Čudna pogrieška pri snimanju

Četvrtak 26. rujna 1991.


Sad sam na relaciji izmedju svojega ureda u Gradu i ovog mjesta nekoliko puta dnevno. Ne mogu više svoje dužnosti razdvojiti na jutarnje i popodnevne odnosno noćne, kao što sam to zamislio i radio u početku. Ovo je prava groznica. Zovu me i razvlače na sve strane, pa neprestano trčim ili se vozim s mjesta na mjesto, onako kako to zahtievaju trenutačne okolnosti.
Kad sam danas došao u Sriedište za obavješćivanje odnosno u sjedište kriznoga stožera bilo je tek  prošlo podne.
Dočekala me viest kako me je tražio Velimir Gjurgjević, predsjednik Skupštine obćine Herceg Novi. Molio je neka ga nazovem. Krenuo sam zatražiti neka me spoje s Herceg Novim, a onda sam se zaustavio sjetivši se  kako bi bilo zgodno točno zabilježiti sadržaj razgovora, dakle snimiti ga i kasnije to što je snimljeno uporabiti, ako to bude nuždno.
Upitao sam postoji li odgovarajuća oprema za snimanje. Očekivao sam potvrdan, a dobio niečan odgovor. Iznenadio sam se shvativši kako Sriedište koji je osnovano u svrhu nadzora komunikacija, nema magnetofon na koji bi se mogao snimiti brzoglasni razgovor!
Bivša jugoslavenska vlast ipak nije bila tako savršena u prisluškivanju i praćenju, kao što se to mislilo. Neočekivano sam odkrio kako je u vrieme donedavne komunističke vladavine nama protivnicima tadanjeg sustava i Jugoslavije ipak bilo lakše nego smo mislili. U drugčijoj situaciji to bi me razveselilo, a sad sam se razžalostio spoznavši kako su komunisti bili manje skloni prisluškivanju i snimanju, nego sam to zamišljao, pa stoga ja sada ne mogu realizirati svoju ideju. Možda su ipak komunisti prisluškivanje i snimanje obavljali na nekim  drugim mjestima, a sriedište im je služilo kao krinka?
S druge strane, s obzirom na odanost demokraciji i slobodi, nije ni malo čudno što se u ovih petnaestak mjeseci ni Miljenko ni ja nismo sjetili organizirati prilagodbu Sriedišta u tomu smislu, premda to ne bi trebalo biti ni težko niti skupo. Takove stvari mi u normalnim okolnostima ne bi jednostavno nikad mogle pasti na pamet. Ali, na žalost, sadanje okolnosti nisu normalne, a čovjek se u kriznim situacijama sjeti svakojakih riešenja, pa i onih koje su mu inače po sklonostima jako daleke.
Nepostojanje magnetofona u Sriedištu za obavješćivanje nije me obezhrabrilo u traženju načina kako zabilježiti predstojeći razgovor. Sjetio sam se Radio Dubrovnika. Svakoj krugovalnoj postaji je oprema za snimanje razgovora jedno od osnovnih radnih pomagala.
Nazvao sam Joška Jelavića i upitao sam ga bi li mogao organizirati snimanje mojega razgovora s predsjednikom skupštine obćine Herceg Novog.
-“Samo dodji ovamo. Mi ćemo sve pripremiti,” rekao mi je Joško. Dobio sam dojam kako je sretan zbog mojega priedloga.
Odjurio sam prema krugovalnoj postaji. Želio sam nazvati Gjurgjevića čim prije, kako mu ne bi postali sumnjivi razlozi mojega oklievanja. Nisam znao zašto me zove, ali sa svoje strane sam imao puno razloga za razgovor s njim. Medju vojnicima JNA igra pucanja s granica obćine po našem ozemlju izgleda dobiva sve više i više zaljubljenika. Dapače izmislili su i novu igru – počeli su rabiti minobacače! Gjurgjević bi o tomu morao znati. Ako ga upozorim i zamolim, možda bi mogao nešto učiniti u smislu prestanka te za nas ni malo ugodne igre. Našim ljudima to doista sve teže prihvatljivo, pa ih sve više napušta domove i dolazi u Grad..
Ako je pucanje po Župi i Konavlima do sada sličilo na provokacije, ovo je već pravi napad.
Otvorili smo hotel Minčetu na Babinu kuku za prihvat prognanika. To je isti hotel koji smo ovog ljeta uporabili za smještaj  djece iz Vukovara. Saborskoga zastupnika Iva Jelića zamolio sam već ranije za skrb o prognanicima i on se vriedno i predano uhvatio toga posla.
U poslove oko kriznoga stožera uključujem svakoga dana sve više ljudi. Tako se Jelićev saborski kolega Ivan Mustač prihvatio koordinacije kriznih stožera na zapadnomu dielu obćine. Kad sam mu to u razgovoru predlagao, nismo spominjali ono  patetično prosvjedno pismo. Sada on više nema razloga biti nezadovoljan i vjerojatno više ne će gubiti energiju na pisanje sličnih pisama. Možda me ugodno iznenadi i napravi nešto dobro i konkretno, premda djeluje kao čovjek koji je više sklon abstrakciji, nego realnosti.
Hrvoja Kačića nisam trebao kontaktirati. Premda je naš zastupnik u Saboru, on živi u Zagrebu. Sigurno ne sjedi prekriženih ruku glede aktivnosti koje bi nam mogle biti od koristi.
Tako od saborskih zastupnika nisam uzpio aktivirati jedino Matka Meda, koji se drži kao uvriedjena primadona, jer propustom obćinskoga protokola nije bio pozvan na jedan priam. Ne želi ništa raditi. Šeće psa.
Ostavio sam samovoz izpred krugovalne postaje i utrčao u zgradu. Joško Jelavić me je dočekao  i odveo u jednu skučenu prostoriju, koja je kombinacijom drva i stakla odvojena od sobe gdje je bio tehničar s magnetofonom.  Izpred mene je bio brzoglasni aparat.
Podignuo sam slušalicu i utipkao broj s papirića kojega su mi dali u Sriedištu za obavješćivanje. Očekivao sam glas tajnice, ali mi se odmah javio Gjurgjević.
Već u razmjeni uobičajenih pozdravnih izričaja u njegovu glasu sam osjetio napetost i jasnu hladnoću. U podpunosti je nestala  ona njegova naglašena srdačnost iz vriemena našeg susreta u Herceg Novom. S druge strane žice je razvidno bio čovjek koji nije osobito prijateljski razpoložen ili je pak na sebe preuzeo takovu ulogu u scenariju eskalacije napetosti.
Pokušao sam odmah to neutralizirati s krajnjom srdačnosti u svojemu glasu.
Tehničar iza stakla mi je rukom pokazivao  veliku magnetofonsku vrpcu koja se okretala, dajući mi tako na znanje kako se razgovor snima.
“Izpričavam se što vam ranije nisam uzvratio poziv, medjutim bio sam u vožnji, pa mi nitko nije mogao dostaviti informaciju kako ste zvali,” izrekao sam poluistinu, koja mi se činila zgodnom za početak razgovora.
“O čemu se radi? Kako bih vam mogao pomoći,” nastavio sam.
“Vi biste morali da predpostavite o čemu se radi. Radi se o tome da mi jednostavno više ne možemo tolerisati strašno naoružavanje koje vi vršite. Naši ljudi su uzrujani i osjećaju se ugroženo. Nazivaju me i tuže se. Meni je to postalo neizdrživo.”
Glas predsjednika skupštine obćine Herceg Novi je iz rieči u rieč zvučio sve uzrujanije i gnjevnije. Odlučio sam ga prekinuti:
“Nije mi jasno o čemu vi to govorite. Vjerujte mi, ništa se nije promienilo od kad smo se nedavno susreli. Mi moramo biti oprezni i imati odredjene snage kako bismo u korienu spriečili bilo kakov  terorizam. Terorizam je poguban za naš, ali i vaš turizam. Prema tomu naša sigurnost i mir na ovomu području svima nama, i nama ovdje i vama u Herceg Novomu, u velikomu je interesu. To smo vam uostalom sve rekli i objasnili kad smo se nedavno susreli. Ništa se nije od tada promienilo i ne će se promieniti što se tiče naših medjusobnih odnosa. Mi vas gledamo kao prijateljsku susjednu obćinu. Svima nama je pred očima i u mislima samo mir i prijateljstvo sa susjedima. To vam jamčim. Nemate se potrebe uzrujavati niti malo. U stvari, nemojte se srditi što to tako nazivam, ali vaše mi rieči čak zvuče prilično nezbiljno. Nije mi jasno na osnovu čega ste zaključili kako bismo vas mi mogli ili željeli ugroziti. To jednostavno nema nikakove veze s istinom.”
-“Ali evo ste i zvonike crkava napunili naoružanim vojnicima. Naši ljudi su užasnuti i osjećaju se krajnje nesigurno. To je nedopustivo. Ne može se tako dalje,” prekinuo je on mene.
Glas mu je bio još napetiji. Imao sam osjećaj kako moj naglašeno pomirljivi ton nije kod njega izazvao neki osobiti učinak.
Ovo je zasigurno dio neke igre, neke podvale. Kako on može biti tako uzrujan i kako može govoriti ovakove gluposti? To je jednostavno predstava i ništa drugo. Što god budem rekao za njega ne će biti od nekoga značenja. Ako mu uzvratim prosvjedujući zbog pucanja JNA po našim naseljima, to bi moglo samo doliti ulje na vatru. Možda on to očekuje. Možda je dobio zadaću na ovaj način opravdavati napade i izpitivati teren. Trebam se činiti nevještim, pomislio sam.
-“Kad se ne bismo nalazili u ozbiljnim vriemenima i kad ne bismo bili ozbiljni ljudi i predstavnici svojih obćina, nasmijao bih se. Medjutim, držim vas ozbiljnim čovjekom i zato sam zgrožen s činjenicom kako vam je netko mogao podvaliti ovakove informacije. Vojnici na zvonicima crkava! Pa što bi oni tamo trebali činiti. Plašiti domaće ljude i turiste. Kažem vam, kad ne bi bilo žalostno bilo bi smiešno. Uostalom što bi se netko u Dubrovniku penjao na zvonik kako bi ugrozio Herceg Novi? S dubrovačkih zvonika se ne vidi Herceg Novi? Pa mi smo udaljeni preko pedeset kilometara. Podpuno je jasno kako vas informiraju i nazivaju ljudi koji ni vama ni nama ne žele ni malo dobra. Vojnici na zvonicima! Kakova je to prozirna izmišljotina!”
-“Ne radi se o crkvama u Dubrovniku nego izvan grada. I to o više mjesta. Moje informacije su posve pouzdane,” oglasio se Gjurgjević.
-“Znate li barem jednu lokaciju?  Obećavam vam kako ću odmah nakon našega razgovora osobno poći tamo i provjeriti o čemu se radi.”
-“Ne mogu vam reći jer ne znam. Nisam se ni razpitivao. Jedino vam kažem da to nisu izmišljotine nego istinite informacije,” uporan je bio Gjurgjević. Glas mu je iz sekunde u sekundu poprimao sve više i sve nervoznije tonove.
-“Ako možete saznati barem jednu lokaciju, molim vas javite mi je. Poći ću tamo i provjeriti. Premda ponavljam vam, držim kako je penjanje vojnika po zvonicima jednostavno bez ikakovoga smisla. Bilo bi smiešno kad se svi zajedno ne bismo nalazili u ozbiljnoj situaciji.”
-“Samo vi provjerite. Uvjerit ćete se kako vam govorim istinu. Vaši bojovnici su na zvonicima crkava. Naši ljudi ovdje su uzbudjeni i ozlojedjeni....“
U trenutku sam zgrožen shvatio kako su iz nekoga zvučnika Gjurgjevićeve rieči počele odjekivati po prostoriji u kojoj sam se nalazio. Munjevito sam rukom poklopio mikrofon i počeo mahati prema tehničaru iza stakla. On je gledao u drugom smjeru i nije reagirao! Skočio sam na noge i prišao staklu te počeo udarati po njemu. Tehničar se okrenuo i odmah zatim glas iz zvučnika je prestao dopirati, a Gjurgjevića sam opet čuo samo iz slušalice.
Za vrieme moje intervencije sam na trenutak bio prestao pratiti njegove rieči, ali zasigurno nisam propustio ništa osobito. On je ponavljao poput pokvarene gramofonske ploče;
-“ ....Vaši bojovnici se nalaze posvuda. Zvonici crkava su samo primjer. Zašto to činite? Naše stanovništvo se osjeća nesigurno. Ljudi su nemirni i ljuti. Vi morate prestati s naoružavanjem. To nigdje ne vodi. Vi morate zauzdati vaše bojovnike,” Gjurgjević više nije govorio nego je vikao.
Trenutno se opustivši i smirivši, nakon šokantne epizode sa zvučnikom nastavio sam svoju smirivateljsku zadaću:
-“Molim vas. Nemate se potrebe uzrujavati. Kad smo bili kod vas u posjetu, liepo smo vas zamolili za razumievanje. Na vašu sreću kod vas u Crnoj Gori nema nikakovih pobuna. Ovdje u Hrvatskoj su se pobunjeničke i terorističke aktivnosti dogodile na puno mjesta i dogodjaju se dalje. Naše aktivnosti su svedene samo na obranu od pobuna i diverzija. Vas  u Herceg Novom pak držimo dobrim susjedima, i očekujemo od vas razumievanje za naše nevolje. Vjerujte mi, kada biste vi bili u našoj situaciji mi bismo vas razumjeli i podržali. Nego hajdemo se nešto dogovoriti. Dodjite u Dubrovnik. Uzvratite nam posjet. Uvjerit ćete se u naše prijateljstvo. Kad već nismo onda našli vriemena za jedan zajednički objed, možemo se unapried dogovoriti i to ovdje kod nas naknaditi.”
“Hvala na pozivu. Nisam siguran da je to sad izvedivo,” odgovorio mi je Gjurgjević Glas mu više nije zvučio onako euforično, nego nekako tužno i razočarano.”
Pretvarao sam se kako to ne primjećujem i u glasu sam nastojao zadržati veselost i srdačnost:
-“Kako nije izvedivo? Samo za trenutak stavite sa strane te čudne informacije kojima vas bombardiraju. Promislite malo i nazovite me ponovno. I molim Vas, poziv naravno vriedi i za kolegu Tomaševića.”
-“Gospodine Šikić, ja sam vam rekao što sam imao reći. Vaši se tamo ponašaju jako loše. To je za nas ovdje neprihvatljivo. To morate shvatiti. Nema smisla da vam to više ponavljam,” rekao je Gjurgjević dajući mi do znanja kako želi zaključiti razgovor.
Pozdravili smo se i spustili slušalice.
Tehničar je u tomu trenutku zaustavio magnetofonsku traku.
U prostor je ušao Joško Jelavić
-“Znaš li što se dogodilo, Joško? Do toga jednostavno nije smjelo doći. Ako je Gjurgjević shvatio kako smo snimali razgovor, to bi ga samo moglo još dodatno razjariti, a ja se mučim kako bih smanjio napetosti,“ upitao sam ga s malo povišenim glasom.
-“Ne brini sigurno nije ništa primietio. Bila je to jedna malena tehnička pogrieška i ništa više” odgovorio mi je Joško.
-“I baš se to moralo dogoditi dok sam ja razgovarao. I ovako imam problema preko glave,“ nastavio sam prosvjedovati.
A što ako je pogrieška bila namierna?
-“Nije to bilo ništa upereno protiv tebe, vjeruj mi. Takove se stvari dogodjaju. Oprosti.” rekao je Joško pročitavši mi misli.
-“Dobro. Što je bili bilo je. Možeš li mi naći broj predsjednika Izvršnoga vieća Herceg Novoga Krsta Tomaševića. Nazvao bih ga kad sam već ovdje. I to bismo mogli snimiti, rekao sam mu.
-“Nema problema. Odmah ćemo to obaviti,” odgovorio mi je Joško s razvidnim olakšanjem.
-“I molim te upozori tehničara neka bude oprezniji,” rekao sam mu dok je izlazio kroz vrata.
Nedugo zatim tehničar mi je kroz staklo dao znak neka podignem slušalicu. Nakon nekoliko znakova zvonjenja začuo sam ženski glas. Bila je to tajnica mojega kolege iz Herceg Novoga. Odmah me je spojila s Tomaševićem.
Razgovarali smo kratko. Bilo je  jasno kako je već informiran o mojemu razgovoru s Gjurgjevićem. Takodjer je bilo evidentno kako i on ima iste “zvoničke” informacije. Njegov glas je ipak zvučio puno puno razumnije, premda je i kod njega bio razvidan nestanak  one srdačnosti, koju je pokazivao za našega susreta u Herceg Novomu. Ipak, možda se varam, ali čini se kako mi je Tomašević kroz naš kratki razgovor u trenutcima i izmedju rieči želio poslati poruku, kako mu je krivo što je dio odredjene meni protivničke strane. U njegovim riečima i glasu osjetio sam rezignaciju, neku vrstu žalosti što ne može, odnosno ne smije pokazati prijateljsko razpoloženje. Dobio sam dojam kako je sit svega i od svega se želi nekako distancirati.
Pozvao sam ga neka zajedno s Gjurgjevićem dodje u Dubrovnik. On je to pristojno saslušao ali mi i pristojno stavio do znanja kako od toga vjerojatno ne će biti ništa.
Izišao sam iz zgrade krugovalne postaje uzburkanih misli. Razgovor s čelnicima Herceg Novske obćine je znak za krajnju zabrinutost ovdje kod nas.  Tamo je razvidno krenula prava euforija neprijateljstva prema nama. Ako postoji jasan znak kako bi na nas moglo doći do žestokoga napada iz toga smjera, onda su to bili ovi razgovori.
Jesu li Gjurgjević i Tomašević, pogotovo Gjurgjević,  postali dielom ratno huškačkoga jugoslavenskoga stroja? A možda su njihove rieči bile samo gluma u kojoj su svojima tamo željeli pokazati kako su pravovjerni protivnici Hrvata, a u stvari su željeli nas ovdje upozoriti na opasnost u kojoj se nalazimo? Možda su samo uplašeni zbog preuveličanih informacija koje im dostavljaju naši petokolonaši? Možda su im naše puške, strojnice i minobacači bez ciljnika predstavljeni kao topovi, oklopna vozila ili čak tenkovi? Ili su stotine pušaka, medju kojima je puno zastarjelih i neprikladnih, prikazane  kao tisuće novih i modernih?
Tko zna. Moram ih obojicu čim prije opet nazvati i razgovarati s njima.
I to pojavljivanje zvuka iz zvučnika za vrieme mojega razgovora s Gjurgjevićem težko se može podvezti pod slučajnost, propust ili nenamiernu pogriešku, premda se i ta mogućnost ne može izključiti. Jedino je tehničar mogao uključiti zvučnik, kao što ga je uostalom i izključio nakon što sam ga upozorio. Zašto se okrenuo na drugu stranu i nije pratio što se dogadja?
A i novinari u “Radio Dubrovniku“ nisu baš izkazali neku novinarsku znatiželju. U njihovoj zgradi se odvijao razgovor čija je tema od golemoga značenja za obćinu Dubrovnik i cjelokupno ovdašnje pučanstvo, dogodjaj koji je nesumnjivo novinarski vriedniji i zanimljiviji od bilo kakovih drugih viesti, a nitko od njih to nije pratio, niti me je nakon razgovora pokušao zaustaviti i pitati može li se nešto od onoga što je snimljeno emitirati, ili pak mogu li dati izjavu o tomu što sam razgovarao s čelnicima Herceg Novoga.
Možda su ipak samo imali razumievanja za nezavidnu situaciju u kojoj se osobno nalazim. Možda su me htjeli osloboditi dodatnoga pritiska procjenjujući kako je teret na mojim ledjima i onako pregolem. Ako je tako onda im velika hvala.

Nastavak