Poginuće Miljenka Bratoša

Ponedjeljak, 28. listopada 1991.


Na početku današnje komemoracijske sjednice Izvršnoga vieća stajao sam i šuteći gledao prema stolici, na kojoj je do nedavno uobičajeno sjedio Miljenko Bratoš,  a članovi Izvršnoga vieća su sliedeći me, gledali u istom pravcu i takodjer šutjeli.
Miljenkova stolica s naslonom okrenutim prema prozoru je bila zlokobno prazna. Miljenko više nikad ne će sjesti u tu stolicu. Miljenko više nije s nama.
U subotu sam u Obćinu bio došao kasnije nego obično. Predhodne noći uzpio sam spavati nešto više. Nitko me nije budio. U zraku je bila neka čudna tišina, a dan je bio prekrasan, sunčan. 
Na hodniku me je dočekao Hrvoje Macan. Po izrazu njegovoga lica odmah mi je bilo jasno kako mi želi priobćiti jako lošu viest.  Oklievao je razvidno tražeći prave rieči. Na koncu se odlučio biti kratak:
-"Poginuo je Miljenko".
Sledio sam se. U prvi trenutak pomislio sam na dvojicu dragih ljudi. Brata i Miljenka Bratoša. Brat mi je bio već više od deset dana u zarobljeničtvu u Morinju, pa je bila moguća viest kako su ga zločinci ubili. Glede Miljenka Bratoša kroz glavu su mi prošli njegovi obilasci bojištnice.
Brat ili prijatelj? Mogućnost kako se ne radi ni o jednom od njih dvojice dodala se u obliku slabašne nade.
Hrvoje mi je pročitao misli i izgovorio:
-"Bratoš".
Osjetio sam malaksalost i sjeo na obližnju stolicu.
- "Je li to sigurno? Možda se radi o krivoj informaciji? Kad?" jedva su mi rieči izlazile iz usta.
-"Sinoć," odgovorio je Hrvoje tiho.
-"Kako me nitko o tomu nije izviestio?".
-"Ubili su ga naši", još tiše je nastavio Hrvoje. "Na izlazu prema magistrali. Kažu kako je prošao preko mrtve straže i nije se zaustavio. Vjerojatno je mislio kako ga poznaju. Dogodilo se to sinoć oko devet sati.  Nije mi jasno kako ti nitko do sad nije rekao. Kad sam te vidio bilo mi je jasno kako ne znaš."
U trenutku mi je kroz glavu prošlo kako smo Pero i ja predhodne večeri na izlazu iz Kompasa gdje smo bili posjetili stožer Civilne zaštite čuli pucnjeve koji su dopirali negdje iz smjera Ploča.
Jesam li tad čuo pucanj koji je ubio Miljenka?
Osjećaj duboke tuge djelovao je poput anestezije. Nisam se mogao pomaknuti. Nisam mogao govoriti. Neko vrieme sam tupo sjedio i nisam se micao. To je bio odgovor čitavog tjelesnoga sklopa na još jednu viest, u nizu onih težkih, koje me bombardiraju bez prestanka. Na ovu sam se jednostavno morao zaustaviti.  Bio je to trenutak prelievanja čaše.
Zar se i to moralo dogoditi. Najbolje je sve poslati k vragu. Više ništa nema smisla. Čemu se mučiti. Više ništa nije vriedno truda. Život više nema smisla. Kroz glavu su mi prolazile samo krajnje destruktivne misli. Suze su mi navirale  na oči, ali dugotrajno vježbanje samokontrole ih je i ovaj put uzpjelo zadržati.
Najteže mi je pala spoznaja kako su velikoga državotvornoga Hrvata, Miljenka Bratoša, ubili vojnici s hrvatskim grbom na kapi. Kakova okrutnost sudbine!
A što ako nije ubijen slučajno?
Nakon što sam malo došao k sebi, Hrvoje i ja smo ušli u ured Pera Poljanića. Tamo smo uz Pera zateknuli i Luku Kordu. Djelovali su potreseno. I oni su razpravljali o Miljenkovoj smrti. Sjeli smo i pridružili im se u razgovoru o tragediji i njezinim mogućim uzrocima.
-“Hrvojeva žena Marina i njihova djeca su otišli iz Dubrovnika. Saznao sam to jutros prije nego si ti došao. Tu su mu roditelji. Trebalo bi ih poći posjetiti i dati im sućut,” rekao je Hrvoje u jednomu trenutku.
-“Ja sam pokušao pronaći Mara Krilu u Civilnoj zaštiti, ali mi nisu znali reći gdje je. Nekako su se izvlačili. Miriše mi na bieg. Uostalom i sinoć kad smo bili u Kompasu nije ga bilo. I sinoć su se tamo izvlačili. Gotovo sam posve siguran kako je pobjegao. Uostalom, zar nije krajnje neobično što ga nije bilo sinoć tamo kad smo posjetili Civilnu zaštitu,” rekao je na to Pero.
Pero je imao pravo. U cieloj toj tužnoj situaciji oko Miljenkova poginuća ukazala se i velika vjerojatnost kako je brat Miljenkove žene Maro, pobjegnuo iz Dubrovnika.
Koja koincidencija. Maro, kojega je Miljenko predložio na čelo Civilne zaštite, jer je u njemu vidio osobu u koju se može pouzdati, pobjegnuo je baš negdje u vrieme kad je Miljenko poginuo!
-“Nije bitno, moramo mu organizirati dostojan sprovod,” javio se Luka.
-“U ovomu trenutku nemam izbora. Idem vidjeti Miljenkove roditelje. Hoće li netko od vas sa mnom,” rekao sam i ustao na noge. Hrvoje je odmah ustao dajući na taj način znak kako je spreman pridružiti mi se.
-“Vas dvojica možete otići tamo, a mi ćemo za to vrieme pokušati izvidjeti što se može učiniti oko sprovoda,” rekao je na to Pero.
Odvezli smo se u Lapad. Susret s Miljenkovim roditeljima bilo je užasno težko izkustvo. Majka i bolestni otac bili su skrhani s viesti o sinovoj smrti. Sve rieči koje smo Hrvoje i ja izgovarali činile su se bez svrhe. Njih nije bilo moguće utješiti. Osjećali smo se kako obavljamo podpuno beznadnu zadaću, koju smo jednostavno morali obaviti.
Kad smo ih konačno ostavili i zaputili se natrag prema Gradu osjećao sam se užasno,  još gore nego u trenutku kad sam saznao za Miljenkovu smrt. Vozeći se nismo progovarali ni rieči. Izraz Hrvojeva lica je govorio kako je potresen kao i ja.
U Perovu uredu smo našli samo Luku Kordu. Bio je gnjevan:
-“Zamislite. Rodbina njegove žene želi sahraniti Miljenka sutra ujutro u 8 ura na groblju svetoga Mihovila.“
-“Dobro. Onda moramo izviestiti ljude, nabaviti vience i otići tamo ujutro,” upao sam mu u rieč.
-“Nije to sve. Njegov punac traži neka to bude samo uzko obiteljski sprovod. Ne dopušta nitkomu drugomu doći, izim rodbine. Tko će mu onda doći? Nema mu žene ni djece, nema Mara Krile. Ne će ga imati tko izpratiti. To je nečuveno,” s povišenim glasom je govorio gnjevni Luka.
-“Ne mogu vjerovati. Ja ću razgovarati s njim,” rekao sam.
Perova tajnica me je odmah zatim spojila s Miljenkovim puncem. Nakon nekoliko rečenica shvatio sam kako razgovaram s čovjekom koji ne će promieniti svoju odluku. Shvatio sam takodjer kako je Perov zaključak o biegu Mara Krile vrlo vjerojatno točan, jer mu je otac, na moje pitanje gdje bih mogao naći Mara, jednostavno preskočio odgovor.
Otac Krile djelovao je u našem razgovoru hladno, gotovo neprijateljski hladno. Činilo se kako želi cielu stvar obaviti čim prije i sa što je moguće manje buke.
Brzo sam shvatio kako je naš razgovor bezpredmetan. Upitao sam ga ima li nešto protiv ako ja dodjem na pogreb. Odgovorio mi je kako to ne će smetati, ali je odmah naglasio kako bi dolazak bilo koga drugoga bio nepoželjan.
Spustivši slušalicu nastavio sam razgovor s Lukom, Hrvojem i Perom, koji se u medjuvriemenu opet bio pojavio. Uokolo je još uviek vladao mir i nitko i ništa nas nije prekidalo. Svi smo bili jako uzrujani, a Luka je to najviše pokazivao. Predlagao je neka sutra svi svakako podjemo na Miljenkov pogreb, unatoč želji rodbine odnosno Miljenkova punca.  Pero se pak više zalagao za štovanje čudne želje za jutarnjim sprovodom bez ljudi. I Hrvoje je takodjer bio toga mišljenja.
Sam sam u početku bio na Lukinoj strani ali sam po malo počeo mienjati mišljenje:
Ovo je vrieme u kojemu treba izbjegavati svaki konflikt koji se može izbjeći. Poći ću sutra na pogreb, a za preksutra ću sazvati komemoracijsku sjednicu Izvršnoga vieća, nakon koje svi zajedno možemo otići odnieti vience i cvieće Miljenku na grob. To je najlakše izvesti. Uostalom to se poklapa s pretežitim stavom u ovoj našoj maloj skupini. Pero i Hrvoje su izim toga u boljemu psiholožkomu stanju nego Luka, koji je prognanik, i kojemu su živci sigurno puno iztrošeniji, razmišljao sam.
Zatim sam glasno izrekao svoje zaključke o tomu što bismo trebali učiniti, izključivši razmišljanja o Lukinoj psihi. To su ipak bile samo moje špekulacije. Možda je Luka, nakon što se odmorio, u boljemu psihičkomu stanju od nas trojice. U stvari u tomu trenutku sam baš ja, zbog smrti blizkoga prijatelja, bio u najvećemu stresu.
Složili smo se, premda je Luka je zamisao prihvatio, gundjajući nešto sebi u bradu.
Sliedećega jutra sam zajedno s Marianom došao na groblje svetoga Mihovila. Još nije bilo 8 ura. Lies s Miljenkovim tielom je bio na odru u sriedišnjemu dielu crkve.
Bio sam dosta puta na pogrebima koji su se održavali na ovomu mjestu, ali nikad to nije bilo u jutarnjim urama, poglavito ne ovako rano. Obterećen s velikom tugom zbog gubitka dragoga prijatelja, nisam se u sebi prestajao pitati zbog čega je rodbina Miljenkove žene organizirala pogreb na ovakov način.
Dok je svećenik održavao kratku misu, pogledavši prema Mariani prisjetio sam se ne tako  davnih dana kad smo Mariana, Miljenkova žena Marina, Miljenko i ja dva dana za redom išli zajedno na predizborne skupove izpred crkve svetoga Vlaha. Sad je Miljenko tu u liesu, a Marina je negdje daleko.
Miljenko je na skupove išao posebice svetčano obučen, s leptiricom pod vratom. Obojica smo bili silno sretni zbog mogućnosti propasti Jugoslavije i komunizma. Nismo znali što ćemo od sreće. Žene su nas nastojale sliediti u našemu veselju.
Zajedno smo prvoga dana gledali i slušali predstavnike takozvane koalicije. Govorili su  tada Ivan Supek, Dražen Budiša, Jure Burić. Više su napadali HDZ i Tudjmana nego komuniste. To nas je strašno smetalo. Ipak bio je to za nas poseban doživljaj. Govorilo se o demokratskomu napredku Hrvatske, a komunisti i Jugoslavija su bili potisnuti u sporedni plan.
Sliedećega dana smo na istomu mjestu slušali govor Franja Tudjmana, čije su rieči potvrdile, kako su on i njegova stranka po svojoj orientaciji, a  i snagi, najsigurniji put za izlaz iz jugokomunizma. Doduše bili smo malko razočarani s kratkoćom Tudjmanova govora, što se moglo opravdati, jer su bile počele promicati prve kapi kiše. Tudjman i njegova pratnja su brzo izčeznuli pokriveni kišobranima i ostavili puno nas spremnih kisnuti.
Ti dani velikoga i izkrenoga veselja vremenski su udaljeni samo nešto više od godinu i pol dana, a čine se bezkonačno dalekima. U svojim tadanjim veselim razgovorima nismo ni jednom riečju spominjali mogućnost ovako težkoga, pogibeljnoga i tužnoga razpleta.
Miljenko je sada u liesu, a mene s velikom vjerojatnosti uzkoro čeka ista sudbina, zaključio sam svoje razmišljanje, kad je svećenik završio misu..
Šakica ljudi je zajedno sa svećenikom sliedila pogrebnike prema groblju preko puta crkve, željeznom ogradom odvojenomu od ceste.
Prije nego su pogrebnici lies s Miljenkovim tielom počeli spuštati u kameni grob, spontano sam prišao liesu i zaustio nešto reći. Imao sam osjećaj kako bih trebao govoriti urama. Ali u tomu trenutku u grlu mi se nešto stegnulo. Jedva sam u grču uzpio izustiti:
-"Miljenko, prijatelju, brate moj, zbogom".
Odmah sam se zatim povukao dva tri koraka pustivši pogrebnike neka završe svoj posao spuštanja liesa u grob i stavljanja kamene ploče
Doista, Miljenko mi je kroz ovo vrieme postao blizak poput brata. I više nego brat. U njemu sam dobio drugog brata, a sad sam ostao sam. A kako je tek Miljenkovoj obitelji. Otac Krile sigurno zna gdje su Marina, Mara i Hrvoje. Valjda im je javio? Možda je bolje ako još nije. To će za njih biti težak udarac. Miljenko je doista bio brižan otac, odan svojoj obitelji,  razmišljao sam nastojeći suspregnuti suze.
Dok smo na početku komemoracijske sjednice stajali i šuteći gledali prema mjestu koje je bilo rezervirano za Miljenka u trenutku sam shvatio kako sam sazvao ovu sjednicu, ne samo zbog toga što sam želio odati posljednju počast svojemu dragomu prijatelju, nego i zbog samoga sebe. Jednostavno mi je i te kako trebalo podieliti svoju bezkrajnu tugu sa što više ljudi koji me razumiju.
Kad smo sjeli počeo sam govoriti o poginulomu prijatelju. Tužne rečenice su mi spontano izlazile jedna za drugom. Kolegama iz Izvršnoga vieća pričao sam o Miljenku, onakovomu kakovoga ga znam i  pamtim.
Od svih članova Izvršnoga vieća Miljenka sam poznavao najbolje i on mi je svakako bio najbliži suradnik. Osjećao sam poriv s drugima podieliti svoje znanje o svojemu dragom prijatelju. Izpričao sam im istinitu priču o  njegovim čvrstim i dosljednim stavovima.
Prisjetio sam se ljetnoga dana prije više od dvadeset godina, kad sam ga susreo nakon njegova povratka iz Južne Afrike, gdje se bio izkrcao s broda i pokušao ostati tamo živjeti..
-"Iskrcao sam se tamo, jer je to liepa država i jer ima najmanje veze s Jugoslavijom. Mislio sam kako ću moći definitivno pobjeći iz ove grozne države. Ipak nisam mogao izdržati bez Dubrovnika,” rekao mi je tom prigodom.
Tako je Miljenko izabrao hibridni život. Izmedju komunističke Jugoslavije i ljubavi prema Hrvatskoj izabrao je - "navegavanje na strancu".
Poslije smo se više puta susretali, a kad smo obojica zasnovali svoje obitelji i imali djecu, te igrom slučaja postali susjedi, povremeno smo se posjećivali i razgovarali uviek o istoj temi: padu komunizma, razpadu Jugoslavije i nezavisnosti Hrvatske.
Miljenko mi je puno puta pričao o svojim preokupacijama i razmišljanjima na brodu, za vrieme stanki "izmedju gvardija". Zamišljao je i svoje zamisli o tomu kakova bi Hrvatska trebala biti, kada bi bila slobodna, dielio s povjerljivim prijateljima. Zamišljao je kako bi je trebalo čuvati i občuvati. Nikad u životu nije stupio na tlo Srbije, on koji je proputovao veliki dio globusa.
Više puta tiekom proteknuloga razdoblja, kad god bi nastala kriza, Miljenko je znao ostaviti obitelj i preseliti se u Sriedište za obavješćivanje. Govorio mi je kako je naviknuo obitelj na navegaciju, a on sam na gvardije i boravak na brodu, pa mu nije padalo težko danima ne dolaziti doma. Njegova žena Marina, govorila mi je kako joj je ipak lakše, kad joj je Miljenko tu u blizini, nego kad je na oceanu.
Miljenko je golemu energiju uložio u uztrojbu Zbora Narodne Garde, osobno je skupljao dragovoljce i dovodio ih na liečnički pregled kod dr. Sokala. Živio je sa svim svojim bićem za povjerenu mu težku zadaću.
Završio sam svoju priču kolegama o Miljenku rekavši kako je taj čovjek bio tako ljudski velik i imao je silno veliko hrvatsko srdce,  koje metak na žalost jednostavno nije mogao promašiti.
Prepustio sam zatim drugim članovima Izvršnoga vieća neka s pričom o Miljenku olakšaju dušu. Dok sam ih slušao kroz misli su mi i dalje prolazile slike vezane uz njega i situacije o kojima ipak nisam mogao govoriti otvoreno svojim kolegama u Izvršnomu vieću i nekolicini novinara koji su sjedali na svojim mjestima i slušali.
U vrieme sastavljanja  Izvršnoga vieća bio sam upozoren kako je sekretara za narodnu obranu, koji je po dužnosti član Izvršnoga vieća, nemoguće promieniti brzo, kako je to postupak koji traje 6 mjeseci, kako pristupnik treba proći izpitivanje od strane JNA i t.d. Predhodni mandatar Joško Radica, zbog toga je i namieravao ostaviti Edija Bulića, dotadanjega sekretara, kao čovjeka u kojega se ne treba dirati.
Nisam se s tim mogao pomiriti. Ako na mjesto voditelja ureda za obranu ne stavim pouzdanoga Hrvata, nekomunista i protivnika Jugoslavije, onda nemam važnu polugu za obavljanje namieravanih promjena.
Ono što je težko učiniti, razvidno je i vriedno učiniti. Ako smo nakon 45 godina za samo nekoliko mjeseci uzpjeli svrgnuti komuniste s vlasti u Hrvatskoj, zašto ne bi bilo moguće promieniti tajnika za obranu u nekoliko dana. Pri tomu taj čovjek  svakako mora imati u sebi osjećaj za obranu  Hrvatske, a ne Jugoslavije. Mora donieti sa sobom taj duh. To mora biti u njemu. To se ne može zapoviediti ili nametnuti, razmišljao sam tada.
I sjetio sam se Miljenka Bratoša.
Zvao sam brzoglasom ministra obrane Pera Kristu, a on mi je, nakon što sam mu objasnio ideju o nuždnosti žurnoga dovodjenja novoga čovjeka na mjesto čelnika sekretarijata za obranu, odmah hrabro rekao neka mu uputim odgovarajući pismeni zahtjev.
-“Kakovih šest mjeseci. Ako sam ja mogao postati ministar obrane, praktički preko noći, onda i za sekretara obrane u jednoj obćini ne smije procedura biti dugačka,“ rekao mi je.
Pero Kriste  je poduzeo i obavio sve što je bilo potrebito. A i iz Obćine su se slali nekakovi  dopisi zapoviedničtvima JNA u Splitu i u Kumboru.
Riešenje o zelenomu svietlu za Miljenka stignulo je za četiri dana! Nakon toga sam dočuo kako je bitna kočnica u Splitu bio častnik JNA, koji je poslije prešao u Hrvatsku vojsku i čak postao zapoviednikom obrane ciele Južne Dalmacije. Marinov. Možda to ipak nije istina. Trebao sam Marinova to pitati kad sam ga susreo. Ali u tomu trenutku sam imao problema koji su bili više bitni.
Miljenko je, nakon imenovanja, od prvog dana počeo raditi na preuztroju obrane.
Ljudi, koji to nisu prošli, težko mogu pojmiti što je značilo gotovo javno, ali ne u podpunosti javno, raditi protiv države u kojoj živiš, države članice Ujedinjenih naroda, države koja ima vojsku i redarstvo desetljećima vježbanu za obranu od vanjskih, a osobito od “unutarnjih neprijatelja“. Miljenko mi se pridružio u tomu poslu bez iluzija kako je to bezopasno, i bez namiere čekanja neka netko drugi obavi posao umjesto njega.
Bilo je normalno očekivati kako je cieli Ured za obranu u koji je spadalo i Sriedište za obavješćivanje, ranije testiran na vjernost Jugoslaviji, pa sam iz toga razloga strepio za Miljenka. Vjerojatnost kako je okružen s poslušnim i provjerenim službenicima  jugoslavenskoga komunizma, bila je iznimno velika. Nadao sam se kako će se ipak snaći, kao što sam se i sam morao snaći, iako sam bio okružen s osobama u koje po logici stvari nisam mogao imati povjerenje.
Zadivljujući je bio Miljenkov  uzpjeh upravo na području stvaranja za njega pogodnijeg okoliša. Bio je sviestan kako ne može promieniti sve oko sebe, pa je umjesto toga pokušao svoje suradnike  okrenuti na svoju, odnosno hrvatsku stranu. U tomu je najvećim dielom i uzpio. U sekretarijatu se ubrzo počeo osjećati ugodno, jer su mu službenici koje je tamo zateknuo u pravilu nastojali izići u susret i pomoći mu u snalaženju.
Ipak ostao je crv sumnje. Miljenko ga je odlučio odstraniti.
Nakon konzultacija sa mnom, početkom ove godine zatražio je pismenu izjavu o lojalnosti Hrvatskoj državi svatkoga djelatnika odjela kojemu je bio na čelu, uključujući i Sriedište za obavješćivanje. Odziv je bio iznenadjujuće pozitivan.
Težko je procieniti je li u tomu dominantno bilo prikrivanje zbiljnih stavova, strah, ili je tu prevladala disciplina i profesionalnost? Sve u svemu, Miljenko se od tada u svojemu sekretarijatu osjećao još sigurnije i samopouzdanije.
Miljenko je bio silno pedantan i samokritičan. Sve što bi procienio svojom pogrieškom težko bi ga pogodilo. Srećom takovih stvari praktički nije bilo. Ipak zbog pogrieške koju nije napravio osobno, nego ju je učinila njegova administracija, i koja nije imala nikakove posljedice, bio je spreman dati ostavku. U ocjeni ljudi držao je kako je bitno pogriešio kod izbora zapoviednika Teritorialne obrane. To ga je stalno proganjalo. Pogriešku je uočio kad je već bilo prekasno.
Početkom oružanoga napada na obćinu Miljenko je obukao vojnu odoru i danonoćno radio na obavljanju zadaća, koji su se od njega kao voditelja ureda  za obranu mogli očekivati. Na žalost, višemjesečna nebriga bivšega Kriznoga stožera, evidentno stanje neorganiziranosti i hierarhijske nedefiniranosti, pa i neposlušnosti u obranbenoj organizaciji Hrvatske, učinile su svoje, pa on faktički nije zauzimao onakovo mjesto u obrani, kakovo bi mu pripadalo s obzirom na njegov položaj i provjerenu domoljubnost.
Gorio sam od želje na komemoracijskoj sjednici podieliti s kolegama temu te Miljenkove „nepodobnosti“, ali sam odustao zaključivši  kako nije pametno u ovim težkim trenutcima javno iznositi nešto što sam i u povoljnijemu razdoblju bio oklievao iznositi.
Nije dobro bilo s kojom riečju utjecati na stvaranje podjela u Dubrovniku ili u Hrvatskoj.
Na našu hrvatsku stranu priešlo je dosta ljudi koji su to učinili prije svega imajući na umu vlastiti obstanak. Za takove osobe nije bitno kako se zove država u kojoj se nalaze, zvala se ona Jugoslavija, Hrvatska, ili nekako drugčije. Nije im bitno je li sustav komunistički ili demokratski. Bitan im je samo vlastiti probitak, odnosno probitak njihove kaste, u kojoj nema razumievanja za ljude koji su se iz čistoga idealizma s margina uključili u borbu za svoje ideale. Ipak njihov prielaz na našu stranu je dobro došao, jer smo tako brojno postali jači, a i dobar je znak, jer treba vjerovati u preciznost procjene takovih osoba. Zasigurno o tomu nije pametno sada glasno govoriti. Ako se prije jugoslavenske agresije i moglo spominjati nešto takovo, sad za to nije trenutak. Može se samo razmišljati.
Miljenko je zasigurno, unatoč svim svojim manevrima, bio na svojevrstnoj eliminacijskoj listi. Sad je i faktički eliminiran. Je li to doista bio puki slučaj?
Možda sam ga svih ovih posljednjih tjedana trebao više nazivati i biti s njim u družtvu. Od početka agresije  na našu obćinu svatko od nas je bio silno obterećen sa svojim poslovima, pa je svaki naš susret trajao kratko.
Gotovo svi članovi Izvršnoga vieća rekli su ponešto o Miljenku. Naravno izim onih koji nisu bili tu. Bile su to sve rieči, koje su govorile koliko je Miljenko medju njima bio omiljen i štovan.
Kad se više nitko nije javljao za rieč, završio sam sjednicu s riečima:
- “Pokoj vječni daruj mu gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu!”
-“ Počivao u miru!” odgovorili su mi kolege.
Izišli smo zatim  iz zgrade i odvezli se do crkve Svetoga Mihovila.
Nakon mise zadušnice pošli smo zajedno na groblje.
Na Miljenkovu grobu mi se tuga ponovno silno povećala, ali ipak nije bilo onoga strašnoga paralizirajućega grča, koji me je dan ranije bio spriečio u izricanju više od jedne kratke rečenice. Nazočnost ostalih članova Izvršnoga vieća vratila mi je snagu. Imam dojam kako nas je sve Miljenkova smrt jače zbližila.
U svojemu govoru sam mu obećao, kako ćemo mi koji smo još živi dati sve od sebe u cilju čuvanja njegovog groba od dolazka tudjina, kako bi on mogao u miru ležati u svojoj hrvatskoj zemlji. Svaka rieč ipak mi je bila težka poput olova. Težinu mi nije predstavljala samo neizreciva tuga zbog odlazka blizkoga prijatelja, nego i sviest  kako  će zadano obećanje biti jako težko održati. Jer Miljenkov odlazak nije neka iznimka. Smrt nas je obkolila sa svih strana. Što je najgore, živote gube mladi ljudi, od kojih nekima čak ne stignem ni imena saznati.
U nastupu humanizma čudni Sofronije Jeremić je jučer poslao poruku, kako nam želi prepustiti tiela trojice naših vojnika, koje je zločinačka JNA ubila u Kuparima. Slučajeva smrtnoga stradanja naših vojnika i civila, sve je više i više.
A zločinci su sve bliže i bliže. Danas su bez odpora s naše strane, prodrli na Žarkovicu i tamo podignuli svoj zločinački barjak sa zviezdom petokrakom. Sad oni s prostim okom mogu ciljati i na istočni dio Grada izpod Srdja, nakon što su to predhodno postignuli sa zapadnim dielom kojega nadziru s brda iznad Lozice.
Žarkovica je bila još jedno uporište koje nije imalo smisla napuštati, jer dominira nad okolišem i relativno ju je lako braniti. Ipak o tomu bolje znaju naše snage koje su bile tamo. Treba se pouzdati kako su im procjene bile izpravne. Druge mogućnosti jednostavno nema.
Neka nam dragi Bog bude milostiv.

Nastavak