Izpunitba želje
Srieda 23. listopada 1991.
Kad je danas počelo granatiranje, upravo sam bio razgovarao s Perom Poljanićem u njegovu uredu. Mukle explozije su odjekivale iz prieteće blizine, pa smo, uobičajeno za takovu situaciju, izišli iz ureda u hodnik, koji djeluje sigurnije, jer nema prozora. Tamo se već bilo okupilo nekoliko obćinskih službenika.
U jednomu trenutku odjeknula je rezka explozija, čiji su zvuk i intenzivnost neprieporno govorili kako je granata pala negdje izuzetno blizu obćinske zgrade. Pero me je automatski uhvatio za ruku, upitno me gledajući.
Hoće li sliedeća pasti na nas? Je li ovo kraj, moglo mu se pročitati iz pogleda. I sam sam u hipu pomislio isto, ali mi je istovremeno kroz glavu prošla ohrabrujuća misao:
Je li ovo konačno počelo bombardiranje Grada? Ako jest, onda smo dobili golemi adut u svoje ruke. Bezćutni sviet, koji više vodi računa o spomenicima prošlosti nego o životima ljudi, dobit će što je tražio.
Osluškivali smo očekujući sliedeću exploziju. Nije je bilo. Sekunde su mi prolazile kao sati. srdce mi je počelo ubrzano udarati A onda više nisam mogao izdržati. Pero me je osupnuto gledao kad sam otvorio vrata ureda njegove tajnice i otišao prema prozoru. Stotinjak metara dalje, odmah uz Stradun, ugledao sam u zraku oblak dima.
Pala je unutra. I to je učinila JNA. Nojko to nije učinio, jer se dogovorili predhodno naći i donieti konačnu odluku. I sigurno ne bi izabrao ovo mjesto uz sami Stradun.
Srdce mi je počelo udarati još jače. Vratio sam se u hodnik skočio uvis i zamahnuo rukom poput nogometaša nakon postignutoga zgoditka. Pero i ostali u hodniku, još uviek uztreseni, gledali su me s neskrivenim čudjenjem.
Nisam se suzdržao od nastavka pokazivanja veselja. Sagnuo sam se stisnuvši obje šake i prigušeno povikao:
-"Stignuo nam je spas!" U tomu trenutku odjeknule su nove explozije. Po daleko slabijoj intenzivnosti zvuka bilo je jasno kako je opet pogodjeno područje negdje dalje izvan gradskih zidina. Ipak to je trenutno zaustavilo moje daljnje izkazivanje radosti, a ostalima u hodniku odvratilo pozornost od mojega čudnoga ponašanja.
Nemam se pravo veseliti. Svaka od ovih explozija znači razaranje uz veliku vjerojatnost kako je netko poginuo ili je netko ranjen. A to što su počeli pucati po Gradu unutar zidina može značiti i početak podpunoga razaranja Grada, počeo sam koriti sam sebe.
Ipak, ako ništa drugo, pružili su nam prigodu koju do sad nismo imali. To moramo uporabiti. Moram poći vidjeti što se doista dogodilo tu u blizini i brzo početi nazivati svjetske medije, tješio sam se.
Prišao sam Peru i tiho mu izpričao zašto sam malo prije počeo skakati od radosti.
-“U prvi trenutak pomislio sam kako si poludio, ali mi je odmah zatim palo na pamet zbog čega si se onako veselio. Moramo poći vidjeti što se dogodilo i odmah početi javljati,” rekao mi je vidno bolje razpoložen.
Explozije su u medjuvriemenu bile podpuno utihnule. Čekali smo nestrpljivo još desetak minuta, a zatim izišli iz zgrade. Priešli smo preko Straduna prema mjestu gdje se dizao maleni oblačić dima. Primietili smo kako prema istomu mjestu s raznih strana oprezno prilazi još nekolicina ljudi.
Granata je pala na jednu kuću u ulici Rudjera Boškovića. Po cieloj ulici su ležale krhotine kamenja i kupa. Našli smo nekoliko ljudi koji su tamo stignuli prije nas ili su to bili stanari oštećene kuće.
-“Je li netko stradao,” pitali smo i Pero i ja, a isto pitanje su brižno postavljali i ljudi koji su stizali nakon nas. Na našu veliku radost uztvrdili smo kako žrtava nema. To mi je bilo dostatno. Ostavio sam Pera neka uztvrdjuje detalje, okrenuo se i počeo trčati prema utvrdi svetoga Ivana. Dok sam se s vanjske strane utvrde penjao uz strme stube srdce mi je gotovo ušlo u grlo što od napora što od uzbudjenja.
Konačno imamo prigodu tim svjetskim medijima i novinarima kazati nešto što će ih zanimati. Konačno smo u situaciji kad objavljivanje istine o našemu stradanju jednako odgovara i nama i medijima koji to šire.
Na svoje ugodno iznenadjenje pored satelitskoga brzoglasa sam zateknuo Kathy Wilkes. Ona je tu bila za vrieme bombardiranja. U trenutku mi je bilo žao što se i ja nisam zateknuo tu, jer bih bio o granatiranju Grada već sigurno poslao poruke u sviet. A onda sam se sjetio kako je ipak bolje što sam bio u slabo zaštićenoj obćinskoj zgradi jer s ovoga mjesta gdje je lociran brzoglas, ne bih mogao tako brzo uztvrditi činjenice, odnosno vidjeti što se točno dogodilo.
Rekao sam Kathy kako je pogodjeno područje unutar zidina, dapače na samom Stradunu, a ona je odmah počela nazivati, najpoznatije svjetske medije. BBC, SKY, CNN ...
Kad bi se u nekomu slučaju pokazale potežkoće s uzpostavom veze, odgodila bi taj poziv, i odmah bi se prebacila na nazivanje sliedećega, kako ne bismo gubili vrieme.
Nekoliko puta se ponavljao isti scenarij. Nakon uzpostave veze, Kathy bi izpričala kako zove iz razloga što je JNA započela bombardirati staru gradsku jezgru, što vodi uništenju Dubrovnika onakovoga kakovoga sviet pozna, a zatim bi upitala jesu li zainteresirani saznati detalje od obćinskoga čelnika. Odgovori su uviek bili potvrdni.
Preuzeo bih zatim slušalicu, a glas s druge strane bi me zamolio neka pričekam dok se ne počne snimati, ili dok u viestima koje su u tieku ne dodjem na red za izravno uključivanje. Zatim bi se začuo glas špikera, koji bi me pozdravio i odmah zatim s onom tipičnom profesionalnom visokom zabrinutošću u glasu upitao je li doista granatiran stari Grad i kakove su štete.
Odgovarao sam kako je Dubrovnik strašno napadnut, a pogodjeno je i samo sriedište Grada, na maximalno dramatičan način, pa su slušatelji mogli dobiti dojam kako je Grad praktički u nestajanju. Pri tomu nisam rekao nikakovu neistinu. Jučer, noćas i danas je na Dubrovnik palo doista množtvo granata.
Pogodjeni su hoteli Minčeta, Tirena, Park i Palace i puno stanbenih objekata, posebice u Lapadu. JNA je izgleda gadjala utvrdu na vrhu Babina kuka, ali su neprecizni topnici, puno granata uputili po makiji dosta daleko od utvrde, a posebice su se „iztaknuli“ s nekim doista golemim promašajima, kad su umjesto spomenute utvrde njihove granate pale na šetalište u uvali Lapad ili pak na jednu kuću u Solitudu. Ili su promašivali namierno, kako bi napravili veću šteti?
Pogodjena je i bolnica hitcima s mora. To se doista ne može nazvati promašajem, nego zločinačkom namierom. Bolnica je na podpuno izdvojenomu mjestu.
Mornarica JNA se natječe s kopnenom vojskom u odabiru bizarnih ciljeva. Jučer su tako dosta vriemena gadjali svjetionik na Svetom Andriji i tako razbijali usamljenost nesretnih svjetioničara. Ako se taj maleni otočić baš ne može držati dielom grada, Sustjepan, Mokošica i Župa su gradske četvrti, a tamo se redovito, uključujući posljednjih 48 ura topnici JNA iživljavaju pucajući posvuda, kako god im padne na pamet.
Svoja javljanja svjetskim medijima sam nakon početnih udarnih rečenica o granatiranju Grada nastavljao s napomenom, kako je težko, bez krajnje opasnosti po život, procjenjivati štete, jer granatiranje i dalje traje. Obvezno sam na kraju poantirao konstatacijom kako je svaka šteta na ovakovomu spomeniku svjetske kulturne baštine neprocjenjiva i nenaknadiva, zbog čega bi sviet trebao učiniti nešto kako bi se zaustavili ovi ludjački činovi Jugoslavenske vojske
Oni koji su me slušali vjerojatno su mogli shvatili kako su sve granate pale na Dubrovnik s razglednica. Ako su tako shvatili, nisam im kriv, jer nisam izrekao nikakovu neistinu. Jedino namierno nisam odvajao priču o granatama koje su pogodile područje izvan i unutar zidina.
Zasigurno u sviet je poslana istinita viest o razaranju upravo onoga što svi podrazumievaju pod Dubrovnikom, prostora unutar upečatljivih starih gradskih zidova.
Dobili smo jednu veliku i vrlo značajnu bitku. Sad tek treba izdržati. Mogućnosti su se znatno povećale. Ti ljudi koji nas napadaju doista nemaju pameti. Uostalom pokazali su golemi nedostatak pameti i sa samim napadajem na nas. Sad su pak iz istoga razloga počeli pucati po Gradu, i na taj način nama u inače bezizlaznoj situaciji, pružaju prigodu za obstanak i pobjedu.
Ipak, tko zna što se to dogadja na njihovoj strani. Jesu li doista toliko glupi? Do sad su razvidno pazili kako ni jedna granata ne bi završila svoju razarajuću putanju unutar zidina. Možda se netko od topnika jednostavno samostalno oteo kontroli u žaru svoje mržnje? Možda ga je netko drugi zatim zaustavio?
Vrieme je prolazilo. Explozije se više nisu čule. Kathy i ja smo vriedno slali vriedne poruke u sviet. Nakon nekoga vriemena pojavio se i Pero. Odmah me je upitao jesam li zvao Zagreb. I sam začudjen, kako mi to nije uobće palo na pamet, odgovorio sam mu niečno, na što se on priključio i počeo obavljati svoj domaći dio komunikacijskoga posla.
U Zagrebu su vjerojatno o novoj situaciji na našem području vjerojatno već bili saznali iz svjetskih medija, jer bi netko sigurno trebao biti zadužen za praćenje te vrste. A možda su im Perove viesti o tome bile prve.
To uostalom uobće nije bitno. Bitno je to što se dogodilo. Bitno je što je bombardiranje unutar zidina ostvareno. Bitno je što nitko pri tomu nije poginuo. Bitno je što je bombardiranje za sad prekinuto. Bitno je što mi sami nismo u ovomu slučaju morali činiti ništa osim nazivanja medija, jer je JNA glavni dio posla obavila za nas.
Prošlo je nekoliko ura kad sam se vratio u Obćinu. Saznao sam kako se zločincima nije „omaknulo“ pucanje samo na kuću u Boškovićevoj ulici unutar gradskih zidina. Po jedna granata je pala i kod muzeja Rupe i kod staračkoga doma. Srećom, takodjer bez težih posljedica.
Nazvao sam Nojka Marinovića.
-“Jeste li čuli što se dogodilo,” upitao sam ga.
-“Čuo sam. Sve znam. Nije loše. Dapače jako je dobro,” odgovorio mi je.
-“Bitno je što ne moramo raditi ono što smo se dogovorili. Je li tako,” upitao sam ga ponovno.
-“Sigurno. A inače ja sam već sve bio pripremio. Upravo sam danas htio nazvati vas kako bismo se našli i kako bih vam izpričao cieli plan. Ovako je izpalo puno bolje.”
-“Ispalo je neuzporedivo bolje. Dragi Bog je s nama,” rekao sam mu.
-“Kad je vidio što pripremamo, odlučio je poštedjeti nas,” odgovorio mi je Nojko razpoloženo.
Kad bi netko sve ovo promatrao sa strane mogao bi dobiti osjećaj kako su oba protivnika doista ludi. JNA puca po Gradu spomeniku, a medju najvećim protivnicima JNA ima onih koji se tomu – vesele.
A dogadja se još puno bizarnih stvari. Preksinoć su tako zločinci iz nepoznatoga razloga dugo i snažno osvjetljivali uzletište u Ćilipima. Zašto su to učinili? Možda su osposobili uzletište i dočekali tamo zrakoplov neke od svojih političkih vodja?
Jučer je taj čudni Sofronije Jeremić poslao jednu poruku preko Dubrovnik radia izravno članovima europske promatračke misije. Preslik je prirodno stignuo i u moje ruke.
Gospodo i ovog puta ste prevareni od rukovodstva Dubrovnika da djeca od 2,5 i 9 godina Lučić Lora i Saša ne žele da se vrate svojim roditeljima u Herceg Novi, te Renjevac Zorana – radnica VU Kupari koja je bila na Dubrovačkoj bolnici kod Vas, a djeca su joj u Bileći. Zato vas molimo da obavijestite rukovodstvo Dubrovnika da zbog loših meteo uslova možemo u roku 24 sata pregledati - kontrolirati samo 1 veliki brod...
Čitao sam čudno pismo čudnoga Sofronija, pokušavajući shvatiti kakove veze imaju neka djeca i jedna žena za koje sam prvi put čuo, s meteoroložkim uvjetima, a sve to skupa s mogućnostima pregleda putničkih brodova, koje JNA „vriedno“ obavlja.
Prestao sam o tomu razmišljati razveselivši se dolazku poslanstva UNESCO-a, koje je u istom radiogramu najavio Jeremić.
Danas sam se toga opet sjetio, kad mi je javljeno kako je uhvaćena interna zapovied JNA brodovima, neka odugovlače s pregledima hrvatskih putničkih brodova, pod izprikom nepovoljnih vriemenskih uvjeta, a kako bi se brodski promet prema Gružu minimizirao.
I opet se nameće uobičajeno pitanje. Zašto? Zašto uzporavaju brodski promet, a mogu ga prekinuti? Kao što pucaju na nas suspregnuto, a ne svom svojom zločinačkom snagom? Zbog čega oklievaju? Jedini logičan odgovor je u tomu, što medju njima ima onih koji nisu sigurni u što su se upustili, ili se boje posljedica. A možda ima i onih koji nam zbiljno ne žele loše! Ako ih i ima, sigurno su u manjini. Kad bi takovi bili u većini ne bismo bili napadnuti.
Kako u neobičnim stvarima ne bi zaostali, naši iz Zagreba su nam, takodjer prekjučer, poslali dopis u kojemu od nas traže – deblokadu vojarni JNA! Ako su nas na taj način željeli nasmijati, onda su uzpjeli. Kad sam to čuo nisam se mogao suspregnuti od smieha. Bio je to svojevrstan uvodni gorki smieh u današnje veselje zbog izpunjene želje.
U težko objašnjive stvari se može ubrojiti i jučerašnji zahtjev kriznoga stožera Mljeta, koji traži prebacivanje u Dubrovnik onih osoba kojima je Dubrovnik stalno mjesto boravka, a našli su se na Mljetu. Radi li se to o junačnoj želji nekih Dubrovčana za solidarnim dieljenjem težke sudbine pučanstva na području Dubrovnika, ili jednostavno o nerazumievanju kako je boravak u Dubrovniku bitno teži i opasniji od boravka na Mljetu, odakle je čak dosta jednostavno skloniti se na još sigurniji Pelješac ili Korčulu?
U cieloj ovoj težkoj situaciji tu i tamo se nadje i poneka dobra viest, koja podupire održanje doze optimizma.
U takove stvari spada i voda, koja nam uporno ipak sama i dalje dotječe pa ju je “Vodovod“ ponovno pustio gradjanima u nizkim zonama. Kad već vodu ne mogu imati svi cielo vrieme, neka to imaju barem neki – neko vrieme. U ovomu slučaju se takodjer pokazuje kako je ponekad u životu bolje živjeti – nizko.
O tomu kako imamo dostatno vode, premda ne na način, na kakov smo naviknuli, dogovorili smo se strogo šutjeti i nastaviti zapomagati kako je nemamo. To nam je snažno oružje u izazivanju sućuti u svietu, pa i u slobodnim ili slobodnijim dielovima Hrvatske.
Kada bismo objavili istinu vjerojatno bi najveće razočaranje doživjeli direktor karlovačke “Jugoturbine“ Branislav Orčić i njegov suradnik Boris Ličina, koji su se poduzetno sjetili poslati nam ponudu za nabavu njihova uredjaja za pročišćivanje vode. Taj dopis nam je pismeni dokaz, kako našu vodenu tajnu dobro čuvamo. Zasigurno hvala im na skrbi. Bilo bi najjednostavnije na ponudu se oglušiti, ali ju je možda još bolje prihvatiti, kako ne bismo odali pravo stanje. O tomu će promisliti Hrvoje Macan.
U pozitivne stvari mogle bi se ubrojiti i brodovi koji nas, unatoč svim nevoljama s pregledima od strane JNA ipak poprilično redovito povezuju sa svietom. Jučer je evo doplovio i hidrogliser “Krila Brača“ s pomoći koju je poslala židovska obćina iz Zagreba, a najavljen je i hidrogliser “Krila Dubrovnika“, koji bi iz Baria, uz pomoć u materialu, trebao dovezsti i neke francuzke akademike.
Glede brodova bi tako sve bilo dosta u redu, ali je sinoć stignuo radiogram toga čudnoga Sofronija, koji je do dogovora oko odlazka nekih neimenovanih Srba iz Dubrovnika u Cavtat objavio zabranu izplovljenja bilo kojega civila iz Dubrovnika, izim članova Misije europske zajednice.
Danas je JNA Sofronijevu poruku podcrtala granatiranjem rive za ukrcaj u Gružu i pri tomu uništila desetak tamo parkiranih vozila, ali srećom nije nikoga ubila.
Lučka kapetanija je prirodno odmah meni uputila upit o mjestu gdje bi se brodovi mogli izkrcavati i ukrcavati, bez opasnosti od novih granata JNA. Sudeći po tomu izpada kako sam ja u dosluhu s onima koji nas granatiraju?
Možda bih mi bilo najbolje pridružiti se skupini gradjana koja se sjetila ovo težko vrieme olakšati s transcendentalnom meditacijom, koju svakodnevno u osnovnoj školi u Gradu vodi gospar Zdravko Bazeli. Ipak najbolje je uzdati se u nesposobnost JNA. I u američku Šestu flotu, čiji su brodovi, po riečima jednoga uzbudjenoga gradjanina, koji je nazvao, ali se nije želio predstaviti, krenuli prema nama. Anonimni gradjanin je to čuo slušajući ili osluškujući krugoval i srećom pri tomu znao englezki. Tako je barem rekao.
Ta viest se čini previše liepom. Težko može biti točna. Ali nikad se ne zna.
Za sad se treba najviše pouzdati u učinak današnjih explozivnih poruka, s kojima nas je obdarila JNA, a koje smo odmah prosliedili u sviet. Možda su stignule i do Šeste flote.