Prtljažnik s bombama
Srieda 25. rujna 1991.
Luka Korda me je nazvao rekavši kako bi ga veselilo kad bih ja došao vidjeti što je to Božo Martinović dovezao iz Zagreba. U glasu mu se osiećala velika sreća.
Odlučio sam ne pokvariti mu razpoloženje i odpeljati se u Konavle, koje su se inače priključile Župi glede izravne ugroženosti od strane sve jače neprijateljski nastrojenih Jugoslavena. Vojnici JNA su prije tri dana počeli pucati po Vitaljini, pa je tamošnje pučanstvo moralo napustiti svoje domove i smjestiti se u hotel Minčetu na Babinu kuku, kojega smo ponovno otvorili za prognanike. Sad su to već ljudi iz naše obćine.
Kad sam se zaustavio u Grudi, Luka mi je žurno prišao i rekao:
-“Stignula su puna tri teretnjaka. Nemoj izlaziti. Samo me sliedi. Idemo do moje rodne kuće,” Ušao je zatim u svoj samovoz.
Krenuo sam za njim. Uzkom uzbrdicom dovezli smo se do seoskoga imanja s kamenom stanbenom zgradom i pomoćnim takodjer kamenim zgradama unutar dvorišta okruženoga s kamenim zidom.
U dvorištu je desetak ljudi bilo okupljeno oko drvenih kovčega s oružjem. Prišli smo im i pozdravili ih. Veselo su uzvratili pozdrav i odmah nastavili posao s kojim su se bavili. Iz kašuna u kojima su bile konzervirane, vadili su stare puške M-48 i čistili ih od masnoće.
Lokalni krizni stožeri na području Obćine djeluju na različite načine. Susjedni Konavle i Župa su dva različita primjera. U Konavlima je izražena dominacija jednoga čovjeka, Luke Korde, kojemu legitimitet daje krizni stožer Konavala, kojega sam osnovao i postavio ga čelnikom. U Župi se više odlučuje zajedničtveno.
Dragovoljci okupljeni oko kriznih stožera u meni, kao osobi koja je podpisala njihov osnutak, opravdano vide za sebe najmjerodavnijega čovjeka.
Bilo bi puno bolje kad bi Nojko Marinović prihvatio moje i Miljenkove sugestije i pod svoje organizacijsko okrilje prikupio sve naše snage. Medjutim, on na njih čini se još uviek gleda kao nešto izvan zakona. To nije čudno s obzirom na njegovo praktički dojučerašnje pripadničtvo JNA. Jednostavno mu treba vriemena za prilagodbu. Teritorialna obrana mu se čini jedinom legalnom obranbenom postrojbom. Dragovoljci okupljeni oko kriznih stožera za njega nisu regularni i to mu vjerojatno stvara odbojnost.
Kad je već krenuo na taj način, neka onda ostale snage, organizacijski provuče kroz sustav teritorialne obrane. Samo neka se konačno sve naše snage okupe pod jedno zapoviedničtvo. Do tad ću morati, ovako u odielu s kravatom, i dalje obavljati dužnost čelne osobe diela naših oružanih snaga. I Marinović se, doduše, bavi s vojničkim poslovima noseći civilnu odjeću, pa smo u tomu slični.
Prešavši pogledom preko kovčega procienio sam kako tu ne može biti puno više od stotinu pušaka. Ipak osjetio sam zadovoljstvo:
Stotinu ljudi pod oružjem više. Kad bih svaki dan mogao naići na ovakov prizor.
-“To nije sve. Pogledaj ovo, ” rekao mi je Korda pročitavši mi misli. Desetak metara dalje bilo je kao na nekoj izložbi vojne opreme složeno nekoliko lakih strojnica i minobacača.
Dakle još dvadesetak ljudi se može pribrojiti onoj stotini, zaključio sam.
-“Minobacači nemaju ciljnike. Moramo to nekako sriediti,” nastavio je Korda.
Još malo dalje ležalo je nekoliko kovčega bez poklopaca. U njima je bilo složeno dosta strjeljiva i ručnih bombi.
- “Znači ovo je oružje kupljeno s novcem što si ga skupljao medju Konavljanima?” rekao sam Kordi.
- “Dodji nešto vidjeti” rekao mi je krenuvši prema kući i na taj način preskočivši odgovor.
Sliedio sam ga do glavne zgrade.
Sišli smo u golemi podrum, koji se u cielosti nalazi izpod razine okolnoga zemljišta.
- “Što ti se čini? Ovdje će biti sigurno i zaštićeno,” rekao mi je Korda ponosno.
- “Inače o dolazku ovoga oružja već sam izviestio Marinovića” nastavio je “Spreman sam mu odstupiti jedan dio.”
Kako dogodjaji formiraju ljude. Korda je dobio na samopouzdanju i djeluje poput čovjeka koji vjeruje kako sa svojim naoružanim Konavljanima može bez problema odbiti svaki napadaj i čak u protunapadu prieči na neprijateljsko ozemlje.
U Nojku Marinoviću vidi saveznika kojega je spreman pomagati prepuštajući mu dio svojega “golemoga” naoružanja.
Na žalost, zbiljnost je bitno drugčija.
S tim starim puškama, strojnicama i minobacačima Luka može naoružati još nešto više od stotinjak ljudi, i tu je za sada kraj.
Možda mi nije pokazao ili pred svoju staru kuću nije dopremio sve što je Martinović dovezao iz Zagreba. Ono što sam vidio moglo bi lako stati u jedan teretnjak, a spomenuo ih je tri. I to puna. Možda me je prevario veliki prostor na kojemu je bilo razporedjeno izkrcano oružje. Ipak ako i nisam vidio sve, ako je negdje na drugomu mjestu izkrcano i još dvostruko oružja, to je još uviek zanemarivo u uzporedbi s onim što ima JNA.
S druge strane gledajući veseli jasan uzlazni trend naoružavanja. Prije dvadesetak dana redarstvo i nekoliko stotina pripadnika ZNG-a, te ono nešto ljudi koje je Miljenko okupio opremivši ih oružjem nabavljenim preko Ribomateriala bili su praktički jedina snaga koja se mogla suprotstaviti možebitnoj agresiji.
A evo od tad smo kroz krizne stožere uzpjeli aktivirati gotovo dvije tisuće naoružanih dragovoljaca. Dio dragovoljaca se stavio na razpolaganje zajedno sa svojim vlastitim oružjem, a Konavljani su evo pronašli svoj način. Miljenko je uz to dopremio s Korčule nešto više od stotinu pušaka.
Ovaj „Konavoski“ način najviše obećava. Kakove god bile, ovo su ipak prave vojničke puške, za razliku od lovačkih, bile one privatne ili nabavljene preko “Ribomateriala“.
Kupovina preko te trgovine u ulici od Puča je pored svega jako spora. Ipak kroz ovih pet mjeseci i na taj način smo uzpjeli nešto nabaviti.
Cieli taj posao je obavio Miljenko, premda sam i sam morao uzkočiti, kad je šef trgovine Božo Svetac od Miljenka tražio sastanak sa mnom, kako bi na taj način bio sigurniji u što se upušta.
„Oslobodili“ smo mu trgovinu svega što bi se moglo uporabiti za borbu. Dapače Obćina mu je postala najveći kupac, zbog kojega je iz Zagreba dopremao posebne naručbe. Na žalost dopremane količine oružja u početku nisu smjele biti prevelike i prečeste, kako ne bi izazivale sumnju. Sad je pak doprema postala krajnje težka i rizična.
Ipak uzpjeli smo kupiti na stotine samokresa, lovačkih pušaka, karabina i sačmarica. Kao oružje za šport i lov Ribomaterijalnam je izporučio i malokalibarske strojnice slovenske proizvodnje. Kupili smo i samostrele s dalekozorima, te krcato strjeljiva. Obćinski proračun još jednom je pokazao i dokazao svoju vriednost.
Taj način naoružavanja bio bi obećavajući kad bismo na razpolaganju imali puno vriemena i sriedstava. I kad bismo na taj mogli kupiti primjerenije i ozbiljnije naoružanje. Na primjer rakete. Ovako iz toga kontingenta najozbiljnije djeluju strojnice s okruglim bubnjevima izpunjenim malokalibarskim metcima. Slovenci su ih vjerojatno uzpjeli proizvesti kao lovačko ili športsko oružje baš zbog malenoga kalibra. Sićušni metci svoju ubojitost naknadjuju s bitno povećanom brzinom i količinom izpaljivanja.
Ipak, još uviek nemamo težkoga naoružanja. Kad bi se samo i tu otvorilo! Ona moja doprema topa i težkih strojnica, još uviek je iznimka od pravila. Nedostaju nam topovi, rakete, minobacači. O tenkovima i ratnim brodovima možemo samo sanjati. Premda je i tu došlo do simboličnoga pomaka. Miljenko je, uz moju podporu, odnosno podporu obćinskih sriedstava, jedan zaplienjeni švercerski gliser dao preraditi u naoružani brodić. Nema tu mogućnosti suprotstavljanja razaračima JNA, ali opet treba gledati trend. Ranije nismo ni tu imali baš ništa. Prvi pomaci su bitni. Matematički gledano, bilo što je od ništice bezkonačno puta veće. Lukin optimizam je gledajući na ovaj način poprilično utemeljen.
Daj Bože, pa Jugoslaveni shvate kako je Korda ovdje dovukao na tisuće pušaka, pa se zbog toga još više uplaše i nikad nas ne pomisle napasti.
-“Možda bi bilo dobro, barem simbolički, kada bi poslao nešto oružja Župljanima. Oni neprestano govore kako imaju više ljudi nego oružja,” rekao sam Kordi.
-“I mi imamo puno više ljudi nego pušaka,” odgovorio mi je. Moramo nabaviti još. Ipak poslat ću im nešto, ali moramo prvo sve izvaditi, pregledati i prebrojiti. Ako hoćeš mogu ti dati jednu škatulu ručnih bomba, pa im odnesi uz put,” odgovorio mi je.
Prišao sam samovozu i otvorio prtljažnik.
-“Donesi jednu škatulu,” viknuo je Korda jednom mladiću koji se nalazio blizu sanduka s bombama.
Pozdravio sam se s Kordom i ljudima što su čistili puške te krenuo niz brdo strmom cestom. U prtljažniku se tresla škatula ručnih bombi, odmah uz kalachnikov. U odjeljku za rukavice nalazio se samokres.
Ovo su doista luda vriemena. Obćinski čelnik se ponaša poput terorista, vozeći samovoz pun exploziva. Kad bi došlo do explozije, od mene i samovoza ostao bi samo krater u cesti.
Vozeći se prema Župi bio sam okupiran s drugim mislima.
Povratak strogo civilnim poslovima, još dugo ne će biti moguć. Naoružavanje je osnovna stvar. I ne samo naoružavanje nego prevladavanje ovoga, ruku na srdce, još uviek anarhičnoga stanja u organizaciji obrane. To stanje treba promieniti i tu moram učiniti koliko god se bude dalo.
Moram nekako nagovoriti Marinovića na promjenu stava. Možda bi bilo dobro organizirati sastanak njega, braće Korda, Župljana, Varenine. Miljenko i ja dosta o tomu razgovaramo, ali nikako ne nalazimo načina kako stvari postaviti na svoje mjesto.
Razmišljajući o tomu što se dade učiniti kako bismo svoju malenu ali razvidno narastajuću snagu čim bolje organizirali i uztrojili, dovezao sam se do župskoga kriznoga stožera.
Tamo sam našao veliki broj okupljenih ljudi.
Iz prtljažnika sam izvadio škatulu s ručnim bombama i dao im je.
Koliko su ti ljudi bili sretni što sam im donio te ručne bombe! Koliko je tu entuzijazma, koliko želje za obranom rodne grude! Kakova bi to snaga bila kad bismo imali pravu količinu oružja na razpolaganju! I kad bi konačno naš vojni stožer organizirao i ove i sve druge dragovoljce u Obćini po jednomu ozbiljnomu dosljednomu načelu. Razvidno trebat će još dosta vriemena za nešto takovo.
Razgovarao sam s ljudima i vidio kako oni razmišljaju na podpuno isti način. Nude se ali ih naše službeno vojno vodstvo izbjegava.
Možda se ponašanje dopukovnika Marinovića može objasniti i na još jedan način. On je bio dugogodišnji častnik JNA, i kao takov jednostavno ne može pojmiti kako je njegova dužnost skrbiti o oružju ili broju ljudi. On zapovieda s onim što mu je dano na razpolaganje i nije se naviknuo tražiti nešto od onih koji su po vojnoj hierarhiji iznad njega. Trebat će mu vriemena za adaptaciju, ako ga uobće bude. Slično razmišljanje moguće je primieniti i kod objašnjenja ponašanja drugoga donedavnoga častnika JNA, pukovnika Marinova, koji izgleda još nije stignuo obići dubrovačku obćinu, koja zauzima najveći dio područja pod njegovim zapoviedničtvom. Ili je možda u medjuvriemenu bio ovdje, a o tomu mi nitko ništa nije rekao?
Tko zna. Težko je proniknuti u planove i razmišljanja dojučerašnjih častnika JNA koji su prešavši na našu stranu inače učinili korak vriedan svakoga respekta. Ako je taj korak podpuno izkren.
Jedno je sigurno. Koliko god se Korda osjećao vojskovodjom, koliki god je entuzijazam Župljana, dovoz oružja je još uviek absolutno nedovoljan. Koliko god mi nije drago miešati se u kompetencije vojnoga uztroja, to je i dalje neizbježno.
Ako dragi Bog dade obrana će se ipak uztrojiti na zadovoljavajući način i uz dostatno naoružanja. Samo nam treba vriemena.
Ako bude sreće sve ovo oružje i sve obranbene pripreme ne će trebati primieniti. Što budemo imali više oružja i ljudi pod oružjem to je manja vjerojatnost oružanoga sukoba.
Koji paradox!