Bog s naprave

Subota, 16. studenoga 1991.


Za napraviti dobar posao, izim umieća ponekad treba imati i sreće. A u ovomu što sam danas učinio sreća je doista odigrala ključnu ulogu.
Čista je slučajnost što sam u jednomu trenutku bio odlučio spustiti se iz svog ureda do ureda Kriznoga stožera i naišao pored salona za priame upravo kad su se otvorila vrata. Zastao sam čisto iz znatiželje.
Izišli su oniži mužkarac i elegantna žena sriednjih godina, a za njima Pero Poljanić i Čićo Obuljen.
Prišao sam Peru i upitao ga  tko su ti ljudi
-“Ovo su francuzki ministar i talijanska ministrica. Došli su iznenada. Primio sam ih. Čićo je slučajno bio kod mene,“ rekao mi je tiho napravivši predhodno maleni razmak prema svojim gostima, kako oni ne bi mogli čuti što govori.
Ostao sam osupnut. Ministri velikih i značajnih europskih zemalja su tu, a ja o tomu ništa ne znam!
Kroz glavu mi je prošla ona štura jučerašnja informacija o dolazku nekih ministara u Dubrovnik, za koju sam pomislio kako se radi o nekoj pogrieški, a kasnije, kako o tomu više nisam ništa čuo, na to sam bio podpuno zaboravio.
-“Kad su stignuli,“ upitao sam Pera.
-“Sinoć,“ odgovorio mi je razvidno u velikoj neprilici.
 “Pa što me nisi zvao i rekao mi! Jesi li zaboravio tko je ovdje najodgovornija osoba? Izim toga znaš kako bih ja s njima puno lakše komunicirao od tebe! Što se ovo dogadja?” rekao sam Peru pazeći pri tomu previše ne povisiti glas.
Pero je nastojao svoju nelagodu prikriti sa zbunjenosti.
-“Imali smo prevoditelja. Uostalom od njih nema nikakove sreće. Mužkarac je francuzki ministar. Bio je u Beogradu i razgovarao sa Slobodanom Miloševićem. Možeš misliti kako možemo računati na njega. Prekinuo je razgovor, kad sam mu rekao kako nam jedino preostaje braniti se do posljednjeg čovjeka. Žena je talijanska ministrica.”
Ministra i ministricu je razvidno iznenadila moja pojava i moj razgovor s Poljanićem. Gledali su me začudjeno, pri tomu se pristojno udaljivši još nekoliko koraka.
Nema smisla prepustiti se srčbi jer me Pero nije pozvao. Podvale doista nisu bitne. Bitno je uporabiti svaku situaciju za poboljšanje našega položaja. Ovi ljudi na nekoliko koraka od nas nisu zasigurno ni malo bezznačajni. Dapače, ovo su najznačajnije osobe koje su nas posjetile od početka agresije do danas! To su ministri u vladama Italije i Francuzke! Pa oni su za nas pravi “deus ex machina”! Svejedno je što misle i što govore. Treba ih uporabiti za našu stvar, željeli to oni ili ne, pomislio sam pribravši se.
Prišao sam ministrima i pozdravio ih na englezkom jeziku. Predstavio sam im se kao predsjednik Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća, naglasivši kako sam shodno tomu najmjerodavnija osoba u Dubrovniku, i rekao sam im kako sam sretan što ovdje medju nama evo vidim visoke predstavnike značajnih europskih zemalja.
Gledajući me s izrazima krajnjega čudjenja na licu, mužkarac mi se predstavio kao francuzki ministar Bernard  Kouchner , a žena kao talijanska ministrica Margherita Boniver. Njihov englezki je bio izvrstan.
Odmah sam, kako se to ponekad kaže, okrenuo pilu naopako.
-“Izpričavam vam se što se ovo dogodilo, te vas nisam došao dočekati. Naš protokol je u podpunosti zakazao. Medjutim nadam se kako ćete shvatiti, ovakove stvari ovdje kod nas se mogu dogoditi jer se svi zajedno nalazimo u iznimno težkoj situaciji. Bitno je ipak što smo se susreli. Siguran sam kako vam je kolega Poljanić već izrazio dobrodošlicu, a evo i ja vam izražavam najsrdačniju i najtopliju dobrodošlicu u ovaj naš grad. Koliko god nam to naše mogućnosti dopuštaju učinit ćemo sve kako biste se ovdje osjećali ugodno. Ako se uobće može držati ugodnim bilo kakov  boravak u ovomu našem napadnutomu i napaćenomu gradu.”
Na licima ministara i dalje je dominiralo čudjenje.
-“Neobično mi je kako vas nitko do sad nama nije spomenuo, ali pustimo to. Mi smo ovdje došli pomoći i protokol nam nije u prvom planu. Bitna nam je zaštita pučanstva. Koliko vidimo to je moguće ostvariti jedino uz fleksibilnost i kompromise s obje strane....” započeo je govoriti Kouchner.
-“Upravo to. Zaštita pučanstva. O tomu se mi kao civilne vlasti, odnosno Izvršno vieće i Krizni stožer kojima predsjedavam, najviše skrbimo. O tomu najviše razpravljamo. Na tomu najviše radimo. Došli ste nam kao mana s neba. Doista sam sretan što ste tu. O svemu se možemo dogovoriti, ako je to u interesu našeg pučanstva,” odgovorio sam dvosmisleno Kouchneru, upavši mu namierno u rieč.
Umjesto dotadanje začudjenosti, na njegovu licu pojavila se znatiželja.
-“Dakle vi ste spremni razgovarati o različitim mogućnostima spašavanja pučanstva,” izgovorio je živnuvši. Izgledao je poput čovjeka kojemu su u glavi sinule ili su pak oživile neke  zamisli.
-“Svakako. Medjutim, najbolje je ako udjemo u salon kako bismo razgovarali. Spreman sam saslušati bilo koji vaš priedlog i razmotriti ga. Ako je u interesu našeg pučanstva, a ne sumnjam kako će tako biti, ne će biti razloga ne prihvatiti ga. Dodjite, molim vas. Sjednimo i razgovarajmo,” pozvao sam ministre natrag prema salonu.
Prihvatili su moj poziv i ušli u salon, a ja za njima. Sjeli smo za stol. Pero i Čićo su se, premda nepozvani, ušuljali za nama i sjeli odmaknuvši stolice malo dalje od stola i spontano dajući na taj način do znanja kako su tu samo kako bi slušali, a ne i sudjelovali u razgovoru. Svidio mi se taj njihov potez.  Činilo se kako žele pokazati svoj osjećaj krivnje.
U glavi mi je bila prava bura izmiešanih misli i osjećaja. S jedne strane je bila jasna izdaja mojega kolege, a s druge su se otvarale velike mogućnosti koje čini nazočnost dvojice ministara utjecajnih europskih zemalja.
Procienio sam kako je vrieme za kratki “small talk”, kako bi se sriedile misli i u mojoj, ali i u glavama mojih sugovornika.
-”Jeste li možda doputovali s hidrogliserom naše tvrdke Atlas,” upitao sam ministre, sjetivši se u trenutku informacije od jučer.
-“U pravu ste. Brod je brz, ali putovanje nije bilo baš ugodno Pucali su po nama! Zaustavljali su nas. Mi nismo ovdje došli u šetnju. Došli smo pomoći ljudima koji pate. Moramo nešto učiniti na zaštiti ljudi,” oglasila se Boniver, kojoj je Kouchner gentlemanski prepustio govoriti o manje bitnoj temi..
-“Hvala vam na vašoj požrtvovnosti. Cienim to i štujem iz sveg srdca. Briga o pučanstvu koje ovdje pati obkoljeno i izloženo pogibelji je osnovna zadaća mojega kriznoga stožera. Ako nam u tomu možete pomoći, ovdašnji ljudi će postati vaši veliki dužnici. Držim kako bi trebalo evakuirati djecu, starce, nemoćne, ranjene,” rekao sam.
Namierno sam spomenuo rieč evakuacija, predpostavljajući kako će se ta rieč vjerojatno svidjeti ministrima. Prisjetivši se što mi je rekao Pero, odlučio sam u razgovoru izključiti bilo kakovo spominjanje vojske i obrane.
Moje rieči su francuzki ministar i talijanska ministrica popratili s medjusobnom razmjenom zadovoljnih pogleda.
-“Mi nismo ovdje doputovali nepripremljeni. Bili smo u Beogradu. Razgovarali smo i pokušali shvatiti jednu stranu. Sad smo tu kako bismo shvatili vas odnosno vašu stranu. Mi se nalazimo po sriedini i želimo riešiti ovaj sukob. Prije svega treba zaustaviti daljnje žrtve. Za početak moramo naći neka praktična riešenja,” ponovno se u razgovor uključio Kouchner.
Bilo je sve jasnije kako u ministarskom dvojcu on vodi glavnu rieč.
 -“Imate moju punu podporu. Humanitarni aspekt ove težke situacije je i za mene i za vas kao ministre u cieloj ovoj priči najvriedniji. Dakle, naše su želje iste. Trebamo ih realizirati. Pri tomu je sigurno kako vi ministri u vladama velikih i uglednih zemalja poput, Francuzke i Italije, imate velike mogućnosti. Mi ovdje vam stojimo na razpolaganju, sretni što ste tu,” rekao sam nastojeći nalaziti rečenice koje će ponavljati za ministre primamljive rieči.
Kouchner je napadno kimao glavom s odobravanjem. Vidjelo se kako moje rieči kod njega izazivaju povoljne asociacije.
-“Pa mi bismo ovdje ipak mogli nešto učiniti,” rekao je okrenuvši se prema talijanskoj ministrici,  a onda je, u razvidnom nastupu zadovoljstva što se sjetio nečega vriednoga ustao i uzviknuo na francuzkom:
“Corridor humanitaire!”
Zatim je brzo sjeo, poput čovjeka kojemu je  neugodno jer je emocionalno izrazio svoje misli. Vratio se svojemu englezkomu sa simpatičnim francuzkim naglaskom i upitao me odakle može nazvati u Francuzku.
Uporabivši prigodu za iznošenje još jednoga aspekta težine situacije u kojoj se nalazimo, izpričao sam mu  kako smo početkom rata ostali bez brzoglasnih linija, kako su ih naši ljudi bili ponovno dielom osposobili, ali je JNA sliedećim bombardiranjem odašiljača na Srdju opet učinila naše mogućnosti komunikacije s vanjskim svietom vrlo skromnima.
-“Naše komunikacijske mogućnosti sa svietom su jako loše ili još gore od toga. Ipak uzpievali smo se nekako snaći. Na žalost danas je jedan od onih najgorih dana glede toga. Regularne brzoglasne veze iz Dubrovnika prema vanjskom svietu su mrtve...
-“Ne želite mi valjda reći kako ne mogu nazvati Francuzku“ upao mi je Kouchner u rieč razvidno osupnut.
-“Na sreću situacija nije beznadna. Postoji jedna mogućnost. Imamo satelitski brzoglas, kojega nam nisu uzpjeli uništiti. Sa zadovoljstvom vam nudim njegovu uporabu. Možete biti bez brige. Do sad je poslužio puno puta. I to jako dobro. Preko njega smo informirali sviet o našoj nevolji. Vjerojatno ste i vi tu djelomice baš zahvaljujući toj spravi...” nisam odolio početi se hvaliti.
Kouchner me je opet prekinuo:
“Možete li me odvezti do toga vašeg brzoglasa?”
Satelitski brzoglas smo u medjuvriemenu bili premjestili s terase utvrde svetoga Ivana u ured tajničtva skupštine, čiji se ulaz nalazi u kutu Velike viećnice.
Ustao sam se i pozvao ministre za sobom.
Ubrzo je Kouchner započeo s nekim razgovor na francuzkom.
Opisivao je kako se nalazi u  Dubrovniku, te kako je ovdje pučanstvo krajnje ugroženo. Zbog toga je nuždna humanitarna akcija medjunarodne zajednice. Zbog toga bi on, Kouchner želio razgovarati s francuzkim predsjednikom Mitterrandom!
Kad sam shvatio Kouchnerovu namieru osjetio sam lupanje srdca, što mi se doista ne dogadja često.
Srce mi je počelom lupati još jače kad sam shvatio kako je, nakon kratke stanke Kouchner doista počeo razgovarati s prvim čovjekom Francuzke.
Gotovo nisam vjerovao svojim ušima. Činilo mi se kako sanjam. Moj francuzki u konverzaciji nije baš osobit, ali mi se pokazao dostatnim za praćenje njihova razgovora. Poglavito iz razloga što je Kouchner govorio više od svojega šefa. Predsjednik se očito prepustio slušanju priče svojega ministra.
Kouchner je objasnjivao Mitterrandu težku humanitarnu situaciju u Dubrovniku.
“Osjećam se obveznim pomoći ovim ljudima. Ako dopuštate ostat ću ovdje neko vrieme i pokušati posriedovati. Ovdje je moguće nešto učiniti,” govorio je.
Po zadovoljnom  izrazu Kouchnerova lica moglo se zaključiti kako je kod Mitterranda naišao na veliko razumievanje.
-“Dubrovnik bi trebalo žurno brodovima povezati  sa svietom. Brodovi bi ovdje mogli dovoziti humanitarnu pomoć, a na povratku odvoziti pučanstvo na sigurno,” slušao sam Kouchnera kako predsjedniku Francuzke tumači svoju zamisao. 
Pero Poljanić i Čićo Obuljen su se malo po malo opet prišuljali i pridružili nam se. I bez mojega poziva i objasnitbe sa svojim ponašanjem su se počeli uklapati u igru. Dok sam se ja upinjao pratiti što govori Kouchner, oni su se blagonaklono smješkali u smjeru Margherite Boniver, koja je takodjer s pozornošću osluškivala razgovor svojega  francuzkoga kolege.
Sve se odvijalo sjajno. Daleko iznad i daleko brže od očekivanja.
Kad sam bio shvatio tko nam je to došao u posjet, prvi refleks mi je bio zadržati  Kouchnera i Boniver što je moguće dulje, predpostavljajući kako će  JNA sigurno respektirati činjenicu  što su tu u Gradu francuzki i talijanski ministri. Odjednom su se stvari počele odvijati još daleko povoljnije.
Nakon što je Kouchner završio svoj razgovor s Mitterrandom, na njemu se vidjelo izuzetno zadovoljstvo i polet. Oduševljeno je ponovno počeo tumačiti talijanskoj ministrici svoju ideju o humanitarnomu koridoru, a ona mu je, nakon što ga je pristojno slušala neko vrieme,  odgovorila kako joj je sve jasno i prihvatljivo, te  kako se slaže sa svim. Naglasila je kako je pomno pratila njegov razgovor s francuzkim predsjednikom, te je sretna što predsjednik prihvaća njihovu zamisao. Nije izbjegnula zamisao proglasiti “njihovom”, a Kouchner je to gentlemanski prihvatio.
Vratili smo se ponovno u salon. Počeli smo razgovarati o detaljima ideje o humanitarnomu koridoru. Nastojao sam pustiti ministre i ne uplitati se u razgovor više nego je nuždno.
Neka čim je moguće snažnije prigrle zamisao i kao takovu je promoviraju, a uz nju naravno i sebe kao njezine auktore. U svietu politike to je najznačajnije. Treba ih pustiti i samo ih podržavati u njihovomu oduševljenju. Glavno je što stvari teku u dobromu smjeru. To bi trebao biti svojevrstan zajednički francuzko talijanski projekt, koji će naravno dovezsti i ministra i ministricu u žarište medijske pozornosti, što im sigurno ne će biti mrzko,prolazilo mi je kroz glavu.
Ministri su se složili o tomu kako bi u zamišljenomu brodskomu koridoru francuzki i talijanski brodovi trebali biti dominantni. Posve očekivano, ni u jednomu trenutku se nisu u razgovoru dotaknuli uzroka sukoba, niti su spominjani agresori i žrtve. U žarištu njihova razgovora su bila prava ljudi, poglavito žena i djece, na dostojne uvjete života.
Tu i tamo ministri bi se prisjetili kako nisu sami pa bi me, čisto iz pristojnosti, upitali, slažem li se s nekim od njihovih zaključaka. Svaki put sam se, s maximalnim oprezom i pozornosti, birajući rieči, složio s njima. Posebice sam pazio ne izgovoriti bilo kakove izraze i pojmove koji bi bili u svezi s vojskom ili s politikom.
Nije to bilo nikakovo guranje glave u piesak. Osjećao sam kako je to prigoda, možda jedina, možda posljednja prigoda za spas Dubrovnika. Prigoda koja se jednostavno ne smije propustiti.
-“Koliko ovdje ljudi živi,” upitao me Kouchner.
-“Ako mislite na dio koji je ovdje pod našom kontrolom onda nas po procjeni ima negdje oko tridesetak tisuća. Puno je ljudi otišlo dok se moglo otići, a puno je ljudi stignulo iz dielova obćine koji su sad okupirani i ostalo ovdje,” odgovorio sam mu.
-“Dobro to su vaše procjene. Ali recite mi koliko ovdje živi ljudi prema popisu pučanstva,” upitao me opet.
-“Grad Dubrovnik ima nešto više od  pedeset tisuća stanovnika a obćina Dubrovnik  nešto preko sedamdeset tisuća. Morate znati kako se naša obćina proteže na preko tisuću četvornih kilometara, a sad smo se ovdje zbili na nekih jedanaest četvornih kilometara. Uz to su slobodni, ali odvojeni od nas, naši otoci i poluotok Pelješac. Dakle okupirano je preko pola obćine, a ostatak je težko ugrožen. Inače zahvaljujem vam se što ste to spomenuli. Uz skrb o pučanstvu koje se nalazi ovdje na slobodnomu dielu grada Dubrovnika, trebalo bi se posebice pobrinuti za ljude koji su ostali na okupiranim područjima. O tomu kako je njima imamo samo neke neprovjerene informacije. A sigurno im je izuzetno težko,” rekao sam i gotovo se ugrizao za jezik.
U svooj objasnitbi sam jednostavno morao uporabiti pojam “okupacija”. Nisam se sjetio nečega čime bi ga mogao zamieniti. Ako je netko okupiran, onda zasigurno postoji i okupator. Okupator je napadač, a okupirani je žrtva. Ministri su se od početka postavili na način koji ne uključuje nikakove podjele na agresore i žrtve. Počeo sam strepiti zbog svojega nedovoljnoga umieća u slaganju odgovora.
Osjetio sam olakšanje vidjevši kako su ministri moju objasnitbu popratili samo s povećanom sućuti na licima.
-“Sigurno, mi smo tu kako bismo pomogli svim ljudima,” rekla je Boniver.
-“Nisam znao kako je područje vaše obćine tako veliko. Prije nego sam doputovao dobio sam informacije samo o gradu Dubrovniku i pučanstvu koje se nalazi u njemu,” pridružio joj se Kouchner.
Odahnuo sam.
Od toga trenutka razgovor je tekao još puno opuštenije. Primietio je to i  Pero Poljanić, pa mi je privukavši stolicu do moje tiho rekao kako bi ministre bilo dobro pozvati na večeru u hotel “Dubravka”.
-“Dubravka je puna prognanika, a nalazi se u Gradu. Nema struje, pa će večera biti pod sviećama. Bit će im to još jedno izkustvo o situaciji u kojoj se nalazimo. Izim toga Jako i Maja će sigurno to dobro organizirati ako ih nazovem,” završio je Pero svoj priedlog.
Priedlog mi se učinio odličnim.
U Dubravki su smješteni prognanici, uglavnom iz Cavtata i Konavala. Direktor ugostiteljske tvrdke “Lovrienac”, kojoj hotel pripada,  Cavtatćanin Jako Ivaniš sa svojom ženom Majom brižno skrbi za Pera Poljanića, odkad su  Perova žena Vanja i sin Ante otišli iz Dubrovnika. Zbog toga su Peru dobro poznate mogućnosti i spretnost Ivaniševih.
-“Večera medju prognanicima. Prava ideja“, odgovorio sam Peru i odmah zatim priedlog preveo ministrima.
Ministarski par je, izražavajući zadovoljstvo, prihvatio naš poziv. Bio je to i svojevrstan znak za završetak razgovora.
Izpratili smo ministre niz stube do samovoza koji su ih čekali izpred zgrade. Sa svojom pratnjom ministri su otišli u hotel “Argentinu”, a. Pero je odmah krenuo u Dubravku dogovoriti večeru s Ivanišima, na taj način izbjegnuvši razgovor sa mnom, koji mu ne bi bio ugodan. Zaključio sam kako razgovor ne bio ugodan ni meni, čisto iz razloga što je bilo glupo narušavati osjećaj, kako se iznenada otvorila mogućnosti spasa.
Jedva sam čekao kad će pasti večer.
Kad sam ušao u restaurant hotela “Dubravka”, stol je bio postavljen, svieće upaljene. Prostor restauranta u prizemlju kamene zgrade doimao se ugodnim i nepromienjenim od doba prije početka agresije.
Pored točionika su u družtvu Jaka Ivaniša stajali Pero Poljanić, Čićo Obuljen i Gjuro Kolić.
Opet je Pero proširio družtvo bez savjetovanja sa mnom, pomislio sam. Možda se Pero na ovaj način jednostavno osjeća sigurnijim? Možda to čini samo stoga kako bi održavao odnosno stvarao dojam pred drugima, kako je on glavna osoba u Obćini, premda bi mu trebalo biti jasno, kako ga ne nastojim niti imam namieru iztisnuti, nego ga dapače u svakoj prigodi podržavam i guram u prvi plan, i za naše zajedničko dobro, rabim njegov izvrstan plemenitaški nastup prema ljudima.
Pridružio sam se družtvu pored točionika i prihvatio whiskey, koji mi je ponudio Ivaniš. Nisam odpio nego gutljaj, kad su se ministri sa svojom pratnjom i prevoditeljima pojavili na vratima. Pošli smo im u susret, pozdravili se a zatim smo sjeli za stol.
Nije lako u ovakovoj oskudici organizirati pristojnu večeru. Jako Ivaniš se doista pokazao izuzetno spretnim. Izvukao je neke svoje specijalne zalihe. Odnosno zalihe tvrdke s kojima sad razpolaže kao sa svojima vlastitima, što nije ni malo loše. Vlastitim stvarima čovjek u pravilu bolje gospodari nego s onima koji mu ne pripadaju, nego samo s njima upravlja.
Tko zna kako je Jako u bivšoj komunističkoj kombinatorici došao na čelo tvrdke, koja izim Dubravke u svojemu sastavu ima niz atraktivnih dubrovačkih restauranta. Tek razvidno se uzpio održati. Je li u njegovoj tvrdki proveden natječaj za direktora i nije sad bitno. Sad je ključan obstanak nas svih zajedno, a ne nečiji obstanak na mjestu upravitelja. Domaćinsko ponašanje Jaka i njegove žene Maje je samo dobro došlo.
Svi smo, uključujući ministre, razvidno bili poprilično gladni. Dobio sam takov dojam možda i pod pritiskom vlastite gladi. Od odlazka obitelji, ionako riedke obroke sam još više proriedio.
Vidjevši  kako je na jelovniku riba nastojao sam se zasititi sa sirom i pršutom koji su bili servirani kao predjelo.  I u ovoj težkoj oskudici još sam zadržao osjećaj za kakvoću ribe. Kad je svježa, to mi je najdraža hrana, kad je samo malo stara - podpuno je izbjegavam.
Odakle bi u ovim uvjetima Jako mogao nabaviti svježu ribu, pomislio sam.
U hotelu “Argentina” mogao je i ambient i sadržaj večere biti bolji i bliži razini na koju su ministri naviknuli, ali ovako smo im još na jedan način zorno pokazali našu situaciju i naše (ne)mogućnosti. Argentina je normalno osvietljena, jer ima svoj električni agregat, a ovdje jedino svjetlo daju svieće na stolu, što je sadanja dubrovačka zbilja. 
Unatoč ambientu ili baš zbog toga, za stolom se ubrzo uzpostavilo iznimno prijateljsko ozračje. Pero Poljanić je bio razvidno simpatičan talijanskoj ministrici.
Nakon što su prvi zalogaji hrane umirili gladne želudce, razgovor je s hrane, pića, svieća i sličnih običnih stvari skrenuo prema humanitarnomu koridoru.
Na naše ugodno iznenadjenje, Kouchner nam je rekao kako je i iz Argentine mobitelom uzpio ponovno kontaktirati svoju vladu, a Boniver je uzpjela dobiti svoje u Italiji. Humanitarni koridor je definitivno dogovoren i kreće odmah!
Odlučio sam uporabiti trenutak obćega oduševljenja za stolom:
-“Dragi naši gosti. Možda je ovo što ću vas zamoliti previše. Medjutim jednostavno ne mogu odoljeti upitati vas. Kako bi bilo kada biste se vi, kao ministri, pridružili našoj pregovaračkoj skupini, i pošli s njima u Cavtat na pregovore s JNA, kao posriednici. Do sad su tu ulogu obavljali europski promatrači, medjutim njih u Dubrovniku trenutno nema,” rekao sam strepeći za odgovor.
-“Nema problema. Pa zato smo tu, zar ne! Dapače sad ste dobili posriednike puno višega ranga. Je li tako,“ odgovorio je Kouchner smijući se.
Bio je to posve drugi čovjek od onoga kojega sam susreo u hodniku Obćine nakon što je bio završen onaj nesretni razgovor ministara s Perom i Čićom. Kouchner je sad djelovao poput čovjeka koji je u sebi prelomio sve dvojbe i samo bi htio učiniti što je moguće više za spas ovog nesretnoga svieta ovdje.
Osjetio sam navalu pozitivnih osjećaja. Situacija se doista naglo promienila. U trenutku kad smo ostali bez europskih promatrača, kao posriednika u pregovorima, što je našu situaciju ozbiljno pogoršalo, odjednom smo dobili za posriednike - ministre značajnih europskih zemalja, što je zasigurno još puno povoljnije!
Deus ex machina! Bog s naprave!
Nisam od oduševljenja mogao dalje govoriti. Zašutio sam i prepustio konverzaciju Peru, Čiću, Gjuru i prevoditeljima. Gledao sam i dapače uživao u ulagivanjima mojih kolega strancima. Sve je bilo izkreno i na mjestu. Baš kako je trebalo biti. U poniznosti i uzhitu zbog mogućnosti sjedanja za stolom sa stranim veličinama prednjačio je Gjuro Kolić.
S osobitom pozornosti sam pratio Perove rieči. Sukladno savjetu kojega sam mu dao neposriedno prije dolazka ministara na večeru, ni u jednomu trenutku nije izgovorio rieči “politika” ili “vojska”.
Peru izbjegavanje rieči i onako nije bilo osobito težko, budući su mu, zbog slaboga znanja jezika, osmjesi i geste bile osnovno sriedstvo komuniciranja. Prevoditelji, koji su se posvetili jelu, često su ga ostavljali na cjedilu, pa mu se umieće pantomime pokazalo spasonosnim. Suzdržavao sam se pomoći mu, kako bih ga malo kaznio za skrivanje dolazka ministara i ugrožavanje velike prigode s tom nevjerojatnom  kombinacijom taštine i neznanja.
U nekoliko navrata pogledavao sam  namierno u drugu stranu, hineći kako nisam primietio njegovu neugodu i izbjegavajući mu priskočiti u pomoć. S tim nije bilo ništa ugroženo. Dapače sve je dobilo na šarmu, a Pero je doista šarmantan čovjek. 
Uzpješna večera se tako pokazala krunom jednoga  sveukupno vrlo uzpješnoga dana. Nakon moje intervencije ministri su napravili kopernikanski obrat u našu korist.
Uz zasigurno izkrenu brige za obične ljude, ministri vjerojatno vide i dobru prigodu za svoju afirmaciju u slučaju postizanja uzpjeha svoje misije. Ime Dubrovnika je dostatno poznato u Francuzkoj, Italiji i svietu, pa bi im sudjelovanje u njegovom spašavanju moglo donieti ozbiljne bodove u njihovoj političkoj karieri.
Neka postanu predsjednici svojih država, na račun pomoći Dubrovniku! Daj Bože!
Podpuno je svejedno koji su im motivi i koliko su izkreni. Bitno je što su tu i što žele pomoći! Ovo je doista nešto! Ovo je opet svjetlo na kraju tunela! I to vrlo snažno svietlo!

Nastavak