Glavna pomoć je smrznuta riba
Petak, 4. listopada 1991.
Unatoč najavljivanomu primirju, Jugoslaveni i dalje divljački napadaju. Pomoć, koju je Pero jučer bio najavio, još se ne ostvaruje. Dapače, ta najava mi je jutros rano postala izuzetno upitnom nakon poziva iz republičkoga kriznoga stožera. Dežurni, koji se predstavio kao Letica ili nekako slično, postavio mi je jednostavno pitanje:
-“Kakova je situacija na vašemu području?“
Zvučio je kao čovjek koji zove kako bi izpunio svoju zadaću.
-“Tragična. Napadnuti smo sa svih strana. Granatirani smo posvuda. Nemamo struje ni vode. JNA napreduje. Požari plamte. Vi biste to trebali znati. Kad ćete doći u pomoć,“ odgovorio sam mu. U glasu nisam ni htio ni mogao prikrivati srčbu.
-“Dobro hvala vam. Prenieti ću informacije koje ste mi dali. Do vidjenja.,“ odgovorio mi je čovjek, jasno nastojeći odmah završiti razgovor. Nisam inzistirao na nastavku. Možda zbog osjećaja kako je doista suvišno opisivati službujućoj osobi u Zagrebu situaciju koja bi svatkomu u Hrvatskoj trebala biti kristalno jasna. A sigurno i zbog toga što već četvrtu noć za redom nisam oka sklopio, pa nastojim racionalizirati preostalu neveliku energiju.
Negdje oko ure popolnoći u krizni stožer je stignuo Luka Korda s još nekoliko svojih Konavljana. Kad se odlučio povući iz Konavala, nije se zaustavio do Dubrovnika.
-“Jedna minobacačka granata je pala i explodirala na samo nekoliko koraka od mene. Stajao sam kao ukopan. Ništa me nije okrznulo. To je pravo čudo. Ni sad sam sebi ne mogu vjerovati. Ali sve je to ubitačno za živce. Više nisam mogao. Nije imalo smisla. Naviru sa svih strana. Loše nam se piše,“ rekao mi je čim se pojavio.
Nisam mu ništa odgovorio. Vidjevši kako nemam ni vriemena ni volje komentirati to što mi je izpričao, nakon nekoga vriemena je izišao. Kad se razdanilo našao sam ga kod Pera Poljanića u uredu. Šutio je i šmrkao, što je Peru razvidno silno išlo na živce, ali mu nije prigovarao. Samo me je na svako Lukino šmrkanje na svoj način značajno pogledavao. Pogled mu je izražavao gadjenje prema Lukinu šmrkanju.
Predložio sam Kordi neka podje u Babin kuk smjestiti se i rekao mu neka ostane tamo neko vrieme dok se malo smiri. Poslušao me je bez rieči i otišao.
-“Dobro si učinio što si ga nagovorio. Jesi li vidio kako šmrče. Bilo je neizdrživo,“ komentirao je Pero nakon Lukina odlazka.
-“Tko zna bi li ti šmrkao nakon što je granata pala na nekoliko metara od tebe, ili bi se to kod tebe odrazilo na neki drugi način,“ odgovorio sam mu.
-“Sigurno ne bi onako šmrkao. Siguran sam. Ali slažem se s tobom. Luki doista nije lako. U težkoj je situaciji. Za sad u težoj nego smo mi, jer je bio prisiljen napustiti svoju kuću“ odgovorio mi je Pero.
Sve više naših ljudi iz rubnih dielova napušta svoje domove. Sve više našeg ozemlja je okupirano. Ne povlače se samo Konavljani. I iz Slanoga naša civilna zaštita evakuira pučanstvo. Za sada ljude prevoze samo do Brsečina i Orašca. Kolone naših izbjegličkih vozila prieteći prate jugoslavenski zrakoplovi, ali jugoslavenski piloti su se suzdržali pucati na civile. Svoj nastup humanosti naknadili su bombardirajući Komolac i školu u Mokošici, a na Osojniku su dapače po svemu sudeći uporabili i napalm bombe. Bombardirali su i Čepikuće. Uz to su se cieli dan zabavljali nizko leteći nad Cavtatom, Gromačom. Kad im je dosadilo letjeti na kratkim relacijama odletjeli su do Pelješca i tamo bombardirali repetitor.
Jugoslavenski vrtoleti i zrakoplovi redovito nadlieću i našu zračnu luku u Ćilipima, koja je prazna, jer se cjelokupno osoblje povuklo u Dubrovnik. Objasnili su kako su to učinili po nalogu kriznoga stožera iz Močića. Nisam se razpitivao o kojemu se sad to kriznomu stožeru radilo. Vjerojatno o jednomu kojega je osnovao Korda. Civili doista više nemaju što činiti u zračnoj luci. To je sad ratno područje, prostor na kojemu mogu i trebaju djelovati samo naše oružane obranbene snage.
Izgleda kako je jedina civilna službena osoba koja se još zadržala na tomu području – radnik na benzinskoj crpki pored zračne luke, koji iznimno hrabro čuva vlastničtvo INE, prkoseći opasnosti.
JNA za sad ne bombardira crpke. Možda ih žele občuvati za sebe, odnosno za obskrbu svojih postrojbi ako uzpiju osvojiti područje na kojima se crpke nalaze. Zrno razuma u golemomu bezumlju agresora.
Jugoslaveni su se izgleda uzpjeli probiti na stari put koji povezuje Slano i Majkove. Naše izvidnice su 300 metara od Jadranske magistrale nabrojile po 6 zloslutnih i zločinačkih tenkova i teretnjaka.
Na taj način je i noćni šifrirani poziv za Nojka Marinovića kako u Pločama “pjesnik čeka na preuzimanje“, koji je za trenutak potaknuo optimizam, postao težko ostvariv. Nojko zasigurno zna o čemu se radi. Nisam ga želio izpitivati. Ako je rieč o nekomu ozbiljnomu oružju poput topa ili bacača raketa, sad ga se jednostavno ne može dopremiti cestom preko Slanoga. Možda to treba pokušati s brodom noću.
Nije to vrsta pomoći o kojoj je Pero jučer govorio. Ako se i radi o topu, topovima ili raketama, naš glavni stožer bi trebao pokrenuti naše snage i zajedno s tim i s drugim oružjem poslati nam pomoć i u oružju i u ljudstvu, a ne pozivati naše nejake postrojbe neka dodju same preuzeti oružje. Sad je za to kasno.
Sa zapada nam umjesto pomoći dolieću jugoslavenski ratni zrakoplovi i plove jugoslavenski ratni brodovi. Zrakoplovi polieću iz Mostara i iz Splita, brodovi izplovljavaju iz Splita i Visa, a jedina nam je pomoć to što nas nakon toga netko od tamo nazove i kaže nam kako su brodovi ili zrakoplovi krenuli u našemu smjeru.
“4 letjelice JNA iz Splita prema Slanom“, “4 broda s Mljeta prema Boki“, “helikopteri JNA preko Metkovića poletjeli prema Slanomu“, primjeri su nekoliko takovih današnjih poruka.
Takove dojave su nam postale gotovo suvišne. I sami na užemu gradskom području vidimo gomilanje jugoslavenskih ratnih brodova i zrakoplova. Pa danas su vrtoleti letjeli nad Petkom, izmedju Lokruma i stare gradske luke su izronile čak dvije podmornice, a jedan ratni brod se usudio prići na samo dvjestotinjak metara od Grada. Izgleda kako je komunicirao s četvoricom ljudi u perivoju Gradac, koje su uočili oprezni ljudi iz Mjestne zajednice i pozvali redarstvo. Pokazalo se kako su sva četvorica imali izkaznice jugoslavenskoga saveznoga sekretarijata za informiranje. Na Gradac su se dovezli u žutomu vozilu i pokušavali su signalizirati prema brodu. Privedeni su.
Na žalost nisu bili jedini. I s Gorice i s Ploča i iz Šipčina, uočeni su svjetlosni signali usmjereni prema istomu jugoslavenskomu ratnomu brodu, koji im je odgovarao bljeskajući.
Medju nama nesumnjivo djeluje peta kolona. To nije nikakovo iznenadjenje. Dapače iznenadjujuće je kako je ta peta kolona zbiljno izuzetno slaba. Ali postoji i ne smije ju se zanemariti.
Hrvatska opcija je ipak daleko prevladavajuća. Ljudi su oprezni i budni. Pozorno promatraju što se dogadja i dojavljuju sve što je sumnjivo. Tako su danas popodne na staroj cesti iznad Sustjepana uočili čovjeka na motor kotaču, koji korigira minobacačku paljbu na Rieku dubrovačku. Barem su gradjani Sustjepana koji su ga vidjeli imali takov dojam. Izgleda kako je uzpio uteći.
Jednomu jugoslavenskomu brodu prisjelo je preveliko junačenje i približivanje našoj obali. Pogodjen je i zapaljen. Udaljio se na nekoliko milja od Petke, a oko njega se sjatilo još nekoliko zločinačkih brodova koji mu pokušavaju pomoći. U pomoć mu dolazi još brodova iz Boke i sa zapada. Jedan od njih je onako uz put zapucao po svjetioničarima na Svetomu Andriji.
Možda je baš taj za Jugoslavene neočekivani dogodjaj spriečio izkrcaj u Župu dubrovačku, koji je, što je večer više odmicala, izgledao sve vjerojatnijim. A onda su se pripremljeni izkrcajni brodovi naglo udaljili. Situaciju je cielo vrieme nadzirao Krizni stožer Župa u kojemu je pri brzoglasu bio Ivo Lise, ali su o opasnosti od upada JNA javljali i drugi Župljani koji iz svojih domova pozorno i zabrinuto promatraju što se dogadja na moru i na kopnu.
Župa je s kopna sve ugroženija. Pavo Handabaka je javio kako je na brdu Glava uočio vojnike JNA koji su postavljali minobacače.
Župa dubrovačka je kao i Mokošica dubrovačko gradsko područje. Okupacija Župe značila bi okupaciju dubrovačke gradske četvrti. Opasnost od nečega takovoga je izuzetno velika. Sviestni su Župljani toga, pa se kao i Konavljani već u velikomu broju sklanjaju na područje izpod Srdja. Za njih smo kao prihvatilište otvorili hotel Sumratin.
Sa zapada, odakle bi trebala stignuti pomoć, za sad samo stižu brodovi i zrakoplovi JNA. Uz poneku informaciju, ili pak upit o „situaciji“, kakov je bio onaj rano jutarnji iz republičkoga operativnoga stožera, ili kasno večernji kad je HTV tražila izjavu za svoje gledatelje koji, za razliku od nas, mogu pratiti HTV program. Dobili su krajnje obćeniti odgovor. Ako već ne dobivamo pomoć, barem moramo paziti kako neprijatelj preko naših medija ne bi saznao detalje koji bi mu mogli pomoći u nastavku zločinačkoga podhvata.
Uglavnom od pomoći i danas nije bilo ništa. Ako se izključi gesta „Jadran ribolova“ koji je Babinu kuku za prognanike darovao osam tona smrznute ribe.