što to znači biti na ovaj način izložen jugoslavenskim zločincima. Što to znači boriti se i opirati od jutra do mraka u neljudskim uvjetima. Što to znači imati težko ugroženu obitelj, živjeti sa spoznajom o bratu zatočenomu u zločinačkomu logoru, izgubiti najboljega prijatelja, biti okružen s nevoljama, pogibelji i patnjom. A onda još tražiti i nalaziti snage za opovrgavanje bezočnih laži!
Srećom, ma kako bolno bilo braniti se od laži, dogodjaji ne dopuštaju previše se obterećivati slovima na papiru. Dok u Zagrebu netko zaradjuje tiskajući laži po novinama, ovdje padaju granate i pogibaju ljudi. Samo na Kalamotu je prekjučer popodne palo 70 granata. Kalamoćanin Matijević je našao prisebnosti brojiti explozije. U Gornjemu čelu je oštećeno 7 kuća od čega tri vrlo jako. U Donjemu čelu stradalo ih je 4, od čega jedna jako. Sreća je što je samo jedan čovjek bio lakše ozliedjen. U isto vrieme jugoslavenski zločinci su pucajući po Babinu kuku imali više „uzpjeha“. Ubili su jednoga našeg vojnika i jednoga našeg civila i ranili tri naša civila. Jučer su granate padale po Mokošici i Kantafigu.
Ipak ti lažni napisi u žutom tisku iznimka od pravila, jer velika većina ljudi ne zaradjuje za život na tako pokvaren način. Brojni naši sunarodnjaci u mirnim krajevima Hrvatske suosjećaju s nama i spremni su nam pomoći. Svatko na svoj način.
Tako je jučer Krizni stožer Makarske poslao telexom ponudu za izradu svieća. Nisam ih baš dobro razumio, a nisam stignuo provjeriti o čemu se točno radi. Sigurno misle nešto dobro. A jučer se iz Splita javio i rektor tamošnjega sveučilišta Dubrovčanin Josip Lovrić. Osnovao je poseban ured za pomoć Dubrovniku. Pokazalo se pozitivnim što se uplašio imenovanja u skupinu za informiranje pri Kriznomu stožeru i otišao je nakon toga u Split. Tamo mu je kao rektoru uostalom i mjesto. A sad u njegovoj osobi imamo doista iztaknutoga predstavnika koji dobro razumije svoje Dubrovčane i suosjeća s njima. Sigurno će taj osnutak ureda biti jako koristan.
Na odredjeni način mreža “diplomatskih“ predstavništava se evo proširuje. Ne samo što se osnivaju ovdje, nego ih evo i mi osnivamo tamo u mirnom svietu.
Nakon fonda „Sveti Vlaho“ u Zagrebu, sad imamo i službeno predstavničtvo u Splitu.
Ipak bilo bi sjajno kad bi došlo vrieme koje ne zahtieva ovakova predstavničtva. A novinski sastavci poput ovoga u ST-u, budu svugdje jedino primjereni za odlaganje u vreće za smeće.