Odlazak prve skupine promatrača

Srieda, 9. listopada 1991.


Sinoć u deset ura uvečer u Kriznom stožeru u utvrdi Svetoga Ivana pojavila su se trojica europskih promatrača.
-“Došli smo se pozdraviti s vama. Stignula nam je smjena i krenuli smo se ukrcati na brod,“ rekao mi je Martin Berthoud. Kao i obično kao voditelj misije govorio je u ime ostale dvojice, Pavelke i Ghidia.
Lica ljudi u bielomu izražavala su skrb i prijateljstvo.
-“Ovo je još jedno u nizu težkih i neugodnih iznenadjenja koje doživljavam svih ovih dana. Zar doista morate otići? Možete li ostati barem još neko vrieme,“ upitao sam osjećajući kako su moje rieči uzaludne.
Kroz ovih petnaestak dana od kada su ljudi u bielomu stignuli u Dubrovnik uzpostavio sam s njima izvrstne prijateljske odnose.
Nakon što su nam bile prekinute telekomunikacijske veze sa svietom svoja izvješća su počeli slati mobitelom iz svojega bieloga vozila. Na njihovu žalost i nesreću i ta vrsta komunikacija je težko narušena, pa su se vozili uokolo tražeći poziciju s koje bi ipak uzpievali uzpostaviti vezu sa sriedištem.
Svoju opremu su odmah ponudili i meni. Iznenadili su se kad sam im rekao kako u svojemu samovozu takodjer imam mobitel.
Pokušavao sam naći poziciju s koje bih mogao uzpostaviti mobitelom kontakt sa Zagrebom ili Splitom. Nisam uzpio. Prihvatio sam ponudu ljudi u bielom i izprobao i njihov mobitel. Opet nisam uzpio. Oni su uzpjeli jer su puno više i na smjene pokušavali tražeći pogodne pozicije.
Nisu mi samo europski promatrači ponudili uporabu mobitela. Ponudio mi je to i dugogodišnji prijatelj i nekadašnji suradnik Miro Čutura. Baš jučer predvečer je došao k meni u ured, uvjeravajući me kako zna poziciju  sa koje se pouzdano može s mobitelom uzpostaviti veza. Odvezao me na Jadransku cestu poviše Grada i zaustavio se na „svojoj“ poziciji. Opet nisam uzpio.
Pokušao sam uporabiti i mobitel kojega su naši poštari instalirali u jednoj od soba okrenutih sjeverozapadu u hotelu Plakir na Babinu kuku, o čemu me je s  ponosom u glasu bio izviestio upravitelj pošte Ćićo Obuljen
Oko mobitela zateknuo sam nekoliko dubrovačkih novinara koji su vriedno pokušavali uzpostaviti vezu i slati svoja izvješća. Izpričali su mi kako treba nazivati dugo i uporno, a kad se veza uzpostavi treba biti brz i spreman, jer veza u pravilu ne traje dugo. Uglavnom ipak uzpiju poslati svoja izvješća.
Prepustili su mi mjesto za brojčanikom. Pokušao sam nekoliko puta i nisam uzpio. Zahvalio sam se novinarima na ustupanju prioriteta, zaželio im sreću i otišao.
Koliko viesti iz Dubrovnika imaju učinka u mobiliziranju javnosti u svietu koji živi slobodno i neugroženo, posebice u nenapadnutom dielu Hrvatske? Ne dobivam novine, ne vidim dalekovidničke programe, nemam vriemena pretraživati krugovalne frekvencije? Ne znam uobće što se sad o Dubrovniku govori i piše. Zasigurno su se konačno promienili prioriteti. Vjerojatno se više ne broje turistička noćenja, ne govori se o predstavama na Festivalu.
Za nadati se je kako naši novinari sa svojim izvješćima, koja šalju uz velike težkoće, ipak uzpievaju stvoriti dostatno snažan dojam o tomu kakovoj smo zvjerskoj agresiji mi ovdje izloženi. Premda se treba bojati puno puta dokazane izvrstne poslovice SIT GLADNOMU NE VJERUJE,  koja sjajno ilustrira odnos ugroženih i neugroženih.
Težko je, izuzetno težko, u sriedinama gdje nema izravnih patnji razbiti bezćutnost prema ugroženima. Zar tomu nije dokaz i  ne tako davno otvorenje "Festivala" i težka borba u dokazivanju kako je napadaj na Vukovar isto što i napadaj na Dubrovnik. Sad smo i mi u položaju Vukovara. 
Ljudi kriterije o tomu što je bitno, a što nebitno, što je opasno, a što neopasno, prilagodjivaju situaciji u kojoj se sami nalaze.
Uostalom i kod mene su se promienili kriteriji po kojima odlučujem o tomu što mi je prioritetno činiti. Nakon toga neuzpjeloga pokušaja nazivanja mobitelom iz Plakira, vozeći se s Babina Kuka, uočio sam požar u Lozici, preko puta ušća Rieke dubrovačke. Ranije bi mi prva reakcija bila pridružiti se vatrogascima, poći na teren i nadzirati gašenje, a sad sam samo uzputno bacio pogled. Što sad znače jedan ili više požara u slabije naseljenoj okolici, u uzporedbi s obstankom Dubrovnika!
Europski promatrači su se iznenadili još više kad sam im ponudio uporabu satelitskoga brzoglasa, kojega smo se srećom, na vrieme bili sjetili nabaviti i koji se na koncu pokazao puno pouzdanijim od mobitela, unatoč svojoj nezgrapnosti i neprikladnosti.
Instalirali smo tu našu satelitsku opremu na terasi utvrde Svetoga Ivana, uz atelier slikara Gjura Pulitike. Tako sam igrom slučaja odkrio fantastičan spoj umjetnosti i poviestnih znamenitosti, inače skriven od pogleda.
Pulitika je doista našao pravo mjesto za izražavanje svojega umjetničkoga dara. Čini mi se kako bih i ja, koji sam slikarski netalentiran, u tomu ambientu mogao nešto nacrtati. Tko zna možda se još netko od dubrovačkih slikara snašao na sličan način, ali na žalost, sad to nemam vriemena iztraživati. A možda nikad i ne ću doći u takovu prigodu.
Satelitsku antenu, koja se sklapa i razklapa poput kišobrana, dva su naša tehničara postavili u blizini ateliera, a kako iz neprijateljskih zrakoplova ne bi bila vidljiva, zaštitili su je s jednim velikim suncobranom. Malo podalje, kako bi njegova buka manje smetala u razgovorima, postavili su maleni agregat za proizvodnju električne energije.
Razgovor mobitelom je praktičniji od razgovora preko „kišobrana“, kako smo od milja nazvali satelitski brzoglas. Kad se govori preko satelita, vezu uzpostavljaju tehničari koji predhodno moraju utrošiti nešto vriemena tražeći odgovarajući signal. Buka agregata smeta, a smeta i odredjeni vremenski pomak u razgovoru koji nastaje zbog velike udaljenosti, a koju elektromagnetski valovi moraju prieći do satelita i natrag prema zemlji.
-„Na žalost to je nemoguće. Ne možemo više ostati. Dobili smo striktne naputke i moramo ih se pridržavati. Ali ne trebate se zbog toga brinuti. Stignula nam je smjena. Smjestili su se u hotelu Argentina. JNA ih je zaustavljala i pregledavala brod s kojim su stignuli, pa su bili jako umorni od puta. Sutra će vas sigurno kontaktirati,“ rekao mi je Berthoud.
-“Vjerujem, ali sam isto tako siguran, kako bi mi bilo lakše kad biste baš vi bili i dalje tu. Ovdje ste od samoga početka agresije. Sve ste sami vidjeli i doživjeli, a vaši kolege tek trebaju shvatiti gdje su stignuli i kakova je ovdje situacija.,“ rekao sam
-“Oni sve znaju, ne brinite. Dobro su proučili naša izvješća, dobili su precizne naputke, a i mi smo im puno toga prenieli, čim su stignuli,“ odgovorio mi je.
Vidio sam kako mi doista nema smisla nastaviti s uvjeravanjem i zamolbama.
-“Ponavljam, strašno mi je žao što odlazite. Ali takova je sudbina. Ne želim vas dalje uvjeravati. Od srdca vam se zahvaljujem za sve što ste učinili za nas. Pokazali ste se pravim ljudima, koji razumiju i shvaćaju ljude u nevolji,“ rekao sam.
-“Na žalost to naše razumievanje vam nije puno pomoglo. Da samo znate koliko bismo voljeli učiniti nešto više,“ uključio se Ghidi.
-“Sama činjenica što ste, kao neutralni promatrači, slali izvješća u kojima ste nesumnjivo objektivno opisali kakovoj je bezdušnoj agresiji izvrgnuto dubrovačko pučanstvo, sigurno je velika pomoć. Ne budite skromni. Ovdje je svatko koji vas je susreo u vama mogao prepoznati  prijatelje. Prijatelji su nam toliko nuždni, a tako ih malo imamo ovdje uz nas. Hoćete li se opet vratiti,“ upitao sam.
-„Ne znamo. To zavisi od naših šefova. Voljeli bismo opet doći pomoći. Tko zna? Možda se to i ostvari. Hvala vam na gostoprimstvu i na liepim riečima. Shvaćamo kako vam je težko. Evo donieli smo vam nekoliko darova za uzpomenu. Možda vam budu od koristi.“ uzvratio mi je Berthoud i zajedno s drugom dvojicom iz vrećica izvadio nekoliko malenih barjačića i jedan dosta veliki barjak Europske zajednice.
Nakon toga su mi jedan po jedan prišli i zagrlili me.
Nakon što su izišli iz prostorije, sva trojica su se osvrnuli i mahnuli mi još jednom s tužnim izrazima lica. Imao sam osjećaj kako su me gledali kao na smrt osudjenoga čovjeka.
Doista naša situacija je svakim danom gora i teža. O zaustavljanju broda Slavija slušao sam gotovo cieli dan. Brodski častnici su kao taoci bili prisiljeni prieći na ratni brod, prije nego su vojnici JNA započeli pretraživanje Slavije.
Svrstao sam izvješća o Slaviji medju informacije u svezi kojih ne mogu učiniti baš ništa. Poput viesti o dolazku ratnih brodova JNA ili nadlietanju zrakoplova. Takovih viesti je bilo i jučer i danas. One su najuobičajenije. Jučer je tako jedan ratni brod dugo prieteći plutao nedaleko Gorice, a drugi se zaustavio izpred Pila takodjer uperivši topove prema nama.
Riešavam ono što je u mojoj moći. Toga ima jako puno, pa o brodskim topovima i naletima zrakoplova JNA nemam vriemena ni pomisliti. To je sreća u nesreći.
Evakuacije sliede jedna drugu. Nakon informacija koje sam dobio brzoglasom od Iva Lise iz Župe, danas sam pokrenuo dolazak četiri stotine ljudi iz Plata u Dubrovnik. U Platu se više ne može živjeti od napadaja s obližnjih brda. Tu je granica s Bosnom i Hercegovinom udaljena na najužem mjestu nekih osam stotina metara od mora ili pet stotina metara od Jadranske ceste.
S Cavtatom je druga priča. Ivo Bobić javlja kako je od tamo u Dubrovnik otišlo već previše mužkaraca koji mogu nositi oružje, pa traži njihov povratak u Cavtat. Kako bi se barem spriečio nastavak toga procesa, Bobić zahtieva prestanak dolazka obskrbnih brodova u Cavtat. Težko je to izvesti. Ljudima treba slati obskrbu. Samo kruha u Cavtat dnevno šaljemo po dvije tisuće kilograma, a brodić tamo plovi dva puta dnevno. I za divno čudo tu se brodovi JNA ne miešaju niti tu bilo što pokušavaju spriečiti! Barem neka dobra stvar. A ima ih još.
Vezu sa svietom je od danas gradjanima ponudio “Atlas“. Objavio je brojeve brzoglasa u Dubrovniku, na kojima gradjani mogu ostavljati svoje poruke za rodbinu i prijatelje. “Atlas“ ima svoj sustav veza.
A i naši radio amateri silno su aktivni u prenošenju poruka izmedju gradjana Dubrovnika i vanjskoga svieta. Ovih dana su evo pronašli  izuzetno praktičnu i koristnu svrhu svojega hobija.
Na žalost, i neki za obranu izuzetno bitni činbenici, na manje ugroženim područjima Hrvatske, svoju profesionalnu ulogu doživljavaju kako neku vrstu hobija. Tako bi se moglo zaključiti na primjeru zapoviedi Zapoviedničtva za sriednju i južnu Dalmaciju, koja je stignula jučer pred polnoć. Nasmijao sam se trpko, kad sam je vidio. Umjesto pomoći još jedna poruka sa zapada.
Naredba zapoviedničtva za sriednju i južnu Dalmaciju o pregovorima s okupacijskom silom:
1. Razgovarati o prekidu svih aktivnosti na kopnu u zraku i na moru
2. Razmjena zarobljenika
3. Evakuacija ranjenih, povriedjenih i zbrinjavanje poginulih
4. Napuštanju okupiranih teritorija od strane okupatora i povratku izbjeglih stanovnika               na te teritorije.
Spomenuto zapoviedničtvo bez podpisa zapoviednika daje u četiri točke naputke neodredjenim ljudima  u Dubrovniku, kako se trebaju ponašati „u pregovorima s okupacijskom silom“.
Nuždan preduvjet za svaki početak pregovora je uzpostaviti kontakte i dogovoriti vrieme i mjesto pregovora, a za to trebaju biti spremne obje strane u pregovorima. Mi smo ovdje težko napadnuti, a agresor nije ni pokušao predhodno pregovarati. Kako uobće doći u mogućnost za pregovore?! O tomu auktori zapoviedi uobće nisu ni pomislili.
Sadržaj zapoviedi je doista vriedan razčlanbe, jer pokazuje kako netko u zapoviedničtvu obrane tamo u Splitu, ili ne znam već gdje, shvaća svoju ulogu kao zapoviednu, a ne pomišlja kako bi zapoviedanje s obranom trebalo značiti i pokretanje obrane, odnosno obranbenih snaga, preciznije rečeno, naoružanih ljudi, vojske, te usmjeravanje tih snaga tamo gdje je Hrvatska napadnuta.
Prva točka zapoviedi glasi:
“Razgovarati o prekidu svih aktivnosti na kopnu, u zraku i na moru.“ 
Tko bi normalan medju nama krenuo u pregovorima zahtievati prekid napada samo iz zraka ili s mora!? Ali kad bi nam se u tim hipotetskim pregovorima doista pružila mogućnost dogovora o prestanku napada samo s kopna, ili samo s mora ili samo iz zraka, i to bi bilo veliko postignuće. Poglavito, ako bi se to odnosilo na ono što je za nas najgore, a to su napadi kopnom.
Druga je točka : “Razmjena zarobljenika.“
Pa mi praktički nemamo zarobljenika. Kako razmjenjivati ništa za nešto. U zarobljenike bi bilo nečastno uvrstiti vojnike JNA, koji nisu željeli pucati na nas, nego su nam umjesto toga prišli i predali nam se. Dati ih u razmjenu značilo bi težko ugroziti njihove živote
U stvari mogli bismo pohvatati još nešto petokolonaša, kojih izgleda ipak ima odredjeni broj. Jučer je u tomu smislu bilo dosta prijava od strane gradjana, premda sve te prijave mogu biti i proizvod straha ili panike.  Jedan od gradjana je uočio nekoga “čovjeka u šarenoj košulji koji u ulici Frana Supila puca na sve strane“.  Jedna liečnica iz Zlatnoga potoka se potužila  kako s broja 9 netko puca na njezin broj 10. Jedan gradjanin se osjetio ugrožen čuvši pucnjeve na Gornjemu Konalu,  a jedan s Orkanskih Visova je primietio dvojicu sumnjivih ljudi u crnim majicama. Narodna zaštita je uočila žutoga Golfa koji  je neko vrieme sumnjivo stajao na Jadranskoj magistrali kod odvojka za Bosanku, a  kad mu je to dosadilo dovezao se na Ilijinu Glavicu i zaustavio se kod četvrte garaže.
Unatoč razvidnoj upitnosti svih tih i takovih dojava, redarstvo je o njima izvješćeno.
Na svu sreću,  težko će biti prikupiti ozbiljan broj zarobljenika za trgovinu s agresorima. Srećom, jer se pokazuje, barem za sad, kako je peta kolona u biti zanemariva.
“Evakuacija ranjenih, povriedjenih i zbrinjavanje poginulih“ se zapovieda u trećoj točki. Premda je to nešto što je samo po sebi razumljivo, ipak se u cieloj poruki na neki način može prihvatiti kao jedino suvislo.
Najsmješnija i najžalostnija je četvrta točka zapoviedi o “napuštanju okupiranih teritorija od strane okupatora i povratku izbjeglih stanovnika na te teritorije.“
Zapoviedničtvo obrane za sriednju i južnu Dalmaciju svoj dugački naziv nije shvatilo kao svoju obvezu za pokretanje obranbenih aktivnosti, nego kao mudrovanje o tomu kako bi se mi, koji smo ovako težko napadnuti i ugroženi, trebali samo strašno namrštiti i od agresora zatražiti povlačenje s našega područja. Nakon što se agresor uplaši naših namrštenih pogleda i povuče se, još se moramo sjetiti reći našim izbjeglim ljudima neka se vrate svojim kućama, bile one neoštećene ili srušene.
Uzeo sam šaljivu “naredbu“ i pročitao je još jedan put, kako bih se relaksirao i potisnuo težke misli prije prije svoga rano jutarnjega odlazka kroz sablastno prazne i mračne ulice  prema zgradi Obćine u kojoj me je čekao moj spasonosni platneni ležaj.