Ljudi manje vriedni od kamenja

Nedjelja, 20. listopada 1991.


Pripremio sam i poslao još jedno pismo predsjedniku Tudjmanu.
Nadam se kako će ga on shvatiti kao vrstu prosvjeda,  jer ga ovaj put samo informiram o situaciji, a ništa ne zahtievam. Ako se i ne uoči taj moj fini način prosvjeda ništa s time ne ćemo izgubiti.
Njima u Zagrebu bi doista opis situacije sam po sebi trebao biti dostatan za pokretanje konkretne obranbene činitbe, što je do sad u podpunosti izostalo. Jedino s čime nam nastoje pomoći su pregovori i dogovori o primirjima, koji  propadaju jedan za drugim, ali su ipak koristni i treba ih nastaviti.
Razočaran sam i gnjevan na dosadanje odgovore iz Zagreba, ali se suzdržavam uporabiti oštre rieči. Sukobi medju nama Hrvatima su posljednje što nam treba. 
Premda smo se, na osnovu razlike u znanju jezika i praga tolerancije,  Pero i ja glede satelitskoga brzoglasa dobro organizirali i ja ga rabim uglavnom za nazivanje svjetskih medija i političara, a on se jednostavnije snalazi u razgovorima s Vrhovničtvom u Zagrebu, ta podjela ipak nije striktna. Tu i tamo bude i meni nuždno nazvati Zagreb ili pak tamo poslati neki dopis.
U stvari većinu pismene komunikacije sa Zagrebom  ipak obavljam ja, jer je tako brže budući je to meni lakše izvedivo s obzirom na blizkost s računalom. Pero je ovisan o tipkačicama, ili netkomu drugomu koji je u stanju odtipkati dopis.
Uostalom Perovi ustmeni pozivi imaju više smisla od pismene korespondencije. On dopise može slati samo u svoje ime, jer je obćinska skupština neaktivna i težko će se aktivirati. Moji dopisi imaju čvršću podlogu. Mjerodavniji su, jer ih mogu slati u ime aktivnoga Kriznoga stožera ili Izvršnoga vieća kojima sam predsjednik, a ne samo u svoje ime.
Uz svako sliedeće slanje dopisa u Zagreb osjećam sve manje nade u neki konkretan rezultat.
Na žalost, prema svemu sudeći glavni protu uteg za ovu sve strašniju neravnotežu snaga ne nalazi se u slobodnim dielovima Hrvatske. Zbog toga sam se svim snagama bacio na zazivanje pomoći iz svieta. Iz toga velikoga potenciala dostatno je pobuditi maleni, posve maleni dio pozornosti i eto  velikoga utega na našoj strani vage.
Dubrovnik je u svietu izuzetno poznato ime, pa svako spominjanje ugroze grada spomenika i opisivanje kako je izložen granatama barbara, te kako mu prieti sudbina Troje, ima svoju težinu.
Srećom današnji sviet je, u uzporedbi s antičkim, pokretljiviji, ako već nije pametniji, pa nam pomoć može doći neuzporedivo brže. A rieči u medijima znaju izazvati i te kakove učinke. Često znatno veće od exploziva. Treba privući sviet na našu stranu i na tomu treba uporno raditi iz dana u dan iz ure u uru. Koliko god to
mogućnosti dopuštaju.
Mogućnosti nisu osobite. Za kontakt s vanjskim svietom, a u vanjski sviet spada sad i ciela Hrvatska izvan ovog našeg obkoljenoga područja,  na razpolaganju nam stoji samo jedan satelitski brzoglas.
Što znači jedan brzoglas u današnje doba? Puno, puno, bezkonačno puno puta više od ni jednoga. To je matematika. Milijun brzoglasa je milijun puta više od jednoga, ali jedan je bezkonačno puta više od niti jednoga. Ta matematička logika se u ovoj kriznoj situaciji pokazuje izuzetno točnom.
Istina o našoj patnji i o zbiljnomu karakteru JNA, koja pokušava “osloboditi“ dubrovačko područje uništavajući sva materialna dobra i ubijajući stanovnike, iz dana u dan sve snažnije prodire u sviet. Dapače, sama činjenica postojanja jedne jedine brzoglasne linije, koju čelničtvo obćine ima na razpolaganju, i naglašivanje te činjenice u razgovoru, daje riečima dodatnu, puno veću težinu. Na žalost, za sada, ne i dostatnu.
Svjetski mediji znaju što je Dubrovnik. Slabije se snalaze kad je u pitanju njegova lokacija. Čudi ih moja uporna objasnitba kako zovem iz Hrvatske i tek ako inzistiraju, potvrdjujem kako je do nedavno to bio dio Jugoslavije, dodajući kako je upravo ta Jugoslavija naš najveći problem i kako s te strane dolazi cielo ovo zlo.
Zatim uporno govorim o paklu u kojemu se nalazi, manje ili više izolirano, sedamdesetak tisuća ljudi. O granatama koje padaju svuda po stanbenim zgradama i ubijaju djecu, žene i starce, o požarima koji uništavaju cielu okolicu, o prekidu dovoda struje i vode, o prekidu telekomunikacija. Pričam o kulturnoj tradiciji i pripadnosti europskoj civilizaciji...
Svi, baš svi sugovornici nakon svega toga neosjetljivo pitaju:
-"Je li bombardiran stari grad?".
Ne želim lagati. Nisam na to naviknuo, ali nije samo to u pitanju. Za spas Dubrovnika bih prekršio sva svoja načela. Medjutim, neistinita viest o bombardiranju staroga diela Grada imala bi vrlo vjerojatno samo kratkotrajni učinak. Velika je mogućnost kako bi se neistina brzo odkrila, a mi bismo izgubili povjerenje stranih medija, što bi značilo nestanak i ovih slamka spasa.
Zbog toga je, na pitanje o bombardiranju,  moj redoviti odgovor, kako je grad Dubrovnik znatno veći od onoga diela koje se na razglednicama vidi unutar karakterističnih zidina. Trudim se objasniti kako u tomu dielu grada živi manje od  pet posto pučanstva. Pokušavam dati do znanja kako su ovdje prije svega ugroženi životi ljudi i kako bi oni trebali biti zanimljiviji od zidina.
Bombardiranje parkirališta na Buži pokušao sam uporabiti za dokazivanje ugroženosti starog diela Grada, jer su granate pale odmah s vanjske strane zidina. Opisivao sam crni dim koji se odmah uz zidine diže iz granatama zapaljenih vozila.
Ni to nije bilo dostatno za pobudu dostatne sućuti.  Nedostatak sućuti se osjeća prigodom gotovo svatkoga razgovora.
U tomu na žalost ima dosta logike. Ljudi svakodnevno pogibaju na razne načine i to jednostavno nije viest. Pogibaju u prometu, kao žrtve kriminalaca, te različitih, pa i ratnih sukoba. Sviet je zasićen s takovim viestima. Jedino bi razaranje jednoga bisera svjetske kulture imalo drugčiji odjek, ali JNA, na žalost, za sad pazi kako neka granata ne bi zalutala unutar gradskih zidina.
Ipak moje su rieči o našim stradanjima kroz medijske odašiljbe doprle do puno ljudi svietu. Saznala je to gospodja Kathy Wilkes od svojih prijatelja u Englezkoj. Dragoj i dobroj profesorici  sam dopustio pristup našemu „kišobranu“, a ona je odmah počela tamo provoditi vrieme, tražeći načina kako bi što je moguće više i češće u sviet slala poruke o strašnoj sudbini Dubrovnika.
Spontano i mudro podielili smo “inozemni satelitski” posao. Ona sad sama naziva svjetske krugovalne i TV postaje i na svojemu liepomu oxfordskomu englezkomu jeziku izvješćuje ih o strahotama koje su nas snašle. Kad god želi biti uvjerljivija ili kad sugovornici to od nje traže, spominje mogućnost izravnoga razgovora s najodgovornijom osobom u Obćini i zatim dogovara vrieme kada ću se ja javiti ili mi, ako sam u blizini, odmah predaje slušalicu.
Uz Kathy je gotovo cielo vrieme i tajnica Medjusveučilištnoga sriedišta Berta Dragičević, koja se pridružila Peru Poljaniću u nazivanju po Hrvatskoj, pa tako i Pero dieli svoje komunikacijsko područje s jednom  damom. Gospodja Dragičević pri tomu uglavnom naziva svoje prijatelje i poznanike.
U svojim pozivima najviše sam se koncentrirao na nazivanje Amerikanaca. Kad bi njihova šesta flota, ili barem jedan njihov nosač zrakoplova doplovio i tridesetak  milja daleko od Dubrovnika, JNA bi dobro promislila bi li nastavila svoje zlodjelo.
Za moja nastojanja težko bi se moglo reći kako su bezplodna, premda su mi očekivanja od razgovora koje obavljam uviek veća od rezultata. Nazivam kad god mi to vrieme dopusti, i danju i noću, kako bih pokrio vriemenske razlike, prije svega prema USA.
Najviše se može očekivati od mojih razgovora  sa senatorom Robertom Bobom Doleom.
Do američkih senatora se ne dopire baš tako lako. Još je teža zadaća naći netkoga od njih tko bi imao za nas vriemena i razumievanja. Srećom prema Doleu postoji most u obliku Mire Barate, koja je Doleova osobna tajnica, a Hrvatica je.
Bob Dole mi je do sad naglašivao kako će svakako u Senatu izviestiti kolege o situaciji, te kako će, uz njihovu pomoć, učiniti sve kako bi zaustavio ovu bitku Davida i Goliata.
Moram paziti kako mu moje nazivanje ne bi, zbog učestalosti, postalo odbojno. Srećom, tu ne bi smjelo biti problema. Gospodja Barata se uviek javi prva i sigurno će me upozoriti na takovu mogućnost.
Pokušao sam dospjeti i do predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Georgea Busha. Njegov broj brzoglasa dobio sam upravo od ljubazne tajnice senatora Dolea.
Uspio sam za našu situaciju zainteresirati prvu tajničku barieru, koja me je prosliedila sliedećoj tajnici. I drugu sam uzpio nagovoriti neka me spoji dalje. Medjutim treća bariera je bila prejaka.  Ženski glas s druge strane neko je vrieme slušao moje opise, a onda me je hladno prekinuo u pola jedne rečenice i s "Good day, sir" završio razgovor.
S Predsjednikom Sjedinjenih država ne može se kontaktirati tek tako. Vjerojatno treba mjesecima unapried pismeno najaviti svoju želju i onda čekati hoće li za to, ne on nego svita oko njega, pokazati dostatno interesa. Mi ovdje za tako dugu proceduru jednostavno nemamo vriemena. Nama se radi o danima. Ili urama.
Velika Britanija je u današnjem svietu manje značajna od Sjedinjenih Američkih Država ali je zasigurno i dalje jako utjecajna, pa je dosta vriedan moj razgovori s bivšom predsjednicom britanske vlade Margaret Thatcher.
“Željezna gospodja” je bila iznimno ljubazna. Pozorno, uzputno izražavajući svoje zgražanje, slušala je  moju priču.
-"E, kad bih ja bila u službi! Sigurno bih nešto poduzela ", zavapila je u jednomu  trenutku.
-"Niste vi ni sad bez utjecaja. Poznati ste i cienjeni i u Britaniji i u cielomu svietu,“ komentirao sam njezine rieči.
-“Hvala vam, ali precjenjujete moje mogućnosti. Jedna je stvar biti “in office“, a druga biti bivši političar. Velika je to razlika,“ odgovorila mi je.
-“Meni je dostatno što ste me razumjeli i shvatili u kakovoj se pogibelji Dubrovnik nalazi. Koliko god ste skromni, vaš utjecaj je za naše pojmove neizmjeran. Molimo vas pomozite nam. Svatkomu na svietu je dobro poznata Vaša odlučnost i učinkovitost. Samo molim vas recite neku rieč u našu korist,“ rekao sam joj na to..
-"Budite sigurni kako ću poduzeti što je u mojoj moći, ali ne zaboravite! Ja više nisam tamo gdje sam nekad bila. Neka Vas Bog čuva,“ bile su njezine rieči na kraju našega razgovora.
Na taj način sam potvrdio svoje mišljenje o njoj, koje sam formirao u vrieme kad je stupala na svjetsku političku scenu. Pratio sam  to uglavnom kroz njoj nesklone jugoslavenske medije, ali i kroz strani tisak. Navijao sam onda svim srdcem za nju i Ronalda Reagana, jer su sa svojom politikom gotovo preko noći svietu pokazali svu licumjernu ništavnost komunizma.
Kakov  paradox? Da sam u nedavnoj, a sada po dojmu tako dalekoj prošlosti imao prigodu razgovarati s Margaret Thatcher, prihvatio bih to s uzhitom. Činilo bi mi se to poput dobitka  na lutriji, a sad sam razgovarao s njom podpuno fokusiran na svoj cilj, ni u jednom trenutku se ne sjetivši kako razgovaram sa svojim velikim političkim idolom. 
Nakon završetka razgovora samo mi je palo na pamet, kako bih, unatoč činjenici koliko je velika u mojim očima,  bio puno sretniji, kad mi ne bi bilo nuždno nazivati je, jer bi to značilo kako se ne nalazim u ovoj paklenoj situaciji.
Božja pomoć nam je doista naša najveća nada, kao što nam je to zaželjela gospodja Thatcher. Medjutim, voli li dragi Bog one koji samo čekaju na njegovu pomoć a sami ništa ne poduzimaju? Treba raditi, treba smišljati, izmišljati, domišljati se.
-“Jeli pogodjen stari grad?” Ta upitna rečenica mi je već počela ići na živce.  Počeo sam priželjkivati upad po koje granate unutar zidina. Dapače ne priželjkivati nego žarko željeti. Pa makar i ja poginuo tom prigodom. Iz te želje danas mi se rodila zamisao. Zašto sami ne bismo po Gradu opalili neku minu ili granatu?
Točno nakon što sam na to pomislio, naišao je Ante Stojan, koji je s vriemenom postao svojevrstan lakmusov papir za moje experimente. Izpričao sam mu o čemu razmišljam, a Ante se odmah složio kako bi trebalo učiniti nešto u tomu smislu. Očajna situacija zahtieva očajničke poteze.
Odmah zatim sam nazvao  Nojka Marinovića. Sastali smo se, jer nisam o ovomu želio govoriti preko brzoglasa. Nije sigurno kako UDBA ovdje medju nama još uviek nema svoje pipke. U razgovoru se Marinović  takodjer odmah složio s mojim razmišljanjem, premda je naglasio kako će to biti dosta težko izvesti.
-“Kad bismo opalivši neke granate na stari grad slučajno ubili ili ranili nekoga od naših gradjana, ja to sebi ne bih mogao nikad oprostiti,” rekao mi je zabrinuto i na taj način dodao još jedan veliki plus u mojim očima..
-“I meni je to palo na pamet. Slažem se s vama u podpunosti, ali to ne znači kako bismo trebali odustati od ideje. Možda bismo mogli postaviti exploziv na neka mjesta, predhodno se dobro uvjerivši kako tu nema nikoga, a kasnije to prikazati kao napadaj granatama. Tko to može provjeriti,” rekao sam mu.”
“Možda je još bolje kad bismo pročešljali Grad i pronašli područje ili kuću gdje nema ljudi. Zatim bismo mogli postaviti naše ljude uokolo, radi spriečitbe pristupa u taj dio grada, a onda obaviti posao uz pomoć maljutke. Ona je relativno spora i vrlo je precizna. Ostavite meni razradu toga. Kad budem spreman, nazvat ću vas, pa ćemo sve precizno razčlaniti još jedan put, a onda ćemo to učiniti - pa što Bog da,” odgovorio mi je Marinović.
Suspregnuo sam se upitati ga odakle mu maljutke. Nisam želio ni s jednim suvišnim pitanjem  obterećivati naš razgovor, nego ga završiti fokusiranjem na provedbu te možda spasonosne zamisli.
Rieč maljutka mi je ostala zvoniti u ušima i asocirala me na onu žicu, za koju je na Obodu bio zapeo barjak koji sam držao kroz prozor i scena uništenoga tenka na Zvekovici.
Maljutka je protutenkovska raketa kratkoga dometa. Nisam znao kako ih posjedujemo, ali je sigurno, kako ne posjedujemo tenkove. Uništeni tenk je nesumnjivo pripadao JNA, a nešto ga je trebalo pogoditi s naše strane. Maljutka je za to najpogodnija.. A žicu u blizini tenka sam vidio. I dodirivao.
Samo neka se Nojko ne predomisli. Ako bude sreće i on to pripremi i obavi, imat ću pravi odgovor na ta bezdušna pitanja: “Je li oštećen stari grad?” Kakova bi to viest za medije bila kada bi moj odgovor na to pitanje mogao biti potvrdan!
Na žalost ne samo svietu, nego i po Hrvatskoj treba se truditi objasnjivati u kakovoj se situaciji nalazimo. Pri tomu svi mi koji radimo na tomu, i Pero i ja, i dubrovački novinari, i radio amateri, i svi koji imaju bilo kakove mogućnosti komunikacije – nismo do sad bili dostatno uzpješni. To se, što je još gore, najviše manifestira baš na bitnim mjestima poput državne uprave.
Primjeri se nižu. Prekjučer je Izvršnomu vieću stignuo telex poslan iz Splita, u kojemu nas se informira kako je Vlada (a ne Predsjednik!) izdala novu uredbu sa zakonskom snagom i kako smo je obvezni preuzeti u ponedjeljak 21. listopada u vriemenu od 10 do 13 sati! Dakle samo treba netko od nas iz obkoljenoga Dubrovnika preko okupiranoga ozemlja skočiti do Splita i preuzeti uredbu!
Je li to ona uredba spomenuta u pismu s nadnevkom  2. listopada a koje je stignulo 15. listopada? Nije bitno. U Splitu su se našli u ulozi distributera poruke, koji uz to treba i procieniti komu se poruka treba poslati. Došli su do pametnoga zaključka kako telex nema smisla slati u Benkovac, Knin i Obrovac, jer su te obćine pod okupacijom JNA i tamošnjega srbskoga pučanstva. Tu svoju domišljatost su dapače iztaknuli na kraju samoga telexa.
Sreća zbog dobro obavljenoga zadatka blokirala im je razmišljanje o tomu kako se od nas u Dubrovniku, zbog toga što smo obkoljeni, ne može zahtievati dolazak u Split po nekakove papire. Ili možda uobće nisu sviestni naše situacije!
Ništa. Ostaje nam paziti i biti u Splitu sutra izmedju 10 i 13 sati, kako bismo tamo našli dežurnoga službenika. Možda oni rade i dulje, ali od 10 do 13 ura je vrieme za rad sa strankama. Ako zakasnimo, nema nam druge nego pričekati sliedeći dan! Težko se oteti ironiji premda je za sve nas, i za nas ovdje i za ljude u Splitu ili Zagrebu ovo situacija u kojoj, zanemarivši razlike u izloženosti pogibelji, svi zajedno nemamo neka osobita izkustva. Uostalom koliko u cieloj Europi ima ljudi s izkustvom u ovakovim okolnostima. A uz, to nasliedjena je spora i prikriveno nesklona administracija.
Gledajući samo s te strane ne trebaju čuditi ovakovi telexi. Moje gotovo godinu i pol dana dugo izkustvo s obćinskom administracijom govori kako nije dostatno flexibilna i učinkovita niti u uvjetima mira. Ovako, blago rečeno, ne pokazuje se dostatno razvijenom za hvatanje u koštac s lavinom problema. Nema razloga sumnjati kako je splitska situacija u tomu smislu slična dubrovačkoj. A možda griešim i za slanje ovoga poziva iz Splita nije “zaslužna“ stara obćinska administracija, nego neki novi ljudi!
Ako je naša administracija po malo zbrkana, što bi se tek moglo reći za nepismene i nelogične častnike JNA! Jučer, neposriedno prije podneva, kad je trebalo stupiti na snagu  primirje, kapetan Jeremić je poslao poruku kako moramo obustaviti “dejstva iz reona Bosanka i Kupari“.
Zanimljiva je u poruki rečenica:
“Molimo vas da kod Kriznog štaba preduzmete nešto, a mi smo preduzeli sve potrebne mere da naše jedinice ne odgovaraju na vatru u duhu konferencije u Hagu“.
Poruka je poslana Kriznomu stožeru, a od Kriznoga stožera se traži neka kod Kriznoga stožera nešto poduzme!
Na žalost, zlikovci svoje neznanje naknadjuju sa sirovom snagom.
Jeremićeva poruka preko Dubrovnik radia stignula je nakon što je JNA uredno predhodnoga dana uz, Šipan, Župu, Mokošicu, granatirala i uže područje grada, pa su tako granate pale na hotel Minčetu i razsadnik Vrtlara na Babinu Kuku, te na Kantafig.
Na Kantafigu se nakon toga proširila panična viest kako je Krizni stožer zapoviedio evakuaciju pučanstva s toga područja, pa sam morao to javno demantirati.
Nakon što je stignula ta na odredjeni način čudna, a opet po licumjerju uobičajena poruka, i nakon što je u podne primirje formalno stupilo na snagu, JNA je u Platu nastavila nasipati urušenu cestu, kako bi s mehanizacijom mogla prieći bliže prema nama.
Kad su osjetili kako im to baš ne ide od ruke, odlučili su se jučer predvečer poslati još jednu poruku, koju je podpisao podpukovnik Svićević, jer je Jeremić vjerojatno bio završio službu za taj dan i otišao doma na “zasluženi“ odmor.
Kroz skrb za naše pučanstvo JNA i tražeći od nas povjerenje i razumjevanje za svoje „dobre namjere“ u poruki doslovce priznaje kako u primirju nastoji nastaviti svoj razarajući i pljačkaški pohod, u čemu ih posve prirodno nastoje spriečiti naše snage. Svoju skrb o našemu pučanstvu u Platu su već demonstrirali sa zarobljavanjem nekolicine naših civila s toga područja, medju njima i četvorice djelatnika hidroelektrane Plat, o čemu mi je javio upravitelj hidroelektrane Bašić, tražeći moju intervenciju kod JNA. Bašić razvidno ne zna koliko sam “utjecajan“ kod JNA.
Zanimljiv je i “osjećaj dužnosti“ koje je kod JNA pobudila naša gliserska veza s otocima i Stonom, što nam odkriva kako su utemeljene naznake o uporabi glisera i za bieg nekih mužkaraca iz Dubrovnika. S druge strane veseli činjenica što su otočići Jakljan, Tajan i Olipa postali točke u čijoj se blizini brodovi JNA osjećaju nesigurno. A za to su zaslužni baš naši hrabri ljudi koji voze glisere.
U poruki nisu priznali kako su naše snage dvije ure ranije na tomu području pogodile jedan njihov brod. Naše službe koje prisluškuju krugovalnu komunikaciju izmedju njihovih brodova uhvatile su njihove panične razgovore u svezi s brodom kojega smo im pogodili, te zapoviedi o potrebi „neutralisanja“ tih otočića. Danas popodne uhvaćen je i razgovor čiji dio glasi:
“Uspostavljene komunikacije tik uz obalu ostrva Koločepskog kanala. Brzi čamci prenose pancirnu municiju i ručne proutuavionske rakete za Šipan, Olipu i Jakljan. Isploviti odmah i sprečiti ih svim sredstvima.“
Potvrdjuje to koliko je ta naša gliserska veza kost u grlu JNA, ali takodjer je to potvrda krajnje nesposobnosti tih zločinaca. Čak i bez neke domišljatosti i hrabrosti, oni bi bez problema mogli sa svojim brodovima izpuniti more izmedju Dubrovnika i Stona i spriečiti bilo kakov  gliserski promet.
Jesu li doista toliko nesposobni ili u svemu tomu postoji i neka nevidljiva pozadina. Oni vide naše glisere i čak detaljno opisuju što i koga oni prevoze, a nakon toga samo spominju nuždnost spriečitbe toga prometa. Neka samo nastave tako!
Uhvatili smo i njihovu zapovied  za granatiranje Šipana, što se trebalo dogoditi večeras, ali se srećom izgleda to nije ostvarilo.
JNA je silno obterećena s mogućnostima dopreme vojne pomoći na dubrovačko područje. Danas su zbog toga zaustavili brod “Badiju“ koji se prema nama bio uputio iz Korčule. Na njemu su tražili skriveni exploziv i oružje. Nakon neuzpješne potrage vratili su ga prema Korčuli, a zatim mu opet dopustili put prema Dubrovniku!
Zaustavili su i pretraživali “Balkaniju“ s kojom bi nam trebalo doći dosta pomoći u hrani i liekovima, što je dogovoreno preko riečkoga “Brodokomerca“. Puna dva šlepera.
Jučer nam je to dojavio Salko Konjhodžić iz Lapada, kojemu je to preko krugovala poručio Ivo Volarević iz Kriznoga stožera Rieka, a potvrdio je to zatim Toni Vidović, koji je spomenuo kako je to na neki način saznao od  predsjednika Izvršnoga vieća obćine Rieka Slavka Linića.
Aktiviraju se sve veze i poznanstva i to je jako dobro, jer se i na taj način naši gradjani aktivno uključuju. Prije svega na području informiranja.
Na područje informiranja se izgleda prebacio i Daidža, koji se jučer oko pola noći javio iz Metkovića i propitivao se o situaciji. S bojišta se izgleda premjestio medju propitivače. Ne može mu se ništa prigovoriti. Dapače. Star i slab je stao na prvu crtu obrane. Ako se umorio treba ga razumjeti. Uostalom propitivanja o našoj situaciji su redovita i često idu službenim kanalima, a iza upita razvidno stoje privatne osobe. Pri tomu se, kad je to moguće upiti zaviju u službenu omotnicu. Poput jučerašnjega upita iz Republičkoga kriznoga stožera za sudbinu članova Kriznoga stožera u Cavtatu.
Uglavnom informacije kruže, unatoč svim komunikacijskim potežkoćama.
Na jednu informaciju jučer je srdito reagirao Miljenko Bratoš, kad je saznao kako su njemački novinari, koji su se uzpjeli nekako dovezsti s brodom,  snimali i fotografirali područje Sriedišta za obavješćivanje, poglavito toranj i antene, koje su do sad divnim čudom rakete JNA poštedjele! Miljenku su novinari bili sumnjivi jer ih je JNA propustila prema nama.
Morao sam ga umirivati i odvraćati od potrage za tim novinarima, kad mi je javio o dogodjaju i rekao kako će im oduzeti filmove. Rekao sam mu kako to nema smisla, jer novinare treba držati na našoj strani i kroz način ponašanja prema njima. A JNA nesumnjivo precizno zna lokaciju našeg sriedišta, čije se antene lako mogu uočiti iz zrakoplova. Ako su onako precizno s raketom mogli pogoditi prostor Kriznoga stožera na toj lokaciji, još im je lakše pogoditi antene. To je u podpunosti u njihovim rukama,  a zašto to nisu učinili do sada ne trebamo razbijati glavu, nego se tomu samo trebamo veseliti. Miljenko se brzo umirio i prihvatio moje argumente.
Za JNA podpisana primirja znače doista vrlo malo. Nakon toliko spominjanoga prekida vatre koje je stupilo na snagu jučer u podne, zločinci su i danas nastavili pokušavati svladati preprjeku u Platu, a žestoko su tukli i po Sustjepanu. Pucali su s brodova na Žarkovicu, a jedna granata je pala i na pjeskovicu na Pločama. Pucnjava s Golubova kamena i danas je nastavljena. Jučer su uz izvidničke brodove uokolo kružili i izkrcajni, pa se s dosta strana čulo kako predstoji izkrcaj JNA u Župu. Nije se ostvario.
Naše snage tu i tamo zapucaju što zločince podsjeti kako bi i netko od njih mogao izgubiti glavu, pa se uznemire, zaustave i prosvjeduju, jer ih ne puštamo dalje tek tako.

Nastavak