O dimu i vatri
Subota, 5. listopada 1991.
-“Ne ćeš vjerovati što sam saznao od Željka Pavlovića,“ konspirativnim tihim glasom mi je jutros rekao Pero Poljanić.
Upitno sam ga pogledao. Opet neki Perovi i Pavlovićevi tajni poslovi, pomislio sam, a Pero je nastavio:
-„Na Osojniku su naši pobili stotine jugoslavenskih vojnika. Odvezeno je nekoliko punih teretnjaka mrtvih!“
Zastao je očekujući moju reakciju.
-“Zvuči mi nevjerojatno. Gadovi su to zaslužili, ali kažem ti, jednostavno to ne mogu povjerovati,“ odgovorio sam mu.
-“I meni je to odmah tako zazvučilo. Ali Pavlović mi tvrdi kako je to čista istina, ali se o tomu ne bi trebalo govoriti.“
-„Zašto? Pa to bi za naše pučanstvo i naše vojnike na drugim mjestima bilo sigurno silno ohrabrujuće. Ako je to istina, za JNA je to sigurno težak udarac. Možda ih to zaustavi,“ rekao sam mu.
-“I ja sam tako pomislio i rekao Pavloviću, ali mi je on kazao kako o tomu treba šutjeti. To je stav Zapoviedničtva obrane. Molim te za sad ne govori nitkomu o tomu.“
-“Onda mi je to još sumnjivije,“ rekao sam Peru.
Koliko god mi se Perova priča čini nevjerojatnom, toliko mi je u dušu ipak uzpjela posijati zrno optimizma. Kaže se „gdje ima dima ima i vatre“, premda sam se uvjerio kako ta poslovica zna biti podpuno neutemeljena. Ali često se dogadja i kako bude opravdana. Uostalom doslovce je opravdana kod svih ovih požara s kojima su nas „darovali“ jugo vojnici. Neka tako bude i glede ove priče o teretnjacima izpunjenima s poginulim jugoslavenskim vojnicima!
Čisto iz psiholoških razloga nije mi se dalo provjeravati ovu viest, jer bi me možebitni demanti silno razočarao. Breme poslova mi je pomoglo u čuvanju Perove tajne.
Izuzetno smo ranjivi zbog našega zemljopisnoga položaja. Kad bismo se barem mogli braniti na jednoj crti bojištnice! Ovako je cjelokupno pučanstvo obćine, izuzev donekle Pelješca, izloženo divljačkim jugoslavenskim napadima. Noćas smo stoga morali evakuirati ljude iz Vrbice koja je posve blizu Gradu, jer su se osjećali ugroženima zbog mogućnosti prodora JNA preko Osojnika.
Grad se puni s prognanicima iz okolice, a oni su ovdje možda još jače izloženi granatama i bombama nego su to bili u svojim kućama.
Jutros je bombardiran Gruž, a večeras su Ploče granatirane s mora. Ima poginulih.
Unatoč svemu tomu pučanstvo se ponaša izuzetno disciplinirano. Nema panike. Razvozi se voda, peče se kruh, medicinske posade požrtvovno obavljaju svoj posao. Direktor pekare Vidović svakodnevno zove u svezi s distribucijom kruha. Ravnatelj bolnice Zoran Cikatić traži mogućnost prebacivanja dodatna dva bolnička vozila u Cavtat i zabrinut je za tri medicinske sestre koje se nalaze u Radovčićima. Direktor TUP-a Ivan Vukić traži pomoć kako bi preko Brodomerkura nekako dopremio limove nuždne za proizvodnju oružja. A morao sam intervenirati i dati nalog neka mu se u tvornicu dopremi desetak kubičnih metara vode.
Sami gradjani dojavljuju svaku nepravilnost koju uoče. Poput Gjura Veselića koji je jutros javio kako u privatnoj trgovini kod nebodera trgovci podkradaju kupce! U mirnomu razdoblju to ne bi bila baš neka vriedna i neobična informacija. Pa uviek je bilo i bit će trgovaca koji podkradaju i varaju kupce. Sad je ta dojava dapače optimistična. Ako se to drži velikom anomalijom, onda znači kako je u biti sve u redu i pod kontrolom. S druge strane gospara Veselića treba razumjeti. U ovakovoj situaciji treba težiti solidarnosti, a ne osobnim probitcima. Svaki rat ima svoje ratne profitere. Srećom oni su medju ljudima uviek iznimka od pravila. To se, barem za sad, ovdje medju nama pokazuje na djelu. U cieloj našoj obćini solidarnost i medjusobna pomoć su dominantne značajke ponašanja pučanstva.
Cavtat je sada naše glavno uporište u obrani od crnogorskoga napada s iztoka. Krizni stožer u Cavtatu uzpješno nadomješta prestanak rada kriznoga stožera Konavala. Brat Miljenko, koji je član cavtatskoga stožera, redovito mi se javlja. Traži pojačanje za crtu obrane izmedju Ćilipa i Radovčića. Hvali redarstvenika Vulića koji se izgleda tamo prometnuo u glavnoga vojnoga stručnjaka.
Miljenko sa svojom lovačkom puškom odlazi na položaje Bio je sretan kad sam mu rekao kako ću mu poslati svoj kalachnikov. Poslao sam mu ga po jednomu civilu koji se noću odvezao u Cavtat. Netko me sad može obtužiti za nepotizam, jer sam sa svojom puškom naoružao brata na prvoj crti bojištnice! I crni humor pomaže, kad nema drugoga.
Umjesto kalachnikova, kojega sam bio počeo nositi uza se, poglavito noću, vraćam se opet samokresu. Na nošenje kalašnjikova ovih dana sam gledao kao na neku obvezu koju sam nametnuo sam sebi. Samokres mi je već dugo navika, a navike su lakše od obveza. U ovomu slučaju i doslovce, jer je puška bitno teža od samokresa.
Možda sam ipak, umjesto bratu, kalachnikov trebao dati zapoviedničtvu obrane, čisto radi naglašivanja i podcrtavanja, kako je oružana obrana stvar toga zapoviedničtva, kao što su medicinski poslovi stvar bolnice, pečenje kruha stvar pekarne, čišćenje ulica stvar “Čistoće“ i slično. Ako već nemamo dostatnu snagu barem moramo maximalno težiti dobroj organizaciji.
Ipak, ako sam glede kalachnikova i pogriešio, učinio sam malenu pogriešku, a bratska ljubav tu pogriešku može lako opravdati. Uostalom, zašto bi se trebalo loše gledati na nekoga tko pomete ulicu izpred svoje kuće, a ne radi u „Čistoći“, ili na domaćicu koja sama svojim ukućanima izpeče kruh, a ne kupi ga u trgovini. U tomu smislu zašto bi bilo loše kad bi naši civili upucali pokojega jugoslavenskoga vojnika ili, još bolje, (ne)častnika. Dapače, što je više takovih slučajeva to bolje! Samoobrana je čista i opravdana pravna kategorija. Zločince treba eliminirati u što većemu broju! Kad bi samo Perova priča o teretnjacima bila istinita!
S druge strane gledajući, ipak nemam precizan uvid u to što se dogadja u Cavtatu. Možda se odlazak mojega brata i njegovih kolega iz kriznoga stožera noću na položaje iznad Cavtata, može tumačiti jednostavno kao dragovoljačka pomoć ZNG-u i teritorijalnoj obrani. Nema potrebe Nojka Marinovića obterećivati s ovim pitanjima, jer bi to bilo protuproduktivno. Treba ga pustiti na miru. Obrana je njegov dio posla. I on sigurno ne spava.
A meni je i tako i tako mojih poslova preko glave. Moram donositi i odluke za čije donošenje nemam baš nikakovih predpostavki. Poput današnje o tomu treba li brod Slavija ući u Gruž i gdje ga je najbolje privezati. Od kuda ja mogu znati gdje zločinci mogu uputiti svoje projektile!
Još teže su odluke u svezi s evakuacijom. Lakše je odlučivati kad je rieč o manjim naseljima. Ali što učiniti s ljudima u Cavtatu ili Mokošici. U oba slučaja je evakuacija skopčana s golemim rizicima. Rizik je prevoziti tisuće ljudi i izlagati ih smrtonosnoj paljbi, a rizik je ostaviti pučanstvo na milost i nemilost jugoslavenskoj vojski. S druge strane ostanak pučanstva znači moguće bolje občuvanje kuća, a i manje izlaganje granatiranju i bombardiranju u samomu Gradu. Ovo pitanje me progoni iz ure u uru. Odluku odgadjam, a to sve više vodi prema neprovedbi evakuacije.
Jugoslavenima se doista baš ni u čemu ne može vjerovati. Najava primirja toga admirala Broveta, koji bi trebao biti čelni častnik jugoslavenske ratne mornarice, bila je na žalost samo obmana. JNA i danas „vriedno“ puca po Osojniku, Gromači, Ratcu.
Pero se izgleda specijalizirao za primanje dobrih, a ja za primanje loših, dapače strašnih viesti. Kasno uvečer sam saznao kako je na Osojniku danas poginulo pet naših vojnika. Nakon toga nisam ni pokušao zaspati.
A i od pomoći koju je Pero najavio još uviek nema ništa, izim što i dalje stižu poruke, kao danas u podne, kako su „dva zrakoplova JNA poletjela iz Mostara prema Dubrovniku“ ili večeras kako su „helikopteri iz Metkovića poletjeli prema Dubrovniku“. Dobro je to znati, ali od toga nam nije baš nešto lakše. Uostalom, ne samo zrakoplovi nego i veliki ratni brodovi JNA vidljivi su svatkomu tko pogleda prema moru. Danas dva takova plutaju na pučini u razini Lokruma.
Sada se znaci za opasnost i onako daju tek nakon što dodje do većega granatiranja ili bombardiranja. Inače bi uzbuna bila trajna.
Uz dojave kako preko nama susjednih hrvatskih obćina stižu pojačanja za JNA, redovito nas zovu i radi „informacija o situaciji“, što ima ipak nešto više smisla. Poglavito ako izvješća dajemo za medije. Ma kako zbog opreza bile obćenite, brojne viesti o golemoj ugroženosti Dubrovnika bi ipak konačno trebale potaknuti pravu solidarnost i pomoć.