Jahta i razarač

Petak, 11. listopada 1991.


- “Ako ništa drugo na ovaj način smo dobili barem jedan miran dan,” rekao je Pero Poljanić dok smo gledali prema Gradu koji je ostajao iza nas i brzo postajao sve manjim zahvaljujući snažnim motorima jahte “Diplomat” s kojom smo bili krenuli na pregovore s JNA.
-“Ako Bog da. Dan još nije završen. Njima se ne može vjerovati,” odgovorio sam mu.
Upravo smo sa svoje desne strane ostavljali Lokrum i blizki šumoviti otok je zamjenjivala crta pučine. Medjutim, prije crte na jednom mjestu bilo je vidljivo još nešto. Sivi ratni brod, koji je plovio uzporedno s nama! O tomu u dogovoru izmedju mene i admirala Jokića nije bilo ni spomena. Zašto je taj brod tamo?  U očima Pera i Hrvoja pročitao sam isto pitanje.
-“Ovo nam je vjerojatno Jokić poslao pratnju,” rekao sam glasno.
U tomu trenutku su iz kabine, gdje su se bili povukli razgovarati, izišli i europski promatrači, koji su razvidno opazili isto što i mi. Dalekozorima su gledali prema brodu.
- “O čemu se radi? Znate li vi nešto o ovomu,” upitao sam ljude u bielomu.
Dobio sam negativan odgovor.
Uzeo sam dalekozor od jednoga od njih i pogledao prema brodu. Uvjerio sam se u ono što je bilo moguće zaključiti i s prostim okom. Sivi ratni brod je na dosta velikoj udaljenosti plovio istom brzinom kao i mi.
Pero je preuzeo dalekozor i gledao prema brodu.
- “Daleko je, ali dostatno blizu. Može nas potopiti kad mu padne na pamet,” rekao je pročitavši mi misli.
- “Ako je to htio učiniti, već bi pucao,“ rekao je Hrvoje koji je preuzeo dalekozor od Pera.
U tomu trenutku mi je palo na pamet kako o ovomu putovanju na pregovore nisam nitkomu ništa rekao. Kroz glavu mi je prošlo ono čudno Murphyevo pravilo, po kojemu, ako ne poduzmeš ono što si mogao poduzeti, a toga si sviestan, stvari mogu poći po zlu.
-“Jesi li ti netkomu nešto rekao ovomu našem putu,” upitao sam Pera.
-“Nisam. Pa rekao si mi o tomu tek malo prije. Izim toga držao sam kako ne bi trebalo o ovomu trubiti naokolo.”
Pogledao sam prema Hrvoju Macanu.
-“Ne trebaš brinuti. Ni ja nisam nitkomu ništa rekao. Nisam ni imao vriemena, a izim toga bolje je ne govoriti previše, ” pridružio se Hrvoje Perovim riečima.
- “Na ovaj način smo sebe nepotrebito izložili dodatnoj opasnosti. Nije dobro što nitko o ovomu ništa ne zna. Javnost ovoga našega putovanja bi nam bila odredjena dodatna zaštita. U biti trebali smo postupiti podpuno suprotno. Trebali smo objaviti pučanstvu kako smo pošli na pregovore. To smo trebali učiniti prije nego što smo krenuli. Idem vidjeti mogu li s jahte stupiti u kontakt s Dubrovnik radiom. Trebalo bi biti moguće. Reći ću im kako smo otišli pregovarati i neka to odmah objave. Za naše gradjane će djelovati umirujuće spoznaja o pregovorima o zaustavljanju agresije, a i JNA će ipak više oklievati, ako im padne na pamet upucati nas,” rekao sam.
Zatim sam na englezkom ponovio svoju namieru europskim promatračima. Rekli su kako je moja namiera razumna, premda drže kako smo sigurni, a brod JNA koji plovi uzporedno s nama je tu vjerojatno zbog naše zaštite.
-“Slažem se s vama. Ipak rieč vjerojatno se razlikuje od rieči sigurno, zar ne,” rekao sam im i odmah otišao do upravljačkoga diela jahte gdje je za kormilom bio kapetan Pasko Nadramija.
-“Nema problema. Svi brodovi ovoga razreda imaju odašiljače. Odmah ću Vam nazvati Dubrovnik radio,” rekao je kapetan nakon što sam ga upitao mogu li poslati poruku na kopno i vidjevši pri tomu kako nisam siguran je li brod u tomu smislu primjereno opremljen.
“Svi ovakovi brodovi imaju takovu opremu. A i da nemaju svi, Lovro bi je sigurno imao, ponovio je Nadramija smiešeći se. Dok je uzpostavljao vezu, upitao sam ga o kojem se to Lovru radi.
-“Pa o Lovru Misiru. Sigurno znate za njega. Ovo je njegov brod, “rekao je.
Odgovorio sam mu kako poznajem Lovra Misira. Dapače toga spretnoga poslovnoga čovjeka iz Hercegovine, čuo sam čak u tri navrata ovih dana. Nazivao sam ga preko satelitskoga brzoglasa.
Ne sjećam se kako sam došao do Misirova  brzoglasnoga broja. Netko mi ga je dao. Kad mi se javio prvi put, opisao sam mu u kako težkoj situaciji se nalazimo i zamolio sam ga neka po Hercegovini pokuša prikupiti dragovoljce, naoružati ih i poslati ih nama u pomoć. Lovro mi je obećao učiniti sve što je u njegovoj moći.
Taj prvi put je zvučio dosta optimistički. Kad smo se čuli sliedeći put nije više bio osobiti optimist, a zadnji put mi je zvučio razočarano, poput čovjeka koji je bio precienio svoje mogućnosti. Tko zna možda će ipak nešto učiniti.
Nisam znao kako posjeduje jahtu, premda je to za čovjeka njegove razine bogatstva posve prirodna stvar. O tomu jednostavno nismo razgovarali.
Kapetan je uzpostavio vezu, pa sam službujućemu u “Dubrovnik radiju“ izpričao što treba objaviti pučanstvu i zatim se vratio na krmu k svojim suputnicima.
Ratni brod JNA je i dalje plovio na istoj udaljenosti, ali se sve slabije vidio zbog sumraka, a i sve nas je manje zanimao, jer je bilo jasno kako je tamo prema obzoru doista samo neka vrsta naše nenaručene pratnje
Ubrzo je na otvorenoj palubi postalo prohladno, zbog zalazka sunca i vjetra kojega je stvarala brza plovitba našega broda, pa smo ušli u salon.
-“Dobro je što si nazvao i rekao gdje smo krenuli. Tko zna što su ove budale sve spremne učiniti,” rekao je Pero tek kako bi nešto rekao.
Nakon toga smo se prepustili svatko svojim mislima.
Sjedanje u udobnomu salonu Misirove jahte bilo je vrsta neplaniranoga i neočekivanoga odmora. Zatvorio sam oči. Podsviestno sam zaželio neka vožnja traje što duže. S jedne strane nisam bio baš sretan što ću se morati susresti i razgovarati s čelničtvom zločinačke JNA koja nas je ovako krvnički napala, a uz to svaka mogućnost opuštanja i odmora mi je izuzetno dobro došla.
Tek sam posljednjih nekoliko noći počeo redovito liegati i spavati barem po nekoliko sati. Prije toga sam gotovo cieli tjedan dana proveo ne legnuvši u postelju. A onda sam za vrieme dežurstva Iva Golušića u utvrdi Svetoga Ivana jednostavno legnuo na stol i kroz polusan slušao kako Golušić, čelnik obćinskoga odjela za obću upravu, na svoj blagi  način pokušava umiriti ljude koji su jedan za drugim, već uobičajeno nazivali Krizni stožer.
Brzoglasi su zvonili, Golušić je odgovarao, a ja sam ležao na tvrdomu stolu poput mrtvaca. Većina onih koji su nazivali  tražili su mene, a Golušić im je na svoj način vješto odgovarao kako sam u blizini ali se trenutno ne mogu javiti, jer sam zauzet, pokušavajući zatim sam pomoći u riešitbi njihovih problema. Kad bi opazio kako sam otvorio oči, Golušić bi mi rukom davao znak neka ih ponovno zatvorim.
-“Samo vi spavajte. Ne možete više. Ja ću se snaći,” govorio bi mi blago u stankama, kad bi primietio kako se spremam ustati.
Nakon toga sam jednostavno morao promieniti režim života. I ne smo što sam stol zamienio s platnenom ležalicom, nego sam spavački dio života prebacio u svoj obćinski ured. Dapače sad tamo provodim više vriemena nego u sjedištu Kriznoga stožera. Tako je praktičnije, premda opasnije, jer mi je ured bez ikakove zaštite od bombardiranja.
Ovo je prvo pravo zatišje od kad je počela strašna agresija iz pravca Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Za to je zaslužna europska promatračka misija koja je kontaktirala s JNA i uz primirje predložila susret s čelničtvom dubrovačke obćine.
JNA je nekim čudom prihvatila taj priedlog.
Nakon toga mi je preko postaje "Dubrovnik radio" admiral Jokić kao predsjedniku Kriznoga stožera predložio sastanak u Moluntu.
Učinilo mi se mudrim ne prihvatiti priedlog u cielosti, nego, čisto iz psiholožkih razloga, poslati barem malo modificirani protupriedlog. 
Sjetio sam se kako bismo se mogli susresti negdje na moru. Na taj način bih izbjegnuo razgovarati na našemu ozemlju, kojega je JNA već okupirala, jer bi to simbolički značilo priznanje okupacije. Izim toga želio sam na bilo koji način pokazati kako smo čvrst protivnik, kojega se ne može prisiliti na prihvaćanje baš bilo kakovih priedloga.
Svoj protupriedlog o sastanku na moru negdje u visini Molunta poslao sam natrag Jokiću opet preko "Dubrovnik radia". Mogao sam komunikaciju prebaciti i na puno zgodniji satelitski brzoglas, ali nisam želio na taj način odkriti kako ga posjedujemo.
Jokić mi je, opet na isti način, ubrzo potvrdio svoje slaganje.
Ljuljanje broda i jednolični zvuk motora, djelovali su kao neka vrsta anestetika. Prvi put nakon dugo vriemena došao sam u prigodu mirno razčlaniti situaciju. Kroz glavu su mi prolazile različite kombinacije.
Strategija JNA sve se jasnije ocrtava. Nastoji Hrvatskoj skratiti njezine krakove.
Je li u Zagrebu ta strategija prihvaćena kao gotov čin? Cieli razvoj situacije navodi na takov zaključak.
Što ako je u Zagrebu odlučeno dopustiti amputiranje dielova hrvatskoga ozemlja radi spasa ostatka Hrvatske. Što ako se u Zagrebu razmišlja, kao što razmišlja čovjek, kad mu je zmijski otrov zahvatio prst i radije dopušta odsiecanje prsta nego rizik smrti. Ili poput liečnika kad se odlučuju na amputaciju noge ili ruke, ako je to jedini način za spašavanje života.
Što je Dubrovnik za Hrvatsku, noga, ruka ili prst? Na sreću sigurno puno Hrvata izvan Dubrovnika shvaća kako se Dubrovnik ne može uzporedjivati s prstom, rukom, ili nogom, nego prije svega s dušom.
Bez Dubrovnika Hrvatska bi ostala bez duše. Ako ta sviest ipak u Zagrebu prevladava, onda doista više nemaju što čekati. Ako žele obstanak Dubrovnika u Hrvatskoj, trebaju poslati pomoć, i to ne simboličnu pomoć, nego zbiljnu i snažnu.
Treba tamo netko konačno lupnuti šakom po stolu i svladati inerciju, različite lokalne sebičnosti, ali i vrlo vjerojatne unutarnje odpore, koji perfidno vode u urušavanje Hrvatske.
-“Otvori oči, Željko. Stignuli smo,” začuo sam Perove rieči. Bio sam čvrsto zaspao.
Skočio sam na noge i za Perom izišao na otvoreni dio broda na krmi. Oko nas je bio sumrak, a naša jahta je upravo pristajala uz dugački sivi brod, s uočljivim nadpisom “Kotor”.
-“To je razarač, zapoviedni brod Jugoslavenske mornarice,” čuo sam kako govori uviek dobro informirani Hrvoje.
Pristali smo uz bok čelične grdosije, prema kojoj je naša jahta izgledala kao oveći brodić za spašavanje. Kapetan Nadramija i strojar Nikola Beg su se spretno privezali za željezne stube koje su bile spuštene prema nama, kako bismo se mogli popeti na palubu.
Na vrhu stuba su nas dočekali i predstavili nam se admiral Jokić, pukovnik Svičević i  kapetan bojnoga broda Jeremić s neobičnim imenom Sofronije.
Pozdravili smo se krajnje službeno i hladno. Osjećao sam gadjenje dodirujući te zločinačke ruke.
Gledajući zviezde petokrake na njihovim kapama, kroz glavu mi je prošla asociacija s krajem 1944. godine, kad su partizanske spodobe s istim takovim petokrakama ušle u hrvatski Dubrovnik i držali ga pod jugoslavenskom okupacijom cielih sliedećih 46 godina. A prvi im je korak bio eliminirati  iztaknute Hrvate, uključujući tadanjeg dubrovačkoga gradonačelnika. Poubijali su ih bez ikakovog sudjenja i zakopali na Daksi ili jednostavno bacili s Orsule u more. Upitao sam se predstoji li i nama takova sudbina.
Jokić, Svičević i Jeremić su nas uveli u brodski salon, ako se s takovim imenom može nazvati spartanski opremljena dugačka i uzka prostorija, čijom sriedinom se protezao gotovo isto toliko dugački stol.
Sjeli smo jedni nasuprot drugima. Uz navedenu trojicu s njihove strane stola sjelo je još nekoliko jugoslavenskih častnika, a s naše strane su sjeli europski ljudi u bielomu, koji su na taj način simbolički, sviestno ili nesviestno, pokazali koju stranu zastupaju.
Prešao sam pogledom preko ljudi u odorama s druge strane stola.
Admiral Jokić je gledao u stol, kao što je gledao u pod kad smo se pozdravljali kod dolazka.  Upitao sam se je li to prirodno i uobičajeno ponašanje čovjeka koji je nesiguran u sebe ili se radi o nelagodi stvorenoj zbog ove ekstremno čudne i opake situacije.
Prva mogućnost mi se učinila vjerojatnijom, ali nije izključena ni druga. Jokić se našao na čelu vojske koja puca po njemu dobro poznatomu području gdje se vjerojatno još nalazi puno njegovih poznanika, a možda i prijatelja. S druge strane stola su mu čelnici jedne turističke obćine koja se nalazi u državi, koju on drži svojom. Ti ljudi govore njemu podpuno razumljivim, premda različitim jezikom.
Izraz Jokićeva lica odavao je čovjeka u neprilici, koji to nastoji prikriti s naglašenom ozbiljnosti.
Pukovnik Svičević je bio puno jasniji. Iz njegovih očiju je izbijala otvorena mržnja.
Kapetan bojnoga broda Jeremić se jedini od trojice častnika, koji su nas dočekali i uveli u salon, držao nekako normalno. Ipak i iza njegovog, na prvi pogled neutralnoga izraza lica, nazirala  se nesklonost. Ili čak više nerazumievanje. Lagano je klimao glavom s izrazom lica čovjeka koji pokroviteljski kori svojega neposlušnoga mladjeg brata, jer nije trebao učiniti nešto zbog čega sad obojica imaju problema.
“Tko od vas govori u ime vaših oružanih snaga,” prekinuo je neugodnu tišinu admiral Jokić.
-“Nitko, svi smo mi civili,” odmah je odgovorio Pero.
Odlučio sam dopuniti ga:
-“Premda smo se predstavili prije nego smo sjeli, ponovit ću još jedan put, kako ne bi bilo nesporazuma. Gospodin Pero Poljanić je predsjednik skupštine obćine Dubrovnik, gospodin Hrvoje Macan je član Izvršnoga vieća Skupštine obćine Dubrovnik, a ja sam Željko Šikić, predsjednik Izvršnoga vieća skupštine obćine Dubrovnik i predsjednik Kriznoga stožera obćine Dubrovnik. Preko Dubrovnik radia ste sa mnom dogovarali ovaj sastanak. S nama su i gospoda promatrači Europske zajednice, koji su iniciatori ovog sastanka. Nas trojica smo predstavnici obćine Dubrovnik koji su došli izraziti vam svoj duboki prosvjed zbog strašnih napada kojima je izloženo pučanstvo naše obćine od strane JNA. Naši ljudi  ginu, naša dobra se uništavaju...,”
-“Ostali smo bez struje i vode. Prekinuli ste nam telekomunikacije....,” upao je Pero meni u rieč, ali  ga je prekinuo vodja Europskih promatrača Adrien Stringer, koji je uz pomoć prevoditelja, ali i izravno iz tona Perova glasa, zaključio kako razgovor ide u neželjenom smjeru.
-”Pričekajte! Nismo se ovdje došli obtuživati. Mi smo inicirali ovaj sastanak kako bismo potaknuli sukobljene strane na prestanak sukoba. To je naša misija. Mi smo neutralna strana i mi bismo stoga trebali voditi ovaj sastanak i pokušati naći riešenje.”
“Mi smo vojnici, mi imamo svoje zadatke i mi ih izvršavamo. Vaši bojovnici su pucali po nama i mi smo odgovorili. Ovo vidim nema smisla. Neka se civili razgovaraju s civilima. Nama za pregovore treba komanda vaših snaga,” odgovorio je Jokić nakon što mu je prevoditelj preveo Englezove rieči.
-“Rekli smo vam kao smo mi civilna obćinska vlast. Vi trebate prestati pucati po nama i povući se s našeg ozemlja, “uskočio je Pero, ali ga je Stringer opet prekinuo ne čekajući prievod prevoditelja. Po Perovu tonu zaključio je kako on treba preuzeti konce u svoje ruke.
-“Ovaj sastanak ne će nikud otići ako budemo razgovarali kroz medjusobne obtužbe Mi nismo sudci. Mi samo želimo zaustaviti sukob. Trebamo postići neki dogovor. I zato, molim vas, pustite nas, mi ćemo voditi sastanak,” rekao je.
Od toga trenutka sam odlučio ne miešati se više.
Premda su se postavili neutralno, ljudi u bielomu su bez sumnje na našoj strani. Samo zatišje koje vlada ide nama u prilog. Svaki prekid pucanja, svaki dan pa i ura mira u korist je nama, a ne JNA. Neka promatrači  učine što god mogu. Postoji neka vjerojatnost kako će ih ovi preko puta poslušati. Nas zasigurno ne će. Mi smo im kao crvene krpe bikovima, pomislio sam.
Pogledao sam Pera i na njemu vidio kako misli poput mene.
Od toga trenutka su ljudi u bielomu preuzeli doista sve u svoje ruke.
Bilo je to u različitim inačicama ponavljanje nuždnosti prestanka pucanja s obje strane, te zadržavanje na  postojećim pozicijama, do nalazka sliedećih riešenja. I mi i častnici JNA preko puta  samo smo odgovarali na pitanja. Ako bi se naš ili njihov odgovor počeo udaljivati od teme pitanja, odmah bismo bili uljudno prekinuti.
Ljudi izvrstno rade svoj posao. Neka samo nastave. Ako bude sreće, sve ovo bi moglo imati dobar rezultat, počeo sam u sebi osjećati optimizam.
A ljudi u bielomu su vriedno naglašivali humanitarnu stranu konflikta, diplomatski ne ističući tko je uzročnik izlaganju dubrovačkoga pučanstva torturi i neljudskomu životu, i gotovo sramežljivo spominjući kako bi trebalo osigurati popravak sustava napajanja s električnom energijom i vraćanje normalne obskrbe vodom. Bilo je razvidno, kako ni s jednom svojom riečju ne žele iritirati predstavnike jugoslavenske vojske.
Sastanak  je trajao uru vriemena. Nakon što su ga promatrači zaključili, ustali smo, izišli iz salona na palubu, pozdravili se jednako službeno, kao i kod dolazka, i sišli niz stube u naš brodić.
S težkim topovima i raketama naoružani veliki brod, pun vojnika, protiv malenoga turističkoga nenaoružanoga brodića! Takov je zapravo ukupni odnos naših snaga. Bila je ovo doista svojevrstna zorna ilustracija situacije u kojoj se nalazimo, koju smo podpuno na isti način uočili svi, uključujući i predstavnike Europske zajednice. Bila je to prva tema našega razgovora, čim je naš brodić zaplovio natrag prema Dubrovniku. A onda smo se brzo okrenuli razčlanbi dogovorenoga.
Nismo ništa podpisali, ali smo ipak dogovorili nešto dosta vriedno. Primirje se nastavlja, borbe se zaustavljaju na trenutnim crtama razgraničenja, a sutra ćemo se ponovno naći na zapadnom kraju uzletišta u Ćilipima, dokle su došle kopnene snage JNA. Tamo bismo trebali precizirati proceduru nadzora prekida vatre i daljnjega mirovanja snaga s obje strane. Zbog toga smo s naše strane za sutra obećali dovezsti sa sobom predstavnika naše vojske. To što JNA kao partnera u pregovorima prihvaća, dapače traži  Hrvatsku vojsku, u biti je veliki pozitivni pomak.
Dok smo se tako razpravljajući vozili prema neosvietljenomu Gradu, nismo se niti sjetili pogledati prati li nas opet ona topovnjača JNA. Uostalom po mrkloj noći to nije bilo ni moguće učiniti. A imali smo o čemu razgovarati i razmišljati.
Našim nevoljama je na kraju dodana još jedna neočekivana. Odkazalo nam je kormilo, ali je spretna posada dovela brod u Gradsku luku samo s pomoću motora i automatskoga pilota. Kad smo ih pozdravljali razstajući se na rivi, obećali su kako će do sutra ujutro osposobiti kormilo i biti spremni za put  u Cavtat.
U sjedištu Kriznoga stožera sam saznao kako je, za vrieme dok smo bili na moru, JNA nekoliko puta zapucala s Golubovog kamena, a zrakoplovi JNA su nadlietali naše područje. Nekoliko pucnjeva i prelieta! Pa to je pravi mir za opuštanje.
Izgleda kako se u isto vrieme danas opuštanju bilo prepustilo i nekoliko pripadnika Zbora narodne Garde, koji su pred Obćinom nešto uzvikivali, dok ih nije umirilo redarstvo. Nisam uzpio saznati o čemu se točno radilo.
Očekuje li nas jedna mirna noć?

Nastavak