Obećavajuće najave razmjene zarobljenika
Nedjelja, 10. studenoga 1991.
-“Imam za Vas izvrstne viesti”, rekao mi je na početku našega današnjega razgovora predsjednik hrvatske vlade Franjo Gregurić.
Kroz glavu mi je prošla misao kako je Martin Špegelj sa svojim suradnicima i s odgovarajućom konkretnom vojnom pomoći, krenuo prema nama. Gregurić mi je to bio obećao, pa sam iz dana u dan očekivao takovu viest.
S Gregurićem su mi razgovori nekako najugodniji. Imam osjećaj kako je to čovjek koji doista shvaća u kakovoj se situaciji nalazim. Dapače u njegovim riečima se osjeća duboko suosjećanje i proživljavanje. Takov osjećaj sam dobio već za našega prvoga razgovora, neposriedno nakon što je postao predsjednikom Vlade. Dojam iz brzoglasnih razgovora potvrdjen je prigodom našega nedavnoga susreta u Dubrovniku, kad je on ovdje bio doputovao s Konvojem. Kad ga god zovem obvezno se odmah javlja, a često me i sam naziva, kao što je to bio slučaj i danas.
-“Je li nešto na putu prema nama?” upitao sam ga pun nade.
-“Ne radi se o tomu”, odgovorio mi je.
Ne postoji viest koja bi me mogla više razpoložiti od stizanja vojne pomoći, pa sam osjetio odredjeno razočaranje.
- “Je li to onda donesena odluka o obćoj mobilizaciji,” upitao sam ga.
I takova viest bi zasigurno jako razveselila. Medjutim opet sam dobio razočaravajući odgovor:
- “Nije. Dapače još nismo donieli ni odredbu o obćoj mobilizaciji samo za obćinu Dubrovnik, jer je Vaš formalni priedlog tek stignuo. Na prvoj sliedećoj sjednici ćemo donieti odluku.“
Kad smo prije dva dana razgovarali Gregurić mi je bio rekao kako će vlada donieti tu oduku “sat nakon zahtjev stigne iz Dubrovnika“. Razvidno se bio izrazio slikovito, kako bi me motivirao za što brže slanje zahtjeva.
-“Nisu to viesti na koje sam mislio. Ove će Vas zasigurno još više razveseliti. Na noćašnjoj sjednici smo zaključili kako ćemo, upravo zbog Dubrovnika i Vukovara, predložiti JNA povlačenje s područja ta dva grada, a za uzvrat JNA može svoje povlačenje iz vojarni odgoditi sve do Božića.“
Gregurićev glas je zvučio optimistično, medjutim njegove rieči mi nisu djelovale umirujuće.
Vlada tek treba dati priedlog JNA. Hoće li JNA na njega pozitivno odgovoriti. Što to znači područje grada? Misli li se na obćinu? Što ako to JNA prihvati tek nakon što zauzme Vukovar i Dubrovnik? Od odlazka “konvoja” pa do danas JNA ne prestaje pucati na nas. Pucali su sinoć do 10 ura navečer i nastavili su jutros od šest. Ginu i naši vojnici i naši civili. Zlotvori su sve bliže, a oni u Zagrebu su spori, bezkrajno spori, pomislio sam na trenutak, a zatim rekao glasno:
“Gospodine predsjedniče, ovdje je situacija krajnje kritična pa se, ne više iz dana u dan, nego iz ure u uru, može očekivati najgore. JNA stalno puca po cielomu našem preostalomu slobodnomu području. Jučer su pucali po otocima Kalamoti, Daksi i Lokrumu, po Solitudu, Nuncijati, Babinu kuku, Lapadu, Gružu, Mokošici. Pogodili su puno stanbenih zgrada, hotel Petku, hotel Splendid, hotel Belvedere, hotel Palace, hotel Jadran, zgradu SDK, tvornicu ulja, brodove u Gružu...
Zastao sam na trenutak pomislivši kako daljnje nabrajanje ne će imati smisla, jer Greguriću sigurno nije Dubrovnik toliko dobro poznat, a i kad bi meni netko to na brzinu nabrajao, ne bih to mogao zapamtiti.
-“Ne želim vas zamarati s daljnjim nabrajanjem. Samo kao ilustraciju njihovih zločinačkih dometa spominjem kako su pogodili i nogometno igralište u Gospinomu polju, gdje se igraju naša djeca! Srećom nisu uzpjeli ubiti ni jedno diete,“ rekao sam s povišenim tonom i ponovno zastao kako bi se smirio.
-“Samo vi nastavite, slušam vas“ čuo sam Gregurićev glas.
-“Ti zločinci u svemu tomu imaju obraza prosvjedovati zbog toga što se mi branimo. Zamislite! Mi više ne prosvjedujemo, jer vidimo kako to nema smisla, a oni nama šalju prosvjede! Pri tomu nam hoće ultimativno nametnuti svoja razgraničenja. Odgovorio sam im jučer, premda u tomu ne vidim neke koristi. Oni čine što ih je volja.“
Jučer sam doista tek nakon nagovora Gjura Kolića poslao odgovor na doista krajnje bezobrazni „prosvjed“ JNA.
Za Krizni Štab Dubrovnik.
Naše jedinice su svakodnevno tučene s vaših položaja na Srđu, Bosanci, Starom Gradu i Babinu kuku s minobacačima. Predložili smo liniju razgraničenja koja bi razdvajala snage i otklonila opasnost od međusobnih oružanih incidenata. Pošto niste prihvatili našu liniju razgraničenja naša je namjera da je zauzmemo, a zatim izvučemo borbene jedinice na sadašnju liniju. Definitivno vam predlažemo da povučete snage sa grebena Bosanka, Srđ, Nuncijata i da prestanete s vatrom. U tom slučaju ćemo prestati sa daljnjim dejstvima. Vaš odgovor čekamo do 14 30 časova 9.11.1991.
Komandanta VPS Boka.
Bio sam mišljenja kako je za nas najbolja taktika nespominjanje novoga ultimatuma, kojega nam je naša pregovaračka skupina bila doniela kao rezultat pregovora u Cavtatu, jer se do sad ogluha na ultimatume pokazala najučinkovitijom. Tu našu taktiku je JNA izgleda prozrela, pa je to vjerojatno bio pravi razlog upućivanja novoga prosvjeda.
Složio sam se s Kolićem procienivši, kako ovaj put možda dobiemo na vriemenu baš zbog toga jer smo odgovorili, pa sam poslao odgovor petnaestak minuta nakon izteka roka zadanoga u poruki.
Komandi VPS Boka
Na znanje: EU misiji
Veza: vaš ultimativni zahtjev za prihvaćanje vašeg prijedloga linija razgraničenja.
Ističemo da naše snage niti jednom nisu prve prekršile prekid vatre i da samo odgovaraju kad su prisiljene sprječavati vaše napade.
Vaš prijedlog linija razgraničenja nismo u mogućnosti prihvatiti iz razloga više puta obrazloženih na sastancima u Cavtatu.
Naš prijedlog linija razgraničenja je korektan i u njemu je na našu štetu korigirana linija na kojoj su se nalazile snage obiju strana u vrijeme dogovorenog prekida vatre 25.10.1991. u 17 sati pa molimo da ga pažljivo razmotrite kako bismo o njemu mogli raspravljati na sastanku zakazanom u Cavtatu za 10.11.1991. u 11 sati.
Obvezujemo se da nećemo prvi otvarati vatru osim kad budemo prisiljeni odbijati vaše napade.
Predsjednik Kriznog štaba općine Dubrovnik
Željko Šikić
U tih nešto više od uru vriemena dok sam se odlučivao što učiniti i pripremao odgovor, JNA je podcrtavala svoju poruku raketiravši utvrdu na Srdju i granatirajući Lokrum!
-“Zapoviednik obrane Nojko Marinović mi je najavio kako će zapoviediti povlačenje naših snaga s Bosanke i Srdja. Sjećate li se što sam Vam pričao onda kad smo se susreli u Dubrovniku. Sad se to ponavlja. Prošli put sam situaciju riešio s nalazkom dragovoljaca za odlazak na Srdj i Bosanku, ali smo izgubili Žarkovicu. Ovaj put možemo izgubiti definitivno i Srdj, a ako do toga dodje naći ćemo se u podpuno bezizlaznoj situaciji,” nastavio sam svoju priču.
- “Da, da”, čuo sam Gregurića kako prati moje rieči razvidno ne nastojeći prekinuti me.
Tko zna je li mu bilo jasno što je Bosanka ili Žarkovica. Možda pak zna što je Srdj. Kad bih bio na njegovu mjestu vjerojatno bih imao težkoća s razumievanjem dubrovačke zemljopisno vojne situacije. Medjutim, slušao me je pristojno i pozorno.
-“Obrana Bosanke je u krajnje kritičnomu stanju.”, nastavio sam dalje. “Jučer sam s dalekozorom promatrao kako gori tenk JNA na Žarkovici. Naši su bili doista precizni. Ali jugoslavenski vojnici imaju bezkrajno puno granata, a mi sa strjeljivom stojimo užasno loše. Moramo štedjeti svaku granatu. Utvrdu na Srdju su jučer ponovno pred mojim očima bombardirali zrakoplovi JNA. Glede oružja nadao sam se realizaciji onoga posla kojega ste vi bili odobrili, ali vidim kako od njega ne će biti ništa. Možete o tomu razgovarati sa Splićanima. Oni sve znaju.”
“Nazvat ću Split čim završimo razgovor,” javio se Gregurić.
“Molim Vas, kad budete nazivali Split, svakako razgovarajte s admiralom Leticom. Recite mu kako sam razočaran jer ga sad nikako ne mogu dobiti, a želio sam završiti s njim priču o Splićanima i Omišanima.. On će znati o čemu se radi. Neka napravi što je obećao. To mu recite.”
Koliko god to imalo malo smisla, jer je iz našeg razgovora netko tko bi nas prisluškivao, mogao shvatiti praktički sve, ipak sam nastojao biti čim je manje moguće jasan. To je jednostavno psiholožki refleks..
Omišani i Splićani su sad Marinovićev razlog za napuštanje Bosanke i Srdja. Nakon onoga ohrabrujućega razgovora sa Željkom Kulišićem, Marinović je od mene zatražio zaustavljanje odlazka Omišana i Splićana, inače ne će imati dostatno ljudi za držanje položaja iznad Grada, što bi prouzročilo nuždnost njihova napuštanja.
Na moju primjedbu, kako bi ti položaji, po njegovim vlastitim riečima već dugo trebali biti napušteni, a nisu, samo se nasmijao, a zatim mi je ponovio kako bi s odlazkom Omišana i Splićana ostao bez dostatno snage za obranu Bosanke i Srdja, pa bi ih bio prisiljen napustiti.
Marinović polako postaje jasniji. Kad shvati kako je u težkoj i bezizlaznoj situaciji, onda dolazi k meni, kao posljednjoj nadi ili slamki spasa, i na odredjeni način me ucjenjuje s odlazkom i povlačenjem.
I ovaj put sam odmah intervenirao. Najprije sam pokušao dobiti svojega splitskoga i svojega omiškoga kolegu, ali ni u Splitu ni u Omišu nisam uzpio dobiti ni njih niti bilo koga tko bi bio mjerodavan za davanje naputaka vojnicima iz Splita i Omiša. Zvao sam nakon toga u Split admirala Leticu i začudo ga odmah dobio. Opisao sam mu situaciju, a on mi je obećao svoju intervenciju kod čelnika splitske i omiške obćine.
Letica me nakon toga dosta brzo nazvao rekavši kako je sa splitskim i omiškim čelnicima sve dogovorio. Na taj način je potvrdio kako obćine još uviek upravljaju sa svojim vlastitim oružanim snagama, a admirali, generali, glavni stožer, znače vrlo malo.
Razvidno toga sviestan, vjerojatno samo kako bi popravio dojam, rekao mi je kako iz smjera zapada samo što nije započeo proboj naše vojske prema Dubrovniku. Rekao sam mu kako me to veseli, ali kako bi me trenutno ipak najviše veselio dalekopis, koji splitskim i omiškim borcima govori o nuždnosti njihova ostanka u obrani Dubrovnika. Letica mi je obećao kako će dalekopis biti odmah napisan i poslan.
Medjutim iz Splita i Omiša do nas nisu stignuli spasonosni dalekopisi. Dapače s Leticom sam se jučer ponovno čuo i on se izčudjivao kako dalekopis odnosno dalekopisi iz Splita i Omiša nisu stignuli. Prenio sam mu tad još dvije Marinovićeve zamolbe. Nuždno su nam potrebite granate za minobacače. Po Marinovićevu mišljenju, takodjer, dolazak 50 specijalaca učvrstio bi naše položaje.
Ovo su doista takova vriemena. Odlazak jedne skupinice boraca može za nas značiti katastrofu odnosno konačan poraz, a dolazak pedesetak izvježbanih vojnika s nešto strjeljiva - obstanak. U tim svojim procjenama i potezima Marinović me vidi kao posriednika prema političarima u Zagrebu i Splitu, ali i prema dragovoljcima ovdje u Dubrovniku. Sve što učinim, prihvaća kao samo po sebi razumljivo. Primjer za to je ono prikupljanje dragovoljaca i odlazak Kulišića i njegovih prijatelja na Bosanku.
Izmedju mene i Nojka Marinovića igra se svojevrstna igra, koju je on nametnuo. Možda on uobće toga nije sviestan. Možda kao vojnik na neki svoj specifičan način gleda prema civilnoj vlasti i ne zna se ponašati drugčije.
-“Molim Vas, spomenite admiralu Letici, kako mi u Dubrovniku još nismo dobili one faxove koje je obećao poslati. U stvari za koje je rekao kako su poslani. Faxovi ne mogu zapeti negdje na putu. Ako su poslani onda bi bili stignuli. Dakle nisu poslani,” rekao sam predsjedniku Hrvatske Vlade, ne mogavši se zadržati samo na polu šifriranomu opisu mojih očekivanja od Letice, zanemarivši pri tomu mogućnost prisluškivanja razgovora od strane naših neprijatelja.
Dapače, i u ovomu kao i u nekim predhodnim razgovorima, nakon odredjenoga vriemena je popustila ona automatska suspregnutost i biranje rieči zbog mogućeg prisluškivanja. To je sad samo nepotrebito obterećenje. Medjutim, težko ga se osloboditi. Za šifrirane razgovore je nuždna odgovarajuća oprema. Kako je nemam na razpolaganju bitno je u razgovorima s osobama od kojih bi mogla stignuti pomoć, biti jasan i precizan, kako ne bi moglo doći do nekoga nesporazuma, a ne svoje rečenice umotavati u neke dvosmislenosti ili ih pak skraćivati i na taj način im smanjivati razumljivost.
Inače, nevjerojatno je kako predsjednik vlade, kao i zapoviednik Hrvatske ratne mornarice, ne mogu jednostavno preko svojih službi osigurati ostanak u Dubrovniku već postojećih vojnih snaga iz drugih gradova, te poslati barem pedesetak ljudi u pomoć. Ovo je rat. U obranbenom ratu ne bi trebalo danima razgovarati, pregovarati, dogovarati i uvjeravati se izmedju sebe o nuždnosti koncentracije snaga na najizloženijim točkama obrane. Tu bi se odluke trebale donositi munjevito, a realizirati ih vremenski mjereno u urama.
Ipak jutrošnji razgovor s Franjom Gregurićem, što je dulje trajao, počeo sam osjećati i kao veliko osobno olakšanje. Riedki su razgovori u kojima je moguće podieliti brige i savjetovati se s osobom, koja razumije i čije razumievanje može polučiti ozbiljan rezultat. U nastupu osjećaja kako razgovaram s blizkom osobom, s kojom mogu podieliti svaki teret, odlučio sam se Greguriću potužiti na prljavu kampanju protiv moje osobe.
Ukratko sam mu izpričao o članku u ST-u.
-“Ne znam uobće što se sve piše i govori u hrvatskim medijima o situaciji u Dubrovniku. Medjutim ako su napisi slični ovom, onda je to katastrofa. Možda biste mogli nešto učiniti i suprotstaviti se tomu senzacionalizmu koji počiva na lažima i izmišljotinama, a nama ovdje, meni posebice, stvara dodatne velike probleme. I onako ih imam previše,” uzkliknuo sam na kraju kratke priče.
Gregurićev odgovor bio je za mene razočaravajući, premda ne i neočekivan.
-“Nemam vriemena ni volje čitati žuti tisak,” odgovorio mi je dajući mi na taj način do znanja kako drži napade na mene mojim osobnim problemom i nastoji izbjeći sve što ga se ne tiče. Zaustio sam upitati ga bi li imao takov stav kad bi se takove stvari pisale o njemu. Procienio sam kao to nema smisla. Sit ne vjeruje gladnomu.
S tugom sam pomislio kako s izostankom sućuti i izražavanja barem verbalne solidarnosti s čovjekom koji se nalazi u krajnje pogibeljnoj situaciji, a doživljava pri tomu napade s ledja, Greguriću u mojim očima pada cjelokupna njegova vjerodostojnost.
Kako netko tko ne razumije probleme pojedinca može razumjeti probleme ljudske skupine? Uklapa li se i on u one koji djeluju samo na deklaracijskoj razini?
Ni s jednom riečju Greguriću nisam pokazao kako sam i koliko sam razočaran s njegovom naglom bezćutnosti, za mene izuzetno iznenadjujućom. Odmah sam prešao na temu koja me osobno ipak najviše muči, a to je pitanje naših zarobljenika u logorima JNA.
Koliko god nastojao izbjeći pristranost, kad je brat u pitanju, to jednostavno ne mogu učiniti.
Spomenuo sam Greguriću dalekopis u svezi razmjene zarobljenika, kojega sam prekjučer poslao. Ovaj put me ugodno iznenadio sa svojim odgovorom:
-“Na razmjeni zarobljenika intenzivno radimo i upravo smo podpisali s JNA sporazum po načelu - svi za sve. Vaš brat i svi zarobljenici iz dubrovačke obćine trebaju se u to uklopiti. Inače vjerujte mi, jako mi je žao zbog vašega brata, ali evo riešenje stiže. Glavu gore. Sve će biti dobro.”
Gregurićeve rieči pale su mi kao melem na dušu. U trenutku sam zaboravio na malo prijašnju promjenu stava prema njemu.
Kako je samo liepo naići na razumievanje i ohrabrujuću rieč. Još kad bismo mi ovdje u Dubrovniku, a i u cieloj Hrvatskoj, u ovim težkim vriemenima, počeli raditi i živjeti po načelu “svi za sve”.
K vragu i ST. Ne trebam se na to osvrtati. Čovjek ima pravo. Ne smije se gubiti vrieme na nekakove napise u žutomu tisku. I on i ja smo tu kako bismo riešavali stvari od obćega značenja, a ne svoje osobne. Nemam mu što zamjeriti. Čovjek ima vriemena za mene. Pokazuje i sad, kao i uviek, kako mu je razgovor sa mnom izuzetno vriedan, sluša me, ne prekida me. Samo treba nastaviti ovako, pomislio sam ohrabren radi mogućega bratova spasa.
-“Hvala Vam na razumievanju. Doista ste me razveselili. Iz Vaših usta u Božje uši. Ako mi se brat vrati živ, odnosno ako se svi oni vrate živi, za nas ovdje to će značiti i veliku psiholožku i emocionalnu prekretnicu. Molim vas samo to realizirajte do kraja. A bilo bi izvrstno kad biste mi mogli odmah poslati u pismenom obliku, ako u svezi s tom razmjenom imate nešto. U našim pregovorima bi nam taj sporazum o razmjeni zarobljenika mogao dobro doći” rekao sam glasno.
U trenutku sam odlučio zasigurno Obuljenu ili Koliću reći kako mogu rabiti taj „svi za sve“ sporazum, ne samo u cilju oslobadjanja naših ljudi iz logora u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, nego i kako bi sebi olakšali pregovore o aktualnom prekidu vatre odnosno ultimatumu JNA.
-„Odmah ćemo vam poslati nešto. Imate li mi još što reći,“ odgovorio mi je i upitao me Gregurić.
-“Imamo ovdje još jedan izuzetno ozbiljan problem, kojega vam do sad nisam spominjao. To je odlazak ljudi. Mužkaraca i žena. U stvari veći je problem odlazak žena nego mužkaraca. To je na prvi pogled čudno zar ne?”
-“Slažem se zvuči mi čudno. Odlazak žena bi vam trebao olakšati život, a mužkarce ne biste trebali puštati jer se trebaju boriti, ” čuo sam Gregurića kako tiho komentira moje rieči.
Nastavio sam:
-“Objasnit ću vam. Broj ljudi koji se nalaze ovdje može se gledati s dvije glavne točke motrišta. Glede obskrbe s hranom, vodom, liekovima i t.d. bolje je ako nas ovdje ima što je moguće manje. S druge pak strane veći broj ljudi sam po sebi agresore vodi oklievanju, kad se radi o granatiranju ili pak upadu u grad. Tamo u JNA sigurno ima i onih koji se ne osjećaju osobito dobro znajući kako pod njihovim granatama gine množtvo nedužnih civila. A i što se samoga njihova pješačkoga napada na Grad, oni bi se bolje osjećali kad ne bi iz svakoga stana i iz svake kuće očekivali metak.
-“Počinjem shvaćati. U stvari shvaćam zašto nije dobro izprazniti grad. Medjutim, još mi nije jasno zašto vam je problem odlazka žena veći od problema odlazka mužkaraca,” čuo sam Gregurićev glas.
- Mužkarci su nam manji problem jer im jednostavno spriečavamo odlazak, ma koliko to bilo suprotno jednakosti medju spolovima ili ljudskim pravima. To je nekako normalno prihvaćeno. Medjutim, odlazak žena je jednostavno nemoguće, a i krajnje nemoralno spriečavati. Tu se nalazimo u jednoj izuzetno delikatnoj situaciji. Kako balansirati odlazak. Odlazak ranjenih, starih, bolestnih, dobro je došao, evakuacija djece iz područja gdje svakodnevno mogu izgubiti život je nuždno human čin, medjutim s djecom bi logički trebale otići i njihove majke i tu nastaje mogućnost stampeda koji prieti s podpunim pražnjenjem Dubrovnika.”
-“Da. Sad mi je posve jasno koliko je to gadan problem. Nadam se kako će nam naše akcije koje sam vam opisao ponešto pomoći. Imate li kakove podatke o broju odlazaka iz Dubrovnika,” upitao me Gregurić.
Ponovno sam pogledao u dragocjeni rokovnik, koji mi prigodom svih razgovora stoji otvoren, u kojega zapisujem i iz kojega vadim podatke.
-“Brzinu i volumen odlazka iz Dubrovnika nisam želio procjenjivati samo na osnovi osjećaja pojedinaca ili priča. Od Jadrolinijesam zatražio službene podatke. Dobio sam ih i iz njih je postalo kristalno jasno, kako je do sad odlazak imao smisla, ali će ga trebati zaustaviti! Prema procjeni Jadrolinije, s prva dva broda, za koja Jadrolinija nije naplaćivala karte otišlo je iz Dubrovnika u smjeru sigurnosti oko četiri tisuće i pet stotina osoba. Za sliedećih dvadeset i pet brodskih odlazaka Jadrolinija je naplaćivala karte i prodala ih malo više od deset tisuća. Za djecu mladju od 4 godine karte se nisu naplaćivale. Dakle po službenim podatcima je iz Dubrovnika odplovilo oko petnaest tisuća ljudi. Medjutim, zasigurno je bilo puno onih koji nisu kupili kartu, jer imam pouzdane informacije kako su svi brodovi bili krcati, te kako je na nekima bilo i dvije tisuće osoba. Podielivši pak deset tisuća karata s dvadeset pet brodova, dolazi se do oko četiri stotine putnika po brodu, što je nesumnjivo daleko niže od zbiljnoga broja. Ako se pak ovomu broju dodaju osobe koje su iz Dubrovnika s brodovima i kopnom otišle prije samoga napada na Grad, može se sa sto postotnom sigurnošću uztvrditi kako je u pravcu zapada izčeznulo više od dvadeset tisuća ljudi. Sad taj ritam jednostavno moramo uzporiti. Sreća u nesreći je što je odlazak s brodovima puno lakše regulirati i kontrolirati nego bieg kopnom. U tomu pogledu su nam agresori, obkolivši nas, učinili uslugu,” završio sam kroz usiljeni smieh.
-“Slažem se s Vašim razmišljanjima. Dobro je što ste proveli analizu, pa sukladno tomu možete donositi pravilne odluke. Vjerujte, ovo što smo dogovorili bit će za Vas veliko olakšanje. Držite se. Dobit ćete uzkoro obaviest o odluci o mobilizaciji, a dogovoreno stiže,” rekao mi je na to Gregurić
Jedno od Gregurićevih obećanja ostvarilo se s velikom brzinom. U podne je na hrvatskomu krugovalu objavljeno kako je za obćinu Dubrovnik proglašena obća mobilizacija. Dokument nam je stignuo predvečer.
Za sad to će nam pomoći barem ako se odlučimo zaustaviti daljnji odlazak iz Dubrovnika. Obća mobilizacija i radna obveza se odnosi i na žene.
Ako je pak hrvatska vlada dostavila JNA priedlog o trgovini s odgodom odlazka JNA iz hrvatskih vojarni u zamjenu za mir u Dubrovniku i Vukovaru, onda je JNA ovaj put primienila taktiku odugovlačenja s odgovorom, vjerojatno kako bi u medjuvriemenu porušila i okupirala još našega ozemlja. Naši izvidnici javljaju kako jugoslavenski tenkovi i pješačtvo krenuli i s Brgata prema Komolcu, odnosno Mokošici.
A cieli dan su padale granate. I to doslovce po svim gradskim četvrtima, Gružu, Lapadu, Pločama, Montovjerni, uključujući prostor unutar zidina. Razorena su četiri stana u ulici Kardinala Stepinca. Stradale su kuće u ulici Andrije Hebranga. Pogodjeno je područje oko nove i oko stare bolnice. Pogodjeni su hotel Tirena na Babinu kuku, hoteli Kompas, Palace, Belvedere i Stadion, a oni su locirani od krajnjeg zapada do krajnjeg iztoka ovog našeg prostora izpod Srdja.
Srušena je žičara, pogodjen je puno puta Lokrum, koji razvidno žele zapaliti.
Kako bi se valjda onemogućilo gašenje požara, pogodjena je i zgrada vatrogasaca i tamo su ranjena dva vatrogasca.
Poginula su još dva prognanika na Babinu kuku.
Pogodjena je i zapaljena hladnjača u Gružu. Ne samo što je to golema šteta, jer smo ostali bez izvrstnoga prostora za spremanje pokvarljive robe koja nam stiže brodovima, nego je došlo i do izticanja otrovnoga amoniaka iz hladnjače.
U Gružu je pogodjeno dosta brodova, medju njima izgleda i „Diplomat“, s kojim smo putovali na pregovore. Stradao je i Ekonomski fakultet na lapadskoj obali.
Na Pilama je pogodjena pošta, dječji vrtić i Mali Imperial.
Unutar gradskih zidina granate su pale na Široku ulicu, uz restaurant Domino, pogodjena je osnovna škola i samostan častnih sestara Sigurata.
O stradanju samostana izviestila me je Mariana, nazvavši me. Osjetio sam golemo olakšanje kad mi je rekla kako su ona i djeca i sve častne dobro i nitko nije stradao.
Ipak osjetio sam i golemu nelagodu zbog odluke o još jednoj preselitbi svoje obitelji. Trebao sam ih skloniti izvan Dubrovnika. O njima ne mogu skrbiti, a baš zbog toga što su moja obitelj, izloženi su puno više nego drugi. Prebacio sam ih u Siguratu kako bi mi bili bliže i kako bi ih lakše i češće mogao vidjeti, ali to nije dostatno.
Trebao sam ih odmah poslati izvan Dubrovnika. Ako to već nisam učinio ranije, trebao sam to učiniti, barem nakon što mi je Mariana rekla kako se želi vratiti u naš stan na Montovjernu, jer jednostavno ne želi dalje biti obterećenje za izvanredno dobre i gostoljubive prijatelje Viloviće, kojima je život i tako i tako iznimno težak u ovim uvjetima bez struje i vode, i kad dane moraju provoditi u skloništu koje su pronašli u staroj izsušenoj gustierni.
Nisam obitelj trebao vratiti na Montovjernu nego ih poslati s brodom prema sigurnosti. Umjesto toga napravio sam još jednu pogriešku koja se sada pokazuje sve ozbiljnijom.
Prije desetak dana Ante Srhoj mi je bio rekao kako je razgovarao s častnim sestrama u Gradu i one bi rado prihvatile moju obitelj, jer imaju dostatno mjesta. Nisam odolio toj prijateljskoj ponudi. Samostan od Sigurate je na Priekomu, odmah do samostana Male Braće, dakle samo tristotinjak metara od mojega ureda. Ženu i djecu sam ovako ipak mogao tu i tamo vidjeti, tu i tamo čak tamo i odspavati.
Sad se pokazalo kako je stari samostan bitno slabije sklonište od granata nego što je to iznimno čvrsto gradjena zgrada u kojoj se nalazi moj stan.
Odtrčao sam vidjeti što se dogodilo. Našao sam častne sestre kako nastoje improvizirati zatvaranje otvora nastalih od explozija. Marko je pak važno na englezkom prepričavao dogodjaj nekim stranim novinarima. Osjeća se glavom obitelji. Prošli mjesec je navršio trinaest, a Antun jedanaest godina, a toga se tad uobće nisam bio sjetio.
Kad su granate pale, moja obitelj i častne sestre bili su u prizemlju te zgrade koja kao i većina starih gradjevina, nema armirano betonskih ploča izmedju katova.
Odlučio sam ne miešati se u razgovor s novinarima. Priča častnih sestara i djece sigurno je novinski zanimljivija, dojmljivija i uvjerljivija od izjave dužnostnika.
Zadržao sam se tamo vrlo kratko i brzo sam se vratio u ured. Svaka moja izočnost podalje od brzoglasa znači mogućnost odgode donošenja neke vriedne odluke. Život obćine i Grada i u mirnim, normalnim, prosperitetnim uvjetima, zahtieva koordinaciju obćinskih službi u različitim situacijama. Sad je ta nuždnost još puno izraženija.
Inače u ovakovim uvjetima težko je očekivati i zahtievati normalno djelovanje medicinara, vatrogasaca, pogrebne službe. U stvari njihove sadanje aktivnosti su junačka djela. Medjutim, sve ima svoje granice. Osjetili su to ukućani u ulici Ante Starčevića, koji već dva dana čekaju na odvoz jedne umrle žene.
Jugoslavenski zločinci krivi su i za smrt dosta ljudi, koji nisu poginuli izravno od njihovih granata. Neki stariji ljudi i ljudi slabijih živaca i zdravlja izloženi ovako težkomu štresu i neprimjerenim uvjetima života, jednostavno ne mogu izdržati.
S druge pak strane ima i onih kojima ovakova situacija baš godi. Radi se naravno o lupežima, koji okupiranost redarstva s obranom “vriedno“ rabe za provale u stanove i vozila. Prošle noći bilo je pet-šest njihovih akcija učinjenih u “suradnji“ s JNA. Jugoslaveni tako nisu odgovorni samo za pljačke koje čine sami na okupiranom ozemlju obćine Dubrovnik, nego i za kradje koje se dogodjaju i ovdje na našemu slobodnomu području.
A kako i ovdje medju nama ipak ima izravnih suradnika JNA podsjetio je danas popodne svojim pozivom Ranko Bautović iz hotela Argentina. Javio je kako su izpred hotela snajperskim hitcima ranjena četiri čovjeka, medju njima i jedan strani novinar, a snajperist se po Bautovićevu mišljenju krije u ulici Petra Krešimira ili na Orkanskim visovima. Redarstvenici će to iztražiti.
Vrlo vjerojatno se radi o zabuni i metci su ipak doletjeli s položaja JNA na Žarkovici. Svaka izdaja ovdje medju nama imala bi golemu težinu i na to se jednostavno ne smije ni pomišljati. A ako je doista ranjen strani novinar, to bi moglo biti koristno za nas. Ako nije težko ranjen, njegova sliedeća izvješća bi mogla biti snažnije usmjerena u našu korist. Čovjek ne može pobjeći od ovakovih zaključaka koliko god bio sviestan kako su u nesuglasju s obćim ljudskim načelima.