Koncentrirani stožer
Nedjelja, 6. listopada 1991.
Koliko god se trudili održati red i zakon, i sami ponekad moramo odstupiti od toga. Krizni stožer u Mokošici je tako, uz odobrenje, ušao u jedan napušteni privatni stan, kako bi tamo smjestio ambulantu.
Premda toga nema puno, ipak i ovdje medju nama peta kolona nastoji proširiti nemir i dodatno učiniti ljudima život opasnim. Jedan od takovih slučajeva smo eliminirali. Redarstvenici su nakon akcije, koja je trajala nekoliko sati, na Nuncijati uhvatili dva snajperista. Zovu se Miro Vulić i Andjelko Klindo.
Snajperiste je lakše locirati nego one koji daju svjetlosne signale. O tomu se sazna tek kasnije, kad su baterije ugašene. I sinoć kad je JNA pucala s brodova po Pločama, u tomu su joj pomagali svjetlosnim znakovima iz dvije kuće na Pilama. Saznali smo to tek danas.
Težko ćemo uhvatiti „signaliste“. Kad bi redarstvo i našlo vriemena za pregled sumnjive kuće i kad bi pronašlo neku baterijsku svjetiljku, to ne bi bio nikakov dokaz u ovomu vriemenu bez električne energije, kad su takove svjetiljke nuždnost.
Nedostatak električne energije je doista golem problem. A kad se on kombinira s granatiranjem, pa kad granata pogodi cilj poput mesnice u Župi kod skretanja prema hotelu Orlando, onda je problem višestruko veći. Iz mesnice se širi nesnošljivo neugodan smrad svuda uokolo, pa Župljani u okolnim zgradama sad imaju još jedan razlog za napuštanje svojih domova i dolazak u Grad.
Ljudi se evakuiraju i sami, ali ponegdje je nuždno to obaviti preko Civilne zaštite. Ima puno nemoćnih i neodlučnih. A odluke je težko donieti, jer je svaka evakuacija velik rizik u ovakovim okolnostima. Poput današnje situacije s Orašcem. Nekako je prošao dan, a nismo se uzpjeli dogovoriti oko vriemena i načina prievoza ljudi iz Orašca u Dubrovnik.
Ne smijem to više dopustiti. Treba odluke donositi hrabrije i brže. Ipak, evakuacije, koliko god bile zahtjevne, težke i opasne, ne mogu se glede opasnosti mjeriti s opasnosti kojoj su izloženi ljudi na prvim crtama bojištnice.
Na to me je podsjetio Miljenko Bratoš. I prije sam ga znao vidjeti uzrujanog, ali ovaj put je bio izvan sebe:
-“Bio sam na Osojniku. Bilo je strašno. Moram ti to izpričati.“
-“Mogu nazvati Pera. Ili možemo poći dolje kod njega,“ upitao sam ga.
-“Njega treba smieniti. Što će mi on. Jedva sam došao ovdje k tebi, jer sam se bio zarekao kako ne ću ulazit u Obćinu, dok se ne smjeni Pero Poljanić,“ odgovorio mi je gotovo vičući.
-„Dobro ne uzrujavaj se. Ne ću ga zvati. Izpričaj mi kako je bilo.“
-“Ne možeš zamislit kako to izgleda, ako se sam ne uvjeriš,“ rekao mi je.
-“Smiri se. Izpričaj mi, molim te, kako je tamo. Mogu poći, a ako hoćeš možemo poći zajedno,“ uzvratio sam.
-“Nema smisla. To je ruski rulet. Mi više nismo mladi ni pokretljivi. Tu moraš bit kao mačka. Bacat se uokolo, skakat, trčat. Izim toga moraš znat, što činit. Te minobacačke granate padaju po nekomu redu. Momci su to već pohvatali i premještaju se. Bio sam s njima. Bac'o sam se po kamenju 'ko lud. U jednom trenutku izp'o mi je sat s ruke. Nisam ga ni pokušao naći. Samo sam odtrčao dalje. Čudo je što sam živ. Gadno je to, strašno gadno,“ rekao mi je.
Zvučio je silno rezignirano.
-“Reci mi kako se naši drže,“ upitao sam ga tek kako bi nešto rekao.
-“Momci su strašni. Moral im je visok. Ali silno su kivni na zapoviedničtvo obrane. A i na krizni štab,“ odgovorio mi je.
Na moj upitni pogled, nastavio je:
-“Znam što hoćeš reći. To sam i ja rekao njima. Njima je nadredjeno Zapoviedničtvo obrane. Prema meni su bili fini. Rekli su mi kako su svjestni moje nemoći. Upozorio sam ih kako sam ja član kriznoga štaba i to baš onaj koji je zadužen za obranu, pa se, kad spominju krizni štab, mogu onda prije svega srditi na mene.“
-“Na što se konkretno tuže,“ upitao sam ga.
-“Imaju samo minobacač od 82 milimetra, i to bez sprava za ciljanje. A s druge strane na njih pucaju iz minobacača i haubica. JNA ih ima na bacanje. Pucaju na njih i iz haubica 120 i 150 milimetara. Bombardiraju ih. Po Osojniku je palo najmanje tri tisuće mina iz bacača 82 milimetra.“
-“Nije to ništa čudno. Nemamo dostatno oružja. Ali što možemo. Ne šalju nam. Ne dolazi pomoć. Ne možemo izmisliti minobacače i topove,“ odgovorio sam mu.
-“Nije samo oružje to što ljudima smeta. Oni nemaju topografske karte terena, nemaju komunikaciju izmedju položaja i sa zapoviedničtvom, nemaju nikakove medicinske opreme, pa čak ni torbice prve pomoći...“
-“Barem to moramo sriediti,“ upao sam mu u rieč.
-“Već sam sriedio. Prije nego sam došao k tebi bio sam kod Marinovića i sve sam mu izpričao. Dogovorili smo se kako ćemo riešiti barem ono što se može.“
-“Izvrstno! A kakova je točno situacija. Gdje se nalaze naši, a gdje J NA,“ upitao sam ga ohrabren barem s nečim što je izgledalo dobro.
-“Prošli su Grabovicu. Gradjevne mine s kojima smo urušili cestu djelovale su slabo. Izgleda kako su oni zatrpali rupe i već prolaze s mehanizacijom. Ali boje se. Čim mi malo zapucamo oni stanu ili se vrate natrag.“
-“Barem nešto. U stvari to je izvrstno. Neka se samo boje. Ako pucamo barem malo to sigurno puno vriedi. Nitko od tih zločinaca ne želi poginuti. Nego jesi li saznao ima li poginulih na strani JNA,“ upitao sam ga.
-“Nisam se o tomu razpitivao. Možda i ima. Ali to je njihov problem. Tko bi to mogao znati? Valjda je stradao i netko od njih. Kad se puca uviek netko strada. Ali kažem ti, to je strašno neravnopravna borba. Na jednu našu minu oni ih pošalju stotinu. Jedva sam spasio živu glavu. Kako sam mogao još i gledati ima li mrtvih na njihovoj strani. Nije mi palo na pamet ni pitati,“ odgovorio mi je gotovo uvriedjeno.
Zaustio sam mu izpričati o onim teretnjacima punih mrtvih vojnika JNA, ali sam odustao, jer bi ga spominjanje Pera Poljanića i Željka Pavlovića u istoj priči sigurno razbjesnilo. A i onako je sad ta priča izgledala još puno nevjerojatnijom. Sigurno je jedino kako se u našu bolnicu dovozi sve više naših mrtvih i ranjenih. I civila i vojnika.
Premda ljudi nisu brojevi ipak nekako više pogadja viest o smrti nekoga poznatog. Kao što je to slučaj s poginućem inženjera Stiepa Čikata iz Elektrojuga, kojega poznajem kao izuzetno finoga i dragog čovjeka. S njim je poginuo i monter Andro Crnčević, kad su noćas zajedno s Perom Deranjom i Mišom Bonačićem, koji su ranjeni, pokušali prići postrojenju Elektrojuga u Komolcu, kako bi pokušali improvizirati napajanje električnom energijom za vodovodne crpke. Zločinci s Golubovog kamena su ih uočili i pogodili.
-“Dobro je što si bio gore na Osojniku. Vjerojatno je tako i svuda drugdje. Pazi se, molim te. Svi smo mi amateri u vojnom smislu. I imaš pravo. Nemamo više dvadeset godina. Ni trideset. Ne trčimo više 'ko zečevi,“ pokušao sam Miljenku popraviti razpoloženje.
-“Da si bio na mojemu mjestu vidio bi koliko možeš trčati. Ali najbolje je, ne pokušavaj. Ni meni više nema smisla činit ovakove stvari,“ odgovorio mi je.
Otišao je ipak nešto razpoloženiji nego je bio kad je došao.
Nazvao sam odmah nakon toga Nojka Marinovića i rekao mu kako je Miljenko bio kod mene.
-„Mogu li vam nešto pomoći u svezi sa stvarima koje je uočio Miljenko,“ upitao sam ga.
-“Dobro je što ste zvali. Možemo li se ovako preko telefona dogovoriti i kazati kako je Krizni stožer donio odluku o potrebi odgovarajuće mobilizacije, kako bismo našim borcima mogli poslati medicinsku pomoć. Što kažete?“
-“Sastanak Kriznoga stožera je ovaj trenutak održan. Odluka je donesena. Možete je formulirati kako god hoćete. Ja je podpisujem,“ odgovorio sam mu. Službeni sastanci kriznoga stožera u ovakovim slučajevima nemaju smisla. Stožer koncentriran u jednoj osobi puno je učinkovitiji.
-„Odmah ću to reći doktoru Mihaljeviću. On će sve to trebati sriediti. Hvala vam,“ rekao mi je Marinović.
-“Miljenko mi je izpričao puno toga. Mogu li vam još nekako pomoći,“ upitao sam ga.
-“Ne vidim kako biste mogli. Sve je pod kontrolom. Poduzet ćemo još neke korake. Ne brinite. Ako mi budete trebali nazvat ću vas.
Premda smo se i dalje oslovljavali s „vi“, osjetio sam s Marinovićem neku posebnu blizkost. Razgovarali smo kao prijatelji iz djetinjstva.
Nakon toga razgovora usliedio je po običaju neprekidan niz drugih.
Lakše mi je sve to obavljati iz ureda, premda je u utvrdi Svetoga Ivana puno sigurnije. Netko mi je donio ležalicu za sunčanje i nekakov pokrivač, pa sam noćas uzpio u uredu i odspavati nekoliko sati.
Kad bismo bili napadnuti samo preko Osojnika to bi bilo sjajno. Koncentrirali bismo se svi tamo i pucali koliko god možemo iz čega god možemo. Ali, na žalost Osojnik je samo jedno od krcato mjesta gdje nas Jugoslaveni napadaju. I po svemu sudeći samo jedan od primjera neravnopravnosti snaga, slabe opremljenosti naših vojnika, koji pokazuju izuzetnu hrabrost.
Izloženi smo napadima doista sa svih strana. Dva neprijateljska broda danas su tukla po Cavtatu. Raketiranju je izloženo selo Visočani u Primorju. Jedna topovnjača se zaustavila iza Petke, druga kod Lokruma.
A od tamo odakle bi trebala stignuti pomoć javljaju nam i dalje kako prema nama stižu neprijateljski brodovi i zrakoplovi!
Kako više reagirati na dojave, poput današnjih, o tomu da su „zrakoplovi JNA krenuli iz Splita prema Dubrovniku“, zatim kako ti zrakoplovi lete iznad Mljetskoga kanala, da bi sve oko pola noći bilo zaključeno s dojavom o polietanju vrtoleta iz Metkovića prema Dubrovniku!
Koga više briga za dojave o zrakoplovima, brodovima i vrtoletima! Neprijatelji su dobrano ugazili na naše ozemlje, i tu prieti najveća opasnost. Srećom ti nas se zločinci nesumnjivo boje.
Treba se uzdati u hrabrost i pravednost! A treba početi i spavati. Pa i bez ikakove zaštite od bombi. Najlakše je umrieti u snu.