Odavanje snaga i položaja
Utorak 24. rujna 1991.
Nemam običaj bilo koga voditi na službene objede ili večere. Držim kako i na taj način treba pokazati put kojim nova hrvatska vlast želi služiti svojemu narodu. Sastanci uz kavu i sok su u pravilu kraći i učinkovitiji od objeda i večera, a ne obterećuju proračun koji pune porezni obveznici.
Jučer sam ne oklievajući odstupio od ovoga svojega načela i odveo na večeru promatrački tim Europske zajednice, čim su doputovali u Dubrovnik.
Ovi ljudi su došli pripremiti izvješće za bogate i snažne zapadnoeuropske države koje su ih poslale k nama. Trebamo svim silama nastojati to izvješće učiniti što je moguće povoljnijim po nas i pri tomu treba rabiti sva razpoloživa sriedstva..
Sinoć sam europskim promatračima u lapadskomu restaurantu „Maestoso“, nastojeći svoju priču začiniti šalama i opuštajućim zanimljivostima, dugo i strpljivo pokušavao približiti naš miroljubivi stav, naše patnje i izoliranost. Opisivao sam im štete koje smo pretrpjeli zbog kraha turizma, te našu veliku želju za okončanjem ove napetosti, koju mi nismo stvorili kako bi turisti ponovno napunili naše hotele.
Englezki diplomat Martin Berthoud, češki pukovnik Miroslav Pavelka i talijanski humanitarac Vittorio Ghidi pažljivo su me slušali i pokazivali su veliko razumievanje za moju priču. Kad sam kroz razgovor shvatio kako su oni došli dosta dobro pripremljeni i moje im rieči samo ponešto proširuju i obogaćuju znanje, s educiranja sam u podpunosti prešao na stvaranje prijateljstva.
Prije dolazka k nama, europski promatrači su uz pripreme, koje su sadržavale detaljne informacije o ovdašnjoj situaciji, ozemlju koje posjećuju i ljudima medju koje dolaze, dobili čvrste naputke o maximalno neutralnomu držanju. Pomislio sam kako bi bilo dobro s čisto ljudskim pristupom tu njihovu neutralnost narušiti u našu korist. Uostalom, zar nisu ovdje stignuli kao svojevrstno upozorenje i znak kako Zapad želi nadzirati mir na ovomu području?
Mi doista želimo mir. Tu nema potrebe ništa glumiti. Ne treba glumiti ni zadovoljstvo što su stignuli k nama. Pa ovdje više ne dolaze ni ljudi iz drugih krajeva Hrvatske, a stignuli su nam stranci, koji zagovaraju mir. Komu je mir potrebitiji nego nama? Dobro došli dragi prijatelji!
Englez je s njihove strane za vrieme večere vodio glavnu rieč, što je bilo za očekivati od voditelja skupine i čovjeka kojemu je jezik zajedničke komunikacije u isto vrieme i materinji. Talijan zbog svojega temperamenta ipak nije zaostajao u govorljivosti. Češki pukovnik je bio najšutljiviji, što je bilo u skladu s njegovom pojavom, njegovim vojničkim obrazovanjem, ali i s razvidno nedovoljnim znanjem englezkoga jezika. Svi su skupa bili simpatični i već u drugomu dielu večere težko su uzpievali izpod plašta neutralnosti prikrivati svoju naklonost.
Ta trojica nenaoružanih ljudi sigurno mogu vriediti više nego kad bi naoružani stali u našu obranu, pomislio sam zadovoljno, ali me onda jedan njihov zahtjev spustio na zemlju, premda mi nije bio iznenadjujući. Izrazili su želju vidjeti zapoviednika naših vojnih postrojbi.
Prihvatio sam njihov zahtjev. Dogovorio sam se za danas u podne računajući kako ću do tad završiti za ujutro zakazanu sjednicu Izvršnoga vieća.
Nakon večere sam se našao s Nojkom Marinovićem. Bez oklievanja mi je obećao dobro se pripremiti i biti spreman za razgovor s ljudima u bielom. Upozorio sam ga kako njegov nastup treba biti sličan momu i kako samo treba ponavljati priču o našoj miroljubivosti i nadi kako ne ćemo biti napadnuti.
Vodjenje današnje sjednice prepustio sam Hrvoju Macanu, kako ne bih, zbog možebitne potrebe odlazka, morao prekinuti neku točku. Tiekom sjednice pogledavao sam često na uru. Želio sam što kraću sjednicu. Na žalost razprava se otegnula, pa sam u jednom trenutku zatražio stanku, kako bih mogao otići. Rekao sam Hrvoju Macanu neka nastavi voditi sjednicu bez mene, ako se u medjuvriemenu ne uzpijem vratiti.
Do stanke smo uzpjeli proći samo devet od predvidjenih šestnaest točaka. Opet je to bila kombinacija čisto mirnodobskih tema i tema koje nas vraćaju u surovu zbiljnost. Ove prve su s jedne strane umirujuće ali s druge strane oduzimaju dragocjeno vrieme. Tako smo odslušali prezentaciju arhitekta Slobodana Vukovića o drugomu dielu provedbenoga urbanističkoga plana Babin kuk s otokom Daksa. Njegov nastup je trajao dosta dugo, a naša razprava vrlo kratko. Nakon toga smo odlučili plan staviti na javni uvid u mjestnoj zajednici Lapad ili pak u jednom od lapadskih hotela u prva dva tjedna sliedećega mjeseca. U te mirnodobske stvari sigurno spada i razpisivanje jednoga natječaja za popunjavanje radnoga mjesta u obćinskoj upravi prihoda, kako se naziva služba koja nadzire pritjecanje sriedstava od poreza, a u takovu vrstu se ubraja i davanje novca mjestnoj zajednici Zaton za izgradnju vodospreme.
Medju „aktualnim“ temama bio je i osnutak skupštinskoga povjerenstva koje će procieniti i ocieniti ozbiljnost prekršaja Iva Jovića, rukovoditelja odsjeka za civilnu zaštitu u Miljenkovu uredu za obranu. Miljenko je Jovića suspendirao.
U tu skupinu na žalost su spadale i pogrebne teme.
Direktor pogrebnoga poduzeća „Boninovo“ Darinko Iveković svoju racionalnost u poslovanju nastoji pokazati smanjenjem ciena pogrebnih usluga za deset posto.
Svako smanjivanje ciena je neuobičajeno, ali je uviek dobro došlo. Medjutim, ovaj slučaj je ipak na odredjeni način bizaran. „Boninovo“ je obćinska tvrdka i nema baš nikakove konkurencije, s kojom bi se moralo boriti sa snizivanjem ciena. Takodjer, težko će se netko odlučiti umrieti zbog toga što su usluge ukopa smanjenje za deset posto!
Upitnost smanjivanja ciena usluga pokazala se u drugoj točki vezanoj za „Boninovo“ koju smo prošli kao posljednju prije stanke. Opet na zamolbu „Boninova“, kao svojevrstnu negaciju onoga smanjenja ciena usluga, donieli smo zaključak o pozajmici "Boninovu" za nabavu povećane zalihe liesova, kao ratne pričuve. S jedne strane smanjenje ciena, što bi trebalo značiti sviest o financijskoj stabilnosti i likvidnosti, a s druge strane traženje dodatnih sriedstava za nabavu osnovne opreme!
U ovoj i ovakovoj situaciji zahtjev „Boninova“ je sve u svemu razumljiv. U normalnim okolnostima ne bi bio. Ipak, umjesto vjerojatno očekivane pohvale, deset postotno smanjenje ciena usluga smo samo „uzeli na znanje“, a izpunili smo 50% preventivnoga zahtjeva „Boninova“. Ne samo zato što siromašni obćinski proračun doista nije vreća bez dna, nego i iz čisto psiholožkih razloga. Predvidjanje povećanja smrtnosti medju nama znači prihvaćanje neizbježnosti rata. Ako već ne smijemo u tomu smislu gurati glave u piesak, odlučili smo ih gurnuti barem malo. Kako bismo održali psiholožku ravnotežu.
Bila je to jedna turobna točka dnevnoga reda. Za vrieme razprave, a i za vrieme glasovanja pogledima smo se medjusobno pitali: Hoće li te zalihe biti doista biti ubrzano uporabljene? Kako bi bilo liepo kad bismo se prevarili i pokaže se kako smo Boninovu posudili novac bez potrebe. Hoće li broj ljesova biti dostatan? Jesmo li na ovaj način pripremili ljesove i za neke medju nama?
Koliko god se treba pripremati za obranu, treba učiniti sve kako do nuždnosti uporabe oružja uobće ne dodje.
Najviše iz toga razloga sam na dnevni red stavio točku o načinu riešavanja problema na vodovodu kojim se vodom iz Plata kroz Konavle obskrbljuje Herceg Novi. S ovim zaključkom aktiviramo naš „Vodovod“, naše inšpekcije i naše redarstvo u cilju stabilnije vodoobskrbe Herceg Novoga i na taj način šaljemo prijateljske i miroljubive poruke prema onima od kojih nam prieti opasnost.
Osim mirovnoga ovaj naš potez ima i dugoročno, za nas povoljno demografsko, gospodarsko i financijsko značenje. On znači poboljšanje i legaliziranje vodoobskrbe Konavljana, od kojih su se do sad neki sami priključili, i pri tomu pravili štetu.
Na taj način ćemo izpraviti nevjerojatnu stvar koju su napravili naši komunistički predhodnici u Obćini. Oni su kroz naša sela bez vodoobskrbe, od našeg izvora u Platu proveli ciev za vodoobskrbu Herceg Novoga! A konavoski divlji priključci izprika su Herceg Novljanima za neplaćanje vode! Do sad nisu platili baš ništa!
Sad ćemo to konačno izpraviti. Obskrbiti ćemo vodom naše ljude, a u Herceg Novomu više ne će imati izprike za neplaćanje vode. I još će nam biti zahvalni jer smo uveli reda na vodenoj trasi koja im je izuzetno značajna. Ako to budu željeli, moći će shvatiti, kako u nama imaju prijatelje, koji im žele i čine dobro.
Čim je sjednica bila prekinuta, odjurio prema Sriedištu za obavješćivanje, kako bih tamo mogao dočekati svoje nove poznanike sa sinoćnje večere. Stignuo sam samo nekoliko trenutaka prije nego se pojavio bieli jeep iz kojega su izišla tri čovjeka u bielomu.
Zajedno s europskim promatračima popeo sam se uz stube. Ušli smo u dvoranu za sastanke. Predstavljajući im brkatoga Marinovića odmah sam osjetio nelagodu.
Zašto je u civilnoj odjeći? Trebao je barem za ovu prigodu odjenuti prikrivnu odoru i na taj način simbolički pokazati regularnost naših obranbenih postrojbi.
A onda je usliedilo još gore iznenadjenje. Premda smo se bili precizno dogovorili o maximalnoj obćenitosti opisa naše vojne situacije, s naglaskom na našu čisto obranbenu poziciju, Marinović je ustao i prišao reliefu obćine pričvršćenom na zid.
Na reliefu su bile označene pozicije svih naših postrojbi, ali i snaga JNA, koje se nalaze na granicama obćine!
Pokušao sam očima dati znak Marinoviću neka se ne približiva reliefu. Ili nije primietio moj pokušaj, ili me nije razumio, ili je pak nastavio svoj naum uzprkos svemu.
Stojeći izpred reliefa počeo je tumačiti svaku poziciju, a ljudi u bielomu su to vriedno bilježili. Imali su vriemena jer je Marinović s njima komunicirao uz pomoć prevoditelja koje ga je bio doveo, a što je bio još jedan mogući kanal za curenje informacija.
Onako u civilnomu odielu Marinović je mogao baš izgledati kao šef nekakovih paravojnih postrojbi. A želio sam kod europskih promatrača ostaviti dojam kako mi ovdje imamo svoje regularne vojne obranbene snage koje su pod kontrolom civilne vlasti.
Bila je to za mene noćna mora. Jedva sam dočekao završetak Marinovićeve predstave i s velikim naporom skrivao sam svoje nerazpoloženje.
U sebi sam zbrajao štetu i pokušavao se tješiti kako medju trojicom europskih promatrača vjerojatno nema krtice koja će prosliediti informacije o razporedu naših snaga našim neprijateljima, te kako će tim razvidno izkusnim izaslanicima Europske Zajednice Marinovićevo predavanje biti samo dobra mogućnost za dokazivanje njihove uzpješnosti prema nadredjenima u Zagrebu.
Zasigurno bez ikakove potrebe je ugrožena tajnost naše zbiljne obranbene snage. Simpatična trojica ljudi u bielom i ne moraju ništa loše učiniti. Loše se može dogoditi u Zagrebu, ako njihovo izvješće dodje u nama nesklone ruke.
Marinović je s jednim udarcem ubio tri muhe. Prikazao je sebe i naše obranbene postrojbe u skladu s postojećim stereotipima o našoj paravojski, i u isto vrieme odkrio naše položaje i našu snagu, odnosno slabost!
Nakon što sam izpratio ljude u bielom do njihova vozila, vratio sam se u Sriedište izuzetno srdit.
“Zašto se niste držali dogovora,” upitao sam Marinovića.
Opazio sam kako se osjeća nelagodno.
“Znate, ja sam vojnik . Mislim kako je ovo bio dobar i profesionalan način. Ja ne znam drugčije razgovarati.”
Gledao sam ga nekoliko trenutaka tražeći rieči kojim bih ga izgrdio bez ulazka u neki veliki konflikt.
Osjećao sam se dosta pokislo. Tek što sam se oslobodio Pavlovićeva voluntarizma i pomislio kako smo, unatoč misteriju vezanom uz njegov dolazak, u Marinoviću dobili osobu koja bi mogla povezati obranbene konce, on se izbrbljao ljudima u koje je u biti ipak težko imati podpuno povjerenje i pri tomu čak nije našao potrebitim odjenuti vojnu odoru, učinivši naše obranbene snage dodatno sumnjivima.
U očima naših gosti je JNA zasigurno jedan čist pojam, koji predstavlja vojsku jedne medjunarodno priznate države. Toj vojski se suprotstavlja prebjeg iz JNA u civilnomu odielu!
U trenutku sam odustao od daljnjega dokazivanja Marinoviću njegovih pogriešaka. Ciela nesretna epizoda je bila završena i na sve ovo dodati i zatezanje odnosa s ovim inače sve simpatičnijim čovjekom, bila bi samo još veća šteta.
“Dobro, što je bilo, bilo je. Medjutim, mislim kako bi bilo dobro kada ubuduće ne biste mienjali ono što smo se dogovorili bez mojega znanja. Moram razmisliti. Možda je vaš pristup i bio pravi, ali morate me razumieti. Bio sam neugodno iznenadjen kad sam shvatio kako ćete krenuti za mene neočekivanim putom. Zamislio sam bio cielu stvar kao razgovor s njima i njihovo upoznavanje vaše osobe bez ikakovoga ulaženja u detalje, a vi ste pripremili zemljovid, dapače reliefni zemljovid,” rekao sam uzpjevši u zadnje svoje rieči ugraditi smieh.
Marinovića je to odmah razpoložilo:
“Znate ja sam tek stignuo. Pokušavam se naviknuti. Nalazim se u jednoj težkoj situaciji i molim vas shvatite me.”
“Shvaćam vas. Zaboravimo sad ovo. Nego želio bih vas još na nešto upozoriti. Primietio sam kako se oslanjate izključivo ili gotovo izključivo na teritorialnu obranu. Poznato je da su u evidenciji teritorialne obrane uglavnom stariji i za borbu manje sposobni ljudi. Mislim kako biste u svoju obranbenu strategiju trebali uklopiti već stvorene postrojbe dragovoljaca. To su sve mladji ljudi. Imamo ih već jako dobro uztrojene i već su na položajima. U Konavlima, Župi, Komolcu, Slanomu, Pelješcu. Spremni su boriti se, a nemaju dostatno oružja. A tu je naravno i Zbor Narodne Garde. I policijske snage. Sve bi to trebalo objediniti i sinkronizirati,“ pokušao sam uporabiti trenutak.
-“Znam. I Miljenko Bratoš me na to upozorio. Morate me shvatiti. Ja puno bolje razumijem teritorialnu obranu nego neke dobrovoljne skupine. Teritorialna obrana ima svoju organizaciju, svoje evidencije. Treba to sad sve uklopiti zajedno. Ipak hvala vam na upozorenju,” odgovorio mi je Marinović.
Nisam mogao nego složiti se s njim. A i razumjeti ga kao čovjeka. U vremenskomu je škripcu. Razdvojen je od obitelji. Zbog biega, u JNA je vjerojatno na crnoj listi. On se kod njih vodi kao vojni dezerter, a to nije ni malo naivan status.
Ipak, dok smo razgovarali, ostao sam pod dojmom kako moje rieči nije uzeo s primjerenom težinom, nego me slušao onako iz pristojnosti, a u glavi je i dalje vrtio svoju strategiju zasnovanu na teritorialnoj obrani, koja se inače u samoj JNA tretira kao snaga trećega reda. U tu evidenciju ljudi dospiju nakon što su kao posve mladi odslužili redoviti vojni rok u JNA, i nakon što su zatim bili razporedjeni u pričuvni vojni sastav. Teritorialna obrana je zadnja stuba prije brisanja iz vojne evidencije.
Mi smo se odvojili od JNA, koja nam je postala neprijateljska, ali evidencije i uztroj su ostali isti. Uostalom upravo zbog nepouzdanja u takov, na starijim ljudima zasnovan sustav teritorialne obrane, osnovan je na razini Republike Zbor narodne garde, a na razini naše obćine smo eto mi formirali i dragovoljačke postrojbe oko kriznih stožera.
Nisam inzistirao. Trebam čovjeka pustiti neka radi onako kako zna. To je jednostavno još jedna žrtva i cilju očuvanja kakova takova mira u našim redovima. Uostalom Marinović djeluje kao vojni znalac. Njegova nazočnost ovdje predstavlja za mene ipak veliko olakšanje. Možda je njegova taktika u redu. Možda u prvomu koraku želi aktivirati zaspali uztroj teritorialne obrane, a onda će ga, nadam se, popuniti s dragovoljcima i pripadnicima Zbora Narodne Garde.
Žao mi je što se iza njegova ugladjenoga i prijateljskoga ponašanja ipak lako može nazrieti nepovjerenje. Možda je to samo refleks nepovjerenja koje ja osjećam prema njemu. Možda i on to osjeća kao i ja. Inteligentan je.
Mi smo ipak praktički do jučer pripadali različitim svjetovima, a sad bismo trebali djelovati harmonično. U stvari naš odnos je uz ovakove preduvjete - perfektan. Nemam izbora. Moram ga prihvatiti ovakova kakov jest. Vjerojatno i on mene.
Što mogu učiniti sa svoje strane? Moram se ponovno naći s europskim promatračima i nenapadno ih nastaviti pridobivati za našu stvar. Uz nadu kako Marinović sa svojom prezentacijom ipak nije napravio nepopravljivu štetu.
Kad sam se vratio u obćinu Hrvoje je uzpio odraditi preostale točke dnevnoga reda. Kako se zbog suspenzije Iva Jovića, ne bi dulje vrieme čekalo na popunjavanje mjesta načelnika odjela civilne zaštite, privremeno je imenovan Niko Limov.
Izglasovana su još dva pripremljena tužna zaključka, koja su pokazatelj naše sviesti o opasnosti koja nam prieti. Osnovali smo povjerenstvo za procjenu ratnih šteta, a 500.000 dinara smo odredili za dodatnu popunu obćinskih robnih pričuva.
Transport roba prema Dubrovniku i u mirnodobskim uvjetima je težak i skup. A što će se dogoditi u slučaju napada. Tko će nam doći u pomoć i donieti ono što je nuždno? Hoće li to biti na vrieme? Cjelokupni sustav kupovine i održavanja robnih zaliha razradjen je za vrieme komunizma. Prihvatili smo ga, procienivši kako je vrlo vjerojatno dostatno dobar. Za svaku sigurnost ipak će biti dopunjen.
Kako bi samo bilo dobro kad bi se sve ove naše pripreme pokazale nepotrebitima!
Prije nego sam se popeo do svojega ureda svratio sam do Pera Poljanića.
“Zaboravio sam te upitati jesi li se u nedjelju sastao s onim Trebinjcem u Excelsioru,” upitao sam ga.
“Jesam. Bio sam tamo i sastali smo se. To je doista zanimljiv čovjek.”
“I kako je bilo? Je li točno ono o trovanju vode? O čemu se radi?
“Znam koliko i ti. Nisam saznao ništa više od onoga što si mi rekao
Na Perovu licu sam pročitao kako bi želio zaključiti razgovor o toj temi.
“Dobro. Nema problema. Moram odtrčati u ured,” rekao sam mu i uhvatio se za kvaku na vratima. Po njegovom pogledu sam zaključio kako mu je drago što nisam inzistirao na daljnjemu razgovoru o čovjeku iz Trebinja.
Zašto mi Pero ne želi ništa više reći o svojemu susretu s Alikafićem? Je li ga upoznao dok je bio posjetiti Vučurevića prije nekoliko dana? Uostalom ni o razgovoru s Vučurevićem mi nije baš puno toga izpričao. Izim što je i Vučurevića okvalificirao kao “zanimljiva čovjeka”.