Slabi pregovori i obranbena taktika
Petak, 25. listopada 1991.
JNA je izgleda shvatila pogriešku koju je napravila s bombardiranjem staroga diela Grada, pa je požurila završiti posao, prije nego dodje do veće reakcije u svietu. Jučer rano ujutro krenula je s golemim snagama na Župu. Crta bojištnice je bila u Mlinima. Tu crtu doista nije bilo lako braniti. Lakše je bilo braniti urušenu cestu u Platu, ali su se s toga mjesta naše snage neobjašnjivo odmaknule i zaustavile su se tek u Mlinima, pa je to omogućilo zločincima postupno svladavanje zaprjeke.
Prema pričama koje čujem s raznih strana u Platu su neki naši pripadnici Teritorialne obrane prije nekoliko dana, dok je trajalo zatišje, tiekom noći bacali svoje oružje u more i plivali prema Mlinima ili čak do Kupara.
Sadanje napuštanje crte u Mlinima može se lako objasniti. JNA je konačno uzpjela obaviti izkrcaj na području Kupara, pa bi se, bez povlačenja, naše snage u Mlinima bile naše obkoljene. Na žalost nisu se zaustavile nas Dubcu, koji je bilo lako braniti, jer visinski dominira nad Župom, a tamo se nalaze i ukopi i utvrdnice koji su napravljeni još za vrieme Drugoga svjetskoga rata.
Izgleda kako je viest o padu Župe uzdrmala i našu obranu na Brgatu, pa je i tamo došlo do povlačenja.
Tako smo praktički u jednomu danu ostali bez cjelokupne obranbene crte na bojištnici istočno od Grada.
O svemu ovomu stižu doista različite informacije. Nojko Marinović mi je danas rekao kako je jednostavno došlo do bježanja i napuštanja položaja. Djelovao je dosta utučeno. Razumio sam ga. Kad je konačno došlo do neke vrste stavljanja svih naših snaga pod jedno zapoviedničtvo, ono kojemu je on na čelu, dogodilo se ovo povlačenje. U tomu čovjeku sve više odkrivam izkrenoga hrvatskoga domoljuba, koji je bio zalutao medju Jugoslavene.
Suprotno Nojkovim riečima dobio sam i dojave, kako je do povlačenja došlo jer je takova bila zapovied iz Zapoviedničtva obrane. Najgore je što su izgleda na Brgatu dobili poruku kako je napušten Dubac, a istodobno na Dubcu, kako je napušten Brgat.
Sve informacije su krajnje konfuzne, samo je sigurno kako nam se JNA s iztoka i sjevera u ova dva dana približila gotovo na puškomet, pri tomu zauzevši naselja koja su službeno gradske četvrti.
Konfuzne informacije su vrlo vjerojatno proizvod konfuznih poteza kojih je nesumnjivo bilo. Primjer tomu je zahtjev zapoviednika Teritorialne obrane Željka Pavlovića. Preko Kriznoga stožera je zatražio mobilizaciju četiri stotine ljudi za Teritorialnu obranu, a Miljenkov ured za obranu, koji je jedini mjerodavan za mobilizacije, i koji u tomu smislu ima evidencije i mehanizme – nalazi se u istoj zgradi kat više od sjedišta Teritorialne obrane. Izim toga baš Krizni stožer je poslao okružnicu u kojoj precizno napominje tko je mjerodavan za mobilizaciju. Ovaj zahtjev ulieva ipak i malo nade. Ako se traži mobilizacija četiri stotine ljudi, znači kako je za njih spremno naoružanje.
Možda je na povlačenje s Brgata i Župe utjecalo i snažno granatiranje uokolo hotela “Belvedere“ i naselja Zlatni potok, pa i po Lokrumu. Granate su dolietale sa zločinačkih topovnjača. Naše snage u Župi odnosno na Dubcu i Brgatu su to mogle saznati i kod njih se vjerojatno zbog toga dodatno stvorio osjećaj podpune obkoljenosti. Treba ih razumjeti. Grmljavina explozija je bila izuzetno snažna pa su, za vrieme dok je Župa nestajala pod zločinačkim granatama, neki ljudi čak s područja Mrtvog zvona unutar gradskih zidina u jednomu trenutku zatišja iztrčali iz skloništa i počeli bježati ne znajući kuda. Panika je na sreću spriečena u začetku i ljudi su se vratili u skloništa.
Grmljavina granata koje padaju u blizini je doista snažna vježba za živce. Dobro sam to izkusio kad sam sinoć kasno bio krenuo prema Lapadu, čisto kako bih sriedio misli. Nisam izabrao dobar trenutak, jer su neke granate, upravo dok sam se vozio, pale negdje kod stare bolnice i kod hotela Libertas. Tih nekoliko explozija koje sam čuo u svojoj neposriednoj blizini na neki način su mi bile zoran podsjetnik na užas kroz koji su prošli i prolaze naši ljudi na obranbenim položajima. Nakon svake explozije neko vrieme nisam mogao čuti zvuk motora. Što zbog zaglušenosti, a što zbog napetoga osluškivanja i očekivanja nove explozije.
Ipak na sve, pa i na granate se čovjek navikne. A doživljaj granatiranja za vrieme vožnje je doista neobično izkustvo, jer se sveukupno gledajući ipak nisam osjećao osobito ugroženim. Više sam se na oprez prisiljavao, nego mi je to bilo nuždno. U jednom trenutku sam toga postao sviestan i zapitao sam se ima li u tomu nekih podsviestnih samoubojstvenih nakana. U stvari se radilo čisto o osjećaju za zakon vjerojatnosti, koji svaki čovjek ima ugradjen u sebi. Nitko od zlotvora nije znao za moju vožnju i sigurno nitko nije gadjao baš mene. Nitko me nije vidio, jer sam vozio s ugašenim svjetlima. A i uz upaljena svietla i namjerno gadjanje, veća je bila vjerojatnost promašaja od pogotka. Čisto slučajan pogodak je u stvari izuzetno malo vjerojatan.
Takova razmišljanja su za psihu spasonosna. Nešto poput osjećaja vožnje po dvosmjernim cestama. Premda svako vozilo koje dolazi u susret može biti kobno, o tomu čovjek uobće ne misli. A frontalni sudari se dogadjaju svakodnevno. Samo svatko od nas misli kako se dogadjaju negdje drugdje.
Vjerojatno baš takova psihologija već dosta dugo omogućuje obskrbu naših ljudi na položajima, kao i obskrbu dislociranih gradskih četvrti od kojih nam je sad ostalo samo područje Rieke dubrovačke do Mokošice. Vozači teretnjaka koji tamo dostavljaju obskrbu izuzetno su hrabri ljudi. Jedan od njih je javio kako je prielazeći most primietio na njemu znatno oštećenje od granate. To nije iznenadjujuće. Granate na to područje padaju “redovito“. I jučer i danas osobito je bio izložen Komolac gdje su granate padale po crkvi, groblju, marini i pogonu GP Dubrovnik. A teretnjaci i pješačtvo JNA se postupno sve više i sa zapada primiču Mokošici. Oveća skupina zlikovaca se učvrstila na brdu iznad Lozice s kojega se kontrolira i ušće Rieke dubrovačke. Dobili smo tako “Golubov kamen“ i iznad ušća, uz onaj iznad izvora Rieke dubrovačke.
Unatoč velikoj opasnosti od granata, hidrogliser “Krila Dubrovnika“ danas je iz Baria dopremio humanitarnu pomoć. Redovite brodske veze iz smjera Rieke su opet blokirane, ali je sudeći po dosadanjemu izkustvu za očekivati njihovo ponovnu uzpostavu. Svi ti naši pomorci takodjer pokazuju veliku hrabrost i humanost. Jer doista ne postoji nikakova mogućnost predvidjanja, gdje će i u kojemu trenutku pasti zločinačka granata. U tomu smislu već pomalo iritirajuće djeluju pozivi Kriznomu stožeru iz lučke kapetanije u Gružu i upiti jamči li se sigurnost putnicima kod ukrcaja i izkrcaja. Lučkoga kapetana sam uostalom imenovao u skupinu za promet pri Kriznomu stožeru i ta pitanja on treba riešavati u okviru svoje skupine.
Ljude u lučkoj kapetaniji ipak treba razumjeti. Mine su u ova dva dana padale po samoj luki, po obližnjem Kantafigu, po Nuncijati koja je iznad luke i po Babinu kuku koji je preko puta luke. Uostalom, i ne smijem očekivati kako će skupine pri kriznom stožeru u svim slučajevima idealno riešavati probleme iz njihova djelokruga zadaća. Ne bi to bilo moguće i uz podpuno idealan odabir ljudi.
Idealan odabir osoba u skupine pri Kriznom stožeru i nije bilo moguće očekivati, jer i sam sam daleko od idealnosti, a oni su proizvod mojega odabira. Ljudi kao pojedinci nisu idealni, pa se onda ne može očekivati ni idealnost od ljudskih skupina. Ipak, za sad se moj odabir uglavnom pokazuje dobrim. Čini se kako je jedino dvojbena odluka u svezi s pregovaračkom skupinom.
Nemam pravo biti i nisam s njima nezadovoljan zbog razvidnoga neuzpjeha dosadanjih njihovih kontakata s JNA. Uostalom i prva dva kontakta koja sam osobno predvodio nisu postignula neke rezultate. Kontakti s agresorima se i ne bi trebali nazivati pregovorima. JNA je tu u nemjerljivo povoljnijemu položaju. Oko čega uobće mogu pregovarati dvije strane u sukobu u kojemu je jedna strana nemjerljivo snažnija, pa se čak i uzporedba s Davidom i Golijatom čini smiešno neprikladnom. Uzporedba o borbi slona i kućne mačke bi bila puno plastičnija. Premda i Golijat, a pogotovo u pravilu dobroćudni slon ne zaslužuju slikovite asociacije sa zlikovcima koji su nas napali.
Uglavnom pregovore smo nastavili i nastavit ćemo ih jednostavno što nam se to izplati samo po sebi. Rabimo ono što smo kao slabost uočili kod Jugoslavena. Oni razvidno žele u svietu ostavljati dojam neke njihove vrste humanosti. Pored toga u pregovorima oni vide i mogućnost našega sloma kroz ultimatume. Naša predaja bi njih poštedjela njihovih žrtava, a ako nema pregovora, komu bi onda mogli davati ultimatume u ovoj komunikacijskoj blokadi koju su sami nametnuli.
Inače sve je u njihovim rukama. Ako žele prestanak pucanja, mogu to učiniti sami, ako žele razdvajanje od nas, mogu se povući s područja naše obćine, ako nam žele omogućiti obskrbu sa strujom i vodom, samo nas moraju pustiti i mi bismo to učinili, ako nas žele deblokirati, samo sami moraju ukinuti blokadu.
Sve u svemu Jugoslavenima je ipak najviše bitno to glumljenje pregovaračke predstave svietu. To je postalo kristalno jasno već kod onih naših drugih pregovora, koji su se bili pretvorili u ultimatum.
Jedino što smo u svemu ovomu mogli učiniti, učinili smo. Smanjili smo rang pregovaračke skupine, i tako odgovorili na isti takov potez koji je učinila JNA. Naši pregovarači od tada uredno odlaze na pregovore, koji znače malo više od ništa, ali mi smo u situaciji kad ne smijemo odbaciti ni jednu slamku spasa ma koliko ona bila tanka.
Kad nema rezultata, a rezultat se i ne očekuje, onda ne bi trebalo biti ni nezadovoljstva. Gledajući na taj način doista i nisam nezadovoljan. Nisam pregovaračima zamjerio ni što se praktički sliedeći njih, JNA ušetala u Cavtat, jer vrlo vjerojatno i nisu mogli nešto više učiniti. Jedino donekle smeta ponašanje te skupine. Rekao sam im, a oni su to prihvatili, neka pred JNA slobodno glume distanciranje od mene, ako primiete kako bi na taj način mogli postignuti neki dobitak. Medjutim, oni su to na izvjestan način počeli primjenjivati i ovdje medju nama, kada meni i Peru podnose izvješća s pregovora.
Steknuo sam dojam kako su, provevši nešto vriemena s častnicima JNA, postali s njima sve bliži, što bi bilo prihvatljivo kad bi to s naše strane bila samo gluma. Ali zašto bi tu glumu trebali nastavljati kad su ovdje s nama?
Čini se kako su pomiešali zadaće, pa tako dok razgovaraju s Perom i sa mnom, djeluju poput ljudi koji žele dobiti na vriemenu. U tomu prednjači Gjuro Kolić, koji uz pomoć bilježki svaki put opisuje mrštenje ili osmiehe na licima častnika JNA. Isto tako pozorno opisuje i izraze Čićova lica, s kojim je impresioniran i uzporedjuje ga s Japancem. Ni malo im ne smeta to što su rezultati njihovih razgovora doista samo zapisi što je tko rekao, i kakovu je tko grimasu napravio. Umjesto toga oni se s tim ponose.
I Obuljen i Kolić su iznimno vriedni u zapisivanju i tu im treba odati priznanje. Medjutim, čini se kako od drveća oni ne vide šumu. To što nisu ni u čemu uzpjeli nije problem. I izabrani su s očekivanjem kako će samo popuniti jednu prazninu i ništa više. Ipak mogli su do sad napraviti barem nekakovu sintezu ili rezime. Ako već nemaju nikakovih priedloga.
S druge pak strane, meni postaje sve teže njima nešto savjetovati ili sugerirati. Na pregovore-razgovore su počeli gledati kao na neko svoje vlastničtvo, koje im se svidjelo i žele ga za samo za sebe, kao neku dragu igračku. Pregovarače JNA Svičevića i Jeremića, s kojima su odmah priešli na "ti", počeli su opisivati kao neke svoje prijatelje ili dobre poznanike, s kojima su razgovarali o svojim privatnim stvarima.
Moguće je, čak je poprilično vjerojatno, kako Obuljen i Kolić svoje uloge pregovarača shvaćaju kao mogućnost svojega obstanka, ako Dubrovnik padne, a svoje promičbe, ako obstane. Čićo je izuzetno lukav čovjek, a Gjuro i onako ima odredjeni odmak prema Hrvatskoj.
Hrvoje Macan je nešto drugo. Po Kolićevim i Obuljenovim riečima, kao moj zamjenik u očima JNA je nepoželjan, pa su predložili neka više ne ide s njima na pregovore, "jer njegova nazočnost iritira suprotnu stranu." Mudro su uveli izraz "suprotna strana" kako bi se u svojim izstupima što više ponašali neutralno i to je jedan od riedkih njihovih postignuća.
Nakon razgovora s Hrvojem odlučio sam prihvatiti njihov priedlog. Zajedno smo zaključili kako bi bilo pametno pustiti ih neka nastave sa svojim načinom. Njihovi susreti s častnicima JNA, bez Hrvojeve nazočnosti, doista bi mogli prerasti u pravo prijateljstvo, a prijatelj na prijatelja ne puca. Tako bi se iz tih bezplodnih razgovora moglo ipak izroditi nešto dobro za sve. Uključujući i ljude poput Hrvoja ili mene, koji smo trn u oku JNA.
Sve u svemu Čićo i Gjuro obavljaju svoju misiju na jedan neočekivani način, ali ih ipak nema smisla smieniti i iz razloga što bi se njihova smjena kod JNA mogla protumačiti kao dokaz kako u Dubrovniku “jastrebovi eliminiraju golubove”, što bi mogao biti još jedan povod za pojačano granatiranje i eskalaciju njihovog svekolikoga oružanoga djelovanja. Osim toga glupo je preostalu energiju trošiti na unutarnje sukobe i dokazivanja. Ako i ne rade onako kako bi mi se svidjalo, oni barem hoće raditi, što je u ovomu težkomu dobu izuzetno dobro došlo. Jer, ruku na srdce, puno ljudi se sad skriva i čeka razvoj dogodjaja.
Čićo i Gjuro su ponosni na svoje razgovore i sudeći po njihovim pričama JNA ne bi na nas trebala više zapucati ni metka. Medjutim, surova istina govori drugčije. “Suprotna strana” razvidno ipak nije osobito fascinirana s Čićovim japanskim držanjem i s Gjurovim zapisivanjem. Čak i nakon primirja dogovorenih na državnoj razini, JNA ovdje izmišlja naše “provokacije” kako bi nastavila dalje sa svojim zločinačkim pucanjem, ili jednostavno nastavlja pucati..
S hrvatskoga slobodnoga zapada se i dalje pomoć svodi prije svega na dogovore o primirjima, koje JNA ne štuje, ali barem utječu na povećanje oklievanja tih zločinaca. S te strane nam su nam velika pomoć i putnički brodovi, koji dopremaju obskrbu i odvode ljude na sigurno. Ostalo se svodi na zabrinute pozive, medju kojima dominiraju Dubrovčani, poput Gašpara Bjelopere koji je jučer uporno nazivajući iz Neuma, pokušavao stupiti sa svojim prijateljem Jurom Burićem, ili Nevena Jurice koji se sinoć iz Zagreba interesirao za situaciju rekavši kako se tamo “radi za Dubrovnik sve što se može“.
U stvari svaki poziv i svaka skrb je koristna. U tomu kontextu treba prihvatiti i pozive koji su na prvi pogled čisto osobne prirode. Ipak smo svi mi zajedno samo skup pojedinaca. Dapače često se izkazivanje skrbi o sebi u isto vrieme pozitivno odražava na skupni interes. Primjer je jučerašnji poziv Srdja Jakšića iz Lapada u cilju dobivanja cerade za pokrivanje njegove kuće, čiji su krov pogodile jugoslavenske granate. Po Jakšićevim riečima kuća u kojoj živi je spomenik kulture nulte kategorije, a on i njegovi predci su tu uzpjeli prikupiti čak devet tisuća vriednih knjiga, koje su sad izložene propadanju. Bez takove podloge, ali možda još više primjeran bio je današnji poziv gradjanina Andrije Bobića koji je uočio nepravilnost podjele jabuka u športskoj dvorani. Netkomu gajba a netkomu ništa, potužio se brižni gradjanin, kojega je više zaboljela nepravda nego što je mislio o svojemu osobnomu interesu. Svi slični pozivi su dragocjeni, jer na vrieme ukažu na nepravilnosti koje se onda odmah nastoje izpraviti. U ovakovoj situaciji svaka nepravda je jače uočljivija i puno više boli, pa ih treba spriečiti, gdje god je to moguće.
Danas u pet ura popodne stupilo je na snagu još jedno primirje, što se, uobičajeno, manifestiralo kroz smanjenje, ali ne i prestanak pucanja sa zločinačke strane.
Sve smo više stisnuti, pa se sad mora naći i novo mjesto za odlaganje smeća. Orsula više nije sigurna, točnije rečeno postala je praktički nepristupačna. Riešiti će to Hrvojeva skupina za komunalne poslove, što je još jedan dokaz kako je imenovanje skupina pri Kriznomu stožeru bio sveukupno gledajući - dobar potez. Na žalost naši interni dobri potezi ne će imati puno značenja ako se nastavi trend gubitaka, kakov smo doživjeli u ova dva dana.
Večeras smo Pero i ja o svemu tomu našli vriemena sami mirno porazgovarati. Nismo se mogli odhrvati pesimizmu. Kako bismo vratili duhovnu ravnotežu odlučili smo zajedno odvezti se do Lapada, kao što sam to predhodne večeri iz istoga razloga bio učinio ja sam. Imali smo više sreće, jer nije bilo granatiranja. Vozili smo se u tišini. Zaustavili smo se kod hotela “Kompas“ i odlučili posjetiti stožer Civilne zaštite, koji se tu udobno smjestio.
Dočekalo nas je nekoliko članova stožera, ali medju njima nije bilo zapoviednika Marina Krile. Pitali smo gdje je i dobili začudjujuće neodredjene odgovore. Nakon što smo tamo proveli kratko vrieme, izišli smo natrag u noćnu tišinu, koju je na trenutak prekinulo nekoliko paljboreda iz iztočnoga smjera.