Glupo i nuždno birokratiziranje
Petak, 8. studenoga 1991.
- “Osnovni razlog našega današnjega sastanka je zahtjev za proglašenjem obće mobilizacije i radne obveze za našu obćinu,” rekao sam otvarajući zajedničku sjednicu Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća.
Nakon toga sam zastao i čekao reakciju. Već uobičajeno smo sjedali u polumraku. Svietlo je dopiralo kroz rubove zatvorenih drvenih škura, koje su eto svoju svrhu pronašle u zaštiti od neprijateljskih granata. Ništa osobito, ali ipak bolje od samoga stakla.
-“Pa zar obća mobilizacija već nije proglašena? Od koga mi to moramo zahtievati? Zar mi sami ne možemo proglasiti mobilizaciju?” javio se Nojko Marinović.
On je na svim našim sjednicama iznimno aktivan i konstruktivan. Njegova pitanja su uviek na mjestu, a njegovi priedlozi jako dobri. Medjutim, sveukupno ponašanje mu je čudno. Prije početka sjednice mi je rekao kako će povući snage s Bosanke i Srdja. Kao razlog je naveo to što tamo položaje drže uglavnom Omišani i Splićani, a oni se hoće vratiti svojim domovima. Rekao mi je to u kutu Velike viećnice. Kad su nam se drugi približili, morali smo prekinuti razgovor, a želio sam mu reći kako mi je dojam o stanju na Bosanki, koji sam dobio u jutrošnjemu razgovoru sa Željkom Kulišićem, bitno bolji i povoljniji. Tiekom sjednice sam odlučio ne nastavljati razgovor s Nojkom prije nego sam ne pokušam učiniti još nešto.
Bosanka je u našim rukama. Takova bi trebala i ostati, barem prema riečima hrabroga domoljuba Željka Kulišića koji se bio odazvao mojoj zamolbi, pronašao dvadeset i tri sebi slična čovjeka, zajedno s njima se popeo na Bosanku i tamo proveo šest dana, a zatim se sav izcrpljen, ali pun optimizma spustio u Grad i došao me izviestiti o situaciji.
Kulišić mi je iznio mišljenje i njega i njegovih kolega, kako bi naša obrana bila puno uzpješnija kad u Zapoviedničtvu obrane ne bi dominirale neke ne baš pouzdane osobe. Potužio se na Tonka Karamana, a posebice na Bačića koji upravlja s izdavanjem oružja. Bačić mu nije htio dati strojnicu, koju mu je inače Nojko Marinović bio predhodno odobrio.
-“Naši gardisti tamo gore imaju jedan bacač raketa Stinger i dvadeset četiri rakete. To je silno moćno oružje,” pričao mi je Kulišić pun entuzijazma i optimizma.
Upitao sam ga je li siguran kako se radi baš o američkim Stingerima, ili su to ipak bile ruske rakete s osjetno slabijim mogućnostima. Nije bio siguran. Moje su ga rieči poljuljale.
Inače ona naša priča s raketama je sve nejasnija. Kad je postalo razvidno kako je posao preko Djogića propao umiešali su se predsjednik HDZ-a Splita Gabrić i admiral Letica i počeli obećavati realizaciju nabave preko nekoga drugoga izvora. O tomu me je prvo izviestio Jadran Delaš koji se početkom agresije na dubrovačko područje našao u Splitu i tamo ostao vidjevši u pokušajima nabave oružja za naše područje čvrst razlog za svoj boravak podalje od ratne pogibelji.
Splitska obećanja su moguće bila povezana i s njihovom namjerom uporabe diela naših novaca u inozemstvu i za nabavu oružja za sebe, ali to ne bi bilo osobito značajno, kad bismo mi ovdje dobili barem nešto. Tako sam razmišljao razgovarajući s Gabrićem i Leticom o toj temi i bio sam neko vrieme pod ugodnim dojmom kako bi se u tomu smislu moglo dogoditi nešto dobro i pozitivno. Na žalost taj umjereni optimizam morao sam napustiti nakon razgovora s predsjednikom Izvršnoga vieća splitske obćine Zvonimirom Puljićem. Rekao mi je kako je i ovaj novi posao s nabavom oružja u podpunosti propao.
Medjutim mi na Bosanki imamo rakete. Kulišić nije mogao pogriešiti. Proveo je tamo šest dana. O čemu se tu radi? Jesu li to doista Stingeri?
-“Ovo je još jedna od čudnih stvari koje moramo obaviti i koje proizlaze dielom iz ove užasne situacije u kojoj smo se našli, dielom iz našega, odnosno mojega, nedovoljnoga poznavanja birokratskih procedura, a najviše stoga što mi ovdje živimo jedan drugi život u uzporedbi s krajevima Hrvatske koji nisu napadnuti. Oni jednostavno ne mogu vjerovati u kakovoj pogibelji se mi ovdje nalazimo....” počeo sam tumačiti razlog zahtjeva za mobilizaciju.
“U redu. Ako oni ne shvaćaju, shvaćamo mi. Pa zašto onda nismo proglasili mobilizaciju”, javio sa opet Marinović. Uporabio je kratku stanku u mojemu govoru. Inače je uviek pristojan i nikad ne upada u rieč.
“U stvari, mi smo već dugo u stanju mobilizacije. Preko sekretarijata za narodnu obranu mobiliziramo ljude i resurse i tu formalno nemamo posebnih problema,” odgovorio sam mu.
“Osim što se većina ne odziva na mobilizacijske pozive,” opet se javio Marinović.
“Tako je. Puno ih se nastoji skriti ili pobjeći s ovoga područja. Ne treba imati iluzije kako se to može bitno promieniti s bilo kakovim formalnim deklaracijama i potezima. Ipak moramo poduzeti i sve formalne korake kako bismo izvukli što je moguće više iz onoga što imamo na razpolaganju,” uzvratio sam mu.
-“Još uviek ne shvaćam,“ javio se opet Marinović.
-“Razgovarao sam s predsjednikom vlade Franjom Gregurićem, kad je bio ovdje došao s Konvojem i upitao ga zašto Hrvatska ne proglasi obću mobilizaciju. Odgovorio mi je kako su u Zagrebu puno o tomu razpravljali. Procienili su kako sveukupno to ne bi bilo dobro, pa tako mobilizaciju nisu proglasili čak ni za krajnje težko ugrožene obćine poput naše. Tako sam od njega saznao kako obću mobilizaciju može proglasiti samo vlada. Predložio sam mu neka to učini barem za nas, a on se složio i rekao kako će to učiniti na prvoj sliedećoj vladinoj sjednici. Sad me je nazvao i rekao kako po propisima hrvatska vlada ne može proglasiti obću mobilizaciju za jednu obćinu, ako iz te obćine ne zaprimi odgovarajući zahtjev. Nisam ga se sjetio pitati treba li takov zahtjev uputiti Skupština obćine, Izvršno vieće, ili netko treći. Naša obćinska skupština praktički sad ne postoji, pa sam sazvao ovu kombinaciju. Valjda će im to biti dostatno”, objasnio sam.
Nastao je kratki žamor. Svi nazočni su poluglasno komentirali moju priču. Pričekao sam neko vrieme, a zatim im pročitao pripremljeni priedlog zaključka. Sastavio sam ga, bolje rečeno sklepao, neposriedno prije sjednice. Nisam znao je li formalno u redu.
Takodjer sam pripremio kratko popratno pismo ministru obrane Gojku Šušku. Gregurić mi je rekao kako naš zahtjev za mobilizacijom trebam dostaviti u ministarstvo obrane. Još jedna birokratska nuždnost.
Kad sam stavio priedlog zaključka na glasovanje, sve su se ruke složno podignule u zrak. Mi ovdje u maloj gradskoj viećnici nemamo vriemena za birokratsko filozofiranje. Isto tako smo sviestni, kako se protiv birokratskih preprjeka može boriti i prilagodjivajući im se. Ovo što smo obavili nije ništa drugo nego izpunjavanje birokratskoga obrazca, ali kad je već tako treba ga izpuniti.
Što se uostalom ovdje mora dogoditi kako bi se tamo u sad tako dalekomu Zagrebu shvatilo kako je Dubrovnik u užasnoj opasnosti, kojoj težko može parirati i mobilizacija ciele Hrvatske? Umjesto što se od nas očekuju očitovanja o napadaju na nas i kako nam je nuždna obća mobilizacija, zar se doista nije mogla provesti obća mobilizacija za cielu Hrvatsku, a nama ovdje uputiti snažna pomoć u ljudstvu i opremi. Bez očekivanja naše izpunitbe nekakovih upitnika!
Gregurić je trebao prihvatiti moj ustmeni priedlog i ne tražiti nikakove sastanke u Dubrovniku i popratna pisma! Njemu, u stvari svima njima u Zagrebu, puno je lakše sastati se i bilo što organizirati, sročiti i napisati, nego nama ovdje. On ima svoje tajnice, savjetnike, pomoćnike. Ja ovdje više praktički nemam nitkoga tko mi može i hoće pomoći . Gotovo sve činim sam. Smišljam sam. Pišem sam.
Ipak, Gregurić je sveukupno vrlo pozitivan u cieloj ovoj priči. U uzporedbi s puno drugih, čovjek razumije i suosjeća. Na žalost njegovo razumjevanje je ograničeno jer razvidno ne želi stršiti, odnosno izbjegava drastično se razlikovati od svojega okoliša.
Ciela situacija u kojoj se nalazimo mi ovdje, ali i ljudi u do sad nenapadnutim i mirnim krajevima Hrvatske, s puno točki motrišta težko je objašnjiva.
Hrvatska je proglasila svoju nezavisnost, ima svojega predsjednika, Sabor i vladu, ima svoje redarstvo i vojsku, a iz glavnoga grada i mirnih krajeva ciela podpora težko napadnutim područjima, kao u slučaju obćine Dubrovnik, i dalje se svodi na slanje humanitarne pomoći i izražavanje solidarnosti, poput one preko Konvoja.
Još uviek se ne poduzima baš nikakova vojna činba s kojom bi nam se priteknulo u pomoć. Pri tomu je krajnje absurdno što zločinačka JNA, koja nas ovdje brutalno napada, u Zagrebu, Splitu, Rieci, Puli, i drugim hrvatskim krajevima živi u miru zajedno s tamošnjim pučanstvom.
Objektivno mi ovdje i dalje nemamo pravo očekivati ozbiljnu pomoć hrvatske vojske, kad i dalje zrakoplovi i brodovi JNA u napadaj na nas polaze i iz hrvatskih gradova! Jedina pomoć su nam dojave kako su zrakoplovi JNA iz odredjenoga mjesta krenuli prema nama ili su pak preletjeli preko nekoga hrvatskoga mjesta na svojemu zločinačkom putu prema Dubrovniku. Baš jučer i danas smo primili cielu hrpu takovih poruka, na koje se praktički više ne osvrćemo.
Jučer ujutro smo, na primjer, iz Splita primili poruku kako je iz tamošnje zračne baze JNA prema nama u jednomu trenutku poletjelo čak pet zrakoplova, a nakon uru vriemena smo iz istoga izvora uredno izvješćeni, kako se u bazu vratilo četiri. Nismo oborili niti jednoga, niti za to imamo mogućnosti, pa je vjerojatnije kako u sriedištu za obavješćivanje u Splitu jednostavno previdjeli povratak jednoga od zrakoplova, ili je taj pak sletio negdje drugdje. Na primjer u Mostaru, odakle redovito takodjer polieću zločinački zrakoplovi, a o njihovomu lietu, kako i o lietu onih iz Splita, uredno nas izvješćuju naši vriedni izvidnici iz Metkovića, Ploča, Korčule ili drugih mjesta preko kojih prelieću.
Piloti JNA se u svoje baze u Splitu ili Mostaru vraćaju razterećeni bomba ili raketa, koje su bacili po nama. Jučer su se tako uhvatili Lopuda, kojega su zapalili i Grebena, koje nisu zapalili jer tamo jednostavno nema što gorjeti, a svoj ubitačni teret su sinoć izpustili blizu Stona i u Zaton Dolima gdje su težko ranjeni jedan naš vojnik i jedan naš redarstvenik, koji su odvezeni u Metković.
I danas je bilo puno takovih dojava, medju kojima ima i onih koji bi bili smiešni, kad bi nam bilo do smieha. Marljivi prisluškivači u Splitu su tako jučer dočuli i to su nam dojavili, kako JNA namierava bombardirati Slano, što bi značilo kako želi napasti samu sebe, jer je Slano u njihovim rukama.
Na području Splita se izim zrakoplovne vojne baze JNA nalaze i ratni brodovi. Oni od tamo izplovljavaju i vraćaju se nakon obavljenoga zločinačkoga posla, a tamo se nalazi i zapoviedničtvo takozvane “Vojno pomorske oblasti“ što bi trebalo značiti kako je čak nadredjeno “Vojno pomorskom sektoru Boka“ koji svoje zapoviedničtvo ima u Kumboru. Ako je “oblast“ po hierarhiji viši pojam od „sektora“, a prema svemu sudeći jest, onda se u stvari napadima na obćinu Dubrovnik upravlja – iz Splita!
Zasigurno u Splitu, na Visu, a vjerojatno i u Zagrebu i u Rieci i u drugim hrvatskim krajevima vojnici i častnici s crvenim zviezdama na kapama žive praktički neuznemireni i čak komodno odlaze obavljati svoje zločinačke podhvate ili pak zapoviedaju blokadu hrvatskih luka, kao što je to učinilo zapoviedničtvo Vojno pomorske oblasti.
Kakov bi to preokret bio kad bi naše snage na tomu području, naša vojska, naše redarstvo, naši dragovoljci obkolili i svladali te jugoslavenske bitange i preuzeli te silne zrakoplove, brodove, tenkove, topove! Ne samo što bismo se onda doista mogli nadati dolazku ozbiljne pomoći, nego bismo se automatski oslobodili dolazka opasnosti sa zapada.
Ali kako očekivati ozbiljniju činbu iz područja gdje se u golemoj naknadi tiska žuti ST, koji svoje stranice puni vulgarnim blaćenjem i u ovoj očajnoj situaciji još nas nastoji i razjediniti. Ako se to ne može spriečiti, ako se ne može stati na kraj najnižoj razini ratnoga profiterstva, ako se ne reagira na jasne i javne petokolonaške izstupe, ako se nije u stanju uzpostaviti čak ni takove službe, kako se može očekivati nešto ozbiljnije.
Vrhunski dometi hrvatskoga vrhovničtva još su uviek na razini pregovora ili izražavanja solidarnosti, poput ovoga nedavnoga slučaja, kad su hrvatski predstavnik u jugoslavenskom predsjedničtvu i predsjednik hrvatske vlade s nekoliko hrvatskih ministara danima brodom putovali, kako bi u stvari samo pokazali sućut s težko stradalim dielom države kojoj su na čelu!
Razvidno je doista kako smo svi zajedno još jako slabi. Ipak ostaje nam pouzdanje u vlastite snage, ma koliko slabe one bile, a prije svega ostaje nam – domišljatost i brzina reagiranja. Gdje god je i kad god je to moguće.
Igrom slučaja, na jutarnjim krugovalnim viestima sam čuo kako naši negdje u Slavoniji razmjenjuju 453 neprijateljska vojnika za 333 naša, a malo nakon toga, prije sjednice, došla su mi tri radnika Hidroelektrane Dubrovnik, koji su pušteni iz logora Morinj. Izpričali su mi kako su za naše ljude tamo uvjeti krajnje loši, a brat mi se nalazi u težkomu stanju, jer ga posebice maltretiraju zbog rodbinske veze sa mnom. Težko mi je to bilo slušati.
Nakon završetka razprave o mobilizaciji, izpričao sam to kolegama na sjednici. Predložili su mi neka u ime Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća pošaljem u Zagreb pismo koje bi potaknulo ozbiljniju razmjenu zarobljenika i na ovomu našemu području.
Po završetka sjednice članovi Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća su poput sjena nestajali kroz veliku viećnicu prema stubama. Nitkomu nije bilo do razgovora.
Odtrčao u ured i brzo složio pismo pukovniku Imri Agotiću koji je izgleda sada mjerodavan za vodjenje razmjene zarobljenika. Zatim sam pošao slati dalekopise, počevši od ovoga posljednjega.
Za vrieme slanja počeo sam razmišljati kako mi je nuždna pomoć oko informiranja. Tu sam doista ostao sam kao prst. Tu strašno škripi. Moram pomagati skupini koju sam formirao kako bi mi onda ta skupina pomogla!
Panično odbijanje trojice prvo izabranih bila je, na žalost, najava daljnjih problema na tomu području. Očekivao sam kako će se novo izabrani članovi razporediti izmedju sebe, te biti cielo vrieme pri Kriznom stožeru prateći dogodjaje i bitne viesti, odkrivajući i blokirajući dezinformacije. Umjesto toga oni su svi zajedno shvatili kako je to neka vrsta počastne dužnosti, prigoda za pokazivanje na press konferencijama sa sadržajem koji im pripremi netko drugi. I to je sve.
Takovi mi jednostavno nisu potrebiti. Ako već trebam tim ljudima pripremati informacije za tiskovne konferencije, onda mi je lakše te susrete s novinarima odraditi izravno. Možda sam ipak prestrog sudac. Možda ljudi doista ne shvaćaju što bi trebali raditi.
Nakon završetka slanja dalekopisa, vratio sam se u ured i složio pravila za Skupinu za informiranje redosliedom kako su mi padala na pamet. Nakon toga sam zaključio kako sam to trebao učiniti u obliku zaključka sa sjednice Kriznoga stožera, jer bi imalo veću težinu. Ipak ovo sam mogao odmah poslati, a sazivati sjednicu Kriznoga stožera samo zbog jedne ovakove točke bilo bi nepraktično. U stvari je svejedno. Ako se radi o neznanju, onda će ovi naputci pomoći. Ako se pak radi o nevoljkosti, onda je svaka forma bezkoristna.
Zasigurno bavljenje s administriranjem poput ovog formalnoga traženja obće mobilizacije ili pak s informiranjem, u ovoj situaciji uviek ostavlja trpak okus gubitka vriemena u uzporedbi s bitnim stvarima. A dvije su stvari iznad svega, obrana i briga o civilima.
Tih civilnih zadaća i donošenja odluka je nevjerojatan broj i neprestano se generiraju podpuno novi i drugčiji. Poput riešavanja načina slanja pomoći iz Zatona na Kalamotu, gdje se izgleda sklonilo čak dvjestotinjak Zatonjana. Oni koji su ostali u Zatonu misle na svoju rodbinu i prijatelje. Skupili su dosta hrane, ali ne znaju kako je prebaciti u Kalamotu, pa se Goran Violić sjetio obćinskoga Kriznoga stožera i nazvao.
I Željko Bulić iz mjestne zajednice Montovjerna sjetio se Kriznoga stožera, koji bi odmah, dok još traju explozije, trebao riešiti sanaciju otvora koje su na tamošnjim stanbenim objektima prouzročile granate jugoslavenskih zločinaca. Barem je tako zvučio njegov zahtjev, pa mi je u prvi trenutak došlo odgovoriti mu neka se obrati JNA! Doista nije prikladno oštro zahtievati od radnika neka se penju po krovovima i razapinju folije, kako bi se zaštitili ljudi koji su se od granata sklonili u podrume. Ali situacija je takova. I uviek će biti takova. Uviek će biti onih koji drže kako ih treba štititi netko drugi i onih koji osjećaju dužnost štititi druge. Ipak možda je čovjek samo pristojno želio upozoriti na problem, a ja sam krivo shvatio njegov ton.
Srećom, kad se radi o brzim popravcima sve smo bolje organizirani. Folija i vodoodporna šperploča pokazali su se kao najprikladniji materiali, a organizaciju sve više na sebe preuzima upravitelj Stanbeno komunalnoga fonda, pouzdani Ivo Gjaja. Kad je rieč o nabavi tu je uviek spremni direktor Dubrovkinje Pavo Miloglav sa svojom škvadrom, a kad se radi o provedbi, radnici Gradjevnoga poduzeća Dubrovnik pokazuju se nenadmašnima i hrabrima.
U stvari najbolje bih se osjećao kad bih se mogao ostaviti svih tih civilnih poslova i odluka, uzeti oružje u ruke i poći pucati po ovim neljudskim kreaturama koje pucaju po nama, ubijaju nas, razaraju, a onda čak prosvjeduju zbog toga što mi napadamo njih!
I danas, točnije večeras, nisam ostao toga poštedjen.
Krizni štab
Na znanje Europskoj misiji
Danas 8.11 u 15 03 sati ranjen je vojni osmatrač u rejonu Golubova kamena. Vatra je došla iz rejona Komolac. Iz rejona Babin kuk je vatra otvorena u 19 05, kota 36 po rejonu Zatona i Pobrežja.
VPS Boka.
Kad sam vidio poruku osjetio sam užasno gadjenje. Odlučio sam ovaj put ne reagirati. Uzeo sam to kao njihov odgovor na moje jučerašnje prosvjede. Morao sam barem na neko vrieme obustaviti komunikaciju s tim spodobama.
Zlotvori svaki put uzpievaju u licumjerju nadmašiti sami sebe. Poslali su ovu poruku nakon što su jučer čak granatirali i naše pokojne. Njihove granate dapače su na Boninovu pale ne samo na glavno, najvećim dielom katoličko groblje, nego su uzpjeli naciljati i pogoditi i maleno židovsko groblje, koje se nalazi tristotinjak metara dalje. Na pravoslavno groblje nisu pucali. Mogli su to učiniti, pa onda za to obtuživati nas. Srećom im nešto takovo do sad nije palo na pamet.
Na poziv Darinka Ivekovića, direktora pogrebne tvrdke “Boninovo“, pošao sam se osobno uvjeriti u razmjere štete i zgrozio sam se vidjevši puknute nadgrobne ploče i otvorene grobove. Ni pokojnicima ne daju mira! Ipak sanirat ćemo mi i to.
Danas su se zločinci opet koncentrirali na ugrožavanje živih, pa su sa svojim granatama, uz sad već redovite ciljeve Mokošicu i Sustjepan, pogodili i zapalili hotel Palace, Veliku Petku i Lokrum. Srećom u svojim paliteljskim namierama nisu uzpjeli. Ovaj put. Kako bi naknadili izostanak očekivane štete odlučili su se žaliti, jer je eto, na inače za nas tako zloglasnom Golubovom kamenu, stradao njihov vojnik!
A što je taj vojnik tamo činio? Vjerojatno je zajedno s ostalim zločincima koji se tu izmjenjuju, pretraživao dalekozorom područje izvora Rieke dubrovačke, kako bi pronašao neki živi cilj za vježbanje u gadjanju? Srećom po nas – nije imao sreće. Mi smo bili brži i precizniji.