Razaranje stožera
Četvrtak, 3. listopada 1991.
Taktika JNA je i zločinačka i ludjačka. Ne samo što s neselektivnim granatiranjem ugrožavaju cjelokupno naše pučanstvo, žene, djecu, starce, nego i izazivaju požare. Ako već žele preuzeti naše ozemlje, zašto ga žele osvojiti spaljenoga. Ako već žele zavladati s dubrovačkim područjem, zar im ne bi bilo bolje kad bi ih ono dočekalo občuvano.
Požari su buknuli na puno mjesta. Gori borova šuma na Bosanki i širi se prema Žarkovici, pa je ugroženo i gradsko naselje Zlatni potok, ali još gore od toga je što su zločinci zapalili Arboretum u Trstenomu, pa su tamo ugrožene dragocjene riedke biljke. Požar se bio približio dvorcu u srdcu Arboretuma, ali su ga naši vatrogasci zaustavili uz pomoć dvije vatrogasne cisterne. Dok naši vatrogasci požar gase, topovnjače JNA plove izpred Trstenoga i nadziru učinke svojega piromanskoga iživljavanja s uperenim topovima prema gasiteljima!
Naši gasitelji ne samo što su zaustavili napredovanje požara, nego su našli snage umjetnine spremiti u podrum. U pomoć su trebale stignuti cisterne iz Slanoga i iz Stona, ali za sad se to nije ostvarilo. O svemu tomu iz Trstenoga vriedno izvješćuje Ivica Mrkonjić.
Ne bi bilo čudno, ako cisterne ne stignu, jer iz Majkova javljaju kako je Slano izloženo granatiranju i s kopna i s mora. Jedan razarač se nalazi izpred slanske uvale, a posada vriedno rabi prigodu za „vježbe“ u gadjanju na zbiljne i žive ciljeve – ljude i njihovo u pravilu težko stečeno vlastničtvo. Vjerojatno im ne pada na pamet upitati se kako bi to bilo kad bi istim takovim „vježbama“ bile izložene njihove obitelji u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili Srbiji.
JNA nas razvidno želi podpuno obkoliti i izolirati. Po nekim informacijama vojnici JNA su se uzpjeli izkrcati na Velikomu žalu. Za nadati se je kako su informacije pogriešne. Ta nada je utemeljena jer svi dosadanji pokreti te neprijateljske JNA i načini na koji napada ukazuju na golemi oprez i strah. Njihovo pješačtvo napreduje tek nakon što topničtvo natjera hrvatske branitelje na povlačenje. Nije baš vjerojatno kao su spremni izkrcati se na naše područje. Lakše im je pucati topničtvom iz daljine nego se izlagati izravnoj pogibelji.
S jugoslavenskim pomorskim častnicima u nečastnomu poslu natječu se jugoslavenski piloti, bombardirajući i raketirajući selektivno i neselektivno, kako im je zapoviedjeno ili kako im je trenutno po „guštu“. Zrakoplovima JNA su „najdraži“ ciljevi Brgat i Osojnik, jer se na tim mjestima jugoslavenskim kopnenim snagama pruža izuzetno snažan odpor, ali nadlieću oni i druga područja obćine i bacaju svoj ubitačni teret.
Osojnik se inače pokazao izuzetno tvrdim orahom, pa JNA vrtoletima s Ivanice u tomu smjeru prebacuje i koncentrira svoje snage.
Vrtoleti se vrte i iznad zračne luke, a u nesumnjivo planirane ciljeve zrakoplova spadalo je i raketiranje prostora obćinskoga Kriznoga stožera, kojega smo srećom bili napustili. Doista je sreća što smo na vrieme premjestili sjedište kriznoga stožera, inače tko zna tko bi se od nas priključio popisu žrtava.
Bio sam vidjeti što je ostalo od mjesta gdje sam provodio veliki dio dana i noći. Razaranje je bilo žestoko. Težko bi tu itko bio preživio. Zrakoplov JNA je bio iznimno precizan. Razorene su upravo prostorije gdje je djelovao krizni stožer. Na sreću prostor je bio prazan. Mi smo se upravo bili odselili, a djelatnici Sriedišta za obavješćivanje su se baš svi bili sklonili kat niže izpod iznimno debele betonske ploče.
Na koji su način u JNA saznali gdje je sjedište dubrovačkoga obćinskoga kriznoga stožera? Zašto je za raketiranje izabrana samo ta lokacija, a ne, na primjer i vojno zapoviedničtvo ili upravna zgrada redarstva? JNA razvidno ima neku svoju logiku. Ovaj jasni primjer kako medju nama ima izdajnika, srećom nije za JNA bio uzpješan. Informacije koje su dobili bile su točne, ali ne i dovoljno svježe. Njihove rakete su bile razorne, ali ne i ubitačne, jer tamo gdje su pale nije bilo nitkoga koga bi mogle ubiti. Sve je bilo prazno i napušteno.
Na užemu gradskomu području ima različitih petokolonaških pojava. Bilo je snajperskoga pucanja po civilima s drugog nebodera u Gružu i s drugog kata jedne kuće u Palmotićevoj ulici. Gradjani javljaju i o svjetlosnim signalima, kojima netko iz Kineskoga zida šalje poruke prema brodovima JNA zapadno od Lapada. Na tomu području se cielo vrieme izmjenjuju jugoslavenski ratni brodovi, a medju njima je opažena i jedna podmornica, čiji je zapoviednik izronivši odlučio, stati u rame uz rame sa svojim plutajućim zločinačkim kolegama.
Redarstvo se tako mora baviti i s petom kolonom. A jedna je od ključnih snaga na prvim crtama obrane.
U tomu sklopu po malo šaljivo djeluju pozivi nekih gradjana i ustanova glede osiguranja i čuvanja upravo njih. Poput zahtjeva iz Zavoda za zapošljavanje, čiji zaposlenici sad doista nemaju baš nikakovoga posla, ali nemaju volje organizirati nadzor u svojoj zgradi, nego traže pomoć sa strane. Tko bi se u ovakovoj situaciji sjetio ugroziti taj Zavod? Nezaposleni znaju kako sad tamo nemaju što tražiti. Lupežima sigurno nisu zanimljive evidencije nezaposlenih.
U cieloj ovoj težkoj situaciji kao svjetlo na kraju tunela djeluje ponuda primirja čelnoga čovjeka JNA na području Jadrana, admirala Broveta. U pregovorima oko toga trebali bi sudjelovati i promatrači Europske zajednice stacionirani u Dubrovniku, što je sigurno za nas jako povoljno. Primirje bi bilo dragocjeno jer bi nam naše snage sa zapada mogle doći u pomoć. Barem bi tako trebalo biti po onomu što je brzoglasom obećano Peru Poljaniću, koji vriedno poziva u pomoć.
-“Moramo se strpjeti još samo malo. U pomoć nam stižu i iz Zagreba i iz Rieke i iz Hercegovine,“ rekao mi je danas popodne sav ozaren. Kako bi bilo dobro kad bi se to i ostvarilo.
Ja više ne nazivam po Hrvatskoj. Ne samo stoga što sam zauzet jer iz minute u minutu moram odgovarati na pozive i koordinirati sve aspekte života i obrane, nego i što me je razočaravajuće izkustvo s nedovoljnom solidarnošću i razumievanjem dovelo do zaključka kako je pozivanje, uvjeravanje i moljenje – uglavnom samo gubitak dragocjenoga vriemena. Ipak neka Pero samo nastavi. Koliko god nesigurne i netočne bile, optimistične viesti podižu moral.
Još je više obećavajuća nesloga medju agresorima. I tamo sigurno ima ljudi koji ne žele okrvaviti svoje ruke i osramotiti se do kraja života. Potvrda tomu je i dragovoljni i miroljubivi dolazak jedanaest vojnika JNA u Mokošicu.
Kad su mi o tomu javili iz Mokošice pitajući me kako trebaju postupiti, jednostavno sam zaboravio upitati na koji način su ti vojnici JNA uobće stignuli u Mokošicu. Možda su se predali na Osojniku i u Mokošicu su se spustili se zajedno s oko četiri stotine stanovnika Osojnika i Pobrežja, kako bi našli svoje utočište u ovomu velikomu prigradskomu naselju.
Predaja vojnika JNA je prihvaćena na civilizirani pravi hrvatski način Nahranjeni su, dana im je civilna odjeća i prvom prigodom će im se omogućiti odlazak njihovim domovima. Bi li tako postupili i Jugoslaveni, kad bi im se predali neki od hrvatskih boraca? Težko je to zamisliti.