Užasna tragedija
Ponedjeljak, 7. listopada 1991.
U tri i pol poslije pola noći primio sam krajnje neugodnu viest. Naši su se povukli s Osojnika. Sudeći prema jučerašnjim Miljenkovim opisima, to je nešto što se moglo, u stvari moralo očekivati, premda je razgovor s Marinovićem bio optimističniji. Tu težku viest ujutro je sa svojom još većom težinom gotovo izbrisala informacija iz Mokošice: Raketiran je prostor izpred skloništa, a tamo je bilo puno ljudi koji su se željeli neko vrieme osloboditi turobnoga ozračja unutar skloništa i udahnuti malo čistoga zraka. Devet je mrtvih i puno ranjenih. Žrtve su uglavnom maloljetni mladići i djevojke. Jugoslaveni mogu sad biti „ponosni“. Napravili su još jedan krupan korak u dokazivanju sposobnosti činjenja zločina. Djecoubojice.
Razgovarao sam s predsjednikom Kriznoga stožera u Mokošici Ivom Gjajom pokušavajući ga utješiti i ohrabriti, ali mi je to slabo polazilo za rukom, jer sam u sebi osjećao golemu tugu i očaj.
Cieli dan su mi pred očima bile te nedužne žrtve stravičnoga, bezosjećajnoga terora, kojega su nam nametnuli jugoslavenski i četnički pljačkaši iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine.
Nezadovoljstvo zbog nestanka Jugoslavije se još i može razumjeti. Ali doista je težko shvatiti kako je netko mogao zapoviediti ili čak dopustiti pucanje po civilima. A jednako težko ili možda još teže je shvatljivo, kako vojnici JNA koji ciljaju i potežu okidače imaju srdca pucati po civilima i djeci. Ako su i dobili zapovied, mogli su namierno promašiti. Mržnja prema svemu što je hrvatsko, pa makar to bila i djeca, na jugoslavenskoj je strani izgleda pravilo, radilo se to o zapoviednicima ili vojnicima, izvršiteljima zločina.
S Ivom Gjajom sam razgovarao i u kasnim popodnevnim urama. Prenio mi je kako je masakr pred skloništem potaknuo puno ljudi na odlazak iz Mokošice. Opisivao mi je kako je u Mokošici život postao izuzetno težak. I odvoz smeća je postao veliki problem. Tamo je vozilima Čistoće puno teže raditi, a i odlaganje smeća je postalo nemoguće. Težko se odlučiti bacati smeće u Rieku dubrovačku. Pitao me treba li to tolerirati i kako se postaviti u svezi s tim.
Glede evakuacije stanovnika radi se o izuzetno kompliciranoj stvari. I organizirani i svojevoljni odlazak skopčani su s velikom opasnosti od masakra na cesti, jer je ciela cesta pod nadzorom vojnika JNA s Golubova kamena.
Golubov kamen. Kakov je to sad neprimjereni naziv. Trebalo bi ga preimenovati u „Strvinarski kamen“.
Ostanak pučanstva u Mokošici, nesumnjivo će kod JNA izazvati oklievanje u napredovanju. Ti se zločinci boje prići naseljima gdje ima svieta, jer ih uviek iz neke kuće može pogoditi neki metak. A izim toga ostanak ljudi znači povećanje komplikacija za pljačkaše iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. S druge strane ostanak pučanstva znači i mogućnost golemih žrtava, ako se pljačkaši odluče svoju pljačku olakšati s ubojstvima.
Rekao sam Gjaji neka dopusti prirodnu selekciju. Oni koje je više strah će otići i pri tomu će se snalaziti svatko za sebe pojedinačno, pa će opasnost od množtvenoga poginuća pri evakuaciji biti manja. Ostati će pak oni koji se Jugoslavena manje boje.
Najgore je što je u stvari svaka evakuacija s jednoga područja obćine na drugo sigurnostno upitna. Jer ljudi nigdje nisu sigurni. Jedino bi imala smisla evakuacija iz obćine Dubrovnik u neku drugu hrvatsku obćinu ili čak u inozemstvo.
Na tomu tragu je ukrcaj djece i ranjenika u brod “Marinu“ Lošinjske plovitbe. A dogovoreno je neka brod ostavi što je moguće više hrane koju ima u svojim zalihama Odnieti će samo toliko koliko će mu biti nuždno dok ne uplovi u prvu neugroženu luku.
S brodom bi otišli i radnici “Tehnike“, koji su se zateknuli u Dubrovniku. Iz “Tehnike“ su uporno nazivali kako bi svojim radnicima osigurali odlazak. Naglašivali su kako je “Tehnika“ zagrebačka tvrdka, a radnici nisu stanovnici obćine Dubrovnik! Izpada kako se radi o evakuaciji ugroženih radnika iz strane države. Sudeći samo po tomu, moglo bi se zaključiti kako ovdje nije napadnuta Hrvatska, odnosno kako obćina Dubrovnik nije sastavni dio Hrvatske.
Direktor TUP-a Ivan Vukić ne posustaje. Traži pomoć kako bi pokušao osigurati dopremu limova s Oboda, a to je izuzetno težko izvesti. JNA je sve bliže Obodu, a prievoz je skopčan s golemim rizikom, premda je, ruku na srdce, Obod ipak bitno bolje pozicioniran od Cavtata, glede mogućnosti uzmaka prema Platu i Župi.
Vukić bi prevezao limove s brodom, ali i sva plovila su težko ugrožena. Brodovi JNA nalaze se svuda uokolo. Prema jednoj neprovjerenoj dojavi čak su se dva njihova broda privezala u luci u Koločepu! A i danas kao i svaki dan dojave o brodovima i zrakoplovima su česte.
„Dva broda iz Stona prema Dubrovniku“, “minolovac kod Orašca“, “brod kod Trstenika“, “avion iznad Pelješca“, “zrakoplov iznad Petke“, su samo neke od današnjih dojava, na koje se jednostavno ne može reagirati.
Lakše mi je bilo Vukiću pomoći glede novca za plaće radnicima. Direktor Dubrovačke banke Ivo Pavličević je odmah reagirao i osigurao otvorenje banke, kako bi Vukiću izišao u susret.
U razgovoru s Kriznim stožerom u Cavtatu, preciznije rečeno s bratom Miljenkom, kojega Cavtatćani sad prirodno ističu kao glavnoga komunikatora s obćinskim Kriznim stožerom, saznao sam kako je u Cavtatu i obskrba s vodom postala problem. Moramo naći način kako tamo dopremiti vodu.
Inače brat mi djeluje smireno i optimistički. U suprotnosti je to s informacijom koju sam dobio od Čića Obuljena. Obuljen je preko svojih kanala saznao kako se neki Cavtatćani spremaju na pregovore s JNA. Nije siguran o kakovoj se vrsti pregovora radi. Brat mi nešto takovo nije spomenuo.
Dirljivo je kako puno naših ljudi, svaki za sebe i na svoj način, pokušavaju dati svoj prinos. Limov iz centra za predškolski odgoj, kako se još zovu dječji vrtići, želi pomoći roditeljima i čuvati im djecu i u ovakovim okolnostima. Premda je sviestan kako bi dječicu njihovi odgojitelji prigodom svakoga znaka za uzbunu trebali prevesti preko ceste u pedesetak metara udaljenu bivšu zgradu SDK. Limov je sretan jer je občuvao zalihe mlieka koje bi mogao dieliti dječici.
Jednostavan primjer je i skupštinski viećnik Niko Gverović, vlastnik poznatoga restauranta u Zatonu. Nazvao me je i s glasom punim razumievanja i simpatije jednostavno rekao:
-“Znam u kakovoj ste situaciji. Ne želim vas zadržavati ni oduzimati vrieme. Samo vas zovem kako biste me se sjetili, ako vam bilo gdje treba bilo kakova pomoć. Spreman sam raditi bilo što, što bi vam moglo pomoći.“ Nakon toga mi je izdiktirao broj svojega brzoglasa.
Kad sam mu se pokušao zahvaliti prekinuo me:
„Nemate potrebe zahvaljivati mi se. Ovo je sad posao svih nas. Samo se držite. Uz vas sam,“ rekao mi je i završio razgovor.
Novinar Luko Brailo se pametno sjetio slušati titogradsku krugovalnu postaju. Zapisao je što je čuo na viestima, pa odmah nakon toga to dojavio. Premda je gadljivo, dobro je znati kako se neprijatelj osjeća i na koji način razmišlja.
Crnogorski novinari su danas razgovarali s majorom Radojem Radulovićem, zapoviednikom jednoga bataljuna.
Radoje nije sretan. Kaže kako na dubrovačkomu području narod ne prihvaća JNA kao narodnu vojsku. Zbog toga se Radoje i njegovi vojnici ne osjećaju ugodno i prisiljeni su pretresati kuće. Radoje je tako lukavo pljačku opisao kao pretres.
Pljačka razvidno ipak kod barem nekih od tih zločinaca nije dostatna za pokrivanje njihovih osjećaja. Radoje i njegov zločinački kolega kapetan Ratko Bojanić su opisivali kako im hrvatske snage iz sela u selo pružaju sve snažniji odpor i sa zgražanjem su napominjali kako njihovi neprijatelji čak imaju minobacače! Valjda su očekivali kako ćemo se njihovim topovima, tenkovima, zrakoplovima i brodovima suprotstaviti s bacanjem kamenja iz praćki!
Po onomu što je sam rekao, Radojevu bataljunu smo smanjili broj vojnika za jednoga poginulog i 7 ranjenih. Nije to potvrda onoga što mi je Pero bio zavjerenički opisao, ali nije ni bezznačajno. JNA je na nas uputila sigurno puno bataljuna poput Radojeva. Ako je bilanca smrtnosti i ranjavanja u Radojevu bataljunu prosječna, onda to ipak znači kako je već do sad dosta Srba i Crnogoraca gadno platilo svoje zločinačke namiere.
Ako se uzme u obzir kako je vjerojatnije skrivanje nego izticanje gubitaka, Željko i Pero bi možda barem djelomično mogli biti u pravu.
Na žalost, ta matematika ne umanjuje tragedije koje trpi pučanstvo dubrovačke obćine. Poput današnje u Mokošici.